Stavrioti-tajni kršćani Male Azije

Mnogi misle kako je Mala Azija, današnja Turska, stoljećima posve muslimanski teritorij. To, međutim, nije točno. Kršćanstvo, i to pravoslavno, tamo je kontinuirano živjelo, u katakombama, sve do danas. Njihova sudbina je ujedno i najbolji odgovor zapadnjačkim predrasudama o pravoslavlju kao "povlaštenoj vjeri" u Turskom Carstvu.

Mjeseca kolovoza 1461.godine, osam godina poslije pada Carigrada (današnji Istanbul) turski sultan Mehmed II. uspio je osvojiti i Trapezunt, poslije jednomjesečne opsade. Dok je grčka vojska još davala očajnički otpor po gorskim klancima, pokoreni narod je bio postavljen pred strašnu dilemu od strane porobljivača: "Ili se poturčite (primite islam) ili ćete biti svi poklani". Dvije tisuće kršćana koji su se odbili poturčiti, bili su poklani jednoga dana. O tome nam svjedoči jedan anonimni kroničar toga vremena. On je, kako sam kaže, služio na dvoru posljednjeg vladara Trapezunta, Davida Komnena. Dotični ljetopisac je, po vlastitom kazivanju, pristao prividno promijeniti vjeru. Evo što sam o tome kaže: "Da bih spasio svoj život, pravio sam se kao da sam pristao promjeniti vjeru. Od toga trenutka Turci su se odnosili prema meni kao da sam bio njihov. Naravno, strašan je bio moj grijeh odricanja od vjere. Ali ipak, vjerovao sam da će mi Bog oprostiti kada se kasnije vratim u svoju domovinu, da opišem mučeništvo novih Kristovih mučenika. Moram naglasiti da nisam ja bio jedini koji sam pokušao na ovaj način spasiti svoj život. U povijesti grčkog pravoslavnog naroda spada i slučaj Stavriota, kojemu nema ravna."

Tko su bili ovi Stavrioti o kojima svjedoči drevni ljetopisac dok istovremeno oplakuje svoj grijeh odricanja od Krista, jedinog istinskog Boga i Spasitelja? To su bili kršćani koji su se pretvarali da su muslimani, da bi spasili svoj goli život i svoje nejačadi. Primorani užasnim pritiskom i tiranijom porobljivača, stanovnici mjesta Stavra (Križ, Križevac) u trapezuntskom kraju Male Azije, Pont, poturče se da bi izbjegli sigurno uništenje. Turci su na dan vješali po trojicu iz svakog sela. Onda bi ih bacali u katran ili ostavljali obješene na drveću, da bi drugima utjerali strah u kosti zato što odbijaju prihvatiti Kuran. Da bi Stavrioti to izbjegli, oni prime islam, ali prividno. U stvari, oni su i dalje ostajali kršćani. Samo je svećenik njihovog mjesta i poneki od narodnih prvaka znao i bio upućen ovu tajnu.

Svi ovi prividni muslimani imali su po dva imena: jedno tursko (muslimansko), po kojemu je bio poznat među Turcima, i jedno tajno kršćansko, po kojemu su se raspoznavali međusobno. Kad bi išli u džamiju, potiho bi izgovarali kršćansko Vjerovanje. Veoma strogo su držali sve kršćanske postove. Događalo se da poneki od njih postane i muslimanski imam! Što se tiče sakramenata krštenja, ispovijedi i pričesti, sve su to obavljali noću na skrovitim mjestima. Njihovi svećenici su hodali bez mantija, i živjeli kao obični građani, kako ne bi privukli pažnju na sebe. Njihovi tajni hramovi, skriveni po pećinama, podrumima i katakombama, bili su posvećeni svetom mučeniku Teodoru. Kad bi neki Stavriot umro, sahranjivali bi ga po muslimanskom obredu, naravno, iz straha od porobljivača. Međutim, kad bi pala noć, tajno bi se skupljali u nekoj kući i vršili kršćanski sprovod. 

Naravno, sve se to nije moglo uvijek sakriti, pa su se događale i velike tragedije. Tako jedne noći za vrijeme Velikog tjedna, dok su se tajni kršćani molili, sabrani na sv. Liturgiji (misi) u jednoj pećini, u pokrajini zvanoj Macuka, bili su iznenada opkoljeni od Turaka. Turci zatvore kamenjem ulaz u pećinu, kako nitko ne bi mogao pobjeći. Pećina je bila ogromna, tako da je u njoj bilo na molitvi više od 1200 kršćana. Po drugim ljetopisima, bilo ih je 3000. Svima njima, mučenicima za Ime Jaganjčevo, ta pećina se pretvorila u grobnicu. Svi su do jednoga pomrli od gladi i žeđi, proslavivši prvo dan Kristova Uskrsnuća. Umirali su jedan za drugim, bez žaljenja, u strašnim mukama. Turci su zazidali ulaz u pećinu, i godinama poslije toga nisu dozvolili da itko otvori i uđe. Čak je i u same Turke ušao strah: širile su se po narodu priče da se dogodilo čudo, da kršćani u pećini nisu pomrli, već da su živi! I kad su Turci negdje uoči Prvoga svjetskoga rata  htjeli otvoriti pećinu, da bi ispitali što ima u njoj, mnogi su se pobunili, zahtijevajući da se ne otvara. Tako je ona ostala i do danas zatvorena. 

Ovi čudni kršćani Stavrioti ne samo što su uspijevali stoljećima sačuvati svoju vjeru, nego su se trudili i druge tajno privesti svjetlu Evanđelja. Oni su se ženili muslimankama, ali svoje djevojke nisu nikada htjeli dati za Turčina. Brak sklopljen na muslimanski način nisu smatrali zakonitim, nego su se trudili nevjestu, ako je Turkinja, prevesti u kršćansku vjeru. Otkrivali bi joj u pogodno vrijeme da su oni kršćani, savjetujući i njoj da primi tajno krštenje. Ako bi djevojka pristala, onda bi je jedan od tajnih svećenika krštavao. Ponekad se događalo da te žene ne pristanu, nego ih izdaju Turcima, što je po pravilu služilo kao povod za novi pokolj kršćana. Sve one koji su bili umješani u taj slučaj, Turci su hvatali, izvodili ih na trg vezane lancima ili konopcima oko vrata, nagonili ih da javno priznaju svoje djelo, da ispovijede Muhameda i njegovu vjeru. U takvom slučaju, nitko od njih više nije skrivao svoju pravu vjeru: javno su ispovijedali Krista i dragovoljno primali vijenac mučeništva.  Toliko su ovi kršćani čuvali čistoću svoje vjere i držali se jedni drugih, da su noću iskapali svoje mrtve iz muslimanski grobalja i sahranjivali ih u kršćanska. 

Godine 1876., kada je Turska proglasila svoj prvi ustav, Stavrioti su se po prvi put pojavili u crkvi i izjavili da su oni kršćani, a ne muslimani. Turski upravitelj nije mogao shvatiti o čemu se radi, jer je bio potpuno neupućen i neobaviješten o njima. Vjerujući da se radi o nekakvoj masovnoj "zarazi" i pokušao ih je vratiti na nihov "pravi" put. Oni su međutim, ostali uporni, pjevajući po prvi put, nakon toliko stoljeća javno svoje crkvene pjesme. Upravitelj ih onda sve pohvata i baci u zatvor, bez kruha i vode. No to izazove veliki nemir među ostalim kršćanima, koji opkole upraviteljevu zgradu, tražeći da njihova braća po vjeri budu puštena iz zatvora. Bojeći se bune, upravitelj ih oslobodi, tako da je od tog trenutka njihov položaj bio barem donekle poboljšan. Godine 1899.bili su Stavrioti izvrgnuti novim progonima, ali su ih predstavnici stranih sila, i carigradski patrijarh uzeli pod svoju zaštitu. Tadašnji ruski car Nikola II., dirnut njihovom tragičnom sudbinom, kao i ruska vlada, zahtijevao je od sultana da se prognani Stavrioti vrate iz progonstva, a oni u zatvorima da se oslobode. Tako se i dogodilo, premda time njihove nevolje nisu prestale. Poslije pet godina, povodom popisa stanovništva, Turska je htjela da se Stavrioti popišu kao muslimani. Pošto su oni to odbili, to je bio novi povod za progone, izgnanstva i zatvaranje. Tek je prevrat Mladoturaka, izvršen 1908., godine, i novi turski ustav, kojega su oni donijeli, omogućio svim tajnim kršćanima da budu ono što su stoljećima bili: pravoslavni kršćani. Turska vlada ih je službeno priznala kršćanima 1909.godine, poslije toliko stoljeća njihovog mučeništva i patnji.

Izvor: http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/stavrioti.html