O "mrtvilu" Pravoslavne Crkve

Donosimo tekst anglikanskog pastora J. Neala iz knjige „Povijest sv. Istočne Crkve“, London 1850.g. Preuzeto iz rada Nikodima Milaša, „Propaganda, njezin postanak i današnja uredba“.

Neizmjerna je korist, koja se može dobiti iz nepristranog izučavanja sretnih i nesretnih događaja Istočne Crkve. Misli o Crkvi, koje se sada uglavnom izvlače iz zapadnih ljetopisa, mogle bi se popraviti ili potvrditi, kad bi se razabrali čudesni događaji, koji su se događali u Istočnoj Crkvi, i iskušenja, kojima je ona bila podvrgnuta. Pojedinosti, koje se predstavljaju u povijesti latinske Crkve bez sveze i kao vanredne, kad bi se usporedile sa sudbinom Istočne Crkve, našle bi se u izvjesnom sustavu. Novotarije rimske Crkve našle bi sebi suca u neprekidnoj Predaji srodnih joj Crkava. Rimski dokazi bili bi, ili potvrđeni, ili opovrgnuti, kad bi se provjerili faktima Istočne Crkve. Neprekinuti niz metropolita i biskupa Istočne Crkve veže sa dobom apostola. Njene uzvišene Liturgije predstavljaju nepromjenjivo vjeroučenje i nepovrijeđenu disciplinu. Istočni kršćani današnjega doba prinose onu istu Žrtvu i uzdižu one iste pobjedne pjesme kojima su odjekivale crkve u vrijeme Bazilija Velikoga i sv. Firmilijana. Ja ću govoriti o biskupima, isto toliko vjernima, o mučenicima, isto toliko tvrdima, ispovjednicima, isto toliko muževnima, kao i u Europi; ja ću pokazati, da se svaki član Simbola Vjere čuva u Istočnoj Crkvi sa najvišom točnošću; ja ću privesti čitave vojske novih svjedoka vjere, predane jednom za svagda svetima. Nepomičnim ostaje svjedočanstvo ove nenarušive Crkve u sva vremena, i dok je bila u sjaju i veličini bizantske slave, i zatim u nemirima na Istoku u srednjem vijeku, i u pljačkama i tiraniji turskog gospodstva. Prostirući se od ohodskog mora, pa do mletačkih palača, od Solovjeckog otočja pa do Malabarskog primorja, i zahvaćajući tisuće naroda, plemena i jezika; prinoseći Strašnu Žrtvu na bezbrojnim oltarima, ali prinoseći je jednome i istome Bogu, sa jednim i istim obredima; čuvajući nepomičnima svoje patrijaršijske prijestole u onim istim mjestima u kojima su bili još onda, kada su se učenici Kristovi prvi puta nazvali kršćanima, a Jakov brat Gospodnji dovršavao svoju zemaljsku bitku u Jeruzalemu; progonjena od pristalica lažnoga proroka, isto onako kao što je prije bila progonjena od idolopoklonika, Istočna Crkva je danas ista onakva, kakva je bila u početku, raznolika u svojim uredbama, ali privržena svojoj vjeri, nepojmljiva inovjercima, ali potpuno pojmljiva svojim sinovima, široko razgranata, žestoko progonjena od neprijatelja, ali ostajući danas i svagda onim, čim se ona pobožno naziva: jednom, svetom, katoličkom i apostolskom.

                Takva ona i jest u samoj biti. Ali ipak, klevetnički jezik nije je poštedio, kao što nije poštedio ni njenu Glavu, Krista. Protestanti je napadaju zato, što čuva nepovrijeđenu vjeru sv. Atanazija i Zlatousta; rimski teolozi osuđuju je, kao suhu i nesočnu granu, koja je otrgnuta od zajedništva sa prvim prijestolom, te već gotovu da se spali; nevjerni putnici ushićuju se jednostavnošću lažnoga proroka Meke, uspoređujući je sa smušenim praznovjerjima kršćanskog Istoka. Svuda se čuju glasovi protiv nje: da su svećenici njeni lijeni, da je narod podvrgnut pustom formalizmu, da ona samo zato još postoji, što je tako dugo postojala i djeluje mehanizmom automata, da u njoj nema misionarske revnosti i dosljedno nema životne energije, i da će se u času novoga iskušenja pretvoriti u prah, kao forma bez sadržaja.

                Na sve ovo se može odgovoriti, da se ova uvažena vjeroispovijest borila muški kroz osamnaest stoljeća, i nosila na svome tijelu rane Gospodina Isusa. Od onoga doba, kada je ona digla Atanazija protiv Arija i velikog Ćirila protiv Nestorija, bezbrojna krivovjerja napadala su na Crkvu; okruživali su je neprijatelji svake vrste; izvana napadi, iznutra strah; ne jedanput je bio ugrožen i sam njezin opstanak, ali paklena vrata nisu je nadvladala. Idolopoklonstvo i otpadništvo pokušavali su da je pokore, ali morali su je priznati nepobjedivom. Carevi i Kalifi, imperatori i sultani ustajali su na nju, ali Car nad carevima i Gospod nad gospodom bio je svagda sa njom. Sapor i klanjatelji ognju pobijeđeni su bili bezbrojnim mnoštvom sv. Mučenika perzijskih; Tiridat i armenski idolopoklonici svladani su bili čudesima sv. Grgura Prosvjeitelja; Abrega i Acbega sa svojim etiopskim podanicima pokajali su se pri propovijedima sv. Frumencija. I ako je po nesreći krivovjerje veoma često sijalo kukolj među dobrim sjemenom, ipak je Istočna Crkva svagda razvijala svoju propovjedničku djelatnost i na istok i na jug i na sjever.

                Na istoku, propovjednici kršćanstva izišli su iz velike edeske škole. Oni su podigli svoje kolibe na poljima nomadskih Tatara; tibetanski lama strepio je od njihovih riječi. Oni su prodrli do rižinih polja Punjaba, i propovijedali su ribarima Aralskoga mora; neustrašivo su prelazili široke mongolske pustoši, a znameniti natpis Siganfu svjedoči o njihovim uspjesima u Kini; u Indiji je sam Samorin cijeno njihova duhovna prava i izvanjsku vlast. Između Crnog i Kaspijskog mora digli su se u ovaj sveti boj monasi ečmijadzinskog samostana: oni se nisu bojali ni idokopoklonika, ni klanjatelja ognju, ni paljećeg sunca Tbilisija, ni kužnih močvara imeretinskih. Oni su pokorili Evanđelju zemlje, koje leže između Europe i Azije, i osnovali su naseobinu na pola puta ka vrhu Ararata.

                Na jugu, Aleksandrija je slala čitave čete propovjednika. Provlačeći se kroz neprohodne pustinje, oni su propovijedali Evanđelje čak na izvoru Nila, i osnovali su slavne Crkve u Nubiji i Etiopiji. Pustinjački monasi raširili su pobjedonosnu silu Evanđelja još dalje u carstvo Sotone; kroz krajeve divljih Halasa oni prodriješe do Melinde ili Sangebara; a drugi posredstvom trgovačkih lađa dospiješe objaviti put spasenja na Guardafujskom rtu, na Sokortou, ili čak do Šri Lanke. Tu su se srele dvije velike vojske Kristovih vojnika, obuhvativši u svoj posvećeni krug četvrtinu tada poznatog svijeta.

                Na sjever kasnije, ali sa većim uspjehom, poslao je Carigrad svoje propovjednike. Grčki filozof, ekonom Strašnoga Suda, uvjerio je Vladimira da kaže, da je dobro onima na desnoj strani, a loše onima na lijevoj, i Dnjepar je ponio Peruna u more. Sve više i više dizali su se ratoborci istine; Kijev, Vladimir i Moskva dobijaju svoje metropolite, i narodi, koji su starima bili nepoznati, prosvjetljuju se duhovnom svjetlošću. Borci Križa, koje nisu mogle zaustaviti ni sarmatske šume, ni estejske močvare, stupali su naprijed sa pobjedom, i doista su i pobjeđivali, zaustavivši se tek na divljim obalama Sjevernog mora. Od tuda ih je sveta revnost ponijela na istok; prešli su uralske planine i prodrli u Sibir; malo po malo i sa trudom približiše se istoku sunca, propovijedajući Radosnu Vijest o Suncu Pravde. Poslije stoljetne borbe sa neznaboštvom, u Tomsku, Irkutsku i Sithi, postavljen je pastir da pase stado Kristovo. I na taj način na granicama kineske Mongolije noviji propovjednici sreli su se sa učenicima starih edeskih učitelja. I danas nije ništa slabija propovjednička revnost Istočne Crkve. Na nepoznatim obalama Aleutskih otoka trudi se oko širenja vjere društvo vjernih svećenika i usađuje znamenje Istočne Crkve u zapadnu hemisferu.

                O ovakvoj Crkvi, koja već osamnaest stoljeća vojuje sa svakom vrstom idolopoklonstva i koja ne slabi u svojim trudovima, o Crkvi, kojoj je palo u dio, da obrati tako veliku zemlju, kao što je Rusija, i čega se toliko veličanstvenoga u obraćenju nije vidjelo još od apostolskih vremena, o Crkvi, koja Istoku kaže: dovedi, i jugu: ne brani (Iz 43, 5), o ovakvoj Crkvi, može li se uistinu reći, da nema propovjedničke revnosti!

                Mekanski varalica šalje svoje čete iz Arabije, i Perzija pada pred njegovim četovođama; vojske Abu Bakra i Omara zauzimaju Siriju, i Antiohija, Jeruzalem, Alepo i Aleksandrija se prigibaju pred mrskim polumjesecom. Carstvo cezara je pobijeđeno, potišteno i skučeno; ali Istočna Crkva nije ustupila pobjedniku svoju duhovnu vlast. Mnogo je pbjeda bilo učinjeno za vjeru Kristovu, mnoštvo slavnih boraca je završilo mučenički. Crkva je izdržala oluju, i nije pala pod udarcima, koje su joj nanosili sa svake strane. Nicali su i padali kalifati i dinastije Omejida, Fatimida i Ejgobita, a ona, zaviđena, prezrena i progonjena od sviju, promatrala je samo njihove padove. Seldžučki sultanat je sijevnuo, pa iščeznuo, kao meteor; mongolske čete napuniše Aziju i polovicu Europe pustošenjem i užasom; najposlije Turci osvojiše i sami Carigrad, čime se završiše i ljetopisi Istočnog Carstva, ali Istočna Crkva je sve to preživjela; pa lišena moći, progonjena i ponižavana do krajnje mjere, ona je ipak sa koljena na koljeno predavala hijerarhijsku vlast i nije prestala prinositi Beskrvnu Žrtvu. Pa čak i onda, kada je najviše stradala od skolastičkog cjepidlačenja, i političkih intriga svoje rimske sestre, ona je slavila pobjedu nad kalvinizmom i drugim krivovjerjima.