četvrtak, 31. kolovoza 2017.

Krštenje u Pravoslavnoj Crkvi




Sakrament krštenja je ustanovio Gospodin Isus Krist. Evanđelja pričaju o tome kako se Gospodin poslije uskrsnuća javljao Svojim učenicima-apostolima. Za vrijeme jednog takvog javljanja rekao im je: Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio (Mt 28, 18-20). Postoji još jedno mjesto, iz razgovora Gospodina s Nikodemom, gdje On veli: Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha,
ne može ući u kraljevstvo Božje
(Iv 3, 5). Povijest drevne Crkve svjedoči o tome da su sakrament krštenja dijelili i apostoli i kasnije svi njihovi nasljednici.
Krštenje je sakrament u kojem se krštavani, uz trostruko uranjanje u vodu i izgovaranje riječi: „Krštava se sluga Božji (ime) u ime Oca, amen; i Sina, amen; i Duha Svetoga, amen“, očišćuje od istočnog grijeha i od svih svojih grijeha (ako se krštava kao odrastao čovjek), umire za grešni život, i rađa se za novi, duhovni i milosni. Na taj način krštenje je duhovno rođenje, a pošto se čovjek može roditi samo jednom, i krštenje se ne ponavlja, ukoliko je obavljeno pravilno, to jest kroz trostruko uranjanje u vodu, uz izgovaranje gore spomenutih riječi, u smislu učenja svete Pravoslavne Crkve o sv. Trojstvu. Ako postoji sumnja je li dijete bilo kršteno (ukoliko je, na primjer, napušteno), neophodno je da se krsti, kako ne bi bilo lišeno tako velikog i za spasenje neophodnog sakramenta, pri čemu se prakticira uvjetna formula: „ašče ne kreščen jest“ („ako nije kršten“)[1]. Prema pravilima Crkve, krštenje se treba obaviti u crkvi, a samo u slučaju nužde dozvoljava se da bude obavljeno u kući. Krštenje se ne treba obavljati ni u kakvoj drugoj tekućini, osim u vodi. Voda treba biti čista i da nije pomiješana s nikakvom drugom materijom. U jednoj te istoj vodi može se krstiti nekoliko djece (jedno za drugim) ne odlijevajući od nje i ne dolijevajući ponovno. Voda za sakrament krštenja se treba svaki put ponovno posvetiti: ne treba krštavati u vodi koja nije posvećena (izuzev slučajeva kada nema svećenika koji bi mogao posvetiti vodu kako treba), kojoj je samo dodana blagoslovljena voda, bogojavljenska ili druga. Poslije krštenja vodu treba izliti na čisto mjesto. Za vrijeme krštenja pored vode se pale tri svijeće. Krštenju uvijek prethodi čin katekumenata. Odraslom čovjeku, odnosno onome tko je stariji od sedam godina, Crkva ne dopušta da pristupi krštenju ako prethodno nije bio katekumen, to jest ako nije bio poučen istinama pravoslavno-kršćanske vjere. On treba napustiti svoje prijašnje zablude – neznabožačke, židovske, muslimanske ili heretičke, te javno ispovjediti želju da se odrekne svoje ranije vjere i da postane pravoslavni kršćanin.
Katekumenat se vrši jednako nad svakim djetetom, bez obzira na to ima li ono pravoslavne ili inovjerne roditelje. Nad odraslima se katekumenat vrši različito, u zavisnosti od toga kojoj vjeroispovijesti pripada onaj tko se želi krstiti. Prilikom krštenja odraslog čovjeka, njemu se najprije daje kršćansko ime. Danas nema posebnog čina davanja imena odraslom čovjeku. Neki čitaju molitvu iz čina „kojim se znamenuje dijete u osmi dan“. U Obredniku Petra Mogile postoji „Čin kako u prvi dan uvesti u katekumenat odrasle i dati im kršćanska imena“. Tamo se kaže da kod onoga tko želi primiti krštenje najprije ispituju čvrstinu njegove namjere, a potom ga poučavaju u pravoslavnoj vjeri. Zatim se čitaju dvije kratke molitve: „Blagoslovljen si Gospodine Bože, Oče Gospodina našeg Isusa Krista…“ i „Ti si Vladaru, Bože Oče, poslao spasenje svijetu…“. I slijedi otpust. Neki smatraju da se prilikom krštenja odraslih oni najprije uvode u katekumenat i da im se na katekumenatu daju pravoslavna imena s kojima se krste, pa stoga nema potrebe da se obavlja poseban čin davanja imena.
Zatim se nad onim tko se želi krstiti vrše tri stupnja katekumenata. Propisano je da se oni obavljaju kod crkvenih vrata, to jest u predvorju. U prvom stupnju onaj tko se želi krstiti detaljno nabraja zablude svoje ranije vjere, odriče ih se i izjavljuje da se želi sjediniti s Kristom. U drugom stupnju on jasno ispovijeda dogme Pravoslavne Crkve i čita ispovijest o odricanju od svojih ranijih zabluda sa zakletvom, kao i o vjernosti pravoslavnoj vjeri koju dobrovoljno prima. Treći stupanj se vrši i nad odraslima i nad djecom. U njemu se katekumen odriče Sotone i sjedinjuje se s Kristom. Onaj tko pristupa svetom krštenju, ako je odrastao dolazi u crkvu samo u donjoj odjeći, bez pojasa i obuće[2], kao lišen prvobitne pravednosti, sa spuštenim rukama, koje kao da su svezane uzama grijeha, i s pogledom usmjerenim prema istoku, gdje se nalazio davno izgubljeni raj. U početku on staje u predvorju crkve, kao onaj tko je još nedostojan da bude unutar doma Božjeg, a svećenik mu tri puta (križoliko) puše u lice, tri puta ga znamenuje znakom križa na čelu i prsima, polaže ruku na njegovu glavu i čita katekumensku molitvu.
Svećenikovo puhanje simbolizira obnavljanje slike Božje u čovjeku koji se krštava; kroz znak križa novoobraćenik se odvaja od društva nevjernika; polaganje ruke na njegovu glavu označava predavanje milosti. Nakon katekumenske molitve slijede četiri egzorcizma koji se u Obredniku nazivaju „zaklinjanjima“. U prva dva svećenik imenom Božjim zaklinje đavla da odstupi od novoizabranog vojnika Kristovog, zajedno sa svim svojim zlim anđelima. U posljednja dva on moli Boga da istjera iz katekumena svakog zlog i nečistog duha, skrivenog i ugniježđenog u srcu njegovom. Prilikom ovog posljednjeg zaklinjanja svećenik opet puše u usta, čelo i prsa krštavanoga, da bi konačno od njega odagnao đavla, koji je od trenutka Adamovog pada u grijeh dobio otvoren pristup čovjeku i izvjesnu vlast nad njim, kao nad svojim zarobljenikom i slugom. Veoma je važno pročitati uvijek u cjelini i s pažnjom sva ova četiri egzorcizma. Poznati su slučajevi kada je izostavljanje neke od ovih molitava, iz lijenosti ili nepažnje, imalo pogubne posljedice za krštene: oni su i poslije krštenja pokazivali znake opsjednutosti ili u svakom slučaju izvjesne posjednutosti. Dalje slijedi odricanje samog katekumena od Sotone. Svećenik okreće katekumena licem prema zapadu, kao prema onoj strani gdje zalazi Sunce i odakle se pojavljuje tama, jer đavao, koga se treba odreći, jest tama, i njegova vladavina je u tami; zatim zapovijeda katekumenu da podigne ruke, kao pred Sotonom koji se nalazi blizu njega, pa mu tri puta postavlja pitanje: „Odričeš li se Sotone, i svih djela njegovih, i svih anđela njegovih, i svakog služenja njemu, i sve oholosti njegove?“ Na ovo katekumen također tri puta odgovara: „Odričem se“. Onda ga tri puta pita: „Jesi li se odrekao Sotone?“, a ovaj odgovara: „Odrekao sam se“. Ovo trostruko odricanje katekumen završava time što na traženje svećenika: „I puhni i pljuni na njega“ puše i pljuje na Sotonu, pokazujući time nemoć đavla, svjedočeći o svome preziru prema njemu i svome odlučnom raskidu s njim.
Poslije odricanja od Sotone katekumen se sjedinjuje s Kristom. On se radi toga okreće prema istoku, odakle nam je zasijala svjetlost istinita, što prosvjećuje i posvećuje svakog čovjeka koji dolazi na svijet, spušta ruke pokazujući time svoju poniznost i pokornost Bogu, i na tri puta ponovljeno pitanje svećenika: „Sjedinjuješ li se s Kristom?“ i „Jesi li se sjedinio s Kristom?“ odgovara: „Sjedinjujem se“ i „Sjedinio sam se“. Ovo sjedinjenje s Kristom nije ništa drugo nego obećavanje vjernosti Njemu: kao što vojnik prilikom stupanja u službu polaže zakletvu vjernosti svome caru, tako i katekumen, stupajući u milosni savez s Kristom, u vidu zakletve tri puta izgovara Simbol vjere[3]. Potom ga svećenik poziva da se pokloni Kristu, što on čini uz riječi: „Klanjam se Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Trojstvu istobitnom i nerazdjeljivom“. Ovo klanjanje, prema sv. Baziliju Velikom, treba biti na koljenima. Kada se krštenje obavlja nad djetetom, onda sve ovo za njega govore kum ili kuma, koji su pred čitavom Crkvom jamci vjere krštavanoga i samim tim preuzimaju na sebe odgovornost da krštavani, kada dođe vrijeme, njihovom brigom bude odgojen i poučen u pravoslavno-kršćanskoj vjeri. Zato je jasno samo po sebi da inovjerni i inoslavni ne mogu biti kumovi. Prilikom krštenja djeteta muškog spola potreban je jedan kum, a prilikom krštenja djeteta ženskog spola jedna kuma. I odrasli na krštenju imaju kumove. U tom slučaju oni predstavljaju svjedoke vjere i zavjeta krštavanog, i na taj način otklanjaju mogućnost bilo kakve obmane, pretvaranja, dvoličnosti i tome sličnog. Kumovi mogu biti oni koji su dostigli petnaestogodišnji uzrast, a kume trinaestogodišnji. Kumovi stupaju u duhovno srodstvo s krštenima i njihovim srodnicima, koje predstavlja prepreku za brak[4] prema 53. kanonu VI. Ekumenskog Koncila. Monah ne može biti kum. Svećenik ne može biti kum onome koga krštava. U slučaju krajnje nužde krštenje može biti obavljeno i bez kuma.
Samo krštenje počinje odmah poslije čina katekumenata (obično prije Liturgije na kojoj se novokršteni treba pričestiti). Svećenik oblači bijelo ruho: epitrahilj[5], felon[6] i narukvice[7] (čin katekumenata se vrši samo u epitrahilju), dalje se pale sve svijeće u crkvi i svećenik kadi krstionicu. Svećenikovo bijelo ruho i paljenje svijeća izražavaju duhovnu radost Crkve, koja se veseli zbog preporađanja svoje nove djece. Obično se tri svijeće postavljaju na samu krstionicu, a i kum dobiva svijeću u ruke. Prvi dio čina sastoji se od posvećenja vode. Svećenik počinje čin krštenja liturgijskim usklikom: „Blagoslovljeno carstvo…“. Đakon govori Veliku ekteniju[8] s naročitim prozbama za posvećenje vode i za onoga tko se krštava. Za to vrijeme svećenik počinje tiho čitati molitvu, koju po završetku ektenije nastavlja glasno, tri puta uzglašavajući: „Veliki si, Gospodine, i čudesna su djela Tvoja, i nikakva riječ nije u stanju opjevati čudesa Tvoja“. Ova molitva je u svom prvom dijelu istovjetna s molitvom za posvećenje vode koja se čita na blagdan Bogojavljenja, što nekim svećenicima daje povod da je u činu krštenja izostave i da umjesto posvećenja vode naliju u krstionicu malo bogojavljenske vode. No, to je sasvim nedopustivo, pogotovo ako se uzme u obzir da druga polovina ove molitve sadrži moljenje za onoga tko se krštava: „…javi se, Gospodine, na vodi ovoj, i daj da se krštavani u njoj preobrazi…“ Nakon posvećenja vode, posvećuje se i jelej (ulje) kojim se pomazuje krštavani (ulje se obično posvećuje odjednom za nekoliko krštenja unaprijed i čuva se u naročitoj posudici, pa se u tom slučaju molitva za posvećenje ulja ne čita). Posvećenim uljem se na đakonov usklik: „Pazimo!“ pomazuje voda u krstionici, pri čemu svećenik i narod tri puta pjevaju: „Aleluja“, u spomen na to kako je onima koji su se nalazili u Noinoj korablji Gospodin poslao golubicu s maslinovom grančicom, kao znamenjem pomirenja i spasenja od potopa: na vodi se tri puta uljem pravi znak križa, što pokazuje da vode krštenja služe za pomirenje s Bogom i da je kroz njih ljudima-grešnicima pokazana milost Božja, koja ih spašava od vječne pogibelji. Nakon toga krštavani se pomazuje uljem, kao asket Kristov koji treba stupiti u borbu sa svijetom koji u zlu leži. Pomazuju mu se čelo – u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, prsa – na iscjeljenje duše i tijela, uši – za slušanje vjere, ruke – za sveta djela, i noge – da bi hodio putem zapovijedi Gospodnjih.
Kada se pomaže cijelo tijelo, svećenik polaže ruku na pomazanog, uspravnog i okrenutog istoku, i tri puta ga uranja u vodu, govoreći prilikom prvog uranjanja: „Krštava se sluga Božji (ime) u ime Oca, amen“, prilikom drugog uranjanja: „i Sina, amen“, prilikom trećeg uranjanja: „i Duha Svetoga, amen“. „Amen“ tri puta ponavlja i kum. Grčki naziv za krštenje je „to vaptisma“ (od βαπτίζω) što na ruskom (i hrvatskom) znači „uranjanje“. Zato se krštenje treba obaviti uranjanjem, a ne polijevanjem, kako je to prihvaćeno na Zapadu, a kod nas je, pod utjecajem katolika, postalo uobičajeno na jugozapadu Rusije. Kroz uranjanje se upečatljivo izražava bit sakramenta – smrt za grešni, tjelesni život i uskrsnuće ili ponovno rađanje za sveti, duhovni život. Uranjanje je ukop zajedno s Kristom, a pojavljivanje iz vode ustajanje zajedno s Njim. Uranjanje se obavlja trostruko kao prvo, u čast tri Osobe Presvetog Trojstva, koje preobražava čovjeka kroz milosno krštenje, a kao drugo, da bi bilo predstavljeno trodnevno uskrsnuće Gospodina Isusa Krista.
Određeno je da se, nakon što je krštenje obavljeno, tri puta pjeva 32. psalam, koji ukazuje na unaprijed donesenu odluku Božju o opraštanju grijeha: „Blago onome, kome je oproštena krivica…“. Za to vrijeme svećenik oblači onoga tko je izašao iz krstionice u odjeću pravde, bijele boje. Ovo označava da se kršteni obukao u Krista (Gal 3, 27), ili u novoga čovjeka, sazdanoga po Bogu u pravednosti (Ef 4, 24), da je postao čist od svakog grijeha. Pri tome se na krštenoga polaže križ, radi stalnog podsjećanja na zapovijed Kristovu: Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom (Mt 16, 24).
Sakrament krštenja mogu dijeliti samo biskupi i svećenici. Ali u slučaju nužde, ako nema svećenika, a nekrštenome prijeti opasnost da će umrijeti, krštenje može obaviti i svjetovnjak (laik), muškarac ili žena, samo je potrebno da ta osoba bude pravoslavna i da shvaća značenje i važnost krštenja. Ovakvo krštenje smatra se valjanim ako je obavljeno trostrukim uranjanjem u vodu s izgovaranjem ustanovljene formule: „Krštava se sluga Božji…“ Takvo krštenje, ako kršteni ostane živ, prezbiter potom treba dovršiti drugim obredima ovog sakramenta, ali bez ponovnog krštavanja.
Prema pravilima svete Pravoslavne Crkve, nad krštenim se odmah poslije krštenja obavlja i drugi sakrament – Miropomazanje[9].
A.      Taušev: Liturgika


[1] Crkvenoslavenski jezik, liturgijski jezik slavenskih pravoslavnih Crkava.
[2] Postoje specijalna bijela krsna odijela za odrasle.
[3] Vjerovanje nicejsko-carigradsko.
[4] Postojalo je i Katoličkoj Crkvi do novog zakonika.
[5] Štola.
[6] Misnica.
[7] Dio liturgijskog ruha; trake koje se omataju oko ruke.
[8] Litanijska prozbena molitva kojom započinju svi glavni obredi.
[9] Krizma.

utorak, 29. kolovoza 2017.

Obitelj – to je čudo Razgovor sa svećeničkom obitelji





Protojerej Dimitrij Rošćin je pravoslavni župnik sv. Nikole na Tri gore u Moskvi. Prošle godine njegova supruga i on, proslavili su 20. godišnjicu braka. Za župljane, svećenikova obitelj predstavlja idealan uzor. Muževi ponekad govore svojim ženama: «Eh, kada bi ti bila kao matuška Ljuba!» I dobivaju logičan odgovor: «Kada bi ti bio kao otac Dimitrij, onda bih i ja bila kao matuška Ljuba!» Otac Dimitrij i matuška Ljuba ispričali su nam kako oni grade svoj odnos i kako podižu svoje osmero djece.

Otac Dimitrij:
– Za brak je neophodan jedan uvjet – on mora imati viši cilj. Za mene je viši cilj Bog. Uvijek kažem, ako bi netko uzeo Boga iz mog života, tada bi sve propalo. Mogu pokazivati ljubav i razumijevanje prema svijetu koji me okružuje, samo kada sam s Bogom. Bez Njega sve pada u vodu.
Nikada nisam mislio da ću postati otac velike obitelji. Tako se ni sada ne osjećam. Isto kao što ne osjećam da imam bradu, tako ne osjećam da sam u braku i da imam osmero djece. Sve se to nalazi u mom životu kao dio višeg cilja. I ja sve to volim, taman koliko i taj viši cilj. Nije mi težak taj teret, nosim ga s velikom radošću. To je zaista moja sreća, ali ona je plod mojeg uzajamnog odnosa s Bogom. Van toga, nje naprosto ne bi bilo.
Tako smo odgojeni da nam se čini kao da je život ustrojen jako komplicirano, a život je ustrojen veoma jednostavno. Ako čovjek otpočetka usvoji pravilne orijentire, oni će zatim sve dovesti u red. Sve muke čovječanstva, koje sada rezultiraju svakojakim poremećajima, potragama za smislom života, odvratnom modernom umjetnošću, koja podsjeća na mrski smrtni hropac – sve je to ishod toga što čovječanstvo već u nekoliko pokoljenja ne živi na pravilan način. Kada je život izgrađen pravilno, on neće biti tako tragičan, tako propao, pa čak iako možda neće biti dramatično uzbudljiv. Kada čovjek živi s Bogom, njega ne zanimaju problemi vlastitih strasti, koji su često nerješivi, već se bavi svojim razvojem.
Matuška Ljuba je kršćanka u suštinskom smislu. Ona je sazdana za to da bi poklanjala ljudima dubinski promišljenu, nesumnjivu, žrtvenu ljubav. To je plodna zemlja na koju su pala sjemena iz Evanđelja i ona je u tom smislu pronašla sebe. Uvjeren sam da bi to isto važilo i ako bi ona bila monahinja, ili ako bi bila udana za nekog drugog čovjeka. Ona posjeduje određenu usmjerenost prema žrtvovanju. To je takva žrtva, koja kao i istinska ljubav, ne vidi nikakve mane, a ako ih i primjećuje, onda ih ne osuđuje, već pati. Matuška, kao i svaka osoba, ima svoje loše strane, ali pošto ona ostvaruje svoju žensku prirodu, sve nedostatke pokriva svojim trudom. Trud je najbolje sredstvo za oslobođenje od svih unutrašnjih bolesti.
Kako bi roditelji uživali poštovanje svoje djece, oni moraju poštovati jedno drugo. Moraju se odnositi jedno prema drugome s najvećim uvažavanjem, tada će se i djeca odnositi prema svojim roditeljima s najvećim uvažavanjem. To je vrlo jednostavan zakon, nikakvog drugog zakona nema. Starija djeca trebaju biti odgajana u duhu poštovanja prema roditeljima, a mlađi će slijediti njihov primjer, naprosto zato što neće imati drugog izbora.
Najsloženije pitanje odgoja jest kako očuvati povjerenje djece. Morate razgovarati sa svojom djecom, družiti se s njima. To treba biti prijateljstvo jačeg s manje snažnim, ispunjenog s manje ispunjenim. Odgoj je prelijevanje iz jednog čovjeka u drugog. Ali svi uvjeti ovog procesa trebaju biti ugovoreni na početku, kako ne bi došlo do neumjesne fraternizacije u tom prijateljstvu. Moraju biti iscrtane točne granice i svaki roditelj ih sam ucrtava, svatko po svom karakteru. Ako se granice narušavaju, to nije problem djece. Uopće tu nikada nisu kriva djeca, sve su to problemi roditelja. Postoje djeca s jako teškom naravi, ali roditelji su glavni u tom odnosu. I ako mi odgoju posvećujemo dovoljno vremena, mislimo o tome, razvijamo ga, onda će sve biti u redu s našom djecom, jer djeca u potpunosti zavise od nas. Sve dječje muke, greške, poteškoće – nisu krivica djece. U tome su krivi roditelji i nitko drugi do njih.
U velikim obiteljima djeca ne rastu kao sebičnjaci, svakom od njih ponaosob ne pruža se previše pažnje. Naša posljednja, najmlađa dječica nisu centar pažnje. Oni nemaju povoda za oholost. Velika obitelj je prirodna sredina, u kojoj je djetetu lakše, jer ono razumije da njega okružuju drugi ljudi i da i oni također imaju želje i potrebe. To je, općenito govoreći, dobro. Velika obitelj je sustav u kome djeca odgajaju sama sebe.

Matuška Ljuba:
– Na vjenčanju nam je naš duhovni otac Vladimir Volgin održao divnu propovijed o tome, kako je odnos muža i žene kao drvo koje treba donijeti plod. I što kasnije oni sazrijevaju, tim bolje, zato što su rani plodovi najmanji i ne pružaju dovoljno. Pored toga, zapamtila sam i zdravicu jednog bračnog para u godinama: oni su rekli da je važno njegovati osjećaj i želju da vaš suprug, ili supruga uvijek budu u vašem životu. Osjećati da tebi on nedostaje, težiti njemu čitavom dušom.
Nikada nisam razmišljala koliko ću imati djece. Otac Vladimir mi je nekako rekao: «Uskoro ćeš biti majka puno djece». To me nikako nije dirnulo. Jednostavno nisam znala što je i kako je to imati mnogo djece. Očekivala su me iznenađujuća otkrića, ispostavilo se da ako duša nije spremna za rođenje djeteta, za zaborav sebe samog, onda se žena mora odreći raznih stvari u svom životu i to je bolno. Na primjer, spava ti se, ali ne možeš ići na spavanje. Ja nisam bila spremna na sva odricanja i počelo je vrlo složeno razdoblje prilagođavanja.
Cijeli život od trenutka vjenčanja predstavlja dug put jedne osobe k drugoj. Muž i žena trebaju postati jedno tijelo i to je proces koji traje čitav život. Upoznaješ drugog čovjeka, i on tebe upoznaje. I možda ovo paradoksalno zvuči, ali u braku ne smijemo narušavati privatni prostor našeg supružnika. Bez obzira na to što postajete jedno tijelo, jedna osoba ne može prisiliti drugu da živi po njenoj volji, njenim prohtjevima. Potrebno je naučiti se da trpimo, i to ne drugog, koliko sebe – svoje nesavršenstvo, svoju subjektivnost, svoje neslaganje s nečim.
Na samom početku našeg bračnog života otac Vladimir me je posavjetovao da se molim sv. mučenicima Guriju, Samonu i Avivu, koji su zaštitnici braka i pomažu obitelji da ostane snažna i neporočna. To je općenito najvažnije u obiteljskom životu – molitve svetih, duhovnog oca i roditelja. A tako, što je više strpljenja i skrušenosti, tim bolje. Ljubav u braku se ne rađa smjesta, već raste u skladu s formiranjem ličnosti. Prvi osjećaji su zaljubljenost, a ona se brusi u susretu s različitim okolnostima, zajedničkim životom i postaje ljubav. To će se dogoditi iskrenije i bolje, ako čovjek živi pravedno, jer u Crkvi se gradi dom njegove duše. Čitala sam dnevnik jednog od optinskih staraca i tamo je bilo napisano: «Moraš neprestano ispitivati sebe, jesi li u vjeri, ili ne.» Ako to parafraziramo, onda se u obiteljskom životu čovjek obavezno mora pitati, je li u ljubavi, ili nije. U mom srcu se prije mnogo godina stvorio ognjeni lik mog muža i nastavlja plamtjeti do danas. I ako iznenada počinje gasnuti, istog trena spoznajem da nešto sa mnom nije u redu. Zato što ljubav ne zavisi od toga je li drugi loš, ili vam je dosadio. Samo od tebe zavisi hoćeš li voljeti drugog čovjeka, ili ne. Ukoliko taj osjećaj slabi, treba ga odmah oživljavati, nikako čekati da se on sasvim ugasi.
Otac Dimitrije je uvijek bio neobično pažljiv prema meni, činio je sve da ukrasi moj život, da ga pretvori u blagdan. Trudio se da me ogradi od svakodnevice, kako me svakodnevni poslovi ne bi sveli s uma; uvijek je tražio mogućnost da me razveseli, da mi pruži predah. Kako on poklanja darove, kako organizira putovanja – to je uvijek lijepo, velikodušno.
Sav naš život se gradi na baćuški i oko njega. Pokretač našeg života je ličnost tate. Djeca ga veoma vole, on je za njih ogroman autoritet. U našoj obitelji nema nekog naročitog načela odgoja. Osim što se ja trudim izbjegavati neke stvari, koje su me povrijedile u djetinjstvu. Na primjer, jako sam teško podnosila svakodnevne odlaske u vrtić, bilo mi je loše bez mame. Stoga sam kategorički bila protiv toga da moja djeca idu u vrtić. Ne tjeram ih da jedu, ako neće. Ali ipak su sve to stvari od drugorazrednog značaja. Najvažnije je da se djeca odgajaju kao kršćani.
Naša obitelj – to je čudo. Nikako ne bih mogla to sebi predstaviti, niti izmisliti takav život. Dogodilo se onako, kako je i govorio otac Vladimir: što se kasnije pojavi plod, to će korisniji on biti za dušu. Teško je reći što nas još čeka, ali ako pričamo o sadašnjosti, onda mogu udahnuti punim plućima i živjeti sretno.

izvor: pravoslavie.ru

četvrtak, 24. kolovoza 2017.

Euharistijska čuda i pravoslavlje




            U katoličkoj duhovnoj tradiciji postoji zanimljiv fenomen euharistijskih čuda. Euharistijsko čudo je pojava, kada se za vrijeme mise dogodi neobjašnjiva pretvorba euharistijskih darova, kruha ili vina ili oba elementa, u stvarno ljudsko meso i/ili krv. Dotični elementi imaju trajnost, tj. ne kvare se, ne raspadaju, nego se čuvaju, javno štuju kao Tijelo i Krv Kristova, te im se pripisuju čudotvorna svojstva. Ima li ovoga u pravoslavlju, i što pravoslavlje kaže o tome?
            Euharistijska čuda postoje u i pravoslavlju. Postojala su u Pravoslavnoj Crkvi prije raskola 1054.g., i to podjednako u zapadnoj i istočnoj Crkvi, kao što postoje i nakon raskola, sve do danas. Nije ni čudno što se događaju; jer i pravoslavlje čvrsto vjeruje da se kruh i vino u Euharistiji uistinu pretvaraju u Tijelo i Krv.
            Ruski teolog o. Vadim Leonov u svojoj raspravi o Euharistiji donosi niz primjera euharistijskih čuda u pravoslavlju:

            „U Alfabetskom Pateriku predano je sljedeće kazivanje bogolikog[1] Arsenija Velikog: „Neki monah iz egipatskog skita[2] bio je pravedan čovjek. Međutim, uslijed svoje neukosti, pao je u zabludu u odnosu na svete Darove. Govorio je kako kršćanin u vrijeme Pričesti ne prima Tijelo Kristovo, nego njegov simbol u obliku kruha. Kada su dva skitska starca čula njegovo mišljenje, silno su se zabrinuli zbog spasenja svoga subrata. Znali su za njegovu jednostavnost i za veliki asketski trud, pa su došli kod njega i počeli ga uvjeravati: „Ne misli tako, brate, nego ispovijedaj prema predaji svete katoličke i apostolske Crkve. Mi vjerujemo da je kruh samo Tijelo Kristovo, a da je u čaši – sama Krv Kristova, i da to nipošto nisu samo njihovi znakovi. I nama je neshvatljivo kako kruh može biti Tijelo, no kako je Gospodin rekao: Ovo je Tijelo Moje, mi vjerujemo da je kruh istinsko Tijelo Kristovo”. „Ukoliko se iskustvom ne uvjerim u to, i dalje ću sumnjati”, ustrajao je onaj monah. „Hajdemo se tijekom čitavog sljedećeg tjedna moliti Bogu da nam On objasni ovu Tajnu, i mi vjerujemo da će nam Bog pomoći”, predložila su mu subraća iz skita.
Monah se suglasio, i njih trojica su se usamili u svojim ćelijama. Tjedan je prošao u usrdnim molitvama i duhovnim podvizima. Poslije sedam dana, starci su došli u hram. U vrijeme služenja Liturgije, otvorile su im se oči i njih trojica su, umjesto kruha, vidjeli Dijete Isusa, a umjesto monaha, koji je prinosio kruh, anđela koji je zaklao Dijete. Kada su pristupili pričestiti se sv. Tajnama, onom sumnjičavom monahu bilo je prinijeto krvavo meso. Kad ga je vidio, on se prestrašio i uzviknuo: „Gospodine, vjerujem da je kruh Tvoje Tijelo!” Istog trenutka, komadić krvavog mesa ponovno je po svom izgledu postao običan kruh. Pošto su se pričestila i ona dva starca iz skita, zahvalili su Bogu za čudo, a zatim rekli svom subratu, koji je zadobio vjeru: „Bog zna da ljudi ne mogu upotrijebiti sirovo meso, i zato je Svoje Tijelo prikrio obličjem kruha, a Krv obličjem vina”. Ovakva, čudesna urazumljivanja, ljudi su dobivali i u kasnijim stoljećima. U životopisu sv. Grgura Velikog[3] opisan je sljedeći slučaj. Jednom je neka znamenita Rimljanka, došavši u crkvu u kojoj je Liturgiju služio sv. Grgur Veliki, dala u oltar prosforu[4] za vršenje Tajne. Pred kraj bogoslužja, ona je zajedno s ostalim kršćanima pristupila svetoj Čaši. Kada je red došao na nju, ona se osmjehnula, začuvši kako svetac izgovara: „Predaje se životvorno Tijelo Gospodina našeg Isusa Krista”. „Zašto se ti smiješ”, upita je sv. Grgur. „Čudno mi je, vladiko[5], što ti kruh koji sam mijesila od brašna i svojim rukama, nazivaš tijelom našeg Gospodina Isusa Krista”, odgovorila je žena. Želeći u njeno srce ukorijeniti vjeru u Svetu Tajnu, sv. Grgur se pomolio Bogu. Istog trena se izgled izmijenio i svi su ugledali krvavo ljudsko meso. Kršćani u hramu ispunili su se pobožnim strahom i proslavili Boga, Koji je tim čudom još više ojačao njihovu vjeru. Njima se pridružila i uzročnica ovog događaja, koja je postala svjesna svoje zablude. Nakon što su, uslijed molitve sv. Grgura, sveti Darovi dobili svoj uobičajeni izgled, ona se s čvrstom vjerom pričestila Kristovim Tijelom i Krvlju. Evo još jednog primjera, iz XIX. st., koji je radi naše pouke ispripovijedao sv. Ignacije Brjančaninov. „Dimitrij Aleksandrovič Šepeljev nam je govorio o sebi: „Služio sam u Paževskom korpusu. Jednom, tijekom Velikog posta, dok su paževi postili i pristupali Svetim Tajnama, ja sam jednom prijatelju odlučno izrazio svoju nevjeru da su u kaležu Krv i Tijelo Kristovo. Kad sam primio svete Tajne, osjetio sam u ustima krvavo meso. Obuzeo me užas, nisam mogao progutati česticu. Svećenik je to primijetio, uveo me u oltar i ja sam tamo, držeći česticu u ustima, ispovjedio svoj grijeh, a onda, kad sam došao sebi, upotrijebio predane svete Darove”. I u naše vrijeme Bog dopušta slična iskušenja zbog malovjerja. Evo jednog izrazitog slučaja koji se nedavno dogodio nekom od studenata Moskovske Duhovne akademije. „Početkom 2002. g, mladi đakon, student Moskovske Duhovne akademije, služio je zajedno sa svećenikom u Petropavlovskom samostanu Sergijevog Posada. U vrijeme službe, obuzela ga je sumnja: pretvaraju li se uistinu kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu? Kad je završilo bogoslužje, pošao je k žrtveniku da bi upotrijebio Svete Darove. Prilazeći kaležu, iznenada je osjetio miris, neobičan za oltar. U početku, mladi službenik oltara nije bio ni svjestan na što ga taj miris podsjeća. Kada je shvatio, silno se začudio. Prije nego što je stupio u bogosloviju, bavio se lovom i dobro je poznavao miris svježe krvi. Upravo to je mirisalo oko žrtvenika! Đakon je podigao pokrovac s kaleža, pogledao unutra i užasnuo se. U kaležu su se nalazili stvarno Tijelo i Krv! Kada se pribrao, đakon je pozvao svećenika, koji je studirao zajedno s njim. Svećenik je pogledao u kalež i na njegovom licu mogli su se pročitati užas i zaprepaštenje. Mladi služitelji su se počeli savjetovati, ne znajući kako da postupe. Obratili su se za pomoć iskusnom svećeniku koji je, srećom, bio tu, u hramu. Kad se svećenik vlastitim očima uvjerio da se dogodilo čudo, strogo je pogledao mlade služitelje i upitao: „Tko je od vas danas tijekom službe posumnjao u istinitost pretvaranja kruha i vina u Kristovo Tijelo i Krv?” Đakon je istog trenutka priznao o svojim sumnjama. Svećenik mu je tada rekao: „Moli se Gospodinu da sveti Darovi dobiju svoj uobičajeni izgled i moli se sve dok se to ne dogodi!” Đakon je pao na koljena i počeo se moliti i to, kako se kasnije sjećao, s takvim žarom kao što se nikada u životu nije molio. Bog je čuo njegove molitve, pa su Kristovo Tijelo i Krv ponovno dobili izgled kruha i vina. Poslije ovog događaja, đakon je s velikim strahopoštovanjem prilazio svetinji”.“

Nakon ovih svjedočanstava možemo zaključiti kako se dvije Crkve slažu oko dvije stvari: da se kruh i vino pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu, i da Bog katkad dopušta pojavu euharistijskog čuda. Dakle, i euharistijska čuda su sastavni i legitimni dio pravoslavne duhovne tradicije. Međutim, oko trećeg elementa, naime čuvanja i javnog štovanja bioloških čestica nastalih euharistijskim čudom, prestaje suglasnost katoličanstva i pravoslavlja. Praksa da se ovo meso i krv čudesnog porijekla čuva i štuje, strana je pravoslavnoj tradiciji, i postavlja neka ozbiljna pitanja.
Prema učenju Pravoslavne Crkve, Krist je ustanovio euharistijske Darove kako bi se ljudi njima pričešćivali. Ovo je njihova osnovna i temeljna svrha, i zato nikada u pravoslavnoj tradiciji nije bilo javnog kulta euharistijskih darova odvojenog od samog euharistijskog slavlja. Konkretno, u pravoslavlju ne postoji euharistijsko klanjanje, ni pokaznica, ni blagdan Tijelova, ni pojam euharistijskih procesija. Lijepo je to objasnio o. Aleksandar Šmeman u knjizi „Veliki post“:

„Valja napomenuti da se u ovome pravoslavna tradicija razlikuje od latinske prakse. Ona ne poznaje klanjanje (adoratio) euharistijskih darova mimo i van pričesti. Čuvanje Darova, koji se upotrebljavaju za pričešćivanje bolesnih ili za neke druge vanredne situacije je tradicija koja nikad nije bila osporavana u Pravoslavnoj Crkvi. Napomenuli smo da je u ranoj Crkvi čak postojala praksa privatnog „samopričešćivanja“ kod kuće. Na taj način imamo u pravoslavlju permanentnu prisutnost Darova i odsutnost njihovog obožavanja. Održavajući ova dva principa, Pravoslavna Crkva je izbjegla opasni sakramentalni racionalizam Zapada. Latini, potaknuti željom da nasuprot protestantima utvrde objektivnost „Kristove realne prisutnosti“ u euharistijskim Darovima, odvojili su njihovo štovanje od pričesti. Tako su širom otvorili vrata opasnom duhovnom zastranjenju od pravoga cilja Euharistije i same Crkve. Cilj Crkve i sv. Tajni (sakramenata) nije da „sakralizira“ dijelove i elemente materije. Da ih čini svetim i posvećenim, i kao takve ih suprotstavlja običnoj profanoj materiji. Umjesto toga ona ima za cilj učiniti da čovjekov život postane zajedništvo s Bogom, bogospoznaja i uznošenje u Carstvo Božje. Euharistijski Darovi su put i način toga zajedništva, hrana novoga života, no oni nisu sami sebi cilj. Jer „Carstvo Božje“ nije jelo ni piće, nego radost i mir u Duhu Svetome. Kao što u ovome životu hrana ispunjava svoju funkciju samo ako je upotrijebljena i pretvorena u život, tako nam je i novi život svijeta koji dolazi, dan preko sudjelovanja u „hrani besmrtnosti“. Pravoslavna Crkva dosljedno izbjegava svako klanjanje sv. Tajni (Sakramentu) van pričesti, zato što je jedino pravo klanjanje u tome, ako po prijemu Tijela i Krvi Kristove „djelujemo u ovome svijetu onako kako je Krist djelovao“. Što se tiče protestanata, oni u strahu od „magičnih“ primjesa teže „spiritualiziranju“ sv. Tajne do tih razmjera da negiraju danas prisutnost Tijela i Krvi Kristove u sv. Pričesti. Pravoslavna Crkva svojom praksom čuvanja svetih Darova drži pravu ravnotežu. Darovi su za pričešćivanje, ali realnost pričesti zavisi od realnosti Darova. Crkva ne istražuje na koji je način Krist prisutan u sv. Darovima. Ona zabranjuje da oni budu upotrijebljeni za bilo što drugo osim za pričest. Crkva, tako reći, i ne ispituje njihovo postojanje van pričesti, ali čvrsto vjeruje - isto kao što je Carstvo nebesko koje treba doći „već u nama“, kao što se Krist uznio na nebo i sjedi s desne strane Oca, a ipak je s nama do kraja svijeta, da je i pričest s Kristom i Njegovim Carstvom, hrana besmrtnosti, već prisutna u Crkvi.“

Ako su euharistijski Darovi samo za pričešćivanje, onda je i njihovo čudesno pretvaranje u meso i krv nešto izvanredno i neuobičajeno. Vidimo iz citiranih opisa da je ono za pravoslavne zapravo loš znak. Takva čuda se događaju kao plod nevjere i grijeha, odnosno sumnje u tajnu euharistijske pretvorbe. Takva čuda se također ne događaju svima; sigurno ima mnogo sumnjičavaca u Crkvi; već samo onima za koje Bog vidi da će im dotično čudo obnoviti vjeru. Zato pravoslavni, puni strahopoštovanja, ne mogu ovo meso i krv pohraniti u pokaznice i javno štovati, već, kako vidimo iz spomenutih opisa, skrušeno mole Boga da se grijeh nevjere oprosti, da se narodu vjera ojača, i da se meso i krv vrate u prilike kruha i vina, kako bi se ljudi njima pričestili. Misao da se posjeduju Kristove relikvije, za pravoslavni um je, najblaže rečeno, čudna.
Prema pravoslavnom shvaćanju, Prisutnost Kristova u Euharistiji je stvar vjere, a vjera ne počiva na dokazima, već na nutarnjem čovjekovom povjerenju u Boga. Ukoliko posjedujemo trajnu Kristovu relikviju kao plod euharistijskog čuda, tada, očito, iz područja vjere prelazimo u područje dokaza. Jer, ako vidiš pred sobom očiti, trajni i neobjašnjivi čudesni znak, preostaje ti ili povjerovati, ili ne povjerovati. Ako ne vjeruješ na takav vidljiv znak, kakav si onda čovjek? Odnosno, možemo li reći da se tu radi o svojevrsnom pritisku na ljudsku savjest i slobodu? Kršćanin vjeruje u uskrsnuće, euharistijsku Prisutnost i slično, ne na osnovu dokaza, već dajući nutarnji pristanak vjere svjedočanstvu Crkve, i ne zato jer je dobio egzaktne dokaze; „blaženi koji ne vidješe, a vjeruju“, kaže Krist. Osim što se može počiniti potencijalno nasilje nad čovjekom i savješću, što s onim ljudima koji usprkos ovom čudu ne prihvaćaju vjeru u Euharistiju? Je li onda takvim ljudima nametnut dodatni grijeh izravnog odbacivanja Otajstva?
Krist nije ozdravio sve gubavce svog vremena, i nije oživio sve mrtve; i ona čuda koja je učinio, na neke su imala efekt spasenja, a na neke efekt osude. Čuda su tako i u kršćanstvu nešto izvanredno, a ne redovito; nešto iznimno, a ne u pravilu; rijetkost, a ne trajno stanje. Ona se događaju ako se baš moraju dogoditi, i to samo na onim ljudima za koje Bog vidi da su potrebni toga.
Istina, postoje i u pravoslavlju čuda koja se periodički događaju: uskrsni oganj u Jeruzalemu, kefalonijske zmije ili mirotočive ikone. Ali u slučaju čuvanja euharistijskih čuda imamo čovjekovo nastojanje da sačuva trajno stanje čuda, što nije prirodno za kršćanstvo. Jer i jeruzalemski oganj se spontano jednom godišnje spusti na molitvu patrijarha, koji nema nakanu moliti za njega; i ikone i relikvije toče ulje spontano, neovisno o čovjeku. Međutim, ovdje sam čovjek zatvara čudo u svoju pokaznicu, i tako proizvodi stanje koje bi bilo usporedivo s npr., kada bi se na molitvu biskupa kao apostolskih nasljednika, stalno umnožavao kruh da se hrane gladni. Jednostavno, koliko god pobožno izgledalo, ne uklapa se u kršćansku perspektivu, a da ne govorimo koliko materija Euharistije nije usporediva s ikonama i svetačkim moćima, ili kefalonijskim zmijama.
Drugi veliki problem jest pitanje statusa tih pretvorenih čestica i njihovog odnosa prema realnom Kristu, postojećem na nebu. Pojam Kristovih relikvija je stran kršćanstvu; ono vjeruje da je Krist uskrsnuo, i da je s preobraženim Tijelom sada na nebu. Naravno, Njegovo zemaljsko Tijelo, Crkva, čuva određene relikvije Njegovog preduskrsnog ovozemaljskog Tijela: ostaci sasušene Krvi na Torinskom platnu i slično. Takve stvari su legitimne, jer je i Kristovo Tijelo prije uskrsnuća podlijegalo fizičkim zakonima: brijao se, šišao, rezao nokte, plakao, krvario itd. Međutim, nakon uskrsnuća on posjeduje preobraženo, produhovljeno Tijelo, koje izlazi iz zakona našeg prostora i vremena. Ukoliko mi sada tvrdimo da trajno posjedujemo komade njegovog mesa i krvi, u kakvom odnosu oni stoje prema Njemu? Jer, ne potječu od preduskrsnog povijesnog Kristovog Tijela. Nastali su preobrazbom materije kruha i vina. Jesu li možda od sadašnjeg preobraženog Tijela? Ali nisu Njegov dio, i ne pokazuju nikakve znakove uskrsne preobraženosti. Djeluju kao obična ovozemaljska nepreobražena krv i meso, s tim što pokazuju neka čudesna i neobjašnjiva svojstva. Štoviše, podložna su sablazni manipulacije: medicinskih istraživanja, otkrivanja krve grupe, strukture stanica, možda i genetike. Hoće li netko teoretski moći i klonirati Krista? Gdje je kraj takvom ponašanju? Ako ta krv i meso nisu od povijesnog preduskrsnog Tijela, ni od postuskrsnog preobraženog, od čega su?
Pravoslavna Crkva je izdala i konkretne upute svećenicima kako postupati u slučaju euharistijskog čuda: 

„Ako bi Agnec[6] izgubio svoj prijašnji oblik kruha, pa se umjesto njega pojavi u obliku tijela, mesa, ili u obliku djeteta; vino u obliku ljudske krvi, onda neka se svećenik time ne pričešćuje, jer to nisu pravo Tijelo i Krv Gospodnja, već čudo od Boga, koje se pojavilo uslijed nevjere svećenikove ili zbog nekog drugog uzroka. U ovom pak slučaju, svećenik neka prije svega pažljivo i pobožno ukloni na stranu taj Agnec, pa neka uzme drugu prosforu i propisno izvadi drugi, novi Agnec. Potom da od riječi iz Služebnika: „So sini i ni blaženimi silami… “ sve ostalo dovrši, kako je ranije kazano, tj. posveti Agnec i njime se pričesti. Na isti način, neka svećenik isto tako postupi ako bi se i posvećeno vino u sv. Kaležu čudesno pretvorilo u običnu prirodnu krv ljudsku, tj. neka tu krv izlije u čisti sud, pa u sv. Kalež ulije vina i malo vode, pa propisno posveti, kako je ranije kazano. No, ako bi čudesno pretvoreni Agnec u meso i vino u krv, kroz kratko vrijeme dobili prvotni svoj izgled – Agnec izgled kruha, a krv izgled vina, onda svećenik neka ne sprema drugi Agnec, ni posvećuje drugo vino, nego neka to upotrijebi. Ali ako bi prijašnji Agnec i dalje ostao u obliku mesa, a vino u obliku krvi, onda neka postupi kako je malo čas kazano, a potom neka odmah izvijesti svoju pretpostavljenu vlast i očekuje njihovu daljnju uputu.“ (episkop Melentije Timočki: Pravilnik – pomoćna bogoslužna knjiga. Na temelju „Učitelnog izvestija“.).

Obratimo pažnju na riječi „to nisu pravo Tijelo i Krv Gospodnja, već čudo od Boga“, „zbog nevjere“, „obična ljudska krv“ i slično.
Treba spomenuti i jednu povijesnu okolnost. Naime, najstariji slučaj čuvanja ovih elemenata na Zapadu i njihovog javnog štovanja seže u 8.st., u grad Lanciano u Italiji. Dakle, čak i kronološki, ovaj fenomen predstavlja novinu u kršćanstvu, i počinje rasti i napredovati s odvajanjem od pravoslavlja Zapadne Crkve.
Pravoslavlje dakle priznaje mogućnost euharistijskog čuda. No, ono ima privremeni i ograničeni karakter; nastalo kao plod nevjere, dakle, smrtnog grijeha, i ispunivši misiju obraćenja čovjeka, ono se mora vratiti u redovitost pričesti, u skladu s Kristovim riječima: „Uzmite i jedite…uzmite i pijte“.





[1] Crkvenoslavenski: prepodobni. Naziv za svete monahe, koji su se „upodobili“, postali slični Bogu.
[2] Manja monaška nastamba.
[3] Rimski papa.
[4] Euharistijski kruh.
[5] Naziv za biskupa, grč. despota.
[6] Euharistijski kruh za pretvorbu.