U životu se često gnjevimo zbog nepravde kojom smo pogođeni. Rijetko međutim, želimo i pomisliti kako je ta nepravda možda i kazna za naše grijehe; često nam je neshvatljivo da zlo koje nam se događa, može biti i sredstvo spasenja nas i bližnjih. Pogledajmo zato primjer sv. Teodore Aleksandrijske:
Prepodobna Teodora.
Iz Aleksandrije, žena mladoga muža. Nagovorena od neke vračare ona učini preljub s nekim drugim čovjekom. I odmah je poče savjest ljuto gristi. Ošiša se i obuče u muško odijelo, pa stupi u muški samostan Oktodekat pod muškim imenom - Teodor. Njezin trud, post, bdjenje, poniznost i pokajanje kroz plač zadivili su svu braću. Oklevetana
od neke bludne djevice, kao da je s njom zatrudnjela, Teodora se nije
htjela pravdati smatrajući tu klevetu kao kaznu Božju za svoj raniji
grijeh. Izgnana iz samostana ona sedam godina provede potucajući se po šumi i pustinji, i još uz to njegujući dijete one bludnice. Pobijedila je
sva vražja iskušenja: nije se htjela pokloniti sotoni, nije htjela
primiti jelo iz ruku jednog vojnika, nije htjela slušati savjete svoga
muža da se vrati k njemu - jer sve je to bilo samo priviđenje đavolsko, i
čim se Teodora prekrižila križem, sve je iščezavalo kao dim. Nakon sedam godina primi je iguman/nadstojnik u samostan, gdje poživi još dvije godine, pa se upokoji u Gospodinu. Tek tada spoznaše monasi, da je to bila žena; a igumanu se javi anđeo i objasni mu sve. Njen muž tada dođe na sahranu, i osta do smrti u ćeliji svoje bivše žene. Sv. Teodora imaše preveliku milost Božju: zvijeri krotiše, bolesti iscjeljivaše, vodu u suhom bunaru izvede. Tako Bog proslavi istinsku pokajnicu, koja s junačkim trpljenjem devet godina okajavaše samo jedan svoj grijeh. Upokojila se 490. god .
Razmišljanje:
Ne treba nikome sprečavati put savršene predanosti i službe Bogu. Mnoge
svete žene, koje su htjele pobjeći od braka i posvetiti se Bogu, bile
su u tome sprečavane od svojih muževa. Obično
su na kraju te žene pobjeđivale ostajući nepokolebljive u svojoj
namjeri, pa su često svojim primjerom budile savjest i kod muževa
svojih, te i njih upravljali na put spasenja. Sv. Teodora morala se pažljivo skrivati od svoga muža, zbog čega se preobukla u muško odijelo i sklonila u muški samostan. No bilo je i mudrih muževa, koji su svojim ženama odobravali namjeru, da se udalje od svijeta i posvete potpuno Bogu. Car Fridrih bijaše se zaručio s djevicom Agnezom Češkom. No ova nikako se ne suglasi sa time da stupa u brak, zbog čega prekrši zaruke i odbježe u samostan. Tada mudri car reče: " da me je ona ostavila radi drugog nekog
smrtnog čovjeka, ja bih se svetio; ali ja se ne smijem naći uvrijeđen
od toga što je ona mjesto mene izabrala Cara nebeskoga ".
Prije nego pomislite da sam poludio, želim napomenuti da je danas prvi rujna (septembar, rekli bi Srbi), po julijanskome kalendaru. Na taj dan se u pravoslavlju proslavlja početak nove crkvene godine. Time ujedno započinje i 7522. godina bizantske ere. Godine 1989. carigradski patrijarh Dimitrije ustanovljuje upravo ovaj dan kao dan zaštite okoliša u pravoslavlju. U nastavku slijedi objašnjenje iz Ohridskog prologa:
01. rujna
1. Početak crkvene godine (
ili: načalo indikta ). Prvi
ekumenski Sabor opredijelio se, da crkvena
godina počinje 1. rujna. Mjesec
rujan je bio kod Židova početkom nove građanske godine ( Izl 23, 16 ), mjesec
sabiranja plodova i prinošenja žrtvi zahvalnosti Bogu. U
vrijeme ovog svetkovanja Gospodin Isus ušao je u sinagogu u Nazaretu, otvorio
knjigu proroka Izaije i pročitao riječi: Duh Jahve Gospoda na
meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da
iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje
sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine i dan odmazde Boga našega; da
razveselim ožalošćene na Sionu ( Iz 61, 1-2 ). Još
je ovaj mjesec rujan znamenit u povijesti kršćanstva, što u njemu car
Konstantin Veliki izvojeva pobjedu nad Maksencijem, neprijateljem vjere
Kristove, a te pobjede uslijedi sloboda kršćanske vjeroispovijesti u cijeloj
rimskoj carevini. Dugo
vremena je i građanska godina u kršćanskom svijetu računata kao i crkvena od 1.
rujna; pa se zatim prenijela
na 1. siječanj,
najprije u zapadnoj Europi, a potom i u Rusiji u vrijeme Petra Velikog.
Ćiune
Sugihara (杉原千亩), u svetom krštenju Sergej (1.1.1900-31.7.1986.) je bio japanski diplomat koji je uoči i za vrijeme Drugog svjetskog rata
služio kao vicekonzul japanskog carstva u Litvi. Tijekom
rata pomogao je tisućama Židova da napuste zemlju - izdavanjem tranzitnih viza,
kako bi nevoljnici otputovali u Japan. Većina
Židova koji su pobjegli bili su izbjeglice iz Poljske (koju je okupirala
Njemačka) ili su bili stanovnici Litve.
Rani život
Ćiune je rođen 1. siječnja 1900. g. u selu Jaocu, od
oca Jošimi Sugihara i majke Jacu. Majka mu je bila iz
samurajskog staleža. Bio
je drugi sin u obitelji s petero dječaka i jednom djevojčicom. Njegov
otac je želio da Ćiune bude liječnik, ali je on namjerno pao na prijemnom
ispitu, te je diplomirao na engleskom jeziku, a kasnije je primljen u
diplomatsku službu. Japansko
Ministarstvo vanjskih poslova ga je poslalo u Harbin u Kini, gdje je naučio
ruski i njemački i postao upućen u ruske poslove. Pregovarao
je sa Sovjetskim Savezom o prodaji sjeverne mandžurijske željeznice - njegovi
ruski kontakti su mu omogućili da točno procjeni vrijednost željeznice, tako da
je osigurao kupoprodajni ugovor koji je bio mnogo povoljniji za Japance. Međutim,
dao je ostavku na poziciju vršitelja dužnosti ministra vanjskih poslova iz
protesta zbog načina na koji su Japanci tretirali lokalne Kineze: "Odnosili su se prema njima kao da su životinje. Kao da nisu ljudska bića."
Dok
je bio u Harbinu, u kom je postojala jaka crkvena zajednica, Ćiune se obratio u
pravoslavnu vjeru, uzimajući krsno ime "Pavao Sergej". Oženio se Ruskinjom,
Klaudijom Apolonovom. Razveli su se
1935. godine
- Ćiune je jako volio djecu, a Klaudija nije željela biti majka. Kada se 1935. godine
vratio u Japan, Ćiune se ponovo oženio Jukikom Kikući, koja je na krštenju
uzela ime Marija. Kako
sama Jukiko kaže: "Kada sam ga upoznala, vidjela sam da nije kao ostali
Japanci. Iz njega je zračio mir. Ophodio
se sa mnom kao da smo jednaki, što nije bio običaj Japanaca. Žene
su bile drugorazredni građani." Par je imao četvoricu sinova: Hirokija,
Ćiakija, Harukija i Nobukija.
Angažman u Litvi
Godine 1939. Ćiune
je postavljen za vicekonzula u Kaunasu, glavnom gradu Litve. Pravi
zadatak mu je, zapravo, bio da obavještava japanske vlasti o sovjetskim i
njemačkim trupama. Kada
su Sovjeti zauzeli Litvu 1940. g.,
mnoge židovske izbjeglice iz Poljske, kao i mnogi litavski Židovi, pokušali su
dobiti izlazne vize. Nizozemski
konzul im je izdao te vize za Kurasao, otok na Karibima, gdje se nalazila
nizozemska kolonija. Dolazak
do Kurasaoa je također zahtijevao tranzitnu vizu neke od zemalja kroz koje su
Židovi morali putovati, ali ambasade su bile nevoljne da ih izdaju. U
to vrijeme, japanska vlada je zahtijevala da se vize izdaju samo onima koji su
prošli kroz odgovarajuću imigracijsku proceduru i koji su imali dovoljno novca
- većina izbjeglica nije ispunjavala ove kriterije. Sugihara
je tri puta kontaktirao japansko Ministarstvo vanjskih poslova da mu odobri
izdavanje tranzitne vize - i svaki put je bio odbijen.
Ćiune
je odlučio izdavati vize bez odobrenja svoje vlade. Znajući
da će ga takav čin neposluha koštati posla, ali i da će dovesti u opasnost
živote svoje žene i djece ako nacisti ikada napadnu Litvu, pitao je suprugu za
savjet. Sjetivši
se izvjesnog stiha iz knjige Tužaljki, Marija ga je podržala u njegovoj namjeri.
Tada su počeli
pisati neodobrene vize. Svaka
viza je omogućavala desetodnevni tranzit preko Japana, što je bilo u izravnom sukobu
s naređenjima koja je dobivao. U japanskoj
kulturi takav čin neposluha se strogo kažnjavao. Ipak,
on je pregovarao sa sovjetskim službenicima koji su dopustili Židovima putovati
preko transsibirske željeznice .
Od 18. srpnja do
28. kolovoza 1940. g. Sugihara
je vize pisao ručno, ispisujući komplicirane Kanji simbole. Dnevno
je provodio 18-20 sati pišući uz pomoć svoje žene i osoblja konzulata, a katkad
i samih izbjeglica. Zabilježeno
je da nerijetko nije jeo kako ne bi gubio vrijeme za pisanje viza. Zbog
izdavanja viza bio je smijenjen sa svoje funkcije i bilo mu je naređeno da
odmah napusti konzulat. Ćiune
, Jukiko i njihovi sinovi su se onda smjestili u obližnjem hotelu. Židovi su
ih ubrzo našli i molili ih da im izdaju još viza. Do
4. rujna,
kada je trebalo da napuste Kaunas vlakom, Ćiune i Jukiko su pisali vize. Svakog
dana su izdavali onoliko viza koliko je konzulat prosječno izdavao za mjesec
dana. Večer
pred odlazak, on i žena su cijelu noć ispisivali spasonosne papire. Na
dan odlaska, na putu do željezničke postaje, Ćiune je stavljao bjanko potpise
na papire, bacajući vize u masu tako da su ljudi mogli poslije sami da ih
popune. Kada
je ušao u vlak, samo je udarao pečat na prazne papire, izbacujući dokumente
kroz prozor. U
jednom trenutku, ostao je bez snage. Nagnuo se
kroz prozor i rekao: " Molim vas da mi oprostite. Ne mogu više pisati. Želim
vam sve najbolje. " Tada se duboko naklonio prisutnim izbjeglicama. Neki
od prisutnih Židova i Poljaka su mu uzviknuli: " Sugihara, nikada te
nećemo zaboraviti! Sigurno
ćemo te opet vidjeti! " Jukiko je na ove riječi zaplakala i plakala je još
dugo pošto je vlak napustio postaju.
Brojspašenih
Smatra
se da je sveti neposluh kojega je Ćiune Sugihara iskazao prema svojoj vladi
spasio oko 6000 ljudi, ali to nisu potpune brojke. U službenoj
arhivi japanskog konzulata je zapisano oko 2.100 imena. U
pitanju su obiteljske vize koje su omogućavale glavi obitelji da sa svojim supružnikom
i djecom napusti Litvu. Vjeruje
se da u svojoj žurbi da potpiše što veći broj viza Ćiune nije unosio u arhivu
svako ime. Nadalje,
izvjesni isusovci iz Poljske su se poslije njegovog odlaska domogli njegovih
pečata koje diplomat nije uništio te su nastavili pisati "Sugiharine vize". Neki
Židovi nisu uspjeli napustiti Litvu na vrijeme (Sovjeti su naplaćivali voznu
kartu pet puta skuplje nego što je to bilo uobičajeno) tako da su nestali u
holokaustu kada su Nijemci napali Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. Procjenjuje
se da je zahvaljujući Ćiunu Sugihara i njegovoj ženi Jukiko spašeno oko 10.000
ljudi, Židova i Poljaka.
Otkaz
Sugihara
je potom služio kao vicekonzul u Pragu u Čehoslovačkoj, u Koningsbergu u
Istočnoj Prusiji i kao pravnik u Bukureštu u Rumunjskoj, od 1941. do 1944. g. Kada
su sovjetske trupe ušle u Rumunjsku, zarobili su Sugihara i njegovu obitelj i
odveli ih u ratni logor. Tamo
su ostali nekih 18 mjeseci i pušteni su tek kada je Jukiko čuvaru dala svoj
skupocjeni kimono. Vratili
su se u Japan gdje je Ćiune odmah otpušten zbog reforme ministarstva - bar po
njegovim riječima. Po
mnogim drugim svjedočanstvima , ovo je bila svojevrsna osveta zbog
neposlušnosti.
Kasnije doba
Ćiune
je, da bi izdržavao svoju obitelj, uzimao niz slabo plaćenih poslova, u jednom
je trenutku čak prodavao žarulje od vrata do vrata. Jedan njegov
prijatelj se sjeća: "Pozvao me je na večeru. Ja sam se naravno ponadao
da ćemo lijepo jesti. On
je rekao da će on kuhati, te smo otišli u dućan, gdje je on kupio krumpir i
kobasice. Krumpir
je kod kuće oljuštio i skuhao u kuhalu koje mu je stajalo u WC-u. On je to smatrao gozbom."
Godine 1947. obitelj
je doživjela još jednu tragediju, kada je najmlađi sin umro sa samo 7 godina
raslabljen poslije teških ratnih putovanja .
Ješua
Nisro, pripravnik u izraelskoj ambasadi u Tokiju, jedan od Židova koji je
spašen zahvaljujući Sugihari, dok je još bio dijete, konačno je, 1968. godine uspio ga naći. Sljedeće
godine je Ćiune otišao u Izrael gdje ga je dočekala izraelska vlada. Godine 1985. Ćiune Sugihara
je proglašen "Pravednikom među narodima". Pošto
je bio suviše bolestan da bi putovao, žena i sin su otišli da bi u njegovo ime
preuzeli nagrad.
Poniznost Ćiuna Sugihare
Četrdeset
i pet godina nakon invazije na Litvu, pitali su ga zašto je izdavao vize
Židovima. Ćiune
je rekao da su izbjeglice ljudska bića i da im je naprosto bila potrebna pomoć.
Novinar
je zapisao: "Pitao sam ga zašto je spasio tolike ljude. On se zbunio. Toliko
je smatrao da je to nešto najprirodnije da u trenutku nije znao što da odgovori.
"Želiš
znati što me je pokrenulo, zar ne? Pa ... To
je naprosto onaj osjećaj koji bi svatko imao da se zapravo susretne s
izbjeglicama lice u lice, kako mole sa suzama u očima. Čovjek se
jednostavno ne može suzdržati, a da ne sustradava sa njima. Među njima je bilo starih ljudi
i žena. Bili
su toliko očajni da su išli toliko daleko da mi ljube cipele. Da, to sam vidio vlastitim očima. U
to vrijeme sam osjećao da japanska vlada u Tokiju nije imala jedinstveno
stajalište. Neke
japanske vođe su prosto bile uplašene zbog pritiska od strane nacista, drugi
dužnosnici su naprosto bili nezainteresirani. Ljudi u Tokiju nisu bili
jedinstveni. Bilo bi
smiješno da sam se bavio njima. Tako sam odlučio da više
ne čekam odobrenje. Znao sam da
će se oko toga praviti problemi u budućnosti. Ali, ja sam znao da je
to jedino bilo ispravno. Nema ništa loše u tome
da se spašavaju životi. Sa
duhom smirenja, čovjekoljublja i prijateljstva prema bližnjima, s tim duhom,
krenuo sam da učinim što sam učinio, suočen s najtežom situacijom - i iz tog
razloga, krenuo sam naprijed s udvostručenom hrabrošću."
Ćiune Sugihara je umro 31. srpnja 1986. godine.
Ćiune
nikada samoinicijativno nije govorio o svom podvigu. U
svojoj zemlji je preminuo potpuno nepoznat, unatoč brojnim priznanjima koje su
mu davale ostale države: Pravednik među narodima, Medalja zasluga Republike Poljske
i Životvorni Križ Litve. Volio je govoriti:"Možda sam i mogao poslušam
svoju vladu, ali onda ne bih slušao Boga."