utorak, 27. lipnja 2017.

Pravoslavno bogoslužje i krunica Božanskog Milosrđa




            Jedna od najpopularnijih novijih katoličkih pobožnosti jest svakako pobožnost Božanskom Milosrđu. Ova pobožnost je zasnovana na viđenjima koja je imala poljska rimokatolička redovnica Faustina Kowalska (1905.-1938.). Osnovni cilj ove pobožnosti je pobuditi u čovjeku savršeno pokajanje i poniznost pred Bogom, i izmoliti Božje milosrđe grešnom ljudskom rodu. Pobožnost ima mnogo vidova, ali nas ovdje konkretno zanima krunica Božanskog Milosrđa.
            Za pravoslavne čitatelje, riječ krunica označava rimokatoličku brojanicu – ustvari, rimokatolička krunica i potječe od pravoslavne brojanice, odnosno, ona je zapadna verzija pravoslavne brojanice. Spomenuta krunica Božanskog Milosrđa sastoji se od zazivanja Božjeg milosrđa zazivom: Po pregorkoj Muci Isusovoj, smiluj se nama i cijelome svijetu. Nakon 10 izgovorenih zaziva, govori se određena molitva, a na kraju same krunice dolazi dio koji nas zanima – naime, tada se govori Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj nam se - tri puta. Rimokatolički vjernici će na ovaj trostruki zaziv ostati relativno ravnodušni, pošto smatraju da ga je objavio sestri Faustini Isus u njenim ukazanjima. Međutim, pravoslavni će zastati – ovo je zaziv koji se ponavlja stoljećima u apsolutno svim pravoslavnim bogoslužjima svakog dana.
            Ovaj zaključak krunice Božanskog Milosrđa Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj nam se, sastavni je dio svih pravoslavnih bogoslužja i dio je pripravnih molitava prije svih sakramenata i bogoslužnih činova, a u Liturgiji (Euharistiji) Crkve je nezamjenjiv. Naime, nakon uvodnih obreda Liturgije, Malog ulaska (procesija s Evanđeljem, ostatak nekadašnje ulazne procesije) i tropara (ostatak nekadašnjih ulaznih himana) pjeva se upravo ovaj zaziv:
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, i sada i vazda i u vjekove vjekova, amen, Sveti Besmrtni pomiluj nas!
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!

Ili na crkvenoslavenskom:
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!
Slava Ocu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno, i vo vjeki vjekov amin, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!

Ili izvorno na grčkom:
Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas
Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas
Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas
Doxa patri kai huio kai hagio pneumati, nun kai aei kai eis tous aionas ton ainon. Amen. Agios athanatos, eleison imas
Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas

            Ovo je starodrevni himan, koji je ušao u upotrebu još u V.st., i to kao plod nebeske objave. Prof. Florovski tumači: 

„Kao odgovor na uzglas: "i u vjekove vjekova", pjeva se Trosveta pjesma, to jest: "Svjatij Bože, Svjatij Krjepkij, Svjatij Besmertnij, pomiluj nas" ("Sveti Bože, Sveti Silni, Sveti Besmrtni, pomiluj nas"). Trosveta pjesma se na običnoj Liturgiji pjeva tri puta, a zatim se pjeva "Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno i vo vjeki vjekov, amin. Svjatij besmrtnij, pomiluj nas". I u zaključku se još jednom pjeva u cjelini, povišenim glasom. Na arhijerejskoj (=biskupskoj) Liturgiji Trosveta pjesma se pjeva ukupno sedam i pol puta, i to naizmjenično od strane pjevača i klerika u oltaru, pri čemu poslije trećeg puta arhijerej izlazi na ambon s dikirijom i trikirijom u rukama, i govori naročitu molitvu za prisutne u hramu: "Prizri s nebese, Bože, i vižd, i posjeti vinograd sej i utverdi i, jego že nasadi desnica Tvoja" ("Pogledaj s nebesa, Bože, i vidi, i poseti vinograd ovaj, i utvrdi ga, njega koga zasadi desnica Tvoja") i na tri strane osjenjuje dikirijom i trikirijom one koji se mole, nakon čega se vraća u oltar. Pjevanje Trosvete pjesme postalo je uobičajeno od petog stoljeća. U vrijeme cara Teodozija II., kako piše sv. Ivan Damaščanski u svojoj knjizi "O vjeri pravoslavnoj", i nadbiskupa Prokla, u Carigradu je došlo do silnog potresa. Kršćani su izašli iz grada zajedno sa svojim nadbiskupom i tamo su služili moleban. Za to vrijeme jedan dječak je bio podignut gore (u zrak) a zatim je pričao narodu kako je čuo divno anđeosko pjevanje: "Svjatij Bože, Svjatij Krjepkij, Svjatij Besmertnij". Kada je narod saznao za ovu objavu dječaku, odmah je zapjevao spomenutu pjesmu s dodatkom riječi "pomiluj nas" i potres je prestao. Od tog doba ovaj himan je ušao u čin Božanske Liturgije. Za vrijeme pjevanja Trosvete pjesme i svećenici u oltaru, tri puta se klanjajući pred Prijestolom, izgovaraju u sebi iste ove molitvene riječi.“

Za vrijeme pjevanja ovog himna, svećenik govori sljedeću molitvu:
„Bože Sveti, koji u Svetima počivaš, Tebi trosvetim glasom pjevaju Serafi i slavoslove  Kerubi, i Tebi se klanjaju sve Nebeske Sile; Ti si sve iz nebića u biće priveo. Ti si sazdao čovjeka na sliku i priliku svoju i svakim ga svojim darom ukrasio. Ti daješ mudrost i razum onome koji Te moli, i ne prezireš grešnika, nego si za spasenje odredio pokajanje. Ti si udostojao nas, ponizne i nedostojne sluge Svoje, da i u ovome času stojimo pred slavom svetoga Žrtvenika Tvog i da Ti prinosimo dužno klanjanje i slavoslovlje. Ti Sâm, Vladiko, primi Trosvetu pjesmu i iz usta nas grešnih, i posjeti nas dobrotom svojom; oprosti nam svaki grijeh hotimičan i nehotičan; posveti duše naše i tijela, i daj nam da Ti u svetosti služimo u sve dane života svoga — molitvama Svete Bogorodice i svih Svetih, koji Ti od pamtivjeka ugodiše.“

Koliko je ovaj himan bio važan, svjedoči i to da su dva Sveopća Sabora, Kalcedonski i Trulski, propisala kako ga pravilno moliti. 

Općenito, cijela pobožnost Božanskom Milosrđu ima nekih dodirnih točaka s istočnom pravoslavnom duhovnošću, no ovaj dio, koji se kod rimokatolika obično pripisuje izravnoj Kristovoj objavi, ustvari je već odavno postojao u pravoslavnoj liturgiji. On već tisućljeće i pol pravoslavne poziva na pokajanje, i upozorava ih kako je njihova zemaljska služba odraz anđeoske Liturgije.




subota, 24. lipnja 2017.

Obavijest iz zagrebačkog crkvenog ureda

Dragi vjernici!
Pošto u Velikoj Gorici Pravoslavna Crkva ne posjeduje nikakav bogoslužni prostor, sve službe se vrše u hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu. Stoga vam javljamo radno vrijeme hrama i raspored bogoslužja: 

Radno vrijeme tj. kada je hram otvoren:
Svakog radnog dana od 08.00 do 20.00h
Nedjeljom dvokratno od 08.00 do 14.00 / 16.00 do 20.00h

Raspored bogoslužja:
Jutarnje bogoslužje svakog radnog dana: 08.30h
Večernje bogoslužje svakog radnog dana: 18.00h
Liturgije subotom, nedjeljom i blagdanima: 09.00h
Bdijenja subotom i uoči velikih blagdana: 17.00h

Radno vrijeme ureda:
Svaki radni dan od 09.00h do 14.30h
Subota 10.00h do 12.00h
Nedjeljom i državnim praznicima ured ne radi.

đakon Branimir Jokić
mob. 098/ 961-5063

Aleksandrijska patrijaršija




U naše suvremeno doba, pojam Egipat nas obično asocira ili na zemlju drevnih faraona, ili na modernu arapsku republiku, poznatu nažalost po sve češćem terorizmu. Međutim, manje je poznato da se nekoć radilo o jednoj od najkršćanskijih zemalja svijeta. To drevno apostolsko egipatsko i uopće afričko kršćanstvo do danas živi u drugoj pravoslavnoj Crkvi svijeta – Aleksandrijskoj patrijaršiji.
Do 331.g.pr.Kr. Egipat je bio satrapija velikog Perzijskog Carstva. Te godine u Egipat ulazi vojska grčko-makedonskog vojskovođe Aleksandra Velikog. Pozdravljen od egipatskih svećenika kao božji sin i nasljednik faraona, on podiže na obali Sredozemnog mora, u delti Nila, novu metropolu Egipta, koja će njemu u čast biti prozvana Aleksandrijom. U tom gradu on će biti i sahranjen. Nakon njegove smrti, vlast nad Egiptom će preuzeti jedan od njegovih generala, Ptolomej, čija će dinastija vladati zemljom do dolaska Rimljana.
Aleksandrija je u antičko doba bila ne samo metropola Egipta, već i jedan od ključnih svjetskih centara. Čak i kad je Egipat potpao pod Rimljane, grad nije izgubio na značaju, štoviše, postao je drugi grad Carstva nakon Rima, i sjedište velike prefekture Carstva. Po kulturi i jeziku, grad je bio grčki, iako su se u njemu miješali ljudi sa svih strana svijeta. Bio je sjedište znanosti, filozofije, arhitekture, umjetnosti i religije: glasovita knjižnica sa 700 000 rukom pisanih knjiga sadržavala je sve znanje starog svijeta, a svjetionik na ulazu u luku ubrajao se u 7 svjetskih čuda. Heron, Ptolomej i Euklid samo su neka od značajnih imena tog razdoblja.
U gradu za koji neki procjenjuju da je imao pola milijuna stanovnika, živjelo je jako puno Židova, neki kažu i 20 posto od ukupnog broja stanovnika. Grad je bio glavni centar židovske dijaspore grčkog jezika i njihove kulture, s brojnim sinagogama. Tu je djelovao veliki židovski filozof Filon, tu je nastala glasovita Septuaginta – grčki prijevod Starog zavjeta, koji je postao normativan i za Crkvu. U okolici grada djelovali su terapeuti, mistična židovska monaška zajednica, slična kumranskim esenima, a židovski hram u Heliopolu kod Aleksandrije, koji je imao povlasticu prinošenja žrtava, nadživio je čak i jeruzalemski hram.
Ovakvu metropolu nisu zaobišli ni kršćanski misionari. Crkvu u Aleksandriji osnovao je sv. apostol i evanđelist Marko, autor drugog (po nekima i najstarijeg) evanđelja. On je u tom gradu i mučenički stradao, te se smatra zaštitnikom Aleksandrijske Crkve, a pravoslavni patrijarsi Aleksandrije su njegovi nasljednici. On je zaredio i prvog biskupa Aleksandrije, Anijana. Prema predaji, djelovao je ovdje i sv. Petar; u 1 Pt 5, 13 on sam piše o svom boravku u Babilonu, a prema egipatskoj predaji, ovaj Babilon je bio židovska četvrt u Aleksandriji.
Aleksandrijska Crkva je uskoro postala najznačajnija u sjevernoj Africi, i jedan od glavnih kršćanskih centara onog doba. Iz nje su iznikli sv. Atanazije Veliki, sv. Klement Aleksandrijski, sv. Ćiril Aleksandrijski, stupovi teologije zapadne i istočne Crkve, te još čitav niz svetaca, crkvenih otaca i mučenika. Glasovita Aleksandrijska škola je bila jedna od dvije glavne teološke škole kršćanskog svijeta. Aleksandrija je nažalost bila i dom različitih krivovjerja; iz nje su izišli npr. arijanizam i monofizitizam. Iz tog grada dolazi i Origen, prvi sustavni teolog kršćanstva, koji je nažalost također skrenuo s puta pravoslavlja.
Aleksandrijska Crkva je kolijevka monaštva – ono je u svom prvotnom obliku začeto u egipatskoj pustinji. Tu je živio glasoviti sv. Antun Pustinjak, omiljen i među katolicima, zatim utemeljitelj samostanskog života sv. Pahomije, zatim sv. Makarije i brojni drugi pustinjski oci. Askeza Pravoslavne Crkve krenula je odatle.
Zato je Aleksandrija i u kanonskom smislu vrlo rano počela svoj uspon: već prvi Sveopći Sabor u Niceji 325.g. joj priznaje jurisdikcijska prava za Egipat i Libiju, te se ona s vremenom uzdiže na dostojanstvo patrijaršije, i to treće nakon Rima i Carigrada.
Zbog učenosti i tehničke naprednosti Crkve i grada, isti nicejski sabor Aleksandriji podjeljuje obavezu izračunavanja datuma Uskrsa (uostalom, julijanski kalendar je i nastao ovdje). Aleksandrija kroz stoljeća razvija i svoj poseban liturgijski obred, koji će kasnije biti nazvan koptskim obredom. Aleksandrijski patrijarh je jedini uz rimskog koji je nosio i nosi do danas naziv „papa“. Također, mitru, biskupsku liturgijsku kapu, izvorno su nosila samo dvojica biskupa – rimski i aleksandrijski papa.
Aleksandrijska patrijaršija se naročito bavila misijskim radom, i ona do danas po pravoslavnim pravilima, ima pod svojom jurisdikcijom misije cijelog afričkog kontinenta. Njeni misionari rano prodiru uz Nil sve do Etiopije, koja se rano obraća, i postaje jedna od prvih kršćanskih zemalja, s vlastitim liturgijskim obredom. Etiopska Crkva je bila autonomna, podvrgnuta aleksandrijskom patrijarhu. Preko Etiopije, misionari prodiru još dalje, u crnu Afriku, na područja današnje Kenije i Tanzanije, davno prije europskih misionara.
Uspon Aleksandrijske patrijaršije je nažalost prekinut dvama velikim lomovima. Prvi veliki lom se zbio u 5.st., kada se pojavilo krivovjerje monofizitizam. U to krivovjerje otpala je čitava unutrašnjost Egipta, te etiopska Crkva. Njihovi nasljednici su današnje monofizitske Crkve: Koptska, te Etiopska i Eritrejska Tewahedo Crkve. Pravoslavni kršćani Aleksandrijske patrijaršije ostali su reducirani na sam grad i obalu, te su s vremenom napustili izvorni obred (kojim se danas služe samo Kopti), i prihvatili bizantski obred, kojim se danas služe svi pravoslavni. Ovo je značilo i kraj afričkih misija.
Drugi veliki lom zbio se u 7.st., kada su Egipat napali Arapi-muslimani. Egipat ne bi tako lako pao, međutim, dolazi do izdaje monofizitskih Kopta, čiji guverner predaje veći dio zemlje Arapima bez borbe. Pravoslavni se odupiru u Aleksandriji, ali odsječeni od zaleđa nemaju šanse, te Aleksandrija pada pod Arape. Od tada počinje arabizacija i islamizacija Egipta, koji će postati etnički arapska, a vjerski islamska zemlja. Većinu kršćanske manjine čine koptski monofiziti, a pravoslavnih će ostati jako malo.
Do turskog perioda u 16.st., broj vjernika ove patrijaršije je spao na svega nekoliko tisuća ljudi. Patrijaršija se skoro ugasila; stoljećima patrijarsi uglavnom rezidiraju u Carigradu, posve su ovisni o Carigradu, te je nekoć slavna Aleksandrijska patrijaršija de facto degradirana na carigradski vikarijat. Početkom 20.st. patrijaršija ima svega tri biskupa i pedesetak svećenika.
Međutim, dolazi do obnove; već papa Jerotej I. (1846.-1858.) vraća rezidenciju u grad Aleksandriju. Uslijed industrijalizacije Egipta, dolazi do velikog useljavanja pravoslavnih Grka i Arapa iz Sirije, te se patrijaršija sv. Marka diže kao feniks iz pepela. U vrijeme pape Focija (1900.-1925.) patrijaršija se veoma aktivira pastoralno, a papa Melecije II. (1926.-1935.) rješava odnose s državom, otvara bogosloviju i počinje misije – mijenja titulu iz „cijelog Egipta“ u „cijele Afrike“. On 1931. osniva kartašku biskupiju, na području Tunisa.
Domoroci Ugande i Kenije, koji su sami saznali za pravoslavlje, priključeni su patrijaršiji 1946., a 1952. britanske vlasti u Keniji zabranjuju pravoslavlje, zbog aktivnog sudjelovanja crnih pravoslavaca u antikolonijalnom oslobodilačkom pokretu.
Misionarskim djelovanjem Aleksandrijske patrijaršije, danas ima preko 6 000 000 pravoslavnih Afrikanaca na cijelom kontinentu. U matičnim krajevima, prvenstveno Egiptu, ima ih svega 300 000, manjim dijelom Grka, većim dijelom Arapa. Patrijaršija ima 24 aktivne biskupije – 5 egipatskih i 19 diljem Afrike. Liturgijski i službeni jezici su grčki, arapski, engleski, francuski, te domorodački jezici Afrike, prvenstveno svahili. Neke biskupije postoje u ostacima ili samo nominalno: nakon arapskog proljeća u Libiji i Tunisu, te od uvođenja šerijata u Sudanu 1983. tamošnje zajednice (biskupije Kartaga, Tripoli i Nubija) su gotovo nestale.
Patrijarh rezidira u Aleksandriji, a drugo sjedište patrijaršije je Kairo. Službena titula patrijarha glasi:  

Njegovo božansko blaženstvo papa i patrijarh velikog grada Aleksandrije, Libije, Pentapolisa, Etiopije, sveg Egipta i sve Afrike, otac otaca, pastir pastira, arhijerej arhijereja, trinaesti apostol i sudac ekumene.

petak, 23. lipnja 2017.

Carigradska patrijaršija




            Nakon što smo u prethodnom članku proučili strukturu pravoslavlja na svjetskoj razini, krećemo s predstavljanjem pojedinih Crkava, redom kako njihova imena stoje na diptihu – popisu Crkava. Prva je na redu Carigradska patrijaršija.
            Između Europe i Azije, odnosno Balkana i Male Azije, smjestio se morski tjesnac Bospor, koji spaja Mramorno i Crno more. Na južnom dijelu europske strane tjesnaca postoji dugi i uski morski zaljev – Zlatni rog. Na poluotok formiran između Zlatnog roga, Bospora i Mramornog mora iskrcali su se 657.g.pr.Kr. grčki kolonisti iz Megara na Atici, i formirali naselje, kojemu su po svom legendarnom kralju Bizasu dali ime Bizantion (od tog imena dolaze naši pojmovi „Bizant“ i „bizantski“). Grad nije imao nekog značaja sve do 4.st.po Kr., kada je na njegovom mjestu rimski car Konstantin Veliki izgradio novu metropolu Rimskog Carstva, koja je u njegovu čast nazvana Konstantinopol (Konstantinov grad). Bio je to prvi grad na svijetu, čije je temelje blagoslovio kršćanski svećenik, i u kojemu je od samog početka poganstvo bilo zabranjeno. Sve do 1453. grad je bio metropola kršćanskog Rimskog Carstva (Bizanta). Nakon što je te godine pao pod Turke, grad je postao metropola Osmanskog Carstva i islamskog kalifata, a ime mu je turcizirano u Kostantiniyye. Padom osmanskog sultanata 1923. grad je prestao biti turska metropola u korist Ankare, te je promijenio ime u Istanbul. Pošto je u Srednjem vijeku bio sjedište cara, balkanski Slaveni su ga nazvali Carigrad (=Carev grad).
            Što se Crkve tiče, predaja kaže da je kršćanstvo u drevnom Bizantionu utemeljio sv. Andrija apostol, brat sv. Petra, koji je svog učenika Stahija zaredio za prvog biskupa. Međutim, grad je bio obična biskupija bez nekog značaja, u sastavu metropolije u Herakleji, sve dok ga car Konstantin nije pretvorio u drugu metropolu Carstva, davši mu sva prava starog Rima, naselivši staro rimsko plemstvo u njega i osnovavši carsku rezidenciju i Senat u njemu. Prirodno, grad s tim statusom više nije mogao biti beznačajna biskupija, te je uzdignut na rang patrijaršije, i to druge po redu iza rimske, potisnuvši aleksandrijsku i antiohijsku na treće, odnosno četvrto mjesto u poretku Crkava. S vremenom je stekao vrhovnu jurisdikciju nad grčkim govornim područjem južnog Balkana i Male Azije, a također se brinuo i za misije preko Dunava i Crnog mora, u smjeru današnje istočne Europe. Pošto je na navedenim prostorima prvenstvo do tada pripadalo biskupu Efeza (nasljedniku sv. Ivana apostola i evanđeliste), počelo se s vremenom smatrati da je efeško prvenstvo preneseno na Carigrad, tako da se njegov patrijarh smatra nasljednikom dvojice apostola – Andrije i Ivana.
            Carigradska patrijaršija je odigrala snažnu ulogu u kršćanskom svijetu. Od sedam Sveopćih Sabora (koje priznaje i Katolička Crkva), tri su održana u Carigradu. U Carigradu je održan i Trulski sabor (kanonska nadopuna 5. i 6. Sveopćeg), koji je udario temelje crkvenom zakonodavstvu, kao i cijeli niz manjih sabora do danas. Tu je nadopunjeno kršćansko Vjerovanje (nicejsko-carigradsko), a obred katedrale Hagia Sophia (danas džamija-muzej Aja Sofija), odnosno bizantski obred, i danas je obred svih pravoslavnih i grkokatoličkih Crkava. Na oltaru te crkve dogodio se i veliki raskol 1054., između Rima i Pravoslavne Crkve. Carigradska patrijaršija je u svojim patrijarsima dala čitav niz velikih imena Crkve: sv. Grgur Nazijanski, sv. Ivan Zlatousti i mnogi drugi. Carigrad je Crkva-majka mnogim pravoslavnim Crkvama, te je mnogo doprinio crkvenom životu kroz povijest sve do danas, kao prizivna instanca, duhovni autoritet i jamac crkvenog poretka. Kao nadležan za područje Balkana, on je dao autokefalnost i našoj SPC 1219.g., te priznao obnovljenu srpsku patrijaršiju 1922.
            Carigradski patrijarh je „prvi među jednakima“, među biskupima u Pravoslavnoj Crkvi. Stoga ga se oslovljava sa „svesveti“, za razliku od ostalih patrijarha, koje se oslovljava sa „svetosti“. Puna titula mu je „Njegova svesvetost nadbiskup carigradski, novorimski i ekumenski (srpski: vaseljenski) patrijarh“. Pojam „ekumenski“ ovdje nema veze s današnjim pojmom ekumenizma. Naime, u antičko doba, Grci su naseljeni i civilizirani svijet nazivali ekumena. Pošto je Rimsko Carstvo osvojilo taj civilizirani svijet, bilo je poistovjećeno s ekumenom, te su u bizantsko doba sve ustanove i osobe, crkvene i civilne, vezane uz Carstvo, počeli titulirati kao „ekumenske“. Tako je i patrijarh Carigrada, kao biskup metropole ekumene, nakon propasti Carstva na Zapadu, postao ekumenski patrijarh.
            Grčki je službeni jezik patrijaršije. Službena titula na grčkom je: Οικουμενικό Πατριαρχείο Κωνσταντινουπόλεως (Ekumenska patrijaršija konstantinopolska), a na turskom: Rum Ortodoks Patrikhanesi (Rimska pravoslavna patrijaršija). Naime, stari Bizantinci su sebe uvijek smatrali Rimljanima, a svoju državu Rimskim Carstvom; termine “Bizant” i “Bizantinci” izmislili su zapadni povjesničari u 18.st.
            Sjedište patrijaršije se nalazi u Istanbulu, u četvrti Fanar. Nekoć je to bila grčka, kršćanska četvrt (jer se predala Turcima kod zauzimanja grada, pa je bila pošteđena), no danas su pravoslavni Grci tamo svedeni na ostatke ostataka.
            Carigradska patrijaršija ima oko 5 255 000 vjernika, od toga 2 800 000 u Americi. Ima 3200 župa, 20 samostana u SAD-u, 32 u Grčkoj i 8 u Australiji. İma 63 biskupije, te 130 biskupa (uključujući pomoćne i umirovljene).
            Pod jurisdikciju Carigrada spadaju:
1.)    Veći dio današnje Turske, ali samo nominalno; uslijed sukoba u 20.st., broj pravoslavnih je tamo spao na par tisuća ljudi.
2.)    Nešto manje od pola teritorija Grčke je također pod Carigradom, a ne pod GPC. To su cijeli sjever Grčke, uključujući Solun i Svetu Goru Athos, te znatan dio egejskih otoka (uključujući Kretu i biblijski Patmos – otok Ivanova Otkrivenja).
3.)    Grčka dijaspora Zapadne Europe, Amerike, Australije, Dalekog Istoka, Australije i Oceanije. Osim toga, nekoliko biskupija Rusa, Ukrajinaca i Albanaca u dijaspori.
4.)    Autonomne Crkve: finska, estonska i kretska (s manjim stupnjem autonomije). Treba reći da i Sveta Gora Athos također uživa autonomiju.

srijeda, 21. lipnja 2017.

Upoznajmo pojedine pravoslavne Crkve




            Zbog čim boljeg i sustavnijeg upoznavanja Pravoslavne Crkve, odlučili smo izraditi kratak pregled svih kanonskih pravoslavnih Crkava po svijetu. U nizu članaka pod ovim naslovom obradit ćemo jednu po jednu svaku Crkvu, donoseći ukratko njenu povijest, status i sadašnje stanje. Na početku, kao uvod, donosimo opći pregled Pravoslavne Crkve u svijetu.
            Povijest Pravoslavne Crkve započinje prije 2 000 godina, kada se Sin Božji, Druga Osoba Trojstva, utjelovio na zemlji kao Isus Krist iz Nazareta. Nakon svog javnog djelovanja, muke, smrti i uskrsnuća, uzašao je na nebo, izlio Duha Svetoga na apostole, i tako je počeo život Njegove Crkve. Ona je mistično Tijelo Isusa Krista, u kojemu su svi članovi povezani uzajamno i s Bogom nevidljivim vezama Duha Svetoga, i koja služi spasenju ljudi. Ona uklanja sva zla iz ljudi, među ljudima, i između ljudi i Boga, i zato je jedna i jedinstvena.
            Ona nema drugog imena osim – Crkva, što znači Gospodnja (Kristova) Zajednica. Ipak, ima različite oznake, od kojih su glavne: jedna, sveta, katolička i apostolska. Zbog toga što je stoljećima bila ugrožena različitim krivovjerjima, Crkva je jednu od oznaka, Pravoslavna, počela najčešće koristiti, te je zbog toga danas općenito poznata kao Pravoslavna Crkva. Pravoslavna (grčki: ortodoksna) znači da posjeduje pravovjerje i ispravan način slavljenja Boga kroz život i bogoslužje.
            Tijekom vremena, od Crkve su se odvajale različite skupine kršćana, mijenjajući izvorni nauk i otpadajući od sakramentalnog i kanonskog jedinstva Crkve, Pravoslavne Crkve. Prva je svojim putem otišla u 4./5.st. Crkva Perzijskog Carstva, poznata kao nestorijanska (po krivovjernom nauku kojega je usvojila), a danas kao Asirska Istočna Crkva. Nakon toga, od 5.st. se odvajaju neke istočne Crkve zaražene monofizitskim krivovjerjem – njihove nasljednice su današnje staroistočne Crkve: Jakobitska, Koptska, Armenska, Etiopska, Eritrejska i Malankarska. Na Zapadu, u 11.st odvaja se od Pravoslavne Crkve drevna rimska, latinska patrijaršija, do tada prva po časti među pravoslavnim Crkvama, koja nastavlja svoj povijesni hod kao Rimokatolička Crkva, a od nje se od 16.st. odvajaju protestanti. Ovo su samo glavne skupine; proces odvajanja od Pravoslavne Crkve traje i danas. Sve odcjepljene zajednice pretendiraju da budu ono što Pravoslavna Crkva jest: jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva.
            Pravoslavna Crkva nema svog jedinstvenog poglavara. Svi njeni biskupi (srpski: episkopi) su posve jednaki međusobno. Svaki od njih je pastir svoje biskupije (srpski: eparhije), dok poslove koji se tiču međusobnih odnosa, rješavaju saborno (koncilijarno). Čitava povijest Pravoslavne Crkve jest povijest neprekidnih sabora, na kojima biskupi rješavaju tekuće probleme Crkve i utvrđuju njen nauk i praksu. Od tisuća sabora držanih u ove 2 000 godina, poseban status ima njih 7 držanih na Istoku od 3. do 8.st. Zbog toga što su razradili i definirali osnovnu dogmatiku, učenje i kanonsko pravo Crkve, njih nazivamo Sveopćim, ili Univerzalnim ili Ekumenskim (srpski: vaseljenskim) Saborima (koncilima).
            Razlike koje postoje među pravoslavnim biskupima su dvojake: počasne i administrativne. To znači da neki među biskupima imaju počasno prvenstvo pred drugima, dok drugi vrše administrativne funkcije predsjedanja Saborima i slično. Nijedan od pravoslavnih biskupa nema božanski ustanovljenu vlast i nezabludivost, za koje rimokatolici vjeruju da ih posjeduje rimski papa.
            Jedinstvo Pravoslavne Crkve je trostruko: dogmatsko, sakramentalno i kanonsko. Dogmatsko znači da sve Crkve ispovijedaju jednu te istu vjeru, imaju iste dogme, te nijedna od njih ne može na svoju ruku ništa mijenjati u nauku vjere. Sakramentalno jedinstvo znači da sve Crkve priznaju uzajamno sve sakramente, zajedno ih služe i uzajamno ih podjeljuju i primaju, isključujući iz toga sve nepravoslavne. Kanonsko jedinstvo znači da sve Crkve imaju jedan te isti osnovni crkveni zakonik – Nomokanon u XIV. naslova. To je zbirka kanona (crkvenih zakona) iz prvog milenija kršćanstva, utvrđenih na Sveopćima Saborima, koja vrijedi u svim Crkvama. Pojedinačno (partikularno) zakonodavstvo pojedinih Crkava mora se temeljiti na ovom Nomokanonu, i svi međucrkveni odnosi su regulirani njime. Onaj tko otpadne od ovog trostrukog zajedništva, nije pravoslavan, pa makar se tako nazivao.
            Pravoslavlje se u povijesti služilo mnogim obredima (načinima vršenja bogoslužja), istočnim i zapadnim: rimskim, koptskim, sirskim, itd. Međutim, uslijed odvajanja velikih dijelova Crkve, služenje se reduciralo samo na tzv. bizantski obred (nazvan po Bizantionu, Konstantinopolu, Carigradu, današnjem Istanbulu, gdje je nastao). Samo maleni dio pravoslavaca, neke zajednice na Zapadu nastale u novije vrijeme, služe se danas zapadnim obredom.
            Pojedine biskupije unutar Pravoslavne Crkve se udružuju u samostalne crkvene pokrajine, koje se nalaze u dogmatskom, sakramentalnom i kanonskom jedinstvu s ostalima, ali su posve neovisne u svom vremenitom upravljanju (materijalnom, kadrovskom, pastoralnom itd.). Njih obično nazivamo autokefalnim (pravilno hrvatski bi bilo autocefalnim) Crkvama. Osim njih postoje i autonomne Crkve, koje djelomično još uvijek ovise o nekoj od autokefalnih Crkava. Svakom takvom Crkvom, bilo autokefalnom bilo autonomnom, upravlja skup njenih biskupa, koji se u SPC naziva Sveti Arhijerejski Sabor. Ovom Saboru, odnosno čitavoj Crkvi, predsjeda nadbiskup-metropolita (srpski: arhiepiskop i mitropolit). U nekim Crkvama on nosi naziv patrijarh, pa se te Crkve nazivaju patrijaršije ili patrijarhati. Danas je taj naziv uglavnom počasne naravi, iako je izvorno patrijaršija zapravo skup samostalnih mitropolija.
            Ove Crkve, suprotno raširenom mišljenju, ne ovise o etničkom sastavu; većina ih je nacionalno miješana. Tek je u 19.st. na Balkanu, uslijed nacionalnih preporoda, borbe protiv Turaka i stvaranja nacionalnih država, došlo do krivih uvjerenja da se radi o nacionalnim ili državnim Crkvama.
            Osnovno načelo pravoslavnih biskupija je teritorijalno, što znači da određena biskupija pokriva sve pravoslavne vjernike na svom teritoriju, bez obzira na nacionalnost, i da se nijedna druga ne smije miješati u njen rad. Ovakvo načelo postoji i u Rimokatoličkoj Crkvi, a vuče porijeklo iz Novog zavjeta; vidimo kod apostola Pavla da nije želio misionariti u gradovima gdje su prije njega radili drugi apostoli, niti se miješati u poslove Crkava koje su ustanovili drugi apostoli, a također nije drugim apostolima dozvoljavao isto.
            Danas u Pravoslavnoj Crkvi postoji ovih 14 Crkava:
  1. Carigradska
  2. Aleksandrijska
  3. Antiohijska
  4. Jeruzalemska
  5. Ruska
  6. Srpska
  7. Rumunjska
  8. Bugarska
  9. Gruzijska
  10. Ciparska
  11. Grčka
  12. Poljska
  13. Albanska
  14. Čeških zemalja i Slovačke

Ruska Crkva ovdje pribraja i petnaestu, Američku, no to osporava Carigradska. No, tu se radi o čisto administrativnoj nesuglasici, koja ne izaziva raskol, i koja će u budućnosti biti riješena.
Od ovih Crkava, prvih 9 su patrijaršije, a ostale su obične autokefalne Crkve. Među patrijaršijama, posebno mjesto zauzimaju prve 4, to su tzv. „stare patrijaršije“, iz vremena Sveopćih Sabora. Nekad ih je bilo 5, a prva je bila rimska. Nakon odlaska Rima u 11.st., prvenstvo časti pripada carigradskoj. Autonomne nećemo sada nabrajati, nego će biti opisane u drugom nizu članaka. Procjenjuje se da danas na svijetu ima 200-300 milijuna pravoslavaca.