srijeda, 30. studenoga 2016.

Sv. mučenica carica Aleksandra o braku i obiteljskom životu





Koliko god pravoslavlje naglašavalo i uzdizalo ideal monaštva i bezbračnosti zbog Carstva Nebeskog, ipak, bračni i obiteljski život čine nezamjenjivi dio pravoslavnog crkvenog života. Kao i svugdje, i među pravoslavnima je brak u krizi; većina vjerskih zajednica danas nastoji pomoći svojim vjernicima da čim potpunije i svetije žive ovaj uzvišeni poziv. Zato i mi donosimo razmišljanja o bračnom životu naše svetice i mučenice Aleksandre Romanove, posljednje ruske carice. Njena proživljena razmišljanja uvijek su aktualna, i na jednostavan i svakodnevni način nam mogu pomoći u sagledavanju raznih dimenzija bračnog i obiteljskog života. 

Smisao braka je u činjenju radosti. Podrazumijeva se da je bračni život najsretniji, najpotpuniji i najbogatiji. To je savršena božanska ustanova. Božanska zamisao se zbog toga sastoji u tome da brak donosi sreću, da on život muža i žene čini potpunijim, kako nitko od njih ne bi izgubio, već da oboje pobijede.

            Ako brak ipak ne postaje sretan i ne čini život bogatijim i potpunijim, krivica nije do same bračne veze; krivica je do ljudi koji su njome sjedinjeni. Brak je božanski čin. On je bio dio zamisli Božje kada je Bog stvarao čovjeka. To je najprisnija i najsvetija veza na zemlji.

            Poslije sklapanja braka prve i glavne obveze muža su prema ženi, a žene – prema mužu. Oni moraju živjeti jedno za drugo, jedno za drugo davati život. Ranije su oboje bili nesavršeni. Brak je sjedinjavanje dvije polovine u jedinstvenu cjelinu. Dva života su povezana u tako tijesan savez, da više ne postoje dva života, nego jedan. Oboje do kraja svog života snose svetu odgovornost za sreću i najviše blago onog drugog.

            Dan svadbe treba uvijek pamtiti i izdvajati ga između svih drugih naročito važnih datuma u životu. To je dan čija će svjetlost do kraja života obasjavati sve druge dane. Radost zbog sklapanja braka nije burna, nego duboka i mirna. Kada se sjedinjuju ruke i izgovaraju sveta svečana obećanja, iznad bračnog oltara dolijeću anđeli i tiho pjevaju svoje pjesme, a zatim štite sretni par svojim krilima, kada počinje njihov zajednički životni put.

            Krivicom onih koji su se uzeli, jednog ili oboje, život u braku može postati nesretan. Mogućnost sreće u braku je vrlo velika, ali se ne smije zaboraviti ni na mogućnost kraha braka. Samo pravilan i mudar život u braku će pomoći da se postignu idealni bračni odnosi. 

            Prva lekcija koju čovjek treba naučiti i ispuniti jest strpljenje. Na početku obiteljskog života otkrivaju se kako vrline karaktera i naravi, tako i nedostaci i specifičnosti navika, ukusa i temperamenta za koje druga polovina nije ni sanjala da postoje. Ponekad se čini da je nemoguće navići se jedno na drugo, da će konflikti biti vječiti i beznadni, ali strpljivost i ljubav nadvladavaju sve, i dva života se slijevaju u jedan, plemenitiji, snažniji, potpuniji i bogatiji, i taj život će se nastaviti u miru i spokojstvu.

            Dužnost u obitelji jest nesebična ljubav. Svatko mora zaboraviti na svoje „ja“, posvetivši sebe onom drugom. Svatko treba kriviti sebe, a ne drugog ako nešto ne ide kako treba. Neophodni su izdržljivost i strpljenje, jer nestrpljenje može sve pokvariti. Oštra riječ može usporiti sjedinjenje duša (supružnika) za čitave mjesece. S obje strane mora postojati želja da se brak učini sretnim i da se savlada sve što predstavlja prepreku za to. I za najsnažniju ljubav je veoma potrebno da se svakodnevno učvršćuje. Najneoprostivija grubost je baš u vlastitom domu prema onima koje volimo.

            Još jedna tajna sreće u obiteljskom životu jest pažljivost jednog prema drugom. Muž i žena moraju stalno jedno prema drugom ispoljavati znake najnježnije pažnje i ljubavi. Sreća u životu sastoji se od pojedinih minuta, od sitnih zadovoljstava koja se brzo zaboravljaju, od poljupca, osmjeha, lijepog pogleda, srdačnog komplimenta i bezbrojnih malih, ali dobrih misli i iskrenih osjećaja. Ljubavi je također potreban njen svakodnevni kruh.

ponedjeljak, 28. studenoga 2016.

Julijanski kalendar

Poštovani čitatelji, sljedeći tekst smo izvorno objavili na stranici Multireligijskog kulturnog centra, s kojim ćemo i inače surađivati:

 
Pravoslavna Crkva je u suvremenom svijetu prepoznatljiva između ostaloga, i po specifičnom načinu računanja vremena. Riječ je o kalendaru koji se naziva julijanskim. U odnosu na gregorijanski, julijanski kalendar kasni 13 dana, tako da, npr., i katolici i pravoslavni Božić slave 25.12., ali julijanski 25.12. pada na gregorijanski 07.01. Odakle ova kalendarska specifičnost?
Julijanski kalendar nije pronalazak Pravoslavne Crkve, već starih Rimljana. U I.st.pr.Kr. veliki rimski državnik i vojskovođa Gaj Julije Cezar nalaže astronomima i matematičarima u Aleksandriji, drevnoj metropoli Egipta, da naprave novi kalendar, koji bi zamijenio postojeći, vrlo komplicirani starorimski. Po njemu, ovaj kalendar je nazvan julijanskim, i postao univerzalni kalendar Rimskog Carstva, a nakon njega, i cjelokupne Europe. Kao važeći svjetovni kalendar, prihvaćen je i od sveopće kršćanske Crkve, i istočne i zapadne, i svi kršćani su ga koristili u crkvenom i svjetovnom životu sve do 16.st.
Međutim, julijanski kalendar je imao jednu, uvjetno rečeno, „manu“. On se zasniva na tzv. sideričkoj ili zvjezdanoj godini – vremenu obilaska Zemlje oko Sunca s obzirom na sustav dalekih zvijezda. Zbog tzv. precesije Zemlje, siderička godina se razlikuje po dužini od tropske ili sunčane godine – vremena obilaženja Zemlje oko Sunca s obzirom na neki zadani smjer u prostoru. Rezultat ovoga je bio taj, da je julijanski kalendar počeo odstupati od realnih astronomskih pojava koje vidimo sa Zemlje. Primjer: datum Uskrsa ovisi o proljetnoj ravnodnevnici – julijanska kalendarska ravnodnevnica nije više padala u isti dan sa stvarnom, astronomskom ravnodnevnicom.
Već 325. godine, prvi sveopći crkveni sabor u Niceji mora izbaciti tri suvišna dana iz kalendara. U VII.st. ovu anomaliju ponovno opaža anonimna „Pashalna kronika“, a 1374. poznati bizantski pisac Nicefor Gregora predlaže carigradskom patrijarhu, kao i bizantskom caru Androniku Komnenu reformu kalendara. Međutim, zbog povijesnih teškoća, ovo nije bilo provedeno.
Do 16.st. nakupilo se već 10 dana razlike između kalendara i realnih astronomskih pojava. Papa Grgur XIII. 1582. godine, bulom Inter gravissimas vrši reformu kalendara. Tako nastaje ispravljeni julijanski kalendar, koji će po ovome papi biti nazvan gregorijanskim. Novi kalendar prve su prihvatile Italija, Poljska, Portugal i Španjolska, a nakon njih i ostale katoličke zemlje. Ugarske zemlje, u koje je spadao i najveći dio Hrvatske, 1587. napuštaju julijanski u korist gregorijanskog kalendara. Protestantske zemlje to čine mnogo kasnije (18.st.), a pravoslavne tek za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata, tako da se julijanski kalendar u svjetovnoj upotrebi više ne koristi nigdje.
Ovaj kalendar se održao u crkvenoj upotrebi, prije svega pravoslavnih Crkava. Osim tradicijskih razloga, na to je utjecalo i pravilo spomenutog prvog crkvenog sabora u Niceji, koje je nalagalo da kršćani svoj Uskrs nikada ne slave u isto vrijeme, ili prije židovske Pashe. U julijanskom kalendaru se ovo pravilo poštiva, ali u gregorijanskom ne; samo od 1851. do 1950., katolici su slavili Uskrs 15 puta prije Židova i više puta u isto vrijeme s židovskom Pashom.
No, kako je problem odstupanja julijanskog kalendara ostao (ovim tempom, za 24 000 godina, pravoslavni Božić će biti usred ljeta, a Uskrs ujesen!), pokušalo se naći rješenje kongresom u Carigradu 1923. godine. Međutim, ovaj susret nije uspio, štoviše, različite pravoslavne Crkve su krenule svaka svojim putem.
Neke pravoslavne Crkve koriste gregorijanski kalendar za fiksne blagdane, zadržavši samo julijansko računanje Uskrsa i blagdana vezanih za Uskrs. To su: carigradska, aleksandrijska, rumunjska i bugarska patrijaršija, te ciparska i grčka Crkva. Julijanski koriste ruska, srpska, gruzijska, antiohijska, jeruzalemska i japanska Crkva, kao i Sveta Gora – Athos u Grčkoj, središte pravoslavnog monaštva, te manje skupine u Grčkoj i drugdje. Od 15.06.2014., na julijanski se vratila poljska Crkva. Jedino je finska Crkva u potpunosti prešla na gregorijanski kalendar.
Osim pravoslavnih, julijanski kalendar u vjerskom životu koristi niz manjih vjerskih zajednica odvojenih i nepriznatih od Pravoslavne Crkve: ukrajinska, crnogorska, makedonska, itd. Također, koristi ga i veći broj staroistočnih Crkava Bliskog istoka i sjeveroistočne Afrike.
Unutar Katoličke Crkve, julijanski kalendar su zadržale neke katoličke Crkve istočnog obreda, npr. ukrajinska i ruska, a 2013. je provedeno eksperimentalno slavljenje Uskrsa po julijanskom kalendaru za rimokatolike Jeruzalema i Svete Zemlje.
Konačno usuglašavanje i ujednačavanje kalendara među pravoslavnima, a potencijalno i među svim kršćanima, ostaje otvoreni zadatak za neke buduće generacije.

četvrtak, 24. studenoga 2016.

Hijerarhija Pravoslavne Crkve




           U ovome tekstu ćemo dati kratki pregled crkvene svećeničke hijerarhije i titula Pravoslavne Crkve. Često se ljudi susreću s različitim crkvenim titulama, ne znajući njihovo točno značenje, pa ćemo dati ovaj sažeti pregled s objašnjenjem svake pojedine i prijevodom na hrvatski jezik. Prikaz se temelji na stanju u SPC, jer u pojedinim Crkvama mogu postojati i varijacije u različitim titulama i službama. Zbog lakšeg snalaženja, crkvene osobe u Pravoslavnoj Crkvi ćemo podijeliti na tri skupine: sveštenoslužitelji, crkvenoslužitelji i monaštvo

Sveštenoslužitelji
            Sveštenoslužitelji su svećenički, zaređeni crkveni ljudi, ljudi pod sakramentom sv. Reda, ono što se u Katoličkoj Crkvi naziva kler. Ima ih, kao i u Katoličkoj Crkvi, tri stupnja: đakon, prezbiter i biskup (episkop).

Episkop (hrv. biskup) je najviši stupanj crkvene hijerarhije, ima puninu sv. Reda i apostolsko nasljedstvo, jednako kao i kod katolika. Naziv dolazi od grč.  επίσκοπος, što znači nadglednik, što su Srbi izgovorno prilagodili kao episkop, a Hrvati kao biskup.
Ostali nazivi za episkopa su: arhijerej (grč. άρχιερεύς) što znači prasvećenik; vladika (staroslavenski, a grč. despota: vladar, namjesnik). Episkop upravlja eparhijom ili episkopijom (hrv. biskupija).
Episkop može biti i vikarni episkop (hrv. pomoćni biskup).
Također, može biti arhiepiskop (grč. αρχιεπίσκοπος, hrv. nadbiskup); ovu titulu redovito nose poglavari pojedinih Crkava (patrijarh SPC je u osnovnom smislu arhiepiskop pećki), ali u počasnom smislu i neki drugi biskupi (u SPC: zagrebačko-ljubljanski, dabro-bosanski, crnogorsko-primorski i autonomni ohridski).
S arhiepiskopom je usko povezana i titula mitropolit (grč. mητροπολίτης, hrv. metropolit).
Episkopi poglavari nekih pravoslavnih Crkava (carigradski, aleksandrijski, antiohijski, jeruzalemski, ruski, srpski, gruzijski, bugarski i rumunjski) pored arhiepiskopske i mitropolitske titule, nose još i titulu patrijarh (grč. πατριάρχης – praotac).
Episkopa se oslovljava s „vaše preosveštenstvo“ ili „preosvećeni“ (hrv. mnogoposvećeni), arhiepiskopa/mitropolita s „vaše visokopreosveštenstvo“ ili „visokopreosvećeni“ (hrv. veleposvećeni), patrijarha s „vaša svetosti“, a carigradskog patrijarha, kao prvoga među patrijarsima, s „vaša svesvetosti“.

Prezbiter (grč. πρεσβύτερος - starješina, srp. prezviter) je ono što u narodu jednostavno zovemo svećenik. Naziva ga se još i jerej, što i znači svećenik (grč. хиереúс).
Prezbiter/jerej koji upravlja parohijom (hrv. župa) naziva se paroh (hrv. župnik). Ako upravlja arhijerejskim namjesništvom (okrugom od nekoliko parohija/župa) tada je arhijerejski namjesnik (odgovara katoličkom dekanu ili biskupskom vikaru).
Počasne titule za prezbitere/jereje su:
protonamjesnik (protojerejev zamjenik) istaknuti svećenik do 20 godina službe;
protojerej (hrv. prvosvećenik, skraćeno prota) istaknuti svećenik s više od 20 godina službe, odgovara katoličkom „prečasnom“;
protojerej-stavrofor (hrv. prvosvećenik-križonoša, zbog prsnog križa koji nosi), ovu titulu dobivaju najstariji i najzaslužniji prezbiteri, i to od Svetog Sinoda Crkve, može se usporediti s katoličkim monsinjorom.
Ovlasti katoličkog i pravoslavnog prezbitera/svećenika su u suštini iste. Pravoslavnog prezbitera se oslovljava s „oče“ uz mogućnost dodavanja titule (oče proto, itd.); u pisanju također i „prečasni“, a protojereja s „visokoprečasni“.

Đakon (grč. διάκος) je najniži od ova tri stupnja, kao i kod katolika. Za razliku od katolika, čiji đakoni krste, vjenčavaju, vode sprovode itd., pravoslavni đakon ne vrši samostalno ni jedan liturgijski čin, već uvijek asistira. Pošto u Pravoslavnoj Crkvi nikad nije nestalo trajnih đakona, tada i za đakone postoji počasna titula protođakon (hrv. prvi đakon), koja se daje đakonima s preko deset godina službe. Đakona se naziva „časni đakon“, a protođakona „prečasni đakon“; obojicu se oslovljava s „oče đakone“.

Crkvenoslužitelji
            Za razliku od sveštenoslužitelja, crkvenoslužitelji su niži službenici, koji nisu zaređeni sakramentom sv. Reda, već su posvećeni od Crkve za određenu liturgijsku službu. Posvećuje ih se izvan svetišta, u lađi crkve, izvan Euharistije (pod Časovima), i čin se naziva hirotesija (za razliku od hirotonije sveštenoslužitelja). Odgovaraju katoličkim nižim redovima (do Drugog vatikanskog koncila) odnosno kvalificiranim laičkim liturgijskim službama (nakon koncila).
            Od stupnjeva crkvenoslužitelja, do danas su očuvani: pojac (pjevač), čtec (čitač) i ipođakon (podđakon). Međutim, i ovi stupnjevi se najčešće dijele kandidatima za ređenje neposredno uoči ređenja, tako da nemaju izvorne funkcije.
            U starini su postojali još i: akolit, egzorcist, depotat, vastagar, ostijarij, a kod žena đakonisa i prezbitida, no sve ovo već od davnina nije u funkciji.

Monaštvo
            Kao i u Katoličkoj Crkvi, i u pravoslavlju postoji monaštvo, s tim da je ono kod katolika u manjini; naime, iz monaštva se razvilo redovništvo, koje je preuzelo vodstvo u katoličkoj asketskoj tradiciji. U pravoslavlju i dalje primat ima monaštvo. Za razliku od redovništva, koje je usmjereno prema djelovanju u svijetu, monaštvo još uvijek zadržava asketski, kontemplativni vid života, odnosno, povlačenje iz svijeta.

Monah (grč. μοναχος – samotnik) je dakle pravoslavni „redovnik/fratar“, odnosno osoba koja se povukla iz svijeta u isposništvo, položivši tri zavjeta: siromaštvo, čistoću i poslušnost.

Monaha se još naziva:
Kaluđer (grč. kalógeros – dobri starac)
Crnorizac (strsl. Чръноризьць) po crnoj odjeći koju nosi
Inok (onaj koji je ini, drugačiji)

Monaha koji živi u potpunoj samoći zovemo još i:
Pustinjak ili eremit (grč. ἔρημος – pustinja), jer su se takvi izvorno povlačili u pustinje
Anahoret (grč. ἀναχωρέω – povući se)
Otšelnik isto što i anahoret
Stilit, stolpnik, stubnik ili stupostojac – monah koji je obitavao na stupu ili drvetu

Kuća u kojoj žive monasi naziva se manastir (grč. μοναστήριον, hrv. samostan) ili općežiće (strsl. oпштежитије, hrv. zajednički život)
Lavra (grč. λαύρα – ulica) je monaško naselje s crkvom u sredini, a skit (grč. ασκητής – asket) je mala monaška zajednica, obično podređena manastiru.

Iskušenik je pripravnik za monaha (kao kandidat, postulant ili novak kod katolika)
Rasofor (rasa je crni ogrtač s širokim rukavima) je početnički stupanj monaštva
Maloshimnik (shima – anđeoski lik) je drugi stupanj monaštva
Velikoshimnik ili shimonah je treći stupanj
Iguman (grč. hēgoúmenos, hrv. vođa, upravitelj) je poglavar manastira/samostana
Arhimandrit (grč. arhi – nad, iznad; egipat. mandra – stado) je najviša titula za najzaslužnije monahe
Sinđel (sin-kelion, sućelijnik, onaj tko živi s nekim) je monah koji živi pored episkopa i pomaže mu
Protosinđel (hrv. prvi sinđel) prvi među sinđelima po časti
Jerođakon je monah zaređen za đakona
Arhiđakon počasna titula za starije jerođakone
Jeromonah je monah zaređen za svećenika

utorak, 22. studenoga 2016.

Etnofiletizam ili odreći se carstva nebeskog zbog carstva zemaljskog





             Pravoslavlje se stoljećima borilo s različitim herezama (krivovjerjima), tj. učenjima koja su iskrivljavala kršćansku istinu objavljenu od Boga i unosila nered u Crkvu. Najmlađe od svih tih krivovjerja jest etnofiletizam, ili kraće filetizam, nastao u najnovije doba, a osuđen na carigradskom saboru 10.09.1872. 

            Etnofiletizam (grč. ethnos – narod, file – rod, pleme) jest vjerski nacionalizam, odnosno, stajalište u kojemu dolazi do miješanja, izjednačavanja ili poistovjećivanja vjere i nacije, Crkve i države. Za etnofiletizam, ideja nacije jest iznad ideje vjere. Crkva je tu u prvom redu, kako bi služila pojedinoj naciji ili državi. Interesi nacije su ujedno i interesi vjere, a sudbina nacije je ujedno i sudbina Crkve. Pripadnost Crkvi je ujedno i pripadnost određenoj naciji. 

            Etnofiletističke tendencije postoje u različitim kršćanskim zajednicama, no nekako su najviše došle do izražaja u pravoslavlju. Naime, u pravoslavlju postoji plodno tlo za etnofiletizam, pošto ono egzistira kao sustav neovisnih lokalnih Crkava, u kojima je često zanemarena univerzalnost Crkve. Također, tome je doprinijela i bizantska teološka ideja kako se i cijele zajednice mogu pobožanstveniti i okristoviti poput pojedinca, ali i turski sustav mileta, u kojemu je vjerski poglavar ujedno bio i svjetovni poglavar svojim podanicima. Kada je u 19.st. došlo do razvoja modernih nacija i do stvaranja nacionalnih država, upravo je u pravoslavlju došlo do bujanja ove zablude. 

Za etnofileta, pripadnost njegovoj naciji postaje ne samo bitni sadržaj njegova vjerskog života, već i kriterij pravoslavnosti. Upotreba nacionalnog jezika, pisma, običaja itd., za njega postaje mjerilo koliko je netko pravoslavan. Pravoslavlje je za njega „srpska vjera“ (grčka, ruska, itd.), episkopi su za njega „srpski episkopi“, Crkva je za njega „srpska Crkva“. Kada govori o odnosima s drugima, često upotrebljava besmislene misaone konstrukcije, poput „razlika između katolika i Srba“ (kao da su katolici narod, odnosno, Srbi vjera). Njegov narod je za njega svet, nebeski, i centar svemira, iako je možda taj narod potpuno otuđen od vjere, kulturno nekreativan i geopolitički beznačajan. Etnofilet je protiv misije, jer misija podrazumijeva otvaranje drugim narodima, kulturama i jezicima, a on to shvaća kao opasnost za svoj homogeni i monolitni univerzum. Zato izmišlja sto i jedan „svetootački“ razlog da do misije ne dođe. Ako neki nepravoslavac bude ipak toliko nadobudan da ustraje na svom putu do pravoslavlja, tada se očekuje da dotični prihvati jezik, ćirilicu, promijeni ime, itd. Zato se govor o misiji uglavnom svodi na poziv nekrštenim pripadnicima svog naroda da se pokrste, i to često s krivim motivima; umjesto da se uistinu obrate, poziva ih se na krštenje da budu „dostojni imena i predaka“. 

            U etnofiletističkoj viziji, crkvena zajednica (parohija/župa) je zatvorena nacionalna zajednica, u koju se u pravilu ulazi rođenjem – nešto poput židovske sinagoge. Rezultat takve vizije vidimo i danas, kada tisuće ljudi na popisu stanovništva upisuje „pravoslavac“ kao nacionalnost, ili kada se smatra pravoslavnima, a da uopće nisu ni kršteni. Etnofilet vjeruje u Boga, vjeruje da je Krist spasio ljude, i da je prisutan u Euharistiji – no, to kod njega ne izaziva ni najmanju želju da u to spasenje i božansku radost pozove druge ljude. 

            Osim svojih općih karakteristika, koje su zajedničke svim pravoslavnim narodima, etnofiletizam na našim prostorima ima i jednu svoju posebnu crtu. Naime, jedan broj pravoslavnih Srba usvojio je kao dio svog pravoslavlja političko – povijesnu teoriju o odnarođivanju Srba. Po toj teoriji, prvo je došlo, u prošlosti, do pokatoličavanja i islamizacije velikih dijelova srpskog naroda, u drugoj fazi su na osnovu toga stvorene nove „umjetne“ nacije i jezici, i na kraju nove države tih naroda. Uopće nije problem kada to netko usvoji kao svoje osobno političko mišljenje ili etnogenetsku teoriju (postoje i Hrvati koji vjeruju da je hrvatski narod vanzemaljskog porijekla, i da u Andama postoje starohrvatski zapisi iz vremena dinosaura). Problem nastaje kada ova teorija nekome postane vjersko uvjerenje, i kada on to vjersko uvjerenje počne pretakati u praktični vjerski život. Tada on započinje obraćenje u pravoslavlje jednog Hrvata ili Bošnjaka promatrati kao povratak „srpskim korijenima“. Od obraćenika se očekuje da postane Srbin (iako njegova obitelj ne pamti da se ikada itko tako izjašnjavao, i iako nema nikakvih dodirnih točaka sa Srbijom, kulturom i običajima tog naroda), da usvoji srpska politička razmišljanja, da odmah postane kritičan prema svojoj „predpravoslavnoj“ državi, itd. Bilo kakav pokušaj da se nepravoslavnima pravoslavlje predstavi na njima uobičajen način, latinicom, a kamoli hrvatskim ili slovenskim jezikom, kod etnofileta izaziva zgražanje i vikanje, jer, za njega je pravoslavlje isto što i srpstvo. Politički interesi Srbije, za njega su i Božji interesi. 

            Kod nekih drugih naroda vlada jedan drugačiji model etnofiletizma. Tako u Makedoniji, Crnoj Gori, i najnovije u Hrvatskoj, pokušavaju na silu izboriti autokefalnost (samostalnost) svojih Crkava. Ova vrsta etnofileta o kojoj smo već pisali, postavlja kao polaznu točku izmišljeno i nepostojeće pravoslavno pravilo, da svaka država na svijetu mora imati svoju samostalnu pravoslavnu Crkvu, i to bez obzira na uvjete i okolnosti, pa se tako forsira stvaranje raznih HPC, CPC i tome slično, iz čisto političkih motiva. Ide se čak do te mjere, da se maltene niječe i postojanje srpskog naroda. 

            Kako s pravoslavne strane odgovoriti na ovakva zastranjenja? Prvo, moramo biti svjesni univerzalnosti Crkve. Pravoslavna Crkva je univerzalna, svjetska organizacija, koja obuhvaća sve ljude. Njezin cilj je ukloniti barijere između čovjeka i Boga, kao i između čovjeka i čovjeka, koje je postavio đavao-razdvajatelj. Smisao Crkve je da okupi narode svijeta pod svoje okrilje, ali ne tako da ih na silu pomiješa u jedan narod s jednim jezikom, već da unutar nje svaki narod dobije mogućnost za autonomni razvoj. U Kristu svi postajemo jedno, nema više nacionalnih barijera, kako svjedoči sv. Pavao: „Nema tu više ni Židova ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškoga roda ni ženskoga, jer ste vi svi jedno u Kristu Isusu“. (Gal 3, 28)

            Drugo, narodnost i vjeroispovijest nisu jedno te isto. Vjera i Crkva su nadzemaljske stvarnosti, tj., one imaju svoje utemeljenje u onome svijetu, tiču se odnosa Boga i čovjeka, i imaju za cilj vječno spasenje čovjekovo. Nacija je ovozemaljska, relativna stvarnost. Nacije nastaju i nestaju, bilo je vrijeme kad Hrvata i Srba nije bilo, i bit će vrijeme kada ih neće biti, baš kao što danas više nema Ilira, Kelta, Tračana, itd. Nijedna nacija nije bogomdana, i pripadnost nijednoj nije kriterij pravoslavlja. Kriterij za pripadanje Pravoslavnoj Crkvi jest život u Kristu, zaodjenutost Kristom kroz pričest, sakramente, Evanđelje, a ne korištenje ćirilice, ekavice i obdržavanje slave i badnjaka. Nacije se dinamično razvijaju, baš kao i ljudi. Do 19.st. svi smo na Balkanu bili razmrvljeni na razne etničke grupice, ljudi su se izjašnjavali svakako, teritorijalno, vjerski... Počevši od 19.st., okrupnjeni smo u današnje nacije, no taj proces nije završen. Jedan dio Srba se odvaja u Crnogorce, a jedan dio Hrvata u Istrijane, no, za kršćanski, evanđeoski život zaista nije bitno hoće li se čovjek osjećati Srbinom, Hrvatom, Bosancem, Istrijanom, Jugoslavenom ili ničime. Hoćemo li ljudima uvjetovati pričest Tijelom i Krvlju Gospodnjom zbog nacionalnog osjećaja? To je gori grijeh od Kajinova bratoubojstva. 

            Treće, moramo pokušati shvatiti da u pravoslavlju ne postoje nacionalne ili državne Crkve. Crkveni kanoni apsolutno nigdje ne spominju nacionalne, autokefalne ili ne znam kakve Crkve. Kompletno osnovno kanonsko pravo Pravoslavne Crkve poznaje isključivo Crkvu kao svjetsku organizaciju, a unutar nje samoupravne arhiepiskopije-mitropolije/nadbiskupije-metropolije. One su organizirane isključivo po teritorijalnom principu, obuhvaćajući sve vjernike na nekom području, bez obzira na njihovu naciju, jezik, rasu itd. Srpska Pravoslavna Crkva se ispočetka nazivala „pravoslavnom Crkvom u srpskim i primorskim zemljama“, a stoljećima kasnije je nosila ime po sjedištu: žička arhiepiskopija ili pećka patrijaršija. Tek od 19.st. se pojavljuje tendencija da se pojedine samoupravne mitropolije ili patrijaršije definiraju bugarskim, rumunjskim, srpskim, grčkim, ruskim, ili nekim drugim imenom. Kanonski, SPC je arhiepiskopija pećka i mitropolija beogradsko-karlovačka, samoupravna metropolija koja obuhvaća pod svoju jurisdikciju sve pravoslavne na svom teritoriju: Srbe, Hrvate, Crnogorce, Makedonce, doseljene Ruse, Bugare, Sirijce, Grke. Svi su oni bratski članovi ove Crkve, i svi u njoj mogu razvijati svoje pravoslavlje na svojim jezicima i u svojim kulturama. Kao što u Zagrebu ne postoji hrvatski nadbiskup, nego katolički, tako moramo shvatiti da ne postoji ni srpski episkop, već pravoslavni episkop. 

            Da budemo jasni i precizni: nitko ne niječe činjenicu da su pravoslavni Srbi ovdje većina, da su stoljećima jedini nositelji pravoslavlja na ovim prostorima, da su mnogo pretrpjeli zbog toga, i da imaju legitimno pravo razvijati svoj crkvenonacionalni identitet i oboženje svoje nacije, pismo, običaje, jezik, i da pravoslavna Crkva ovdje uistinu jest po karakteru srpska. Međutim, sve ove dobre i pozitivne vrijednosti ne smiju postati zapreka vjeri. Nacija ne može postati svrha samoj sebi, kriterij vjere, i ne može se na osnovu nje priječiti propovijedanje drugim narodima, na drugim jezicima, ma kakvo političko mišljenje imali o tim drugim narodima. 

            Etnofiletizam je štetan na dvije razine. Na kolektivnoj razini, daje krivu sliku Pravoslavne Crkve kao grupe nacionalističkih, agresivnih, zatvorenih Crkava, odbojnih ostatku svijeta. Na individualnoj razini, on odbija duše od Crkve, jer čovjeku uvjetuje odnos s Bogom, privremenim, vremenitim nacionalnim izjašnjavanjem.