Martyrium (mučeničko svjedočanstvo) sv. Dositeja Zagrebačkoga

U prethodnom postu vidjeli smo životopis pravoslavnog zaštitnika Zagreba-sv. Dositeja Zagrebačkoga. Sada donosimo opis njegova mučeništva-prevedeno sa svetosavlje.org.

Metropolit zagrebački Dositej, rođen u Beogradu, 05.12.1877., uvečer 07.svibnja 1941.doveden je u zatvor zagrebačke policije u Petrinjskoj ulici zajedno sa đakonom Lazarom Živadinovićem i poslužiteljem Radomirom Stankovićem. Te iste noći pretresena je i zgrada zagrebačke metropolije i potpuno opljačkana. Na slikanje i uzimanje otisaka prstiju u zatvoru, metropolita su vodili sa najgorim ološem i kriminalcima. Jedan očevidac kaže: „Strašno mi je bilo gledati starog, bolesnog, nemoćnog i potpuno isprebijanog metropolita Dositeja, koji je, iako isprebijan, uspravno stajao u policijskom hodniku među kriminalcima.“ Po pričanju stražara, među onima koji su se naročito isticali u zlostavljanju metropolita bila je studentica Stilinović iz Gospića. Ona ga je tukla revolverom po glavi i rukama, čupala mu bradu i kosu i pljuvala u lice. Strašno su izgledale od udaraca natečene ruke sijedoga straca. Belgijski konzul G.Arnold Robert, koji je promatrao metropolita kroz otvor na vratima ćelije, rekao je: „No bogami, ovo je divljaštvo što ovi ljudi rade!“ Zatim su metropolita premjestili u ćeliju br. 8. Mladić koji ga je doveo, pričao je da je u prijašnjoj ćeliji metropolit bio naprosto pretučen od jedne prostitutke kojoj su bili obećali da će je pustiti na slobodu ukoliko palicama istuče metropolita. Ona je to rado prihvatila i toliko ga tukla da je padao u nesvijest. Kad su ga doveli u ćeliju br.8 on još nije bio pri svijesti i „često je povraćao žuč.“ Očevici su pričali da je metropolit onima koji su ga  mučili rekao: „Djeco, zašto to radite?“ I sami stražari su se nad svim tim zgražali. Pošto je zbog batina i mučenja izgledao vrlo loše, a kako ustaške vlasti nisu željele da im umre u zatvoru, odlučili su da ga pošalju u Beograd. Iz ćelije su ga izveli neki mladići uhićeni zbog komunizma, pošto ga ustaše nisu htjeli voditi. Dok je stigao do zagrebačkog željezničkog kolodvora, metropolit je dva puta u hodniku zatvora i jedanput na samome kolodvoru pao u nesvijest.

Poslije ispraćaja metropolita iz Zagreba, tadašnji šef ustaške policije u Zagrebu Božidar Cerovski, 24.svibnja 1941., hvalio se u jednome društvu kako je u zagrebačkom policijskom zatvoru bio metropolit Dositej „kojega su strašno tukli i čupali mu bradu“. Po pričanju Cerovskoga, „ metropolit je bio tako strašno izmrcvaren, da je jedva živ utrpan na vlak za Beograd.“ U daljem razgovoru Cerovski je kazao „da je glavno da je metropolit Dositej otišao živ do željezničkog kolodvora, a što će dalje biti s njim, to nije važno.“ Tu svoju priču završio je podrugljivo riječima: „Sada se metropolit sigurno nalazi na nebu, igra se sa anđelima i gleda na nas.“

Metropolit Dositej je 8.svibnja uvečer utrpan u vlak i poslan za Srbiju. Kad je sutradan stigao u Beograd, odmah je prenijet u sanatorij Živković u ulici kraljice Natalije, br.84. Uslijed zlostavljanja bio je ne samo fizički oronuo, već i duševno potišten. Detaljno su ga pregledali liječnici, i to: internist dr. Radmilo Jovanović, sanitetski pukovnik, neurolog dr. Vladimir Vujić, sveučilišni profesor, kirurg urolog dr. Ivo Jovanović, šef Odjela Opće državne bolnice, i kirurg dr. Vojislav Đorđević, operator za opću i moždanu kirurgiju i ustanovljeno je da se: „ Visokopreposvećeni metropolit nalazi u stanju teškoga stupora (obamrlosti) i psihičke dezorijentacije: govori teško, nerazgovijetno, nepovezano i ne reagira na bilo kakav fzički dodir, npr.vreli predmet, ubod, pritisak. Lice mu je modro, nateklo, prekriveno prostranim krvnim sufuzijama. Iz brade i sa glave je čupana kosa, i ta mjesta su podlivena krvlju. Grudni koš, leđa, ramena i ruke pokriveni modricama-ekimozama i otocima, zglobovi podlaktica i šaka otekli, modri, diformni. Bedra išarana modricama, koljena otečena i pokreti artikulacija nemogući. Naročito upada u oči jezik koji je ispao iz usta, modar i krvav, odebljao od rana visi kroz razbijene i izranjene desni. Ranjenik je febrilan, pokazuje znakove akutne srčane slabosti i bronhitične pojave. Ispitivanje refleksa nemoguće, i to atelarnih zbog otoka, a zjeničnih zbog krvlju podlivenih bjeloočnica i natečenih arkada, koji potpuno zatvaraju očne duplje. Donji dio abdomena natekao uslijed retencije mokraće. Sve navedene unutrašnje i vanjske povrede su teške traumatične prirode i nanijete udarcima tupog oruđa i čupanjem, kao što je slučaj sa jezikom i kosom.“ Metropolit Dositej je ostao u snatoriju osamdeset dana na liječenju, ali se njegovo zdravlje sporo popravljalo. I kad je izišao iz sanatorija, „ostale su još uvijek trajne posljedice teško povrijeđenog organizma.“ Zbog teške duševne bolesti, koja je postala neizlječiva, metropolit Dositej nije više bio sposoban ni da upravlja samim sobom, a kamoli svojom imovinom i da obavlja bilo kakve dužnosti. Zbog toga je 1942.godine sv. Arhijerejski Sinod morao ga staviti pod skrbništvo. Poslije toga je metropolit Dositej živio još dvije i pol godine kao teški fizički i duševni bolesnik, dok nije 13.siječnja 1945.umro u Beogradu.

Tropar glas 1.
Pravoslavija nastavniče, blagočestija učitelju i čistoti, vseljenija svjetilniče, Arhijerejev Bogodohnovenoje udobrenije Dositeje premudre: učenmi tvoimi vsja prosvjetil jesi, cjevnice duhovnaja, moli Hrista Boga spastisja dušam našim.