ponedjeljak, 21. kolovoza 2017.

Konferencija kanonskih pravoslavnih biskupa SAD-a povodom nasilja u Charlottesvilleu





Konferencija kanonskih pravoslavnih biskupa Sjedinjenih Američkih Država stoji uza sve ljude dobre volje koji osuđuju nasilje iz mržnje, i žali zbog  gubitka života do kojih je došlo uslijed sramnih nastojanja da se promovira rasna čistoća i njeguje bjelačka supremacionistička ideologija u Charlottesvilleu u Virginiji.

Pravoslavna Crkva izričito izjavljuje da ne promovira, ne štiti niti odobrava sudjelovanje u takvim represivnim činovima mržnje, rasizma i diskriminacije, te ističe da takva uvjerenja i ponašanja nemaju mjesto u bilo kojoj zajednici zasnovanoj na poštovanju zakona i vjere u Boga Ljubavi.

Suština kršćanskog Evanđelja i duha pravoslavne Predaje u potpunosti je i očigledno nespojiva s ideologijama koje proglašavaju superiornost bilo koje rase nad drugom. Naš Bog nije pristran, niti gleda na to tko je tko (Pnz 10, 17, Rim 2, 11). Gospodin naš Isus Krist je srušio pregradu koja je rastavljala, tj. neprijateljstvo koje je odvajalo ljude od Boga i ljude jedne od drugih (Ef 2, 14). U Kristu Isusu Crkva ispovijeda da nema više ni Židova ni Grka, nema više roba ni slobodnoga, nema više muškog ni ženskog, jer smo svi jedan (čovjek) u Kristu Isusu (Gal 3, 28). Pored toga, pozivamo jedni druge da ne sudjelujemo u besplodnim djelima tame, nego da ih još razotkrivamo (Ef 5, 11). A što je tama, ako ne mržnja? Onaj tko mrzi brata svog, u tami je  i u tami hodi (1 Iv 2, 11)!

S tim u vezi, godine 1872. pravoslavni biskupi iz cijelog svijeta sabrali su se u Carigradu i osudili sve oblike ksenofobije i šovinizma (etnofiletizam). Složili su se da poticanje rasne ili nacionalne nadmoći i etničkih predrasuda ili neslaganja u Crkvi Kristovoj treba biti osuđeno kao suprotno svetim učenjima Kristovog Evanđelja i svetih kanona Crkve, i to je  izričito osuđeno kao krivovjerje, kao  očigledan oblik lažnog učenja.

Na kraju, takve akcije kojih smo bili svjedoci posljednjih dana, od strane samoproklamiranih bjelačkih supremacionista, neonacista i raznih rasista i fašista, predstavljaju izdaju suštinskih ljudskih  vrijednosti ljubavi i solidarnosti. S tim na umu, iskreno se molimo za obitelji onih koji su izgubili život ili su stradali pri ovim tragičnim događajima. Međutim, nismo ni za bilo koji oblik osvete ili odmazde bilo koje grupe ili pojedinca. Zbog toga, apeliramo na svakog čovjeka dobre volje, a naročito na vođe naše velike nacije, da razmotre i primjene načine pomirenja različitosti, kako bismo se uzdigli iznad svake diskriminacije u našoj povijesti, danas i ubuduće.

izvor: spc.rs

petak, 18. kolovoza 2017.

Krsna slava




            Danas ćemo predstaviti jedan naročiti običaj u pravoslavlju naših krajeva, običaj po kojemu su vjernici naše SPC prepoznatljivi, ne samo u nepravoslavnom, već i u pravoslavnom svijetu. Taj običaj je proslavljanje krsne slave. Što je to krsna slava?
            Riječ „slava“ u srpskom crkvenom jeziku ima svoje specifično značenje, naime, proslavu sveca zaštitnika. Slava je dakle svetac zaštitnik nekog mjesta, grada, župe itd. To je ono što Hrvati u Slavoniji zovu kirvaj ili kirbaj, u kajkavskim krajevima proštenje ili proščenje, u Dalmaciji fešta, u Moslavini i Bilogori kram. Parohijska slava je slavlje zaštitnika župe, hramovna slava je slavlje naslovnika crkve, eparhijska slava je slavlje zaštitnika biskupije, a također svoju slavu mogu imati i razna građanska udruženja, institucije itd. Krsna slava je svetac zaštitnik obitelji.
            Dakle, svaka pravoslavna obitelj ima svog sveca zaštitnika, i dotični svetac je njihova slava. Zato je jedna od najvažnijih stvari u pravoslavnom domaćinstvu slavska ikona – ikona dotičnog sveca. Ona se čuva kao najveća svetinja u kući, te visi u pravilu na istočnom zidu glavne prostorije u kući. Pred njom se pali kandilo – uljanica koja visi na zidu.
            Dan u koji pada dotični svetac zaštitnik, za pravoslavne je dan njihove krsne slave, prava obiteljska svetkovina, u rangu Božića ili Uskrsa. Zato taj dan treba pohoditi crkvu, pomoliti se, te se po mogućnosti ispovjediti i pričestiti. Također treba svećeniku predati popise imena živih i mrtvih članova obitelji da ih spomene na Liturgiji.
            Na taj dan se u crkvi ili u kući, ovisi o običaju, služi naročiti obred krsne slave. Obred vrši svećenik, u epitrahilju (štoli) pred slavskom ikonom i upaljenom svijećom. On nije improviziran; to je službeni liturgijski obred koji se kao takav tiska u službenim obrednicima SPC. Suštinu obreda čini blagoslov slavskog kolača, koljiva (slavskog žita) i vina (crnog). To su darovi koji predstavljaju žrtvu Bogu: obitelj prinosi Bogu plodove svoga rada, Bogu na slavu, svecu zaštitniku u čast, živim članovima na zdravlje i spasenje, mrtvima na pokoj.
            Slavski kolač je okrugla pogača peciva, spremljena po posebnoj recepturi, u njega se miješa blagoslovljena slavska voda. Na sebi ima utisnut isti onakav pečat, kao i euharistijski kruh za pričest, što ovom kolaču daje liturgijski karakter i utemeljenje. On simbolizira Krista. Koljivo ili slavsko žito je smjesa kuhane pšenice, šećera ili meda, te mljevenih oraha i drugih aromatičnih dodataka. Osim za slavu, sprema se i za sahrane i službu za mrtve. U slavskom obredu, u njemu gori zabodena svijeća, te se križoliko prelijeva vinom. Konačno, crno vino simbolizira Krv Kristovu.
            Po završetku obreda svi kušaju od blagoslovljenoga, a nakon toga kreće neformalno slavlje. Sam obred ima puno karakterističnih gesti (uzdizanje kolača, njegovo okretanje u zraku pri čemu svi sudjeluju, lomljenje, cjelivanje, prelijevanje vinom itd.). Ovaj obred se, osim na krsnoj, služi na svim ostalim slavama.
            Treba reći da krsna slava nije baština cijele Pravoslavne Crkve, već samo Srpske Pravoslavne Crkve – SPC. Ona je dakle, isključivo srpski običaj, te se smatra jednim od bitnijih dijelova srpskog nacionalnog identiteta (iako je u cijelosti ili samo nekim elementima prisutna i kod Makedonaca, djelomično Bugara, pa čak i muslimana Bošnjaka i Albanaca, te katolika Hrvata u Hercegovini, Boki i južnoj Dalmaciji). Nema Srbina bez krsne slave, ona je za Srbe znak identiteta, a zbog prakse nasljeđivanja slave s koljena na koljeno često i pouzdani znak nečijeg porijekla.
            Slava se nasljeđuje, te sin preuzima očevu slavu, i tako redom. Kći preuzima slavu muža, osim ako ostane u očevoj kući. Običaja vezanih uz slavu ima bezbroj, često variraju od kraja do kraja, tako da ih je teško sve i nabrojati.
            O porijeklu slave postoje razne teorije. Najčešća i najraširenija je da se radi o kršćanskoj zamjeni za nekadašnji kult mrtvih predaka i kućnih bogova poganskih Srba. Po toj teoriji, kada bi se neka obitelj, pleme ili klan pokrstilo, uzimalo bi, umjesto svojih kućnih bogova, kršćanskog sveca na čiji dan je bilo krštenje, kao svoga zaštitnika. Rečeno suvremenim teološkim rječnikom, „inkulturacija Evanđelja“.
            Ovaj običaj je sankcionirao i Sveti Arhijerejski Sabor SPC 15.05.1985.: "Budući da je Krsna slava blagdan "male Crkve", to jest obitelji, to je i najmanja obitelj treba slaviti. Kad se sin odvoji u posebno domaćinstvo, pogotovo kad se oženi, dužan je proslavljati Krsno ime, bez obzira što ga otac slavi u starom domu. U znak poštovanja roditelja, tako važnu stvar, kao što je osnivanje obitelji i samostalnost slavljenja Krsnog imena, sinovi su dužni o tome obavijestiti oca i zamoliti ga da im to blagoslovi. Ako bi otac odbio ili ne bi htio "predati" Slavu, sinovi se trebaju obratiti svećeniku u mjestu gdje žive, za savjet i blagoslov."
            Krsna slava je jedna od 27 elemenata nematerijalnog naslijeđa Srbije, a također je u tom svojstvu unijeta i na UNESCO-v popis svjetske baštine.
            Iako je krsna slava dio srpske etnologije, za nas je najbitnija ipak njezina duhovna dimenzija. Ona upečatljivo izražava status obitelji kao kućne crkve, kao male „župe“, malog hrama. U današnje vrijeme razaranja obiteljskog i bračnog života upravo njeno duhovno kršćansko značenje, važnije je nego ikad.

srijeda, 16. kolovoza 2017.

Što je to nafora?




            Kada netko nepravoslavan prvi puta posjeti pravoslavnu Liturgiju (Euharistiju), obično ga iznenadi što se na kraju, nakon blagoslova i otpusta, vjernicima dijele komadići kruha. Neki misle da je riječ o pričesti, a neki shvaćaju da nije, pitajući se što je to, i mogu li i oni pristupiti i uzeti toga kruha. O čemu se tu radi?
            Taj kruh, koji se vjernicima dijeli nakon Liturgije, nije pričest, nije Tijelo Kristovo, već se radi o običnom blagoslovljenom kruhu, koji se zove nafora ili antidor (grč. Άντίδωρον umjesto dara). Naime, u pravoslavnoj Euharistiji se koristi isključivo kvasni pšenični kruh, nikada beskvasni (hostije). U taj euharistijski kruh smije ići samo pšenično brašno, voda, sol i kvasac (u kvasac se može dodati malo šećera da brže skisne), mora biti okrugao (simbol božanske beskonačnosti) i sastavljen od dva dijela, prije pečenja položenih jedan na drugi (ova dvostrukost označava dvije Kristove naravi, ljudsku i božansku). Također se prije pečenja na ovaj kruh utisne kvadratični pečat, presječen križem na četiri manje kvadrata, u kojima se nalaze grčka slova IX, XC, NI, KA (što se obično tumači kao „Isus Krist Pobjednik“). Pečat mora biti kvadratičan, što zbog izgleda križa u njemu, što zbog simbolike materijalnog svijeta (četiri praelementa, četiri strane svijeta…) iz kojega je Krist uzeo Tijelo. Ovako pripremljen i opečaćen kruh se naziva prosfora. Prosfora ne smije biti prestara ili pokvarena, ali se ne preporučuje ni svježe pečena i vruća, zbog toga što se rosi. 


            Prije službenog početka Liturgije, svećenik privatno u svetištu crkve vrši obred pripreme darova – proskomidiju. Tijekom tog obreda, on izrezuje iz prosfore središnji dio s pečatom. Taj izvađeni dio se naziva Agnec (Jaganjac) i on se u tijeku Liturgije pretvara u Tijelo Kristovo. Iz ostatka prosfore svećenik vadi još niz manjih čestica u spomen Bogorodice, anđela, svetih, te živih i mrtvih za koje su mu vjernici predali imena da se služi. Ove čestice stoje na plitici uz Agnec, ali se ne pretvaraju u Tijelo Kristovo, već ih svećenik nakon Liturgije uranja u Krv Kristovu i konzumira, kod purifikacije.


            Preostali dio prosfore se svakako ne baca; pošto je prosfora kao cjelina prošla kroz prvi dio Liturgije, i taj ostatak se smatra blagoslovljenim. Njega poslužitelj reže na komadiće, i on se dijeli vjernicima nakon Liturgije kao blagoslovljeni kruh. Ukoliko, osobito kod velikih svečanosti, ponestane nafore, može se donijeti još prikladnog kruha, i poškropiti ga bogojavljenskom vodom.
            Postoje razne teorije o porijeklu ovog blagoslovljenog kruha, no najčešće se tumači kao ostatak ranokršćanskih gozbi ljubavi – agapa. Naime, rani kršćani bi na Euharistiju donosili svoje darove, najčešće hranu (ostatak ovoga je rimokatolička „lemozina“). Od te hrane bi se uzimalo kruha i vina za pričest, a ostatak bi se blagovao na agapi, gozbi ljubavi, liturgijskom obroku koji je obavezno dolazio nakon Euharistije.
            Naforu obavezno dijeli svećenik, na središnjim vratima ikonostasa (oltarne pregrade). Vjernici mu pristupaju u redu, križajući se, primajući je na dlanove ruku, i cjelivajući križ ili svećenikovu ruku nakon toga. Nafora se jede odmah u crkvi, natašte (kao i za pričest), pazeći da se ne prosipaju mrvice. Međutim, moguće ju je zamotati u rupčić i ponijeti kući, onima koji nisu mogli opravdano doći na Liturgiju. Također, moguće ju je sačuvati na taj način za sebe, ukoliko npr. odemo na neko putovanje ili slično, pa ne možemo nazočiti Liturgiji. Iako nafora nije pričest i ne može nadomjestiti Tijelo i Krv Kristovu, njeno konzumiranje u trenucima kada ne možemo na Liturgiju jest dragocjena poveznica sa samom Liturgijom. Katkad se uz dijeljenje nafore vjernicima pomazuje čelo blagoslovljenim uljem.
            Mogu li katolici i ostali nepravoslavni uzeti i blagovati naforu? Strogo govoreći, ne. To zabranjuju još Apostolske konstitucije (IV. st.), a od pravoslavnih kanona (crkvenih zakona) 8. kanon sv. Teofila Aleksandrijskog (on je zabranjuje čak i katekumenima). Svrha toga je ta, što je nafora blagoslovina (sakramental) Pravoslavne Crkve, a one su predviđene za pravoslavne vjernike, jer očituju jedinstvo Crkve; pretpostavlja se da će, netko tko želi uživati duhovne blagoslove jedinstva Pravoslavne Crkve, ući u nju. Međutim, od ovog pravila se u našim krajevima najčešće odstupa. Gdje se pojave dobronamjerni i pobožni katolici, u pravilu im se dozvoljava nafora, što je svakako pohvalan vid kršćanskog bratstva sa svim ljudima i simbol brige Crkve za svako ljudsko biće, po uzoru na Boga, koji nam svima daje hranu, bez razlike vjere.



utorak, 15. kolovoza 2017.

Sv. mučenik Kodrat Lepavinski – svetac Prigorja i Podravine




            U cijelom nizu slabo poznatih svetinja Pravoslavne Crkve u sjevernoj Hrvatskoj, postoji i lik jednog lokalnog sveca iz 18.st., svetog mučenika Kodrata, igumana manastira Lepavine.
            O manastiru (pravoslavnom samostanu) Lepavini pisali smo na tri mjesta ( Ikona Bogorodice LepavinskePravoslavni samostani sjeverne HrvatskePravoslavno Prigorje ). Da se ukratko podsjetimo: on je jedan od četiri samostana Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, i to jedini danas aktivni. Od 16.st., kada je osnovan, bio je najvažnije duhovno središte pravoslavlja u ovom dijelu Hrvatske. Poznat je po čudotvornoj ikoni Bogorodice, pred kojom i danas iscjeljenje primaju ljudi svih naroda i vjera.
            Sv. Kodrat je bio iguman manastira, pravoslavnog samostana u Lepavini. Iguman, to je predstojnik, poglavar; odgovara katoličkom gvardijanu ili prioru. Ne znamo puno o njemu, osim da je živio u vrlo teško doba. Naime, 17. i 18.st. je bilo vrijeme agresivnih pokušaja da pravoslavni vjernici sjeverne Hrvatske prihvate uniju s Katoličkom Crkvom, te postanu grkokatolici. Samostan Lepavina je bio jedan od središta otpora tome.
            Godine 1710. imenovan je marčanskim grkokatoličkim biskupom Rafailo Marković. Naime, sjedište pravoslavnih biskupa se nalazilo od kraja 16.st. u samostanu Marči ( Samostan Marča ), koji su s vremenom nasilno preuzeli pobornici unije s Katoličkom Crkvom, te iz njega pokušavali nametnuti grkokatolištvo pravoslavnima. U sjećanju Pravoslavne Crkve dotični Marković je ostao zapamćen kao vrlo negativna ličnost, što zbog problematičnog osobnog života i pristupa vjernicima, što zbog fanatičnog nametanja unije pravoslavnima. U tim svojim nastojanjima pokušao je on preuzeti i samostan Lepavinu, i tako sasjeći pravoslavni otpor. Međutim, sv. Kodrat mu zapriječi ulaz u samostansku crkvu. Tom prilikom biva ubijen iz pušaka na samom pragu crkve, i postade mučenik za čistoću vjere pravoslavne. Dogodilo se to 13./24.11.1715.
            Iako sv. Kodrat nije nikada službeno kanoniziran, poštuje se kao lokalni svetac u samostanu Lepavini, gdje visi i njegova gore prikazana ikona.
            Sv. Kodrate, moli Boga za svoj narod Prigorja, Podravine, Bilogore i Moslavine!