subota, 30. travnja 2016.

SRETAN USKRS!

Svim pravoslavnim kršćanima, neka je sretan najveći kršćanski blagdan - Uskrs! Ovaj blagdan uistinu predstavlja sažetak kršćanstva, sažetak svega čemu težimo, on je odgovor na sva naša životna i egzistencijalna pitanja. Sve prolazi i nestaje. Čovjek se muči u poslu, obitelji, braku, zdravlju, financijama, psihi i međuljudskim odnosima, i na kraju tog mučnog života(renja), čeka ga neumoljiva i neizbježna - smrt. Današnji blagdan pokazuje pravi cilj, smisao i svrhu ljudskog života, daje nadu u budućnost, beskonačnu, kakvu nijedan ovozemaljski sustav, ideja ili projekt ne može dati. Prezrite grijeh i ovozemaljsko blato, držite se Krista. Krist uskrsnu!


četvrtak, 21. travnja 2016.

Pravoslavna duhovnost




Nakon serije tekstova koje smo posvetili izlaganju knjige „Veliki post“, o. Aleksandra Schmemanna, približivši se kraju ovog velikog duhovnog ciklusa Pravoslavne Crkve, prekinut ćemo na neko vrijeme izlaganje ove knjige, i prijeći na neke druge teme. Započet ćemo s temom pravoslavne duhovnosti. Odnosno, s cjelinom molitvenog, posnog, općenito duhovnog života koji provodi pravoslavni vjernik.
                Kada katolički ili protestantski vjernik pristupa pravoslavnoj duhovnosti, može umnogome ostati zbunjen, jer je pravoslavna duhovnost poprilično različita od duhovnosti zapadnog kršćanstva. Tako u Katoličkoj Crkvi imamo čitavi niz pojedinačnih pobožnosti i duhovnih puteva. Možemo njegovati molitvu krunice, marijanska razmatranja, pobožnost Božanskog Milosrđa, te čitav niz duhovnosti, krunica, litanija, devetnica, itd, posvećenih određenim sadržajima vjere. Nadalje, brojne redovničke zajednice i duhovni pokreti unutar Katoličke Crkve razvili su svoje specifične sustave duhovnoga života koji se često veoma razlikuju jedan od drugoga. Imamo karizmatsku duhovnost, prilično spontanu i usmjerenu na natprirodno; zatim duhovnost pokreta „Opus dei“ koja je nasuprot tome, veoma racionalna i disciplinirana; duhovnost neokatekumenskog puta, koja nastoji imitirati život ranokršćanskih zajednica; franjevačku duhovnost, karmelićansku, dominikansku...uglavnom, svaki katolik je slobodan izabrati bilo koji od duhovnih puteva koji mu se nudi, ili kombinirati elemente više njih, ili se ne opredijeliti niti za jednoga. Može stvoriti svoju privatnu duhovnost, ili se na koncu opredijeliti za „neutralni“ duhovni život: ispovjed, pričest, osobna molitva.
                Naizgled različita od katoličke, nalazi se protestantska duhovnost, koja se zapravo zasniva na istom principu mnogostrukosti i osobne sklonosti. U protestantizmu, svaki pojedinac čita Bibliju, razmišlja o njoj, te se moli svojom osobnom molitvom. Koliko će je i kada čitati, u kojem će smjeru ići njegova kontemplacija Biblije i molitva – ovisi samo o njemu.
                Sve u svemu, možemo zaključiti kako su zapadnokršćanski duhovni sustavi mnogostruki i individualni. Kao karizmatik/pentekostalac, vjernik može imati „dar jezika“ ili „dar ozdravljenja“, u drugim duhovnim putevima to ne mora imati. Kao „opusovac“ ili neokatekumen može imati poprilično organiziran život u skladu s duhovnošću svoje organizacije, kao „framaš“ može biti mnogo opušteniji. Poanta je da su svi ovi putevi ravnopravni i vode k istom cilju, bez obzira na to koliko su međusobno različiti, te koliko su stari, odnosno novi u Crkvi.
                Pristup pravoslavnoj duhovnosti, od strane čovjeka koji dolazi iz takvog zapadnokršćanskog svijeta, može biti, kao što sam rekao, poprilično zbunjujući. Pravoslavna duhovnost se u nekoliko bitnih točaka razlikuje od zapadnih tipova duhovnosti, odnosno, zasniva se na različitim temeljnim postavkama.
                Te točke možemo ovako definirati:
1.)    U pravoslavnoj duhovnosti nema mnogostrukosti, tj, ne postoje duhovni putevi međusobno toliko različiti.
2.)    U pravoslavnoj duhovnosti nema individualizma, tj. pojedinac ne može sam stvarati duhovnost, duhovnost je nešto predano, u kontinuitetu od apostola naovamo, slično kao i dogme vjere.
3.)    Sva pravila duhovnog života u pravoslavlju su načinjena po monaškom obrascu.
4.)    Pravoslavni duhovni život je skoncentriran na jedan jedinstveni ideal prema kojemu se teži.
Ovo u praksi znači da u pravoslavlju postoji jedinstvena duhovnost, koju svi slijede, a kojoj je cilj preobrazba ljudskog bića u novog čovjeka. Dakle, pravoslavna duhovnost polazi od temeljne i bitne dogmatske istine: čovjek je u vlasti grijeha i smrti, i potrebno ga je preobraziti u bogoliko stvorenje. Ideal tog novog stvorenja je sam Krist, prema kojemu svi težimo, kao kršćani. Poanta kršćanskog života je- postati što sličniji Kristu, i biti u što većem zajedništvu s njim.
Prema pravoslavnom shvaćanju, ovom idealu su se najviše približili monasi. Njihov život je tako organiziran, da oni samim svojim postojanjem svjedoče ništavnost ovoga svijeta i potrebu nalikovanja Kristu. Odatle tolika asketska usmjerenost monaštva, dugotrajne molitve, postovi, nejedenje mesa, skromnost, udaljavanje od svijeta i sl. Kroz svoju askezu, monah svladava svoje tijelo, čisti se od strasti i grijeha, te pokazuje da je Bog centar njegovog života.
Svaki pravoslavni vjernik je pozvan da slijedi ovaj uzor. Zato možemo reći da u pravoslavlju zapravo i ne postoji svjetovna duhovnost, odnosno, duhovnost pravoslavnih svjetovnjaka je zapravo ublaženi oblik monaške duhovnosti, i svaki pravoslavni vjernik u svijetu se nastoji čim više približiti idealu monaštva – ne zbog monaštva samoga, već zato jer je svjestan da ono odražava Krista. Kroz čitavu povijest do danas, pravoslavni duhovnici su uglavnom monasi, i sva pravila duhovnog života se baziraju na „manastirskim tipicima“ – samostanskim pravilima. Ako monasi nikada ne jedu meso, svjetovnjaci su pozvani na strožiji post u četiri velika godišnja perioda, te srijedom i petkom. Ako monasi ne žive u braku, svjetovnjaci su pozvani da se uzdržavaju od bračnih odnosa postovima, prje i poslije pričesti, itd. Svi molitvenici, sa svojim molitvama, napisani su po predlošku monaških molitava, zbog čega je molitva pravoslavnih vjernika duboko liturgijska.
Zato u pravoslavlju i ne može svatko osmišljavati molitve prema svojem nahođenju, a kamoli osnivati vlastite „molitvene zajednice“ i sustave duhovnosti, jer je pravoslavni sustav usmjeren na jedan bitni cilj – kristolikost čovjeka, i zato je u pravoslavlju bitna duhovnička služba, poslušnost i vjernost predanim oblicima duhovnosti; ako i postoje promjene i varijacije, one se događaju postupno i organski, bez narušavanja bitnog.
Zahvaljujući ovakvim osnovnim principima, pravoslavna duhovnost je sačuvala svoju bitnu tradicionalnu i asketsku usmjerenost, usmjerenost na bitno. Biti sličan Bogu, biti „bog“ – to je suština pravoslavlja.

četvrtak, 14. travnja 2016.

DVA ZNAČENJA POSTA




Postavlja se pitanje: ako se Euharistija ne podudara s postom, zašto se ipak njeno služenje propisuje u subotu i nedjelju Velikog posta, i to bez „prekidanja“ pošćenja? U ovome izgleda kao da crkveni kanoni proturječe jedan drugome. Dok neki od njih zabranjuju post u nedjelju, drugi zabranjuju da post bude prekidan tijekom svih četrdeset dana Velikog posta. Ova proturječnost je samo prividna, jer dva pravila, koja se na prvi pogled uzajamno isključuju, u stvari tretiraju dva sasvim različita značenja sadržana u terminu posta. Ovo je važno razumjeti, jer mi ovdje otkrivamo pravoslavnu „filozofiju posta“, neophodnu za naš cjelokupni duhovni napor.
                Postoje dva puta i načina posta i oni imaju korijen u Svetome Pismu i u Svetoj Predaji. Oni odgovaraju dvojakim stanjima i potrebama čovjeka. Prvi može biti označen kao totalni post. On se sastoji u potpunom uzdržavanju od jela i pića. Drugi bi se mogao označiti kao asketski post, jer se, uglavnom, sastoji od uzdržavanja samo od određene hrane i od bitnog smanjenja dijetalnog režima. Totalni post, po svojoj prirodi, je po trajanju kratak i ograničen na jedan dan ili čak samo na dio dana. Još od samog nastanka kršćanstva, on je bio shvaćen kao stanje pripreme i očekivanja – stanje duhovne koncentracije na ono što treba doći. Ovdje fizička glad odgovara duhovnom očekivanju ispunjenja, „otvaranju“, i pripremi cijelog ljudskog bića za radost koja se približava. Stoga u liturgijskoj tradiciji Crkve nailazimo na totalni post kao na posljednju i konačnu pripremu za Veliki post, za odlučujući duhovni događaj. Nalazimo ga, na primjer, uoči Božića i Bogojavljenja, a iznad svega, u euharistijskom postu, suštinskom vidu naše pripreme za mesijansku gozbu za stolom Kristovim u Njegovom Carstvu. Euharistiji uvijek prethodi ovaj potpuni post, koji može varirati u trajanju, ali koji za Crkvu predstavlja neophodni uvjet za primanje svete Pričesti. Mnogi pogrešno razumiju ovo pravilo i u njemu ne vide ništa drugo nego nekakav arhaični propis, i pitaju se zašto prazni želudac treba biti preduvjet za primanje sv. Sakramenta. Svedeno na fizičko i grubo „fiziološko“ poimanje, i shvaćeno samo disciplinski, ovo pravilo, razumije se, gubi svoje značenje. Rimski katolicizam je već odavno duhovni smisao posta zamijenio juridičkim i disciplinarnim smislom (npr, pravo na „oslobođenje“ od posta, kao da je post potreban Bogu, a ne čovjeku!). Stoga nije čudnovato da je u sadašnje vrijeme u rimokatolicizmu u potpunosti ukinut „euharistijski“ post. Ipak, po svom pravom značenju, potpuni ili totalni post predstavlja glavni izraz onoga ritma priprave i punine kojima Crkva živi pošto je ona i „očekivanje“ Krista u „ovom svijetu“ i ulazak ovog svijeta u „svijet koji dolazi“. Ovdje možemo dodati da se u ranoj Crkvi ovaj potpuni post nazivao izrazom pozajmljenim iz vojnog rječnika – statio, što je označavalo garnizon u stanju uzbune i pripreme. Crkva je „na straži“. Ona očekuje Zaručnika u potpunoj spremnosti i s radošću. Na taj način potpuni post ne predstavlja samo post članova Crkve. On predstavlja samu Crkvu, u očekivanju Krista koji joj dolazi u Euharistiji, koji će doći u slavi kada se ispuni vrijeme.
                Sasvim je drugačije značenje drugog vida posta, koji mi nazivamo asketskim. U ovom slučaju je cilj posta da čovjeka oslobodi nezakonite tiranije tijela, podčinjavanja duha tijelu i njegovim prohtjevima, što je tragični rezultat grijeha, i čovjekovog istočnog grijeha. Laganim i strpljivim naporom čovjek otkriva da „ne živi samo o kruhu“ – da u sebi uspostavlja primat duha. Po neophodnosti i po svojoj prirodi, to je dug i mukotrpan trud. Faktor vrijeme je bitan, jer je potreban dug period vremena da se iskorijeni i izliječi opća i univerzalna bolest, koju su ljudi počeli promatrati kao svoje „normalno“ stanje. Vještina asketskog posta je profinjena i usavršena u okvirima monaške tradicije, a zatim je prihvaćena od strane cjelokupne Crkve. To je primjena Kristovih riječi na čovjeka, da demonske sile koje čovjeka porobljavaju, mogu biti pobijeđene jedino „molitvom i postom“. Ona je zasnovana na primjeru samoga Krista, koji je postio 40 dana, pa se onda suočio sa Sotonom, i ovim susretom opovrgnuo čovjekovu podčinjenost „samo kruhu“ i objavio njegovo oslobođenje. Crkva je izdvojila četiri vremenska perioda za asketski post: pred Uskrs i Božić, post sv. apostolima Petru i Pavlu, i pred Uznesenjem Majke Božje. Četiri puta u godini ona nas poziva da se svetom terapijom posta očistimo i oslobodimo od prevlasti tijela. Terapija ovisi o primjeni nekih osnovnih pravila, među kojima je najvažnije „neprekidanje“ posta, njegovo neprekidno trajanje u vremenu.
                Ova razlika između dvije metode posta pomaže nam razumijeti prividne kontradikcije u kanonima, koji reguliraju post. Kanon koji zabranjuje post nedjeljom smatra da je na taj dan „prekid posta“ prije svega uvjetovan samom Euharistijom, koja ispunjuje očekivanja i koja, budući da je svrha svakog posta, istovremeno predstavlja i njegov kraj. To znači da nedjelja, dan Gospodnji, nadilazi post isto kao što i nadmašuje vrijeme. Drugim riječima, to znači da nedjelja, dan Carstva Božjega, ne pripada onom vremenu koje je označeno u postu kao putovanje prema Carstvu Božjemu. I tako nedjelja ostaje ne kao dan posta već kao dan duhovne radosti.
                Međutim, dok Euharistija prekida totalni post, ona ne prekida asketski, koji od nas, kao što smo već objasnili, sam po sebi zahtjeva kontinuitet napora. To znači da propisi o hrani, po kojima se upravlja asketski post, ostaju na snazi i za vrijeme nedjelja u Velikom postu. Da bismo bili konkretni, meso i masnoća su zabranjeni, ali samo zbog „psihosomatskog“ karaktera asketskog posta, jer Crkva zna da tijelo, ako treba biti „svladano“, mora biti podvrgnuto dugoj i strpljivoj disciplini uzdržavanja. U Rusiji npr, monasi nisu nikada jeli meso. Ali ovo nije značilo da su postili na Uskrs ili neki drugi veliki blagdan. Može se reći da određeni stupanja asketskog posta pripada kršćanskom životu kao takvome, i kršćani ga trebaju održavati. Ali shvaćanje, nažalost tako rasprostranjeno, da se na Uskrs treba prejesti i prepiti, tužna je i ružna karikatura istinskog duha Pashe! Tragično je, zaista, da se u nekim crkvama narod odvraća da na Uskrs prima svetu Pričest, a divne riječi sv. Ivana Zlatoustog – „trpeza je puna. Svi se naslađujte divno! Tele je ugojeno, neka nitko ne ode gladan“ – vjerojatno su shvaćene kao da se isključivo odnose na bogati sadržaj uskršnjeg stola. Blagdan je duhovna realnost i da bi se proslavio kako treba potrebno je isto toliko trijeznosti i duhovne koncentracije kao u postu.
                Prema tome, jasno se treba razumjeti da nema proturječnosti u činjenici da Crkva nastoji da se uzdržavamo od određene hrane nedjeljom za vrijeme posta i osude posta na dan Euharistije. Jasno je isto tako da možemo ostvariti pravi duhovni cilj posta ako se pridržavamo i jednog i drugog pravila – ako održavamo euharistijski ritual pripreme i ispunjenja i ustrajemo u naporu „spasonosnih četrdeset dana“. Sve ovo nas vodi Liturgiji pretposvećenih darova, koja zauzima posebno mjesto u bogoslužjima za vrijeme posta.  

srijeda, 6. travnja 2016.

LITURGIJA PRETPOSVEĆENIH DAROVA – DVA ZNAČENJA PRIČESTI




Nastavljamo s izlaganjem knjige o. Aleksandra Schmemanna

Od svih liturgijskih pravila koja se odnose na Veliki post, jedno je od odlučujuće važnosti za njegovo razumijevanje i, pošto je specifično za pravoslavlje, predstavlja umnogome ključ razumijevanja pravoslavne liturgijske tradicije. Radi se o pravilu koje zabranjuje služenje svete Liturgije tijekom tjedna u Postu. Jasno je navedeno: sveta Liturgija se ne može ni pod kojim uvjetom služiti za vrijeme posta od ponedjeljka do petka – s jednim izuzetkom – na blagdan Blagovijesti, ako padne u ove dane. Srijedom i petkom je posebna večernja služba pričesti: naziva se Liturgija pretposvećenih darova.
                Značenje ovog pravila je do te mjere zaboravljeno da se ne poštuje u mnogim župama, osobito onim koje su bile izložene zapadnom i latinskom utjecaju, te se produžilo sa svakodnevnim služenjem „privatnih“ i „zadušnih“ Liturgija tijekom cijelog Posta. A tamo gdje se pravilo i drži, nije učinjen nikakav napor da se nadiđe formalno pridržavanje „propisa“ i razumije njegovo duhovno značenje, duboka logika Velikog posta. Važno je, stoga, da detaljnije objasnimo značenje ovog pravila koje prelazi okvire Velikog posta i objašnjava cjelokupnu liturgijsku tradiciju pravoslavlja.
                U općim crtama ovdje imamo izraz i primjenu jednog bitnog liturgijskog principa: nepodudarnost Euharistije s pošćenjem. Da bismo, ipak, razumjeli značenje tog principa, ne smijemo početi s postom, nego s Euharistijom. U pravoslavnoj tradiciji, koja se u ovome duboko razlikuje od euharistijske teologije i prakse zapadnog katolicizma, Euharistija je uvijek imala svečani i radosni karakter. To je, prije svega, sveta tajna Kristova dolaska i prisutnosti među učenicima, te je stoga proslava – u sasvim realnom smislu – Njegovog Uskrsnuća. Zaista, dolazak i prisutnost Krista u Euharistiji, za Crkvu su „dokaz“ Njegovog Uskrsnuća. To je radost zapaljenih srdaca apostola kada im se, na putu u Emaus, Krist pokazao u „lomljenju kruha“; to je vječiti izvor „eksperimentalnog“ i „egzistencijalnog“ znanja Crkve o Uskrsnuću. Učenici nisu vidjeli stvarno Uskrsnuće, pa ipak, vjerovali su u njega, ne zato što ih je netko tome naučio, već zato što su vidjeli uskrslog Gospodina, kada su „vrata bila zatvorena“. On se pojavio među njima i sudjelovao u njihovom obroku.
                Euharistija je isto dolaženje i prisutnost, ista radost i „zapaljenost srca“, isto neracionalno, ali i apsolutno znanje da se uskrsli Gospodin pojavljuje u „lomljenju kruha“. Ta radost je toliko velika da, za ranu Crkvu dan Euharistije nije bio jedan od običnih dana, nego Gospodnji dan – dan koji je iznad vremena, jer se u Euharistiji već sagledava Carstvo Božje. Sam Krist je na Posljednjoj večeri rekao svojim učenicima da im je darovao Carstvo kako bi mogli „jesti i piti u Njegovom Carstvu“. Budući da je Euharistija prisutnost uskrslog Gospodina, Koji je uzašao na nebo i sjedi s desne Ocu, ona je, prema tome, sudjelovanje u Carstvu koje je „radost i mir u Duhu Svetome“. Pričest je „hrana besmrtnosti“, „nebeski kruh“, a približavanje Svetoj Trpezi je istinsko uznesenje na nebo. Tako je Euharistija blagdan Crkve, ali, još bolje, Crkva kao blagdan, kao radovanje u Kristovoj prisutnosti, kao sudjelovanje u vječnoj radosti Carstva Božjega. Svaki put kada Crkva služi Euharistiju, ona je „kod kuće“ – u nebu; ona se uznosi tamo kamo se Krist uznio da bi mi mogli „jesti i piti za Njegovim stolom u Njegovom Carstvu...“ Tako možemo razumjeti zašto je Euharistija nepodudarna s postom, jer je post, kao što možemo dalje vidjeti – glavni izraz Crkve u stanju putovanja, i to samo dok je ona na svom putu prema Nebeskom Carstvu. A „sinovi Carstva“, kaže Krist, „ne mogu postiti dok je s njima Zaručnik“.
                Pa zašto se onda, možda će netko upitati, daje pričest u danima posta na Liturgiji pretposvećenih darova? Protivi li se to navedenom principu? Da bismo odgovorili na to pitanje, trebamo uzeti u razmatranje drugi aspekt pravoslavnog razumijevanja pričesti, njezin značaj kao izvora sile, koja održava naše duhovne moći. Ako je sveta pričest, kao što smo vidjeli, ispunjenje svih naših podviga i napora, cilj kojemu težimo, krajnja radost našeg kršćanskog života, ona je također po nužnosti izvor i početak našeg duhovnog napora, božanski dar, koji nam omogućuje znati, željeti i težiti „savršenijem zajedništvu u danu bez večeri“ u Carstvu Božjem. Jer Carstvo, iako je došlo, iako dolazi u Crkvi, treba biti ispunjeno i u svojem savršenstvu manifestirano na kraju vremena kada će Bog sve stvari ispuniti Samim Sobom. Mi to znamo i unaprijed u tome sudjelujemo. Mi sada sudjelujemo u Carstvu koje će doći, imamo predosjećaj i predokus slave i blaženstva, ali smo još uvijek na zemlji, i naša cjelokupna zemaljska egzistencija je dug i često mučan put prema krajnjem Danu Gospodnjem. Potrebna nam je na ovome putu pomoć i podrška, snaga i utjeha, jer se „knez ovoga svijeta“ još nije predao. Baš naprotiv. Znajući da će ga Krist pobijediti on priprema posljednju i žestoku bitku protiv Boga kako bi se otrgnuo od Njega koliko god je to moguće. Ova bitka je tako teška, a „vrata paklena“ tako moćna da nam sam Krist govori o „uskom putu“ i o malo njih koji mogu njime ići. U ovoj borbi, naša glavna pomoć su Tijelo i Krv Kristova, ona „nasušna hrana“ koja nas duhovno održava i, bez obzira na sva iskušenja i opasnosti čini da budemo Kristovi sljedbenici. Pošto smo primili svetu pričest, mi se molimo:
                „...daj da ovi darovi budu i meni na iscjeljenje duše i tijela, za istjerivanje svakog protivnika, na prosvjetljenje očiju srca moga, na mir duševnih sila mojih, na vjeru nepostidnu, na ljubav nelicemjernu, na ispunjenje premudrošću, na držanje zapovijedi Tvojih, na umnoženje božanske milosti Tvoje i na usvojenje Carstva Tvoga...ne uništi me, Stvoritelju moj, nego uđi u moje udove, vene i srce...da bi svako zlo i svaka tjelesna strast pobjegli od mene kao od ognja, kroz pričest postajem Tvojim obitavalištem...“
                Ako Veliki post i pošćenje znače pojačanu borbu, to je – po Evanđelju – zato što smo suočeni sa zlom i svim njegovim silama, te nam je stoga potrebna pomoć i sila tog božanskog Ognja. U tome je smisao posebne posne pričesti s unaprijed posvećenim Darovima tj. Darovima posvećenima na Euharistiji prethodne nedjelje i sačuvanima u oltaru za pričešćivanje vjernih u srijedu i petak uvečer.
                U posne dane se ne služi Euharistija zato što je njeno služenje neprestani uspon radosti, međutim, u Crkvi postoji neprekidna prisutnost plodova Euharistije. Isto kao što se „vidljivi“ Krist uznio na nebo pa je ipak nevidljivo prisutan u svijetu, ili Pasha koja se proslavlja jedanput u godini, a njeni zraci osvjetljavaju cjelokupni život Crkve, ili Carstvo Božje koje će tek doći ali je već među nama, isto je to i s Euharistijom. Kao sakrament i slavlje Carstva Božjega, kao blagdan Crkve ona je nepodudarna s postom i ne služi se za vrijeme Velikog posta. Kao milost i sila Carstva koje već djeluje u svijetu, kao naša "nasušna hrana“ i oružje u našoj duhovnoj borbi, ona je u samom centru posta, ona je, zaista, nebeska mana koja nas održava u životu za vrijeme našeg putovanja kroz pustinju Velikog posta.

subota, 2. travnja 2016.

TRIOD





Za vrijeme Velikog posta služi se iz posebne liturgijske knjige – posnog Trioda. On je sastavljen od himana i biblijskih čitanja za svaki dan posta, počevši od nedjelje o cariniku i farizeju, pa zaključno s večernjom na Veliku subotu. Himni Trioda najvećim dijelom su sastavljeni poslije nastanka katekumenata (tj. krštenja odraslih i neophodne pripreme kandidata za krštenje). Stoga njihov glavni naglasak nije na krštenju, nego na pokajanju. Nažalost, danas veoma mali broj ljudi zna i razumije jedinstvenu ljepotu i dubinu ove velikoposne himnografije. Nepoznavanje Trioda je osnovni uzrok spore transformacije samoga razumijevanja Velikog posta, njegove svrhe i značenja – preobražaja koji je postupno nastajao u kršćanskom mentalitetu i svodio Veliki post na juridičku „obavezu“ i niz dijetetskih propisa. Stvarna inspiracija i izazov Velikog posta su danas sasvim izgubljeni. Jedini put i način da se on obnovi jest u pažljivom slušanju i razumijevanju himana Trioda.
                Značajno je, na primjer, kako često ovi himni opominju baš protiv „formalnog“, pa prema tome i farizejskog poimanja posta. Već u srijedu mesoposnog tjedna slušamo:
„Uzalud se, dušo, raduješ nejelu,
Uzdržavaš se od hrane
A nisi se očistila od strasti.
Ako se nemaš želju popraviti,
Bit ćeš prezrena kao laž pred očima Božjim,
Bit ćeš uspoređena sa zlim dusima,
Koji nikada ne jedu!
Ako ustraješ u grijehu, post ti je bez koristi.
Stoga ostani u stalnoj budnosti, kao da stojiš
Pred Raspetim Spasiteljem,
Kao da si sama raspeta s Onim
Koji je raspet tebe radi.“
                I još jednom, u srijedu četvrtog tjedna slušamo:
„Oni koji su žedni duhovnih blagoslova
Vrše svoja djela u tajnosti,
Ne iznose ih bučno na trgu,
Već se bez prestanka mole u dubini srca.
Jer Onaj koji vidi sve što se radi tajno,
Nagradit će nas za našu uzdržanost.
Postimo bez tuge na licu,
Neprestano se molimo u dubini srca:
Oče naš koji si na nebesima
Ne dozvoli da budemo uvedeni u napast
Nego nas oslobodi od zla.“
                Tijekom cijelog posta u himnima se podvlači suprotnost između poniznog carinika i nadmenog i hvalisavog farizeja, i optužuje se farizejstvo. Pa, što je, zapravo, pravi post? Triod odgovara: to je, prije svega, unutarnje očišćenje.
„Vjerni, hajdemo se uzdržavati
Od pokvarenih zamki, od štetnih strasti
Da bismo zadobili život božanskog križa
I vratili se s bludnim sinom, našem
Pravom domu...
                Post je, isto tako, vraćanje ljubavi, borba protiv „slomljenog života“, protiv mržnje, nepravde i zavisti:
„Braćo, dok fizički postimo
Hajdemo postiti i duhovno!
Razvežimo svaki uzao nepravde,
Poderimo sve nepravedne zadužnice,
Razdijelimo kruh gladnima,
Primimo u svoj dom one
Koji nemaju krov nad glavom
Da bismo primili veliku hvalu
Od Krista našeg Gospoda.
Hodite, vjerni,
Da djelo Božje obavimo u svjetlosti
Hodajmo časno po danu,
Oslobodimo se nepravednih optužbi protiv
Svojih bližnjih,
I ne podmećimo prepreke
Na njihovom putu.
Odstranimo radosti tijela
Da bi povećali milost duše.
Dajmo kruha onima kojima treba.
U pokajanju približimo se Kristu i recimo
Bože naš, smiluj nam se...“
                Kada ovo slušamo, koliko smo daleko od sitnog farizejskog poimanja Velikog posta, koje i danas prevladava, i svodi ga isključivo na negativne termine, na neku vrstu „nezgode“ koja će nam, ako je dobrovoljno prihvatimo, automatski donijeti „nagrade“ i „dobar ugled“ pred licem Božjim. Mnogi su prihvatili ideju da je Veliki post vrijeme kada je nešto, što je inače samo po sebi dobro, zabranjeno. Kao da Bogu čini zadovoljstvo da nas s nečim muči! Međutim, za pisce velikoposnih stihira, post je nešto sasvim suprotno od toga: to je vraćanje „normalnom“ životu, onoj „čestitosti“ koju su Adam i Eva prekršili i time u svijet unijeli stradanje i smrt. Veliki post je slavljen kao duhovno proljeće, kao vrijeme radosti i svjetlosti:
„Dođe nam posno proljeće,
Cvijet pokajanja...
Primimo objavu posta s radošću!
Da je naš praotac Adam postio do kraja
Ne bismo mi bili lišeni raja....
Vrijeme posta je vrijeme radosti.
Ispunjeni čistoćom koja sija
I ljubavlju čistom
Molitvom i djelima dobrim
Zapjevajmo s radošću...“
                Jedino oni koji se „raduju u Gospodinu“ i za koje su Krist i Njegovo Carstvo krajnja želja i radost cijelog njihovog bića, mogu radosno prihvatiti borbu protiv zla i grijeha i sudjelovati u konačnoj pobjedi. Takvi su bili kršćanski mučenici. Stoga se od svih kategorija svetih, jedino mučenicima obraćamo svakoga dana Velikog posta i proslavljamo ih posebnim himnima. Jer mučenici su oni koji su Krista stavili ispred svega drugog u ovom svijetu uključujući i svoj život. Oni su se u Kristu toliko radovali da su mogli reći, kao sv. Ignacije Antiohijski kad je umirao: „tek sada počinjem živjeti...“ Oni su svjedoci Carstva Božjeg; samo oni su ga vidjeli i kušali i bili su u stanju beskrajno mu se predati. Oni su naši suputnici, naša inspiracija za vrijeme Posta, koji predstavlja našu borbu i pobjedu u nama božanskog, nebeskog i vječnog:
„Dišući jednom nadom i jednom dušom
Vi, stradalnici mučenici, izabraste da vam
Smrt bude put u život
Obučeni u oružje vjere
Naoružani znakom križa
Bili ste vojnici dostojni pred Bogom,
Muški ste se oduprli mučiteljima
Razdirući zamke đavolje.
Bili ste pobjednici i zaslužili vjence.
Molite Krista da spasi naše duše.“
                Četrdeset dana, iz dana u dan, Križ Kristov, Njegovo Uskrsnuće i svjetla radost Pashe sačinjavaju uobičajenu tematiku posnih stihira, podsjećajući nas neprestano da put, iako uzak i težak, na kraju vodi Kristovoj gozbi u Njegovom Carstvu.
„Želeći se privezati s božanskom Pashom,
Izvojevavši postom pobjedu nad đavlom,
Sudjelovat ćemo u božanskoj Pashi Kristovoj.“
                Triod – nepoznata i zanemarena knjiga! U njoj možemo ponovno pronaći ne samo smisao Velikog posta, nego i duh pravoslavlja, njegovu „pashalnu“ viziju života, smrti i vječnosti.