srijeda, 17. siječnja 2018.

Godišnjica masakra u Salniku




            Prošle nedjelje, 14.01.2018., navršile su se 73 godine od jezivog događaja kojim je gotovo uništena jedna od najstarijih i najsjeverozapadnijih srpskih pravoslavnih zajednica u Hrvatskoj, ona u prigorskom selu Salnik.
            O parohiji (pravoslavnoj župi) u Salniku smo već pisali u člancima Pravoslavno PrigorjeLipnica - pravoslavna oaza u Prigorju. Selo Salnik nalazi se usred rimokatoličkog, hrvatskog, kajkavskog Prigorja, na samoj međi vrbovečkog i zelinskog kraja. Naime, po rimokatoličkoj podjeli, samo mjesto Salnik pripada u rkt župu sv. Petra u Preseki (vrbovečki dekanat), a administrativno u grad sv. Ivan Zelinu, a također i ostala sela parohije gravitiraju Zelini, Vrbovcu i Rakovcu.
            Ova zajednica je vrlo stara, seže još u 16.st. Naseljavali su je kroz povijest ljudi s različitih strana: izvorni doseljenici (najvjerojatnije iz Crne Gore i istočne Hercegovine), Žumberčani koji nisu htjeli biti grkokatolici, kasniji doseljenici iz ostalih srpskih sela, te poneki Hrvati koji bi miješanim brakom postali pravoslavni. Obuhvaćala je sela Salnik, Lipnicu, Radoišče (Radovište), Valetić, Hudovo, Brezane i Lukovo (Vlaška Luka) kod Vrbovca, te mali broj pravoslavnih u okolici. Sve do Drugog svjetskog rata u Salniku je bio i stalni pravoslavni svećenik. Međunacionalni odnosi su bili dobri, te su čak i lokalni rimokatolici hodočastili sv. Petki u Salnik, moleći joj se da zaštiti urod od tuče.
            Uspostavom NDH 1941.g. dolaze teški dani za ovu malu i mirnu zajednicu. Da bismo bolje razumjeli stvar, moramo istaknuti da se radilo o mirnoj i malobrojnoj zajednici, koja nije mogla predstavljati nikakvu realnu vojnu opasnost za ogromno hrvatsko prostranstvo koje ju je okruživalo. Također, progoni su se dogodili prije bilo kakve organizirane partizanske borbe većih razmjera. Dakle, radilo se naprosto o želji da se pravoslavni unište. Prva je na udaru bila SPC. Paroh (pravoslavni župnik) u Salniku bio je Rus Venijamin Pavlovski, i on je odmah deportiran, s još jednim pravoslavnim veleposjednikom iz tog mjesta, 11.07.1941. Što se vjernika tiče, prvi ustaški plan je bio da se oni kolektivno isele u Srbiju, a u njihove kuće nasele Slovenci, koje su nacisti tjerali iz njihove domovine. Međutim, kako su deportacije Nijemci ipak obustavili, prešlo se na drugu opciju, a to je prevođenje na katoličku vjeru, što je za ustaše značilo i promjenu nacionalne pripadnosti. Zastrašeni narod sam je podnosio molbe za prijelaz, bilo ih je ukupno 224, od toga 223 u srpnju 1941., i jedna sljedeće godine. Najveći broj prijelaznika javio se župi sv. Jurja u Rakovcu. Treba naglasiti da nisu svi postali rimokatolici; njih 145 postali su grkokatolici. I danas ima starijih ljudi, u kojima živi gorko sjećanje iz djetinjstva kako je rimokatolički svećenik izvršio ovo masovno pokatoličavanje na skupu kod seoskog bunara. Oni koji su postali rimokatolici, ušli su pod jurisdikciju nadležnih župa, a oni koji su postali grkokatolici, postali su dio Križevačke eparhije, a jurisdikciju nad njima preuzela je uprava biskupijske ekonomije u Tkalcu kod Vrbovca, odnosno grkokatolički svećenik Ćiril Mudri, Rusin.
            Naravno, ovi prijelazi su posve nevažeći, pošto su učinjeni pod pritiskom, a ne dobrovoljno. Zato se često i pojavljuju različite brojke prijelaznika, a nije rijetkost da se i jedne te iste osobe nađu i u oba popisa, rimokatoličkom i grkokatoličkom. Ovo su dobro znale i katoličke crkvene vlasti, pa praktički i nisu organizirale neki poseban pastoral s tim ljudima; po svjedočanstvu seljaka, crkve su ostale zaključane do kraja rata, a parohijski dvor u Salniku je ipak zapaljen. Tako je narod bio lišen sakramenata.
            Seljaci iz susjednog Radoišča (Radovišta) su odbili pokatoličavanje, pa su stradali. Petorica su ubijena 08.08.1941. u logoru u Novom Marofu, dok su dvojica ubijena još 30.07.1941. u logoru Lepoglava. U selu su tako ostale samo žene, djeca, starci i jedan bolesni mladić, te su „svi podnieli molbe o prelazu na rimokatoličku vjeru“. Možemo zamisliti raspoloženje tih ljudi, koji su prisiljeni „primiti“ vjeru ubojica svojih muževa i očeva. Ubijeno je i sedam antifašistički raspoloženih Hrvata iz tog sela
            Kao što smo vidjeli, Salnik nije bio nikakav ratni cilj, iako je s jedne strane bila Preseka, glavno uporište partizana na vrbovečkom području, a s druge Zelina, drugo po jačini komunističko uporište na širem zagrebačkom području nakon Trešnjevke. Naime, većinu antifašista tih područja su činili Hrvati. Međutim, 14.01.1945., na samu julijansku Novu godinu, pred kraj rata, u Salnik upadaju ustaše iz Komina i Zeline, te vrše masovno ubojstvo civila, pljačku i palež. Detalji svjedočanstava se razlikuju, no, radilo se o organiziranoj akciji,  a ne ispadu grupe bandita. Da je tome tako, svjedoči i činjenica da su pokolj izvršile regularne jedinice, da je selo bilo ciljano opkoljeno, i da su se poslužili varkom (partizanske kape), kao i da je bio pripremljen veći broj kola za odvoz opljačkane robe. Spaljeno je osam kuća i gospodarstava, a 14 mještana je ubijeno i zapaljeno u jednom štaglju. Po nekim svjedočanstvima, ljudi su u štaglju živi zapaljeni, a po drugima zaklani prije paljenja, dok je jedan ubijen rafalom. Najmlađa žrtva je imala 12, a najstarija 76 godina. Nije ih spasilo ni pokatoličavanje, a nije slučajno što se akcija izvela baš na julijansku Novu godinu.
            Trebala je stradati i susjedna Lipnica, i to na jedan Đurđevdan (sv. Juraj). Prema kazivanju seljaka, spasilo ih je to što se s ustašama nalazio i jedan njemački časnik. On je upitao zbog čega je selo tako okićeno (običaji Đurđevdana), na što mu seljaci odgovoriše: „u čast vašeg dolaska, gospodine“. Nijemca je to oraspoložilo, i tako je selo bilo pošteđeno.
            U nastavku donosimo pismeno svjedočanstvo pokojne Jovanke Ranilović, preuzeto s bloga Saveza antifašističkih boraca i antifašista Zeline:

U IME BAKE RANILOVIĆ JOVANKE:
„Obaviještena sam od strane boraca iz Zeline da vama kao mladima objasnim kako je to bilo 14.siječnja 1945 godine. Draga moja djeco, to vam je bio najteži dan u životu za ovaj narod u Salniku. U jutro oko 09,00 sati došli su narodni neprijatelji, ustaše u ogromnom broju sa oko 150 saonica jer je bio dubok snijeg, koje su bile pripremljene za pljačku i odvoz pokretnina. Bilježili su kuće koje su praznili i palili znakom zasjekanja sjekire u vrata, znali su koje su to kuće dokazane njim od domaćih izdajnika i pokupili starce i djecu govoreći da idu u školu na sastanak gdje ce im održati govor da ne surađuju sa partizanima, a iz škole su ih u stroju otjerali u štagalj gdje su ih zapalili.
Uz put je moj tata Magovac Pero opazio svojeg kolegu iz vojničkih dana koji je morao doći ovdje za podvoz za pljačku i predao mu mog sina Dušana starog 5 godina i tako je preostao živ, a druge dvoje djece su izgorjeli.
Znate kako je teško kad se opečete samo na jednom mjestu, a kakve su muke dok se peče cijelo tijelo.
Štagalj u kojem su ih pekli ako ga želite vidjeti može vam se pokazati. Iz zapaljenog štaglja čovjek koji se zvao Bubanović Vujo a bio je kurir, skočio je iz štaglja i par koraka dalje zaklali su ga.
Kosti koje su ostale jeli su psi, dok ih drugi dan nismo pokupili u jednu kutiju i zakopali na groblje na mjesto gdje je danas spomenik.“

            Danas, u samom Salniku više vjernika nema, ima samo crkva i groblje. Pa i taj osamljeni hram bez ljudi nije imao mira; 1992.g oštećen je eksplozivom.
           

utorak, 16. siječnja 2018.

Masovno krštenje u Ugandi – stotine novih pravoslavnih kršćana (FOTO)

Na početku 2018. godine u zapadnoj Ugandi, u provinciji Ntungamo (gradić Rubaare), stanovnici tog mjesta, njih oko stotinu, odlučili su primiti pravoslavno kršćanstvo. Poslije dužeg poučavanja o osnovnim istina kršćanske vjere, primili su sakrament krštenja i time postali članovi Jedne, Svete, Katoličke i Apostolske Crkve.
S blagoslovom mitropolita Ugande Ivana, a trudom oca Aristotela Asibebe, izgrađen je privremeni hram i u planu je da se pored njega gradi škola i bolnica.

izvor: pouke.org

 



subota, 13. siječnja 2018.

Božićna poruka mitropolita Porfirija


Sv. Dositej Zagrebački - kratka biografija, misli, molitve



                                                                          (freska iz zagrebačkog hrama)

Danas slavimo blagdan sv. Dositeja Vasića, prvog pravoslavnog mitropolita zagrebačkog. O njemu smo već pisali, a sada donosimo njegovu kratku biografiju, uz par misli i molitava.

Mladost, školovanje i monaštvo
                Prvi mitropolit zagrebački, sv. Dositej, rođen je kao Dragutin Vasić, u Beogradu 05.12.1878. U rodnome gradu završio je gimnaziju i bogosloviju 1899. Prije završetka bogoslovije, 1898. godine, primio je monaštvo, te postao jerođakon. Odmah po završetku bogoslovije postao je jeromonah, te proveo godinu dana u manastiru Manasija, gdje je i zamonašen.
                Godine 1900., kao prvi pitomac fonda mitropolita srpskog Mihajla, putuje u Kijev, gdje 1904. godine, završava glasovitu Duhovnu Akademiju, u stupnju kandidata bogoslovskih nauka. Nakon toga studira u Njemačkoj, u Berlinu i Leipzigu, protestantsku teologiju i filozofiju.
                Od 1907. do 1909. godine predaje na beogradskoj bogosloviji, nakon čega odlazi u Francusku, gdje na slavnoj Sorboni i Višoj socijalnoj školi izučava filozofske i socijalne nauke. 1910.-1012. studira u Ženevi. Govorio je dobro ruski, njemački, češki, francuski i bugarski jezik.
                Za vrijeme Drugog balkanskog rata 1913., radio je u tajništvu Glavnog odbora za pomoć ranjenicima i stradalima u ratu. U to vrijeme aktivno putuje po ratištima dijeleći pomoć.

Biskup u Nišu
                Jeromonah Dositej biva 25.03.1913. rukopoložen za episkopa (biskupa) u Nišu, gdje će ostati punih 19 godina u tom svojstvu. Kao niški episkop, ostati će zapamćen kao veoma angažirani pastir, koji je mnogo učinio za Crkvu Božju niške eparhije (biskupije), i u duhovnom i u materijalnom pogledu. Kod mosta na Nišavi podiže spomenik zaslužnim ljudima toga kraja. Njegovim zalaganjem, podiže se u Nišu Englesko-srpski dom za nezbrinutu djecu. Godine 1915. je zbrinuo u manastiru sv. Romana vojničku djecu. Njegovim nastojanjem, osnovan je manastiru (samostanu) sv. Petke i „Dom mira slijepih djevojaka“. Bio je jedan od glavnih inicijatora za osnivanje narodnog Univerziteta u Nišu. Jedini je zaslužan za podizanje spomenika na Čegru, palima u borbi s Turcima.
                Hrabro se držao i kada je u vrijeme Prvog svjetskog rata Niš pao u ruke Bugara. Nije htio napustiti grad, iako mu je nuđena sigurna evakuacija, nego je ostao do kraja sa svojim stadom. Okupacijske vlasti odmah su ga deportirale u jedan manastir u zabačenom dijelu Bugarske. Usprkos mukama tamnovanja, i usprkos strašnim pustošenjima koje je okupator ostavio u njegovoj eparhiji, 1928. ga vidimo kao glavnog inicijatora sakupljanja pomoći za bugarski narod nakon strašnog potresa u toj zemlji.
                Sudjelovao je u pregovorima s Carigradskom Patrijaršijom oko obnove ujedinjene Srpske Patrijaršije nakon rata. Kao delegat svoje Crkve, poduzimao je mnoga putovanja diljem Europe.

Misionar u Čehoslovačkoj
                Posebna epizoda života sv. Dositeja bila je početkom 1920.-ih godina. Naime, tada jedan dio stanovništva u tadašnjoj Čehoslovačkoj odlučuje pristupiti pravoslavlju, te formirati svoju vlastitu Crkvu. Sv. Dositej je bio posebno angažiran tih godina oko uspostavljanja te Crkve, te je odigrao važnu ulogu u osnivanju Pravoslavne Crkve čeških zemalja i Slovačke – jedne od kanonskih autokefalnih Crkava današnjice. U tome je surađivao i sa sv. Gorazdom Pavlikom, prvim episkopom i mučenikom te Crkve.

Mitropolit zagrebački
                Sv. Dositej je 09.04.1933. svečano ustoličen za prvog pravoslavnog mitropolita novouspostavljene Mitropolije zagrebačke. Mnogo je radio na ustrojstvu nove mitropolije, te joj dao čvrste temelje i organizacijske oblike za daljnji rad, sve do naših dana.

Stradanje, smrt i kanonizacija
                Nažalost, služba sv. Dositeja u Zagrebu nije bila dugog vijeka. Ubrzo nakon izbijanja rata i uspostave NDH, bio je uhićen, i bez suđenja i bilo kakvog procesa držan u zatvoru, gdje je prolazio kroz teška mučenja. Iz zatvora je ubrzo deportiran u Beograd, u vrlo teškom stanju. Teške fizičke i psihičke posljedice zatvora nikad nisu bile zaliječene, usprkos liječenju u sanatoriju, te boravku u manastiru sv. Vavedenja u Beogradu, gdje je i umro od posljedica zlostavljanja, 13.01.1945. U dotičnom manastiru je i sahranjen.
                Na redovnom zasjedanju Svetog Arhijerejskog Sabora SPC 22. 05. 1998., proglašen je svetim, u redu ispovijedalaca Pravoslavne Crkve. Proslavlja se 13.01./31.12.

Misli sv. Dositeja Zagrebačkoga
„Svi smo mi jedno, braćo moja i prijatelji moji. Ja sam vaš, i vi ste moji. Svi mi zajedno imamo jedan izvor, jedan početak – imamo jednog Oca. Sve što je dobro, slavno i čestito u našem životu od Njega vodi svoje porijeklo. U Njemu ima svoj korijen.“ 
„Naoružajte djecu za borbu sa svakom pakošću i duhovima zlobe podnebeske – nemirom svijeta ovoga.“
„Nemoj biti licemjeran ni pred ljudima ni pred Bogom. Ljude možeš još i prevariti, ali Boga nikada. Postiš li – posti prije svega duhovno, jer Bog sve vidi, sve zna – Bog je duh.“
„Znajte svi, da će uskrsnuće Kristovo utoliko sigurnije biti vašim uskrsnućem, pa i za duše onih vaših koji su već pomrli, ukoliko budete darežljiviji prema gladnima...“

Drugi o sv. Dositeju
„Otmjenost duha, plemenitost, duhovitost i veliko znanje i poznavanje svoje visoke dužnosti bitna su blaga, kojima ovaj Arhipastir raspolaže.“
„Njegova rječitost kao besjednika i propovjednika je uvjerljiva...poslije svakog govora svi ostaju uvjereni u točnost njegovih govora i ispravnost njegovih teza.“ (prota T. Urošević)
„U njegovoj duši oduvijek je živjelo i živi Božje nadahnuće.“
„Njegovi mjesečni prihodi, koji nimalo nisu zavidni, iscrpu se već za prvih deset dana u mjesecu, jer dobri Episkop daje nevoljnima i „kapom i šakom.“ (Irinej Krstić, sinđel)

Tropar gl. 8
Od mladosti svoje, slavni Ispovjedniče,
Prinio jesi sebe Gospodu,
Stradajući za ime Kristovo,
Propovijedao si Carstvo Božje
Da bi s njime, vječno živio

Kondak g. 4
Od carskoga grada Niša,
Do Zakarpatske Rusije
I Zagreba Golgote tvoje
Vjerno si Bogu služio
I svjedočio Krista Spasitelja
Životom, djelom i riječima
Trpljenjem zadobivši vijenac slave,
I ušavši u vječnu radost
Presvete Trojice.

               

petak, 12. siječnja 2018.

Što ako ne možeš pronaći muža ili ženu?

U ovim (post)blagdanskim danima, kada je osobito naglašena obiteljska dimenzija ljudskog života, o. Georgij Maksimov savjetuje što činiti u situacijama kada čovjeku ne polazi za rukom osnovati obitelj? (srpska verzija na svedokverni.org)


četvrtak, 11. siječnja 2018.

Peti dan Božića – sv. 14 000 nevine betlehemske djece




1. Sv. četrnaest tisuća betlehemske djece. Kako se mudraci istočni ne vratiše iz Betlehema u Jeruzalem, da jave Herodu o novorođenom Caru, nego po zapovijedi anđela drugim putem odoše u domovinu svoju, razjari se Herod kao ljuta zvijer i naredi, da se pobiju sva djeca od dvije godine i ispod dvije godine u Betlehemu i po svoj okolini betlehemskoj. Ta strašna zapovijed kraljeva bi izvršena doslovce. Vojnici njegovi jednu djecu mačem posjekoše, drugu o kamen razbiše, treću nogama zgnječiše, četvrtu rukama udaviše. I diže se plač i jauk majki do nebesa: „Čuj! U Rami se kukanje čuje i gorak plač: Rahela oplakuje sinove svoje, i neće da se utješi za djecom, jer njih više nema“, kao što je i prorokovano (Jr 31, 15; Mt 2, 18). Ovaj zločin nad mnogom nevinom djecom izvrši se godinu dana po rođenju Kristovom 29. prosinca. Za to vrijeme Herod tragaše, ne bi li pronašao božansko Dijete. Iskaše od Zaharije sina mu Ivana, naravno da bi ga ubio, pošto mišljaše da je Ivan taj novi Car. Pa kako Zaharija ne dade Ivana, to po naredbi Herodovoj sam Zaharija bi ubijen u hramu. Bio bi ubijen i sv. Šimun Bogoprimac, da se uskoro po Susretu ne preseli Bogu. Pobivši djecu betlehemsku, Herod se tada okomi na starješine židovske, koji mu tumačahu, gdje se ima Mesija roditi. Tako ubi Hirkana velikog svećenika i sedamdeset staraca iz Sinedrija. Tako zlo skončaše oni koji se suglasiše s Herodom, da novoga Cara Dječaka treba ubiti. Potom ubi svoga brata i sestru i ženu i tri svoja sina. Najzad postiže i njega kazna Božja: poče se sav tresti, noge mu otekoše, donji dio tijela mu se zagnoji, i iz gnoja crvi potekoše, nos mu se zatvori, i smrad nepodnošljivi rasprostiraše se iz njega. Pred sam izdisaj sjeti se, pa da se oni ne bi obradovali smrti njegovoj, naredi da ih sve pobiju. Tako izvrže svoju nečovječnu dušu ovaj grozni vladar i predade je đavlu u vječnu svojinu.
2. Bogoliki Marcel, iz Apamije Sirijske. Predstojnik samostana „Neusipajuščih“ (nespavača, onih koji su neprekidno u molitvi) u Carigradu. Vidovit, iscjelitelj i čudotvorac veliki. S anđelima razgovarao, demone lako pobjeđivao i odgonio. Po smrti javio se subratu sv. Lucijanu i rekao mu, da je umolio Boga, da i njega uskoro uzme u Carstvo nebesko. Ovaj sveti i slavni muž preminuo je 486. godine.
3. Bogoliki Marko Grobar i Teofil Plačljivi. Kijevopečerski monasi. Sv. Marko imaše toliku milost, da mrtvima zapovijedaše i oni ga slušahu. „Počekaj, brate, do sutra, jer ti grob još nije gotov,“ poruči Marko da se kaže jednom umrlom monahu, koji bijaše već i okupan i opjevan. I monah otvori oči i bi živ do drugog dana. Teofil je plakao neprestano za grijehe svoje. Suze svoje prolijevao je nad jednom posudom. Pred smrt javi mu se anđeo i pokaza mu jedan veći sud, ispunjen suzama. To bjehu suze Teofilove, koje padoše na zemlju ili biše utrte rukom ili se na licu osušiše. Tako se na nebu znaju i čuvaju sve suze naše, kao i sve muke, trudovi i uzdasi radi spasenja. Preminuše ove svete sluge Božje u XI. st. i prijeđoše u Carstvo Kristovo.

Glas u Rami ču se i mnogo ridanje
I očajnih majki Bogu vapaj.
Poklani mladenci u krvi ležahu
A nad njima majke tužno tugovahu.
Grad Davidov jeca s okolinom cijelom,
I nebo se zgrozi nad ljudskim nedjelom;
I nebo i zemlja zgrozi se i strese,
Kad se krik nevinih zrakom pronese
Namijenjeni udar Božjemu Sinu
Svom težinom pade na djecu nevinu;
Na Kristove male, nemoćne vršnjake.
Nasrtoše sluge kraljeve opake.
Tamo gdje anđeli Božji pojahu
I pastiri Kristu smjerno se klanjahu,
Tamo sad poteče bujica  krvi.
Zašto? Da bi Herod vazda bio prvi!
Tek što Liječnik vječni na zemlji se javi
Zemlja svoje rane i grijehe objavi,
Da se vidi ljudstvo koliko je kužno,
I liječništvo s neba koliko je nužno:
Pretečama malim Svojega mučenja
Krist Raj darova vječnoga veselja.

RAZMIŠLJANJE
Priča o Prečistoj Djevi Mariji. Ona zače Gospodina Isusa u petak, kao što u petak bi i muka Njegova, a rodi Ga u dan nedjeljni. U dan nedjeljni reče Bog da bude svjetlost (Post 1, 3); u dan nedjeljni pade mana s neba; u taj dan se Gospodin Spasitelj rodi, i u taj dan bi kršten na Jordanu. U Betlehemu življaše u to vrijeme starica Salomija, neka srodnica Josipu i Mariji. Ona nije mogla primiti svoje rođake na konak kod sebe, ali ih je posjećivala u pećini ovčarskoj. Kada Presveta Djeva djevičanski rodi Gospodina Spasitelja, dođe joj Salomija u posjetu i začudi se, kako je tako mlada djevica mogla roditi bez babinje pomoći, pa još Dijete poviti, i pored svega na nogama biti. Kada se Salomiji objasni, da je to rođenje od Boga, a ne od čovjeka, da je duhovno i bezbolno, i da je Djeva Majka ostala djeva po rođenju, kao što je bila i prije rođenja, ne htje Salomija vjerovati. Nego pruži Salomija ruku k tijelu Prečiste Djeve, da po babinjem običaju ispita, je li to zaista tako. No za njeno nevjerovanje i drskost stiže je kazna: ruka joj se ukoči i osuši. Ustraši se žena veoma od čuda i ožalosti zbog osušene ruke. No kada se potom rukom dohvati božanskog Djeteta, ozdravi joj ruka i bi kao što je i bila. Tako Salomija povjerova u djevičanstvo Prečiste Djeve Marije i u božanstvo Kristovo.
Kada pak poslije 40 dana, po običaju, dođe Prečista Djeva s Djetetom u hram jeruzalemski, stavi je svećenik Zaharija na mjesto, određeno za djevice. Farizeji i svećenici se uzbuniše zbog toga, i htjedoše je odvesti na mjesto, određeno za žene, no Zaharija vidoviti to ne dopusti tvrdeći, da je ona djevica iako je rodila. Zbog ovoga židovske starešine omrzoše na Zahariju i iskahu od Heroda, da se on ubije. Odmah po izlasku iz hrama Bogorodica s Josipom udalji se iz Jeruzalema u Nazaret pa u Egipat.

RAZMATRANJE
Razmatrajmo sabor (lik) svetih hijerarha i učitelja Crkve i to:
1. kako oni revnosno propovijedahu Evanđelje i pastirstvovahu nad stadom Kristovim, kako vjeru časnu utvrđivahu i krivovjerja tjerahu.
2. kako sad likuju u Carstvu Kristovom i nama svojim molitvama pomažu.

BESJEDA
o Presvetoj Djevi Bogorodici
A tebi će samoj mač probosti dušu (Lk 2, 35)
Tko bi se i približno mogao usporediti s Gospodinom u strpljivom podnošenju stradanja na zemlji tako kao Presveta Bogomajka Njegova? Starac Šimun, ukrašen sjedinama kao bijeli labud, proročki je providio njene boli u budućnosti, i usporedio je te boli s prodiranjem mača kroz dušu. Jedan mač prošao je kroz dušu njenu, kada je pravedni Josip posumnjao u nju za vrijeme trudnoće, drugi kad je morala bježati u Egipat ispred mača Herodova, treći i četvrti i deseti i mnogi i mnogi kada je promatrala zloću i spletke starješina židovskih protiv Sina njenog, iz dana u dan za sve vrijeme Njegove propovijedi i čudesnog djelovanja među ljudima. No najoštriji mač prošao je kroz dušu njenu kada je stajala pod Križem Sina i Gospodina svoga. Taj mač je providio i njoj prorekao sveti starac Šimun. Veličanstvena je i uzbudljiva njena šutnja, kojom je kao zavjesom pokrivala sve boli svoje, sve rane srca svoga. U sumraku svih tih mnogobrojnih boli, naslaganih u srcu njenom prečistom, svjetlilo je neugasivo kandilo vjere i nade u Boga i predanost Bogu. Nenadmašna u plemenitosti sluškinja Gospodnja! Ona je vidjela sebe jasno u Božjem planu ljudskog spasenja; ona je čitala u prorocima o sebi; ona je razgovarala s anđelima – vjesnicima Božjim. Zato sve što je dolazilo na nju, radost ili muka, ona je znala da od Boga dolazi, te niti je klicala u radosti niti mrmljala u muci. Nego je šutjela i sve slagala u srcu svome. O Presveta Djevo Bogorodice, pomozi i nama da slično Tebi budemo pokorni volji Božjoj. Sinu Tvome i Gospodinu kroz Tebe slava i hvala uvijeke. Amen.

(iz Ohridskog Prologa)