Treba li klečati u crkvi nedjeljom?

Kanon 20., prvog općeg crkvenog sabora u Niceji:

„Pošto ima nekih, koji prigibaju koljena u dan Gospodnji i u dane Pedesetnice (vazmeno vrijeme), to, da bi u svakoj oblasti sve jednako bilo, sveti sabor ustanovljuje, da se u te dane imaju stojeći prinositi molitve Bogu.“

Kanon 66., apostolski:

„Ako se koji klerik zateče da posti u dan Gospodnji, ili u subotu, osim jedne jedine (velike), neka bude svrgnut, a ako je svjetovnjak, neka se isključi iz Crkve.“

Kanon 66., trulskog sabora:

„Od svetog dana uskrsnuća Krista Boga našega, pa do nove nedjelje, u sav tjedan moraju svi vjerni u svetim crkvama neprestano provoditi vrijeme u psalmima i pjevanju i pjesmama duhovnim, radujući se u Kristu i svetkujući, i slušati čitanja iz božanskog Pisma, i naslađivati se Svetim Tajnama (Euharistijom, Pričesti), jer ćemo na taj način zajedno s Kristom i mi uskrsnuti i uznijeti se. Neka zato nikako ne budu u spomenute dane, ni konjske trke, ni kakve druge narodne igre.“

Kanon 90., istog sabora:

„Kanonski smo od bogonosnih otaca naših primili da ne treba klečati u nedjeljne dane, odavajući time čast uskrsnuću Kristovu. Da dakle ne ostanemo u neznanju, kako se to ima obdržavati, vjernima jasno objavljujemo, da od subote poslije večernjeg ulaska svećenikovog u oltar, po ustaljenom običaju, nitko ne smije klečati do sljedeće večeri u nedjelju, i tada, poslije večernjeg ulaska, počinje se opet klečati, te uznositi molitve Gospodinu; jer smatrajući noć poslije subote, prethodnicom uskrsnuća našega Spasitelja, od tada duhovno započinjemo pjesme, i slavimo blagdan prelaska iz mraka u svjetlost, te tako svu noć i dan slavimo uskrsnuće.“

Kanon 18., mjesnog sabora u Gangri:

„Tko radi tobožnjeg vježbanja u dobru, posti u nedjelju, neka je pod anatemom (proklet, isključen iz Crkve).“

Kanon 29., laodicejski:

„Kršćani ne smiju slijediti židovske običaje i subotom počivati, nego moraju u taj dan raditi, nedjelju pak moraju osobito štovati, i ako mogu uzdržavati se od rada, kao kršćani. A koji se zateknu, da slijede židovske običaje, neka su anatema od Krista."

Kanon 1., Teofila Aleksandrijskog:

„I običaj i red zahtijeva od nas da poštujemo svaku nedjelju i da je svetkujemo, jer nam je u taj dan Gospodin naš Isus Krist objavio uskrsnuće od mrtvih, pa se zato u Svetome Pismu on naziva i prvi, zato što ustanovljuje početak našeg novog života, i osmi, zato što je nadvladao židovsku subotu. Ali pošto se sada dogodilo, da je to dan i posta za sveto Bogojavljenje, zgodno njime upravimo, te razumno postupimo i prema jednom i prema drugom, uzevši dakle, nešto maslina, uklonit ćemo se od krivovjerja, koja ne poštuju dan uskrsnuća Gospodina našega Isusa Krista, a ujedno ćemo i posnome danu odati što ga ide, dočekavši večernji zbor, koji se po Božjoj volji tada drži. Prema tome, treba se tada sabrati u deveti sat."

Kanon 15., Petra Aleksandrijskog:

„Neka nas nitko ne optužuje, što mi obdržavamo srijedu i petak (post u te dane), u koje dane nam je osnovano zapovijeđeno da postimo: u srijedu zbog sastanka što su ga održali Židovi o predaji Gospodina, a u petak, jer je (u taj dan) On za nas stradao. Nedjelju pak provodimo kao dan radosti, jer je On u taj dan uskrsnuo, a predano nam je, da ne treba u taj dan ni klečati."

Kanon 91., sv. Bazilija Velikog:

„Dogme i propovijedi koje su u Crkvi sačuvane, jedne mi imamo iz pisanog Nauka, a druge smo primali tajno iz povjerene nam apostolske Predaje; ovo neće nitko htjeti poricati, tko je i najmanje vješt crkvenim ustanovama. Jer ako stanemo ukidati nepisane običaje, kao da nemaju velike sile, namjerno ćemo povrijediti Evanđelje u glavnim predmetima, ili ćemo naprosto svesti na golu riječ, što se tamo propovijedalo. Kao (da najprije spomenem predmet koji je prvi i najvažniji) ono, što se znakom križa znamenuju oni, koji nadu svoju polažu u ime Gospodina našega Isusa Krista, tko je to putem Pisma naučio? Okretati se Istoku pri molitvi, kakvo nas je Pismo naučilo? Riječi prizivanja u vrijeme pretvorbe kruha euharistije i kaleža blagoslovnog, koji nam je od svetih ostavio pismeno? Niti se mi zadovoljavamo samo onim riječima, koje nam apostoli ili evanđelje spominje, nego druge još govorimo i prije i poslije, jer imaju veliku silu za Tajnu, a primili smo ih iz nepisanog nauka. Mi blagoslivljamo vodu za krštenje, i ulje za pomazanje, pa i onoga koji se krsti, po kakvoj pisanoj naredbi? Zar nije to iz tihe i tajne Predaje? Želiš li još? O samome mazanju uljem, iz kakve smo pisane riječi naučili? Da se čovjek ima tri puta uranjati pri krštenju, od kuda je? Pa i sve ostalo, što pri krštenju biva, kad se odričemo sotone i anđela njegovih, iz kakvog je to Pisma? Nije li to iz one neobjavljene i tajne nauke, koju su u skrovitom i očuvanoj od nepotrebnog istraživanja, tišini oci naši sačuvali, proniknuti živom sviješću, da treba pokriti tišinom svetinju Tajni? A učenje o onome, što neposvećeni ne smiju ni nagađati, zar bi razborito bilo kroz Pisma razglašavati? Razlog Predaje o onome što nije napisano, je taj, da odveć često razmatranje dogmi ne postane za mnoge, uslijed običaja, beznačajnim. Jer drugo je dogma, a drugo je propovijed. Preko dogmi se tišinom prelazi, a propovijedi se razglašavaju. A vrstu tišine predstavlja i nerazgovijetnost, kojom se služi Sveto Pismo, koja predstavlja teškim za shvaćanje smisao dogmi, a radi koristi onih, koji ih istražuju. Mi svi npr., dok se molimo, gledamo na istok, međutim, malo nas zna, da time tražimo staru domovinu, raj, koji je Bog na Istoku, u Edenu zasadio. Isto tako, mi stojimo kada čitamo molitve u jedini dan tjedna, ali razlog toga svi ne znamo; jer ne samo zato, što smo uskrsli sa Kristom, i što moramo težiti onome što je gore (na nebu), mi stojimo u vrijeme molitve na dan uspomene uskrsnuća, da se sjećamo darovane nam milosti, što se u ovaj dan prikazuje slika vijeka, kojeg mi iščekujemo. I zbog toga, što je to početak dana, nije ga Mojsije nazvao prvim, nego jednim. I bi večer, kaže, i jutro, dan jedan (Post 1, 5)., kao da se taj jedini mnogo puta vrti u krug. Takvim načinom taj jedan, a ujedno i osmi, koji je stvarnost u jedan i u pravi osmi, i o kojem govori psalmopojac u pojedinim naslovima psalama, sobom pokazuje stanje koje će nastupiti poslije ovog vremena, dan kojem neće nikada biti kraja, nikada večeri, vijek onaj, iza kojeg neće slijediti drugi, koji će uvijek trajati, i koji nikada neće ostariti. Utemeljeno, dakle, Crkva uči svoje učenike, da se u onaj dan imaju molitve uznositi stojeći, kako bi, svagda se sjećajući života koji nikada neće završiti, revno nastojali na putu k onome prijelazu. Pa i sva je Pedesetnica samo spominjanje uskrsnuća, što se iščekuje u vječnosti, jer onaj jedan i prvi dan (Uskrs), sedam puta usedmostručen, predstavlja sedam tjedana svete Pedesetnice. Počinjući od prvoga, istim se i završava, prešavši pedeset puta kroz jednake dijelove. Na ovaj način, pokazuje se u prispodobi vijek, kako on započinje svoje kružno kretanje od onih istih znakova, na kojima i završava; i ako nas crkvene uredbe uče, da u one dane izaberemo uspravno stajanje u vrijeme molitve, time nas očito hoće podsjetiti da svoje misli moramo prenijeti od sadašnjega k budućemu. Pa i pri svakom sagibanju koljena i ponovnom ustajanju, mi pokazujemo činom, da smo zbog naše grešnosti pali na zemlju, a po čovjekoljublju Onoga, koji nas je stvorio, pozvani smo opet na nebo. Uostalom, ponestalo bi mi vremena, kad bih izlagao sve nepisane crkvene tajne. Ostavljam drugo: samo ispovijedanje vjere, da se ima vjerovati u Oca i Sina i Duha Svetoga, iz kakvog Pisma mi imamo? Ako je iz Predaje o krštenju, da po pobožnoj dosljednosti moramo vjerovati onako, kako smo kršteni, i prema krštenju da polažemo i ispovijest vjere, neka nam tada po istoj dosljednosti dopuste, da prema vjerovanju i slavu odajemo. Hoće li oni poricati način slavoslovlja, jer nije napisan bio, neka nam tada pokažu pismene dokaze o ispovijedanju vjere i o svemu ostalome što smo nabrojili. Pošto dakle, ima toliko toga, što nije napisano, a međutim toliko snage ima u tajni pobožnosti, je li moguće, da nam neće ustupiti jedan izraz, koji smo od otaca primili, koji smo našli sačuvanim kroz pouzdani običaj, u nepovrijeđenim Crkvama, a koji ima svoj veliki razlog, i veliku korist donosi sili Tajne?