Koliko
god pravoslavlje naglašavalo i uzdizalo ideal monaštva i bezbračnosti zbog
Carstva Nebeskog, ipak, bračni i obiteljski život čine nezamjenjivi dio
pravoslavnog crkvenog života. Kao i svugdje, i među pravoslavnima je brak u
krizi; većina vjerskih zajednica danas nastoji pomoći svojim vjernicima da čim
potpunije i svetije žive ovaj uzvišeni poziv. Zato i mi donosimo razmišljanja o
bračnom životu naše svetice i mučenice Aleksandre Romanove, posljednje ruske
carice. Njena proživljena razmišljanja uvijek su aktualna, i na jednostavan i
svakodnevni način nam mogu pomoći u sagledavanju raznih dimenzija bračnog i
obiteljskog života.
Smisao braka je
u činjenju radosti. Podrazumijeva se da je bračni život najsretniji,
najpotpuniji i najbogatiji. To je savršena božanska ustanova. Božanska zamisao
se zbog toga sastoji u tome da brak donosi sreću, da on život muža i žene čini
potpunijim, kako nitko od njih ne bi izgubio, već da oboje pobijede.
Ako
brak ipak ne postaje sretan i ne čini život bogatijim i potpunijim, krivica
nije do same bračne veze; krivica je do ljudi koji su njome sjedinjeni. Brak je
božanski čin. On je bio dio zamisli Božje kada je Bog stvarao čovjeka. To je
najprisnija i najsvetija veza na zemlji.
Poslije
sklapanja braka prve i glavne obveze muža su prema ženi, a žene – prema mužu. Oni
moraju živjeti jedno za drugo, jedno za drugo davati život. Ranije su oboje
bili nesavršeni. Brak je sjedinjavanje dvije polovine u jedinstvenu cjelinu. Dva
života su povezana u tako tijesan savez, da više ne postoje dva života, nego
jedan. Oboje do kraja svog života snose svetu odgovornost za sreću i najviše
blago onog drugog.
Dan
svadbe treba uvijek pamtiti i izdvajati ga između svih drugih naročito važnih
datuma u životu. To je dan čija će svjetlost do kraja života obasjavati sve druge
dane. Radost zbog sklapanja braka nije burna, nego duboka i mirna. Kada se
sjedinjuju ruke i izgovaraju sveta svečana obećanja, iznad bračnog oltara
dolijeću anđeli i tiho pjevaju svoje pjesme, a zatim štite sretni par svojim
krilima, kada počinje njihov zajednički životni put.
Krivicom
onih koji su se uzeli, jednog ili oboje, život u braku može postati nesretan. Mogućnost
sreće u braku je vrlo velika, ali se ne smije zaboraviti ni na mogućnost kraha
braka. Samo pravilan i mudar život u braku će pomoći da se postignu idealni
bračni odnosi.
Prva
lekcija koju čovjek treba naučiti i ispuniti jest strpljenje. Na početku obiteljskog
života otkrivaju se kako vrline karaktera i naravi, tako i nedostaci i
specifičnosti navika, ukusa i temperamenta za koje druga polovina nije ni
sanjala da postoje. Ponekad se čini da je nemoguće navići se jedno na drugo, da
će konflikti biti vječiti i beznadni, ali strpljivost i ljubav nadvladavaju
sve, i dva života se slijevaju u jedan, plemenitiji, snažniji, potpuniji i
bogatiji, i taj život će se nastaviti u miru i spokojstvu.
Dužnost
u obitelji jest nesebična ljubav. Svatko mora zaboraviti na svoje „ja“,
posvetivši sebe onom drugom. Svatko treba kriviti sebe, a ne drugog ako nešto
ne ide kako treba. Neophodni su izdržljivost i strpljenje, jer nestrpljenje
može sve pokvariti. Oštra riječ može usporiti sjedinjenje duša (supružnika) za
čitave mjesece. S obje strane mora postojati želja da se brak učini sretnim i
da se savlada sve što predstavlja prepreku za to. I za najsnažniju ljubav je
veoma potrebno da se svakodnevno učvršćuje. Najneoprostivija grubost je baš u
vlastitom domu prema onima koje volimo.
Još
jedna tajna sreće u obiteljskom životu jest pažljivost jednog prema drugom. Muž
i žena moraju stalno jedno prema drugom ispoljavati znake najnježnije pažnje i
ljubavi. Sreća u životu sastoji se od pojedinih minuta, od sitnih zadovoljstava
koja se brzo zaboravljaju, od poljupca, osmjeha, lijepog pogleda, srdačnog
komplimenta i bezbrojnih malih, ali dobrih misli i iskrenih osjećaja. Ljubavi je
također potreban njen svakodnevni kruh.