utorak, 23. veljače 2016.

PRIPREMA ZA POST





Nakon što smo u prethodnom članku obradili uvod u Veliki post, nastavljamo s izlaganjem iz Schmemannove knjige o prve dvije pretposne nedjelje-one su u ovome trenutku iza nas. To su nedjelja o Zakeju, i nedjelja carinika i farizeja. Kroz razmišljanje o dvije temeljne stvari, želju za Bogom i poniznost, polako se pripremamo za posno raspoloženje. Stanje duha je bit posta.

NEDJELJA ZAKEJEVA-ŽELJA

                Crkva oglašava približavanje Velikog posta i poziva nas da se za njega pripremimo mnogo prije stvarnog njegovog početka. Karakteristična crta pravoslavne liturgijske tradicije jest da su svi veliki blagdani ili doba – Uskrs, Božić, Veliki post itd. – objavljeni i pripremljeni „unaprijed“. Zašto? Zbog toga što Crkva ima duboki psihološki uvid u ljudsku prirodu. Poznavajući naš nedostatak koncentracije i užasavajuću „svjetovnost“ našeg života Crkva zna da se nismo u stanju brzo promijeniti, i odjednom prijeći iz jednog duhovnog (ili mentalnog) stanja u drugo. Tako, prije nego što počne Veliki post, Crkva nam skreće pažnju na njegovu ozbiljnost, i poziva nas da razmišljamo o njegovom značaju. Prije nego što počnemo prakticirati Post, objašnjeno nam je njegovo značenje. U ove pripreme uključeno je pet uzastopnih nedjelja koje prethode Postu, preko pojedinih evanđeoskih poruka, posvećenih nekom suštinskom vidu posta.
                Prva najava Velikog posta je u nedjelju u kojoj se čita evanđeoska pouka o Zakeju. To je priča o čovjeku koji je bio premalen i nije mogao vidjeti Isusa, a pošto Ga je tako jako želio vidjeti, popeo se na drvo. Isus je udovoljio njegovoj želji i otišao njegovoj kući. Dakle, na taj način, tema ove prve objave je želja. Čovjek ide za svojom željom. Čak bi se moglo reći da je i čovjek želja, a ovu fundamentalnu psihološku istinu o čovjekovoj prirodi priznaje i Evanđelje: „ Gdje je tvoje blago“ – kaže Krist – „tamo će biti i tvoje srce“. Jaka želja nadvladava čovjekova prirodna ograničenja; ako on nešto strasno želi, on čini stvari za koje normalno nije sposoban.
                Pitanje je samo želimo li mi pravu stvar, je li snaga želje, koja je u nama, usmjerena pravom cilju, ili, po riječima ateista, egzistencijalista Jean-Paula Sartrea – je li čovjek jedna „beskorisna strast“ i želja?
                Zakej je želio „ono pravo“. On je htio vidjeti i približiti se Kristu. On je prvi simbol pokajanja, jer pokajanje počinje s ponovnim pronalaženjem duboke prirode svake želje: želje za Bogom. Zakej je „malen“, sićušan, grešan i ograničen – ali njegova želja nadilazi sve. Ona „skreće“ Kristovu pažnju; ona dovodi Krista u njegovu kuću. Takva je, dakle, prva najava, prvi poziv: naše je da želimo ono što je najdublje i najistinitije u nama, da priznamo glad i žeđ za Apsolutnim koji je u nama, bez obzira znamo li ga ili ne. Kada odstupimo od Njega i odvojimo od Njega naše želje, On je taj koji čini da postanemo „beskorisne strasti“. A ako dovoljno duboko želimo, žarko želimo, Krist će odgovoriti na naše želje.

NEDJELJA O CARINIKU I FARIZEJU-PONIZNOST

                Sljedeća se nedjelja zove „Nedjelja o cariniku i farizeju“. Uoči toga dana, na večernji u subotu, prvi put se čitaju odjeljci iz liturgijske knjige Triod, namijenjene velikoposnim bogoslužjima. Oni se dodaju uobičajenim himnima i molitvama nedjeljne uskrsne službe. U tim odjeljcima se obrađuje još jedan važan vid pokajanja: poniznost.
                U začalu, odjeljku iz Evanđelja koje se čita, slika je čovjeka koji je uvijek zadovoljan sa sobom, jer smatra da izvršava sve zahtjeve svoje vjere. On je samouvjeren i gord, a u stvari on krivotvori značenje religije. On je svodi na vršenje izvanjske forme, a svoju pobožnost mjeri količinom novca koji prilaže hramu. A što se tiče carinika, on je bio ponizan, i njegova poniznost našla je opravdanje pred Bogom. Ako se danas neka moralna kvaliteta gotovo potpuno omalovažava, onda je to poniznost. Kultura u kojoj živimo, usađuje u nas osjećaj gordosti, samohvale, veličanja i vlastite pravednosti. Ona je izgrađena na pretpostavci da čovjek može sam postići sve, pa čak i Boga predstavlja kao nekoga koji stalno „nagrađuje“ čovjeka za njegova dostignuća i dobra djela. Na poniznost – osobnu ili zajedničku, etničku ili nacionalnu, gleda se kao na slabost, kao na nešto od čega se ne postaje pravi čovjek. Čak i naše crkvene zajednice. Zar i one nisu prožete istim duhom farizeja? Zar ne želimo i mi da svaki naš prilog, svako „dobro djelo“, sve što činimo „za Crkvu“ – bude priznato, pohvaljeno i objavljeno?
                Ali, što je to poniznost? Odgovor na ovo pitanje može izgledati paradoksalan jer je ukorijenjen u čudnoj tvrdnji: samo Bog je ponizan. Međutim, svakome tko poznaje Boga, tko o njemu razmišlja na osnovu Njegovog stvaranja i Njegovog djela spasenja, jasno je da je poniznost zaista božanska osobina, sadržaj i zračenje slave koja ispunjava nebo i zemlju, kako mi pjevamo na božanskoj liturgiji. Po našem ljudskom mentalitetu mi težimo suprotstaviti se „slavi“ i „poniznosti“ – ona je za nas nagovještaj obilja nedostataka. Za nas, neznanje ili nesposobnost čine nas, ili nas trebaju učiniti poniznim. Skoro da je nemoguće da suvremeni čovjek, koji se oslanja na javno mišljenje, na vlastitu potvrdu u društvu i na beskrajnu samohvalu, prihvati da je sve ono što je iskonski savršeno, divno i dobro, u isto vrijeme i po prirodi ponizno. Ali baš zbog njenog savršenstva, poniznosti nije potreban „publicitet“, izvanjska slava ili „nadmeno pokazivanje“ bilo kakve vrste.
                Bog je ponizan zato što je savršen. Njegova poniznost je Njegova slava i izvor svake istinite ljepote, savršenstva i dobrote, i svaki onaj koji se približava Bogu i upoznaje Ga neposredno sudjeluje u božanskoj poniznosti, koja ga oplemenjuje. Ova se istina odnosi na Mariju, majku Kristovu, čija poniznost učini da postane radost svih stvorenja i najveća objava ljepote na zemlji; ovo odlikuje i svece i svako ljudsko biće za vrijeme njihovih rijetkih bliskosti i sjedinjenja s Bogom.
                Kako čovjek postaje ponizan? Za kršćanina, odgovor je jednostavan: razmišljanjem o Kristu, božanskoj utjelovljenoj poniznosti, o Onome, u kome je Bog otkrio jednom za svagda Svoju slavu kao poniznost i svoju poniznost kao slavu. „Danas“ – reče Krist na dan svoje najveće poniznosti – „proslavi se Sin Čovječji i Bog se proslavi u Njemu“. Poniznost se uči razmišljanjem o Kristu, koji je rekao: „učite se od mene, jer sam krotka i ponizna srca“. Najzad, uči se i tako da se sve mjeri Kristom, ako se za sve obraćamo Njemu. Jer, bez Krista je prava poniznost nemoguća, dok s farizejem čak i religija postaje gordost u ljudskoj djelatnosti, još jedan oblik farizejskog samohvalisanja.
                Velikoposno vrijeme počinje sa zahtjevom, molitvom za poniznost, koja je početak istinitog pokajanja. A pokajanje, iznad svega drugog, jest povratak prvobitnom redu stvari, uspostavljanje prave vizije. Ono je, stoga, ukorijenjeno u poniznosti, a poniznost – božanska i divna – njegov je plod i kraj. „Izbjegnimo visokoumni govor farizeja“ – kaže se u kondaku za taj dan, „i naučimo se veličanstvenosti iz carinikovih poniznih riječi...“
                Mi smo na vratima pokajanja i na najsvečanijem trenutku uskršnjeg bdijenja; poslije uskrsnuća i javljanja Krista pošto smo „vidjeli uskrsnuće“, pjevamo po prvi put tropare koji će nas pratiti kroz cijeli Veliki post: „Otvori mi dveri pokajanja jer duh se moj rano podiže k Tvome svetome hramu, noseći tjelesni hram sav opoganjen: no, kao milostiv očisti Tvojom milosrdnom milošću.“

subota, 20. veljače 2016.

Ususret Velikom postu





Poštovani čitatelji, približava nam se vrijeme početka uskršnjeg posta, odnosno, njegove prve i duže faze, Velikog posta (pravoslavne korizme, vidi link). Zato ćemo kroz čitavo to vrijeme dati svoj duhovni doprinos, prateći objašnjenja svih segmenata Velikog posta. U tu svrhu poslužit će nam knjiga jednog od najpoznatijih teologa 20.st., Aleksandra Schmemanna, knjiga „Veliki post“. U prvom članku donosimo uvod u knjigu koji sadrži duhovno značenje Velikog posta, a dalje ćemo nastaviti s pretposnim nedjeljama, i tako redom.

Kada čovjek krene na put, mora znati kamo ide. Tako je i s Velikim postom. Prije svega, Post je duhovno putovanje, a krajnji cilj mu je Uskrs, „blagdan nad blagdanima“. To je priprema za „ispunjenje Pashe, kao istinite Objave“. Stoga moramo početi s tim da razumijemo vezu između Velikog posta i Uskrsa, jer ona otkriva nešto veoma bitno, vrlo važan putokaz u našoj kršćanskoj vjeri i životu.
Je li neophodno objašnjavati da Uskrs nije samo jedan od blagdana, nego nešto više? On je nešto više nego proslava jednog događaja iz prošlosti. Svatko to zna, tko je barem jednom sudjelovao u onoj noći koja je „svijetlija od dana“ i tko je osjetio onu jedinstvenu radost. U čemu je ta radost? Zašto mi na pashalnoj Liturgiji možemo pjevati: „sada je sve ispunjeno svjetlošću, nebo i zemlja i podzemlje“? U kojem smislu mi proslavljamo, a kažemo da to činimo slaveći „umrtvljenje“ smrti, razaranje pakla, početak drugog - vječnog života...? Odgovor na sva ova pitanja je sljedeći: novi život, koji je zasjao iz groba skoro prije dvije tisuće godina dan je svima onima koji vjeruju u Krista. Nama je on dan na dan krštenja, kao što kaže apostol Pavao, bili smo „sahranjeni s Kristom, da bismo, kao što je Krist uskrsnuo iz mrtvih, i mi na isti način živjeli novim životom“.
Na taj način, na Uskrs proslavljamo Kristovo Uskrsnuće kao nešto što se dogodilo i što se još uvijek događa-nama. Jer svatko od nas je primio dar novoga života i snagu da ga može prihvatiti i po njemu živjeti. To je dar koji korjenito mijenja odnos prema svemu u ovome svijetu, uključujući i odnos prema smrti. On je taj koji nam daje mogućnost da tvrdimo: „nema više smrti“. Ali, smrt je ipak još tu, mi smo s njom suočeni, i jednoga dana, ona će doći i odnijeti i nas. Međutim, naša cjelokupna vjera je u tome, da je Krist svojom smrću izmijenio samu prirodu smrti, učinio je Prolaskom, Pashom – u Carstvo Božje, preobrativši tragediju nad tragedijama u konačnu pobjedu, „zgazivši smrću smrt“. On je učinio da i mi budemo sudionici Njegovog uskrsnuća. Zbog toga, na kraju uskršnje jutarnje, možemo reći: Krist uskrsnu i život donese! Krist uskrsnu i nitko od mrtvih ne ostade u grobu!
Ovo je vjera Crkve, koju su potvrdili i učinili očiglednom bezbrojni Sveti. Ipak, nije li naš svakodnevni doživljaj da mi ovakvu vjeru vrlo rijetko posjedujemo, da svakodnevno gubimo i iznevjeravamo „novi život“, koji smo primili kao dar i da živimo tako kao da Krist uopće i nije ustao iz mrtvih, kao da jedinstveni događaj za nas uopće nema nikakvog značenja? Sve je ovo zbog naše slabosti, zbog nemogućnosti da stalno živimo „vjerom, nadom i ljubavlju“ na onoj razini na koju nas je Krist uzdigao kada je rekao: „Tražite prije svega Carstvo Božje i njegovu pravednost.“ Toliko smo zauzeti i zaposleni, toliko uronjeni u našu svakodnevicu, da sve ovo zaboravljamo, a pošto zaboravljamo, mi griješimo. I preko ove zaboravnosti, griješenja i grijeha, život nam ponovno postaje „stari“, sićušan, taman i potpuno beznačajan – beznačajni put prema beznačajnom cilju. Uspijevamo zaboraviti čak i na smrt, i tada, odjednom, usred našeg „uživanja u životu“, ona nam odjednom dolazi: strašna, neizbježna, besmislena. Možda, s vremena na vrijeme, priznajemo i ispovjedamo naše različite „grijehe“, mada smo prestali svoj život dovoditi u vezu s onim novim životom koji nam je Krist otkrio i dao. Stvarno, mi živimo tako kao da On nije nikada ni dolazio. To je jedini pravi grijeh, grijeh svih grijeha, bezdan tuge i tragedija našeg nominalnog kršćanstva.
Ako ovo shvatimo, onda možemo razumijeti što je to Uskrs i zašto mu je potreban kao neophodni uvjet Veliki post. Onda možemo shvatiti da liturgijska tradicija Crkve, svi njeni „krugovi“ i službe, prije svega postoje zato da bi nam pomogle pnovno otkriti i okusiti viziju novog života, koji smo tako lako izgubili i izdali, da se možemo kajati i vratiti njemu. Kako možemo voljeti i željeti nešto što ne poznajemo? Kako možemo staviti iznad svega drugog u našem životu nešto što nismo vidjeli ni okusili? Ukratko: kako možemo stremiti Carstvu o kojem nemamo pojma?
                Crkveno bogoslužje je od samog početka predstavljalo naš ulazak u Carstvo Božje, naše zajedništvo s njim, novi život toga Carstva. Kroz svoj liturgijski život Crkva nam otkriva ponešto od onoga „što uho nije čulo i oko nije vidjelo i što još nije ušlo u srce čovjekovo, ali što je Bog pripremio onima koji Ga ljube“. A u centru tog liturgijskog života, kao njegova srž i njegov vrhunac, kao sunce čije zrake svuda prodiru – nalazi se Pasha. To su vrata koja se svake godine otvaraju, a koja vode u raskošnu svjetlost Kristovog Carstva; to je predokus vječne radosti koja nas očekuje, slava pobjede koja već sada, iako nevidljivo, ispunjava sve stvoreno: „nema više smrti“. Uskrs je centralni događaj na koji je usredotočeno cjelokupno bogoslužje Crkve. Stoga liturgijska godina, tj., redoslijed godišnjih ciklusa i blagdana, postaje put i hodočašće prema Pashi, kraju koji je istovremeno i početak: kraj svega „staroga“ i početak novoga života, stalni „prolaz“ iz „ovog svijeta“ u Carstvo Božje, koje je već otkriveno u Kristu.
                Pa ipak, „stari život“, pun grijeha i beznačajnosti, ne nadilazi se i ne mijenja lako. Evanđelje očekuje i zahtijeva od čovjeka napor, za koji je on nesposoban u ovakvoj situaciji. Izazvani smo vizijom, ciljem, načinom života, koji je tako daleko iznad naših mogućnosti. I sami apostoli, kada su čuli učenje svoga Učitelja, pitali su razočarano: „Ali kako je to moguće“? Zaista, nije lako odbaciti sitničarski ideal života sazdan od svakodnevnih briga, trke za materijalnim dobrima, traženja sigurnosti i zadovoljstva, i prihvatiti ideal života u kome je cilj savršenstvo: “ Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“. Ovaj svijet preko svih svojih „medija“ kaže: budi sretan, lako ćemo, idi širokim putem.
                Krist u Evanđelju kaže: izaberi uzak put, bori se i trpi, jer je to put koji vodi jedinoj pravoj sreći. I ukoliko Crkva ne pomogne, kako mi možemo napraviti taj nimalo lak izbor, kako se možemo kajati i vratiti onom svečanom obećanju koje nam se daje na Uskrs svake godine? Tu ipak priskače u pomoć  Veliki post. Tu je pomoć koju nam pruža Crkva, škola pokajanja, koja je jedina u moći da primi Uskrs, ne kao jednostavno odobrenje da se jede, pije i opusti, nego kao kraj svega „starog“ u nama, i naš ulazak u „novo“.
                U ranoj Crkvi, glavna svrha Velikog posta bila je u tome da se pripreme „katekumeni“, tj, novoobraćeni kršćani – za krštenje, koje je, u to vrijeme, bilo obavljano za vrijeme pashalne liturgije. Čak i onda kada je Crkva rijetko krštavala odrasle, i ustanova katekumenstva iščezla, osnovno značenje Velikog posta je ostalo isto. Jer, iako smo kršteni, ono što stalno gubimo i iznevjeravamo, jest baš to što smo primili na krštenju. Stoga je Uskrs svake godine vlastito vraćanje krštenju, a Veliki post je priprema za taj povratak, to je spor i težak napor našeg vlastitog „prolaza“ ili „Pashe“ u novi život u Kristu. Ako su bogoslužja za vrijeme posta, kao što ćemo vidjeti, i danas sačuvala katekumenski i baptizmalni karakter, nije to nikakav „arheološki“ ostatak prošlosti, već nešto što je i za nas važno i bitno. Naime, svake godine preko Velikog posta i Uskrsa ponovno prolazimo i ponovno dobivamo, ono što smo primili krsnim umiranjem i uskrsnućem.
                Put, hodočašće! Čim smo ga otpočeli, učinili prvi korak u „radosnu tugu“ Velikog posta – mi sagledavamo daleki, veoma daleki cilj. To je radost Uskrsa, to je ulazak u slavu Carstva Božjega. I ta vizija, predokus Uskrsa, čine velikoposnu tugu radosnom, a naš napor u postu „duhovnim proljećem“.  Ma koliko da je noć tamna i duga, tijekom cijeloga posta nam stalno sija na horizontu misteriozna i lučonosna zora. „Ne liši nas naših očekivanja, o Čovjekoljupče!“

petak, 12. veljače 2016.

Blagdan sv. Tri Hijerarha




Sv. Tri Hijerarha. Sveci: Bazilije Veliki, Grgur Teolog i Ivan Zlatousti imaju svaki posebno svoj dan slavljenja u mjesecu siječnju i to: Bazilije Veliki 1. siječnja, Grgur Teolog 25. siječnja i Ivan Zlatousti 27. siječnja i 13. studeni. A ovaj zajednički blagdan ustanovljen je u XI. stoljeću za vrijeme cara Aleksija Komnena. Jednom nasta odnekud rasprava u narodu oko toga, tko je od ove trojice najveći. Jedni uzdizahu Bazilija zbog njegove čistoće i hrabrosti; drugi uzdizahu Grgura zbog njegove nedostižne dubine i visine uma u teologiji; treći uzdizahu Zlatousta zbog njegove čudesne krasnorječivosti i jasnoće izlaganja vjere. I tako, jedni se nazvaše bazilijani, drugi grgurijani, a treći ivaniti. No providnošću Božjom ovaj spor bi riješen na korist Crkve i na još veću slavu trojice svetih. Biskup euhaitski Ivan (14. lipnja) imade jednu viziju u snu, naime: najprije mu se javiše svaki od ova tri sveca napose u velikoj slavi i neiskazanoj krasoti, a potom sva tri zajedno. Tada mu rekoše: "Mi smo jedno u Boga, kao što vidiš, i ništa nema u nama proturječno ... niti ima među nama prvog ni drugog". Još posavjetovaše sveci biskupa Ivana da im on napiše jednu zajedničku službu i da im se odredi jedan zajednički dan blagdana. Povodom ovoga divnog viđenja spor se riješi na taj način što se odredi 30. siječnja kao zajednički blagdan za sva tri ova hijerarha. Ovaj blagdan grčki narod smatra ne samo crkvenim nego i svojim najvećim nacionalnim i školskim praznikom.

(iz Ohridskog Prologa)

petak, 5. veljače 2016.

Važna obavijest

Poštovani čitatelji, do sada ste mogli pratiti samo ovaj blog i google + profil. Od sada imamo i dvije nove stvari na društvenim mrežama:
Facebook profil Pravoslavlje Hrvatska

i

twitter PravoslavljeHrvatska

Na ovim profilima ćemo, osim objave onoga što će se izdavati na blogu, imati i kratke sadržaje na dnevnoj bazi, a možete se javljati i putem inboxa. Ugodno i dušekorisno čitanje!

četvrtak, 4. veljače 2016.

Fenomen tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“



                   U našem nizu pravoslavnih tema kojima se bavimo, o nedavno pojavljenom fenomenu tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“ (HPC), nisam namjeravao pisati. Međutim, pošto raste interes javnosti za nju, pošto ista izaziva razne kontroverze u društvu, a nitko joj u medijima ne pristupa sa teoloških, vjerskih i crkvenih pozicija (što masovno izaziva kriva tumačenja), odlučio sam se pozabaviti njome. Izložit ćemo problematiku sa čisto crkvenih i teoloških gledišta. To bi nas jedino i trebalo zanimati, pošto je Crkva kao takva, stvarnost sa nadnaravnim temeljima, usmjerena na Boga i onaj svijet.
                Ideja HPC je u Hrvatskoj, osim povremenih glasova neznatnog broja pojedinaca, bila nepoznata do prije par godina, kada se sa njom krenulo u Zadru, osnivanjem udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika. Ova udruga je dakle trebala biti građanska udruga, koja bi okupljala one pravoslavce koji se nacionalno osjećaju Hrvatima, kao i pripadnicima ostalih nacionalnosti, a koja bi imala tendenciju da preraste u hrvatsku nacionalnu pravoslavnu Crkvu, koja bi pokrivala teritorij RH, i valjda, istisnula postojeću Srpsku Pravoslavnu Crkvu (SPC). Iako se rečena udruga pozivala na 11 000 Hrvata-pravoslavaca, koji su se tako izjasnili na popisu stanovništva 2001., te njih 16 647 izjašnjenih na popisu 2011. godine, nikada nije u javnost izišla sa konkretnim brojem svojih članova, te ne znamo koliki je realni broj zainteresiranih i angažiranih ljudi u tome. Usprkos kontaktima sa raznim vjerskim zajednicama koje su udruzi trebale osigurati svećenstvo, obrede i vjerski život (raskolnička „Makedonska Pravoslavna Crkva“, Bugarska Pravoslavna Crkva, tzv. „Crnogorska Pravoslavna Crkva“, neke ruske „istinopravoslavne“ sekte, itd.), udruga nikada nije uspjela zaživjeti kao vjerska zajednica; sve je ostalo na njenoj registraciji, web-portalu, i ideji koju je propagirala u medijima.
                Iz rada udruge izišle su dvije nove organizacije, koje imaju određeni vjerski život, a obje sebe nazivaju HPC. Jednoj na čelu stoji Andrija Škulić, bivši rimokatolik nejasne biografije, koji djeluje s potporom neke skupine iz Grčke, a drugoj Aleksandar Ivanov, bivši bugarski svećenik, koji djeluje pod patronatom neke tzv. „Europske pravoslavne crkve“ iz Pariza. Nije poznato koliko obje imaju sljedbenika, no čini se, iz njihovih izjava i fotografija, da se još uvijek radi samo o pojedincima i desecima. Zna se da su u međusobnom rivalstvu, i da obje udruga iz koje su nastali proziva zbog prevara. Dakle, imamo danas te tri međusobno posvađane skupine malobrojnih pojedinaca od kojih svaka pretendira biti „Hrvatska Pravoslavna Crkva“.
                Iz svega ovoga vidimo da ovdje nikakve HPC nema, niti je u vjerskom smislu može biti. Jer, moramo znati, da bez obzira na neovisnost, djelomičnu ili potpunu, mjesnih pravoslavnih Crkava, ipak sve one tvore jednu jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu. To jedinstvo čine ne jedinstvena vrhovna vlast, već potpuno zajedništvo vjere, sakramenata i kanona (crkvenog prava). Dakle, sve pravoslavne Crkve ispovijedaju jednu vjeru, jedan te isti vjerski nauk, na osnovu toga ulaze u sakramentalno zajedništvo, tj, pričešćuju se od jednog te istog Tijela i Krvi Kristove, isti Duh Sveti struji kroz sve, čineći ih jedinstvenim Tijelom, Tijelom Kristovim, te na osnovu ovog liturgijskog, euharistijskog, sakramentalnog, karizmatsko-pentekostnog zajedništva nastaje i kanonsko zajedništvo, tj, obitelj Crkava kanonski (crkvenopravno) uređenih odnosa. Ova tri elementa idu ovim redoslijedom, u potpunosti su međuovisna i neophodna su za postojanje pravoslavlja kao takvog. Pravoslavna Crkva za sebe također ispovijeda da je Jedna, Sveta, Katolička (Saborna, Katoličanska, Sveopća, Univerzalna) i Apostolska. Naglašavamo, pravoslavlje nije protestantizam, gdje svaki nadareniji propovijednik može okupiti par sljedbenika i formirati novu denominaciju koja automatski postaje ravnopravna sa ostalima. Onaj tko nije u potpunom zajedništvu vjere, sakramenata i kanona sa ostalim pravoslavnim Crkvama, nije pravoslavan.
                Tu je, dakle, osnovni problem svih ovdašnjih tzv. „HPC“. Nejasno je kakvu točno vjeru ispovijedaju, pošto vidimo da su im na čelu pripadnici nepravoslavnih vjera, ljudi pod crkvenim kaznama, itd. Nisu u zajednici sakramenata, niti u kanonskom zajedništvu sa pravoslavljem. Uopće, apsurdno je da jednu mjesnu pravoslavnu Crkvu pokušavaju osnovati ljudi drugih, nepravoslavnih vjera, bivši svećenici koje je njihova Crkva „raščinila“, tj, lišila svećeništva. Potpuno je neumjesno da se pravoslavnima nazivaju ljudi koji se ne mogu ispovijediti i pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu, a nezamislivo je da takvi govore uime Pravoslavne Crkve i određuju njen unutarnji ustroj. Oni nemaju poslanje od Pravoslavne Crkve, i nisu njeni članovi.
                Osnivanje novih autokefalnih (samostalnih) mjesnih Crkava u nadležnosti je Pravoslavne Crkve, a ne drugih vjera, politike, i pojedinaca sa tko zna kakvim ciljevima. Ovakvi pokušaji su usporedivi sa pokušajima da netko pravoslavan, ili neki protestant, pokuša promijeniti unutrašnju strukturu Katoličke Crkve. Usporedivi su sa slučajevima gdje su starokatolici u RH pokušavali ući u prostor djelovanja rimokatoličkih svećenika. Zato se ovakvi pokušaji kose ne samo sa vjerom, već i sa nekim općeljudskim normama ponašanja, koje nam kazuju da ne glumimo nešto što nismo, da se ne smijemo lažno predstavljati, i uzurpirati nešto što nam ne pripada. Ipak, vjerska dimenzija je najvažnija, jer bez zajedništva sa Kristovom Crkvom, Tijelom Kristovim, Crkvom Pravoslavnom, nema Duha Svetoga, kojega Bog izlijeva kroz istu-a bez Duha Svetoga nema ni valjanih sakramenata, ni vjere, ni zajedništva sa Bogom, ukratko, ni vječnog spasenja. Netko se može zvati pravoslavnim koliko god želi, pustiti bradu, naučiti pjevati, nabaviti mantiju, nakititi se gomilom prsnih križeva i medalja, ali on se ne može pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu, što znači da Duha Svetoga nema, što znači da njegovi sakramenti zapravo i nisu sakramenti, već izvanjski rituali bez duhovnog sadržaja, njegova euharistija obični kruh i vino, u kojemu Kristove Prisutnosti nema.
                Osim što nema mjesne pravoslavne Crkve bez ovoga zajedništva, i osim što je ne mogu osnivati ljudi koji nisu članovi Pravoslavne Crkve, nemoguće je istu osnivati bez pravih, rekli bi katolici „pastoralnih“ razloga. Drugim riječima, čisto politički motivi ne mogu biti valjani razlog osnivanja nove Crkve. Ne može netko reći: hrvatski Srbi su zapravo Hrvati ili Vlasi srbizirani u ne znam kojem stoljeću, pa ih treba ponovno pretvoriti u Hrvate uz pomoć Crkve. Sve kada bi to bilo istina (a nije), to nije valjani razlog za ovakvo poigravanje sa svetinjom, a apsurdno je uopće u modernoj, demokratskoj, sekularnoj državi nekome na silu mijenjati nacionalnost i određivati koja vjera smije postojati. Nove pravoslavne Crkve može biti tamo gdje se za to javlja potreba, gdje postoji određeni teritorij sa određenom skupinom stanovništva, velike brojnosti, koja je i duhovno zrela, i materijalno sposobna za samostalno uzdržavanje, koja se već isprofilirala kao čvrsta zajednica sa jasnom kolektivnom sviješću, i sa kompletnom hijerarhijom, monaštvom, i vlastitom tradicijom. Npr, za autonomnu Crkvu su potrebna barem tri biskupa, a za skroz autokefalnu čak njih dvanaest. Ničega toga u Hrvatskoj nema, osim 10 000-15 000 ljudi koji su se prigodno izjasnili Hrvatima –pravoslavcima, a pitanje koliko ih uopće zanima i sama vjera, a kamoli angažman oko HPC, koji niti su umreženi, niti imaju svijest, tradiciju, i pitanje znaju li uopće da se ove tri skupine pozivaju na njih.
                Povezano sa time, treba ukazati na jednu neistinu koja se neprekidno provlači kroz medije, a koja je maltene postala dogma u hrvatskoj javnosti: to je tvrdnja da svaka suverena država mora imati svoju mjesnu pravoslavnu Crkvu, da je takvo pravilo u pravoslavlju. Podvlačimo, to nije istina. Niti u Svetom Pismu, niti u kanonima Crkve, niti u Predaji, nema apsolutno nikakvog povezivanja crkvenosti sa državom ili nacijom (ovo zadnje je osuđeno kao hereza-etnofiletizam), niti postoji ikakva pravna odredba koja bi na to ukazivala. To što je u najnovije vrijeme, osobito na Balkanu, dolazilo do pojava da se neka Crkva u većoj ili manjoj mjeri vezala uz neku državu ili narodnost, jest vremenita povijesna okolnost, a ne pravilo Pravoslavne Crkve. Nije istina da svugdje u svijetu svaka država ima svoju Crkvu. Drevne patrijaršije (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem) se prostiru na teritorijima više država i pokrivaju razne nacije, skoro pola Grčke nije pod jurisdikcijom grčke Crkve, Bjelorusija i Moldavija su pod ruskom Crkvom i ne vide apsolutno nikakav problem u tome, i pitanje velikog dijela svijeta po stvari jurisdikcije tek treba riješiti. Dakle, ne treba nešto predstavljati kao pravoslavnu normu ili praksu, ako to nije pravoslavna norma ili praksa.
                Druga velika neistina jest ta, da HPC ima dugačku tradiciju u hrvatskome narodu. Ja se slažem da je hrvatski narod bio pravoslavan u cijelosti-prije raskola dviju Crkava. Ali, od velikog raskola, jedini nositelj pravoslavlja na ovim prostorima su bili Srbi, i srpska Crkva. Ako je SPC u određenim periodima bila i ugašena, srpski karakter se nije gasio, nije se prekidala sukcesija, niti kontinuitet sa SPC. Karlovačka mitropolija, na koju se rado pozivaju kao primjer autokefalne Crkve na području većeg dijela Hrvatske i južne Ugarske, bila je u potpunosti srpska, osnovana od srpskog klera, i sa jasnim srpskim karakterom, i sviješću da je sljednik SPC-modernim riječnikom, „SPC u egzilu“. Jedini slučaj kada je osnovana HPC, bio je drugi svjetski rat, no, svakome je jasno da Pavelićeva HPC nije imala veze sa pravoslavljem.
                Ono što pravoslavlju treba u današnjoj Hrvatskoj, to je svakako duhovna obnova i kršćanski vjernički angažman, preporod vjere na ovim prostorima, kako bi ona uopće imala budućnost, i kako bi doprinijela kršćanskom ozračju u hrvatskome društvu. Političkim špekulacijama i crkvenom anarhijom to se neće postići, osim što će se dugoročno naštetiti vjeri kao takvoj. Kršćanstvo u Hrvatskoj ima veliki problem, i katoličko i pravoslavno, sa politkom, i srpskom i hrvatskom, obje često puta manipuliraju vjerom u svoje svrhe. Vrijeme je da iskreni kršćani tome kažu jednom zasvagda dosta, da već jednom prestane silovanje religije od strane politke na ovim prostorima, i omogući se iskrenim ljudima svih vjera nesmetan vjerski život.