srijeda, 30. siječnja 2013.

Turci opet pretvaraju crkve u džamije




Donosimo vijesti iz Turske, gdje su tamošnje "sekularne" vlasti počele nekadašnje crkve ponovno pretvarati u džamije. Ne samo da se vraćamo u prošlost, ne samo da se vrši kulturocid, ne samo da se vrijeđa kršćane, već je simptomatično da se to-kao ciljano-čini baš u mjestima u kojima je kršćanstvo definiralo Kristovo Božanstvo i nad crkvama u kojima je branilo sv. slike-ikone, stvari koje su oduvijek trn u oku islamu.

Dopisnik grčke agencije crkvenih vijesti "Amen" u Istanbulu, N. Manginas izvjestio je da će u povijesti pravoslavlja čuveni manastir (=samostan) Studion biti prebačen iz nadležnosti Ministarstva kulture Turske pod nadležnost direkcije za upravljanje vakufima (vjerskim zadužbinama), te da će umjesto svojstva ogranka muzeja "Aja Sofija" dobiti status džamije. 
Studitski samostan, posvećen sv. Ivanu Krstitelju, podignut je u Carigradu (današnji Istanbul) sredinom V.st. pod patrijarhom Studijem. Samostan je uvijek imao važnu ulogu u povijesti bizantske kulture i duhovnosti. U drugoj polovici 7. i prvoj polovici 8.st. ovaj samostan je postao uporište i središte borbe protiv krivovjeraca ikonoklasta (=protivnika štovanja sv. slika).
Studitski samostan je nakon pada Carigrada od Osmanlija bio pretvoren u džamiju 1486.godine. Također, stradao je u požaru 1782. godine. Renoviran je 1820. godine, ali je opet teško oštećen tijekom potresa 1894. godine, da bi tokom 1908. godine od siline udara bila srušena i kupola crkve. 
Do danas, kompleks građevina nije obnovljen, i nalazi se u ruiniranom stanju.
 http://blogs.svetosavlje.org/vesti/archives/16922



Kako prenosi radio „Svetigora“, povijesna crkva sv. Sofije u Niceji, u današnjem Izniku u Turskoj, gdje je 787.godine održan 7. Ekumenski Sabor, pretvorena je u džamiju za koju je već određen muftija. Crkva sv. Sofije u Niceji prvi put je pretvorena u džamiju 1331.godine, nakon osmanskog osvajanja Male Azije, i bila je džamija sve do kraja Prvog svjetskog rata.
Crkva je 1922.godine pretrpjela požar, koji su prema službenoj turskoj historiografiji podmetnuli grčki vojnici tokom tadašnjeg grčko-turskog rata (mora se napomenuti da je ova teza nepotvrđena i neprihvaćena-osim u Turskoj), i nakon obnove postala je muzej.
Kao što je ranije priopćeno, turska vlada je nedavno donijela odluku da crkvu sv. Sofije preda islamskoj zajednici koja će je koristiti kao džamiju. Početak sabiranja islamske zajednice u ovoj drevnoj kršćanskoj svetinji poklapa se sa početkom perioda ramazanskog posta.
U ovu crkvu su već postavljeni natpisi na arapskom jeziku sa stihovima iz Kurana, i već je postavljen imam-četrdesetogodišnji Mahmud Sahin.
Novopostavljeni imam je za medije izjavio: „Za jednoga imama je poseban osjećaj služiti na jednome ovakvom mjestu, u sv. Sofiji“, i fotografirao se ispred oltarske apside, na gornjem mjestu, gdje su nekad stajali pravoslavni arhijereji.


Za vrijeme vladavine sv. cara Konstantina Velikog, u Niceji je 325.godine održan 1. Ekumenski Sabor, na kojemu je donesen prvi dio Simbola vjere (Nicejsko-carigradsko vjerovanje), utvrđena dogma o sv. Trojstvu, i osuđeno arijansko krivovjerje. Na saboru je također, utvrđeno računanje svetkovanja Uskrsa, obavezno za sve kršćane.
Crkva sv. Sofije u Niceji sagrađena je po zamisli cara Justinijana u 6.st. U njoj je održan 7. Ekumenski Sabor, na kojemu je osuđeno ikonoklastičko krivovjerje, i teološki obrazloženo pravoslavno čašćenje ikona.
Za Niceju (današnji Iznik), još uvijek postoji titularna metropolija carigradske patrijaršije, kao i nominalna biskupija Rimokatoličke Crkve (mada od 1976.godine nitko nije postavljen za biskupa ove dijeceze). 

 http://pravoslavlje.spc.rs/broj/1089-1090/tekst/kroz-hriscanski-svet/print/lat

srijeda, 23. siječnja 2013.

Stavrioti-tajni kršćani Male Azije

Mnogi misle kako je Mala Azija, današnja Turska, stoljećima posve muslimanski teritorij. To, međutim, nije točno. Kršćanstvo, i to pravoslavno, tamo je kontinuirano živjelo, u katakombama, sve do danas. Njihova sudbina je ujedno i najbolji odgovor zapadnjačkim predrasudama o pravoslavlju kao "povlaštenoj vjeri" u Turskom Carstvu.

Mjeseca kolovoza 1461.godine, osam godina poslije pada Carigrada (današnji Istanbul) turski sultan Mehmed II. uspio je osvojiti i Trapezunt, poslije jednomjesečne opsade. Dok je grčka vojska još davala očajnički otpor po gorskim klancima, pokoreni narod je bio postavljen pred strašnu dilemu od strane porobljivača: "Ili se poturčite (primite islam) ili ćete biti svi poklani". Dvije tisuće kršćana koji su se odbili poturčiti, bili su poklani jednoga dana. O tome nam svjedoči jedan anonimni kroničar toga vremena. On je, kako sam kaže, služio na dvoru posljednjeg vladara Trapezunta, Davida Komnena. Dotični ljetopisac je, po vlastitom kazivanju, pristao prividno promijeniti vjeru. Evo što sam o tome kaže: "Da bih spasio svoj život, pravio sam se kao da sam pristao promjeniti vjeru. Od toga trenutka Turci su se odnosili prema meni kao da sam bio njihov. Naravno, strašan je bio moj grijeh odricanja od vjere. Ali ipak, vjerovao sam da će mi Bog oprostiti kada se kasnije vratim u svoju domovinu, da opišem mučeništvo novih Kristovih mučenika. Moram naglasiti da nisam ja bio jedini koji sam pokušao na ovaj način spasiti svoj život. U povijesti grčkog pravoslavnog naroda spada i slučaj Stavriota, kojemu nema ravna."
Tko su bili ovi Stavrioti o kojima svjedoči drevni ljetopisac dok istovremeno oplakuje svoj grijeh odricanja od Krista, jedinog istinskog Boga i Spasitelja? To su bili kršćani koji su se pretvarali da su muslimani, da bi spasili svoj goli život i svoje nejačadi. Primorani užasnim pritiskom i tiranijom porobljivača, stanovnici mjesta Stavra (Križ, Križevac) u trapezuntskom kraju Male Azije, Pont, poturče se da bi izbjegli sigurno uništenje. Turci su na dan vješali po trojicu iz svakog sela. Onda bi ih bacali u katran ili ostavljali obješene na drveću, da bi drugima utjerali strah u kosti zato što odbijaju prihvatiti Kuran. Da bi Stavrioti to izbjegli, oni prime islam, ali prividno. U stvari, oni su i dalje ostajali kršćani. Samo je svećenik njihovog mjesta i poneki od narodnih prvaka znao i bio upućen ovu tajnu.
Svi ovi prividni muslimani imali su po dva imena: jedno tursko (muslimansko), po kojemu je bio poznat među Turcima, i jedno tajno kršćansko, po kojemu su se raspoznavali međusobno. Kad bi išli u džamiju, potiho bi izgovarali kršćansko Vjerovanje. Veoma strogo su držali sve kršćanske postove. Događalo se da poneki od njih postane i muslimanski imam! Što se tiče sakramenata krštenja, ispovijedi i pričesti, sve su to obavljali noću na skrovitim mjestima. Njihovi svećenici su hodali bez mantija, i živjeli kao obični građani, kako ne bi privukli pažnju na sebe. Njihovi tajni hramovi, skriveni po pećinama, podrumima i katakombama, bili su posvećeni svetom mučeniku Teodoru. Kad bi neki Stavriot umro, sahranjivali bi ga po muslimanskom obredu, naravno, iz straha od porobljivača. Međutim, kad bi pala noć, tajno bi se skupljali u nekoj kući i vršili kršćanski sprovod. 
Naravno, sve se to nije moglo uvijek sakriti, pa su se događale i velike tragedije. Tako jedne noći za vrijeme Velikog tjedna, dok su se tajni kršćani molili, sabrani na sv. Liturgiji (misi) u jednoj pećini, u pokrajini zvanoj Macuka, bili su iznenada opkoljeni od Turaka. Turci zatvore kamenjem ulaz u pećinu, kako nitko ne bi mogao pobjeći. Pećina je bila ogromna, tako da je u njoj bilo na molitvi više od 1200 kršćana. Po drugim ljetopisima, bilo ih je 3000. Svima njima, mučenicima za Ime Jaganjčevo, ta pećina se pretvorila u grobnicu. Svi su do jednoga pomrli od gladi i žeđi, proslavivši prvo dan Kristova Uskrsnuća. Umirali su jedan za drugim, bez žaljenja, u strašnim mukama. Turci su zazidali ulaz u pećinu, i godinama poslije toga nisu dozvolili da itko otvori i uđe. Čak je i u same Turke ušao strah: širile su se po narodu priče da se dogodilo čudo, da kršćani u pećini nisu pomrli, već da su živi! I kad su Turci negdje uoči Prvoga svjetskoga rata  htjeli otvoriti pećinu, da bi ispitali što ima u njoj, mnogi su se pobunili, zahtijevajući da se ne otvara. Tako je ona ostala i do danas zatvorena. 
Ovi čudni kršćani Stavrioti ne samo što su uspijevali stoljećima sačuvati svoju vjeru, nego su se trudili i druge tajno privesti svjetlu Evanđelja. Oni su se ženili muslimankama, ali svoje djevojke nisu nikada htjeli dati za Turčina. Brak sklopljen na muslimanski način nisu smatrali zakonitim, nego su se trudili nevjestu, ako je Turkinja, prevesti u kršćansku vjeru. Otkrivali bi joj u pogodno vrijeme da su oni kršćani, savjetujući i njoj da primi tajno krštenje. Ako bi djevojka pristala, onda bi je jedan od tajnih svećenika krštavao. Ponekad se događalo da te žene ne pristanu, nego ih izdaju Turcima, što je po pravilu služilo kao povod za novi pokolj kršćana. Sve one koji su bili umješani u taj slučaj, Turci su hvatali, izvodili ih na trg vezane lancima ili konopcima oko vrata, nagonili ih da javno priznaju svoje djelo, da ispovijede Muhameda i njegovu vjeru. U takvom slučaju, nitko od njih više nije skrivao svoju pravu vjeru: javno su ispovijedali Krista i dragovoljno primali vijenac mučeništva.  Toliko su ovi kršćani čuvali čistoću svoje vjere i držali se jedni drugih, da su noću iskapali svoje mrtve iz muslimanski grobalja i sahranjivali ih u kršćanska. 
Godine 1876., kada je Turska proglasila svoj prvi ustav, Stavrioti su se po prvi put pojavili u crkvi i izjavili da su oni kršćani, a ne muslimani. Turski upravitelj nije mogao shvatiti o čemu se radi, jer je bio potpuno neupućen i neobaviješten o njima. Vjerujući da se radi o nekakvoj masovnoj "zarazi" i pokušao ih je vratiti na nihov "pravi" put. Oni su međutim, ostali uporni, pjevajući po prvi put, nakon toliko stoljeća javno svoje crkvene pjesme. Upravitelj ih onda sve pohvata i baci u zatvor, bez kruha i vode. No to izazove veliki nemir među ostalim kršćanima, koji opkole upraviteljevu zgradu, tražeći da njihova braća po vjeri budu puštena iz zatvora. Bojeći se bune, upravitelj ih oslobodi, tako da je od tog trenutka njihov položaj bio barem donekle poboljšan. Godine 1899.bili su Stavrioti izvrgnuti novim progonima, ali su ih predstavnici stranih sila, i carigradski patrijarh uzeli pod svoju zaštitu. Tadašnji ruski car Nikola II., dirnut njihovom tragičnom sudbinom, kao i ruska vlada, zahtijevao je od sultana da se prognani Stavrioti vrate iz progonstva, a oni u zatvorima da se oslobode. Tako se i dogodilo, premda time njihove nevolje nisu prestale. Poslije pet godina, povodom popisa stanovništva, Turska je htjela da se Stavrioti popišu kao muslimani. Pošto su oni to odbili, to je bio novi povod za progone, izgnanstva i zatvaranje. Tek je prevrat Mladoturaka, izvršen 1908., godine, i novi turski ustav, kojega su oni donijeli, omogućio svim tajnim kršćanima da budu ono što su stoljećima bili: pravoslavni kršćani. Turska vlada ih je službeno priznala kršćanima 1909.godine, poslije toliko stoljeća njihovog mučeništva i patnji.

Izvor: http://www.manastir-lepavina.htnet.hr/stavrioti.html

utorak, 22. siječnja 2013.

Martyrium (mučeničko svjedočanstvo) sv. Dositeja Zagrebačkoga


U prethodnom postu vidjeli smo životopis pravoslavnog zaštitnika Zagreba-sv. Dositeja Zagrebačkoga. Sada donosimo opis njegova mučeništva-prevedeno sa svetosavlje.org.


Metropolit zagrebački Dositej, rođen u Beogradu, 05.12.1877., uvečer 07.svibnja 1941.doveden je u zatvor zagrebačke policije u Petrinjskoj ulici zajedno sa đakonom Lazarom Živadinovićem i poslužiteljem Radomirom Stankovićem. Te iste noći pretresena je i zgrada zagrebačke metropolije i potpuno opljačkana. Na slikanje i uzimanje otisaka prstiju u zatvoru, metropolita su vodili sa najgorim ološem i kriminalcima. Jedan očevidac kaže: „Strašno mi je bilo gledati starog, bolesnog, nemoćnog i potpuno isprebijanog metropolita Dositeja, koji je, iako isprebijan, uspravno stajao u policijskom hodniku među kriminalcima.“ Po pričanju stražara, među onima koji su se naročito isticali u zlostavljanju metropolita bila je studentica Stilinović iz Gospića. Ona ga je tukla revolverom po glavi i rukama, čupala mu bradu i kosu i pljuvala u lice. Strašno su izgledale od udaraca natečene ruke sijedoga straca. Belgijski konzul G.Arnold Robert, koji je promatrao metropolita kroz otvor na vratima ćelije, rekao je: „No bogami, ovo je divljaštvo što ovi ljudi rade!“ Zatim su metropolita premjestili u ćeliju br. 8. Mladić koji ga je doveo, pričao je da je u prijašnjoj ćeliji metropolit bio naprosto pretučen od jedne prostitutke kojoj su bili obećali da će je pustiti na slobodu ukoliko palicama istuče metropolita. Ona je to rado prihvatila i toliko ga tukla da je padao u nesvijest. Kad su ga doveli u ćeliju br.8 on još nije bio pri svijesti i „često je povraćao žuč.“ Očevici su pričali da je metropolit onima koji su ga  mučili rekao: „Djeco, zašto to radite?“ I sami stražari su se nad svim tim zgražali. Pošto je zbog batina i mučenja izgledao vrlo loše, a kako ustaške vlasti nisu željele da im umre u zatvoru, odlučili su da ga pošalju u Beograd. Iz ćelije su ga izveli neki mladići uhićeni zbog komunizma, pošto ga ustaše nisu htjeli voditi. Dok je stigao do zagrebačkog željezničkog kolodvora, metropolit je dva puta u hodniku zatvora i jedanput na samome kolodvoru pao u nesvijest.
Poslije ispraćaja metropolita iz Zagreba, tadašnji šef ustaške policije u Zagrebu Božidar Cerovski, 24.svibnja 1941., hvalio se u jednome društvu kako je u zagrebačkom policijskom zatvoru bio metropolit Dositej „kojega su strašno tukli i čupali mu bradu“. Po pričanju Cerovskoga, „ metropolit je bio tako strašno izmrcvaren, da je jedva živ utrpan na vlak za Beograd.“ U daljem razgovoru Cerovski je kazao „da je glavno da je metropolit Dositej otišao živ do željezničkog kolodvora, a što će dalje biti s njim, to nije važno.“ Tu svoju priču završio je podrugljivo riječima: „Sada se metropolit sigurno nalazi na nebu, igra se sa anđelima i gleda na nas.“
Metropolit Dositej je 8.svibnja uvečer utrpan u vlak i poslan za Srbiju. Kad je sutradan stigao u Beograd, odmah je prenijet u sanatorij Živković u ulici kraljice Natalije, br.84. Uslijed zlostavljanja bio je ne samo fizički oronuo, već i duševno potišten. Detaljno su ga pregledali liječnici, i to: internist dr. Radmilo Jovanović, sanitetski pukovnik, neurolog dr. Vladimir Vujić, sveučilišni profesor, kirurg urolog dr. Ivo Jovanović, šef Odjela Opće državne bolnice, i kirurg dr. Vojislav Đorđević, operator za opću i moždanu kirurgiju i ustanovljeno je da se: „ Visokopreposvećeni metropolit nalazi u stanju teškoga stupora (obamrlosti) i psihičke dezorijentacije: govori teško, nerazgovijetno, nepovezano i ne reagira na bilo kakav fzički dodir, npr.vreli predmet, ubod, pritisak. Lice mu je modro, nateklo, prekriveno prostranim krvnim sufuzijama. Iz brade i sa glave je čupana kosa, i ta mjesta su podlivena krvlju. Grudni koš, leđa, ramena i ruke pokriveni modricama-ekimozama i otocima, zglobovi podlaktica i šaka otekli, modri, diformni. Bedra išarana modricama, koljena otečena i pokreti artikulacija nemogući. Naročito upada u oči jezik koji je ispao iz usta, modar i krvav, odebljao od rana visi kroz razbijene i izranjene desni. Ranjenik je febrilan, pokazuje znakove akutne srčane slabosti i bronhitične pojave. Ispitivanje refleksa nemoguće, i to atelarnih zbog otoka, a zjeničnih zbog krvlju podlivenih bjeloočnica i natečenih arkada, koji potpuno zatvaraju očne duplje. Donji dio abdomena natekao uslijed retencije mokraće. Sve navedene unutrašnje i vanjske povrede su teške traumatične prirode i nanijete udarcima tupog oruđa i čupanjem, kao što je slučaj sa jezikom i kosom.“ Metropolit Dositej je ostao u snatoriju osamdeset dana na liječenju, ali se njegovo zdravlje sporo popravljalo. I kad je izišao iz sanatorija, „ostale su još uvijek trajne posljedice teško povrijeđenog organizma.“ Zbog teške duševne bolesti, koja je postala neizlječiva, metropolit Dositej nije više bio sposoban ni da upravlja samim sobom, a kamoli svojom imovinom i da obavlja bilo kakve dužnosti. Zbog toga je 1942.godine sv. Arhijerejski Sinod morao ga staviti pod skrbništvo. Poslije toga je metropolit Dositej živio još dvije i pol godine kao teški fizički i duševni bolesnik, dok nije 13.siječnja 1945.umro u Beogradu.

Tropar glas 1.
Pravoslavija nastavniče, blagočestija učitelju i čistoti, vseljenija svjetilniče, Arhijerejev Bogodohnovenoje udobrenije Dositeje premudre: učenmi tvoimi vsja prosvjetil jesi, cjevnice duhovnaja, moli Hrista Boga spastisja dušam našim.

ponedjeljak, 21. siječnja 2013.

Sv. Dositej Zagrebački





Srpska pravoslavna Crkva u dvadesetom stoljeću, u stoljeću velikih iskušenja i nesreća za srpski narod, imala je više izuzetnih episkopa (=biskupa). Jedan od njih je bio i mitropolit zagrebački Dositej (Vasić).
Mitropolit Dositej je rođen u Beogradu 1887.godine. Gimnaziju i bogosloviju je završio u Beogradu. Zamonašen je (postao pravoslavni monah) u manastiru (=samostanu) Manasija. Rukopoložen je (=zaređen) u stupanj jeromonaha (monah-svećenik) 1899.godine. Kijevsku duhovnu akademiju, sa stupnjem magistra teologije, završio je 1904.godine, a zatim je dvije godine na Berlinskom sveučilištu izučavao teološke i filozofske znanosti. Nakon toga, u Leipzigu je studirao filozofiju. Od 1907. do 1909.godine predavao je u bogosloviji sv. Save u Beogradu. U Parizu, na Sorboni i Višoj školi socijalnih znanosti, studira od 1907. do 1909.godine. U Francuskoj se upoznao sa rimokatoličkom teologijom i ustrojstvom ove Crkve. Od 1910.do 1912. studira u Ženevi. U toku rata sa Turcima 1912.godine, brine se o ranjenicima. U svibnju 1913.godine, Sveti arhijerejski sabor (sabor biskupa) Kraljevine Srbije izabrao ga je za episkopa (=biskupa) tada najveće srpske eparhije (biskupije) niške, koja je imala oko milijun vjernika. Za episkopa niškog hirotoniziran je (rukopoložen, zaređen) 25.svibnja 1913.
Vladika (grč.despota, vladar; jedan od naziva za biskupe u pravoslavlju) Dositej je 1914. i 1915.godine puno djelovao oko pomaganja stradalnika. Godine 1915.je oko stotinu ratne siročadi smjestio u manastiru (samostanu) sv. Romana kod Đunisa, što im je omogućilo da prežive rat. Kada je srpska vojska, napadnuta istodobno od Austro-Ugarske, Njemačke i Bugarske, u presudnom trenutku ostavljena od svojih saveznika, Britanije i Francuske, morala se povući preko Albanije u Grčku u studenome 1915. Vladika Dositej je ostao sa narodom u Nišu (rodnom gradu sv. cara Konstantina), iako su ministri u povlačenju dolazili vozilima po njega.  Znao je za riječi iz evanđelja: Pastir Dobri dušu svoju polaže za ovce svoje, a najamnik, koji nije pastir, čije nisu ovce, vidi vuka gdje dolazi, i ostavlja ovce, i bježi; i vuk razgrabi ovce i rastjera ih; najamnik bježi, jer je najamnik i nije mu do ovaca (Iv 10, 11-13). Tu u Nišu je i dočekao neprijateljsku vojsku. Vladika Dositej je osobno, sa svećenicima i starcima izišao pred naoružane okupatore i molio u ime zajedničkog stradanja u prošlosti od Turaka i „najviše u ime naše Jedne, Svete, Kršćanske Vjere“ , da neprijatelj poštedi stare i nemoćne i bez obrane ostavljene žene i djecu. Osobno je garantirao za red i mir u Nišu. Neprijatelj je sve obećao, ali samo pet dana po zauzimanju Niša, Bugari su nasilno odveli vladiku Dositeja i internirali ga u Bugarsku. Tada je u Srbiji (po riječima blagopokojnog vladike Save) od Bugara na zvjerski način poubijano oko 150 svećenika.
Vladika Dositej se „iscrpljen glađu i duševnim patnjama“ na svoju eparhiju (biskupiju) vraća iz internacije 1918., nakon bugarske kapitulacije.
Najteži trenuci u životu bili su mu po povratku iz Bugarske, 1918.godine, kada ga je okružila svećenička siročad, raspitujući se za svoje roditelje, ne znajući da su ih Bugari zvjerski poubijali. Kako je sve to doživio, vidi se iz njegove poslanice Anglo-saksoncima 1920.godine, gdje piše:“..moja je duša prepuna bola, moje ruke su previše slabe i moje oči su pune suza; moj se duh brani dok pišem ove redove. Osjećam da mi je potreban utješitelj. No, jesam li ja jedini koga treba tješiti? Oh, kad bih mogao samo govoriti o svojoj duševnoj agoniji! To što sada čujem i vidim nadilazi moja najcrnja predviđanja u vremenu ropstva. Tisuće najboljih sinova moga naroda i sa njima jedan veliki broj od svećenstva-slugu Božjih-poslani su bili u ropstvo, mučeni i ubijani. Vi ćete me zapitati: Zašto? Za koji zločin? Jednostavno zato što su bili Srbi…O kad bi Vi samo znali kako su žalosna u tužna djeca i rođaci naših mučenika! Njihove duše su pune stradanja. Oni zaista trebaju utjehu. Nama su svima potrebne same molitve, jer znajte: nevolja je kod nas sveopća…Meni je žao, draga braćo i sestre u Kristu, što sam i previše daleko da vam mogu govoriti licem u lice kao što kaže veliki i sveti Apostol naroda, te da vam opišem našu materijalnu bijedu i pustoš. O kad bih ovog trenutka umjesto što sam govorim, mogao pustiti da govore usta nekoga od mojih svećenika, koji su tako razbojnički bili ubijeni, kad bi mogli od njih čuti njihove bijede i nevolje, njihovo gladovanje i golotinju-ja mislim da bi se vaša srca ispunila bolom i sažaljenjem, užasom i čuđenjem. Neka bi milostivi Bog sačuvao i naše najgore neprijatelje i najveće zločince od nevolja u kojima se mnoge obitelji naših svećenika-mučenika nalaze.“
To je vjerojatno još više utjecalo na njega da se stavi na čelo raznih dobrotvornih udruženja i da ih materijalno potpomaže. Otvara i Dom za ratnu siročad. Osniva Zadrugu za ispomoć svećenicima i otvara prvu neovisnu crkvenu tiskaru. Izdaje knjige i otvara crkvenu knjižaru. Sve je to vodilo ostvarenju vizije: stvaranju osnove za autonomiju Crkve i klerika u odnosu na državu.
Osnovao je, uz mnogo truda, u jednom manastiru (samostanu) dom za slijepu djecu.
Viđen je kako obilazi dječje bolnice.
O vladici Dositeju su, još za njegova života, kritički nastrojeni svećenici pisali kao o biskupu koji zaslužuje odanost svećenstva i pastve. O njemu su pisali:“I kao čovjek i kao biskup, on zaslužuje da se o njemu stalno piše, ali ne u cilju običnog hvaljenja, već zbog toga što je svaki njegov postupak uistinu dostojan pažnje.“ I još su ga okarakterizirali:“ Otmjenost duha, plemenitost, duhovitost, i veliko poznavanje svoje visoke dužnosti.“ Karakterizirali su ga kao čovjeka visoke inteligencije i kao velikog humanistu. Pisali su još tada da je to nešto novo u našoj Crkvi.
Osim srpskog jezika, veoma dobro je govorio ruski, češki, njemački i francuski jezik; u zarobljeništvu je naučio bugarski, a poznavao je i engleski jezik.
Bio je glavni inicijator za podizanje spomenika na Čegru i osnivanja Narodnog sveučilišta u Nišu. Preko pet stotina puta sudjelovao je na sjednicama niških ustanova i udruženja. Bio je odličan profesor u bogosloviji, odličan organizator, dobar govornik, rodoljub (ako je to danas vrijedno spomena), lijepo odgojen i pun kršćanske dobrote. Čovjek sa iskustvom i vizijom. Živio je skromno, a od svojih prihoda odvajao je za druge, često se zadužujući. Kod svojih svećenika uživao je odanost i poštovanje.
Pronašli smo i podatak da je krsna slava vladike Dositeja sv. Mihael Arkanđeo.
Ropstvo u Bugarskoj u toku rata nije u vladici Dositeju iznjedrilo mržnju, već je kao kršćanski biskup sakupljao i nosio pomoć u Bugarsku kada je ona bila pogođena potresom 1927., a 1931.godine bio je na sahrani sofijskog metropolita. Sve to govori o usmjerenom pogledu tadašnjih srpskih klerika i narodnih predstavnika na Krista, jer su smogli snage oprostiti Bugarima zlodjela iz rata. To je kasnije dosta utjecalo na Bugare, pa je njihova okupacija u Drugom svjetskom ratu bila blaža od prethodne.
Čitavog svog života držao se evanđeoske poruke…idite i učinite sve narode mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio (Mt 28). Dobar primjer toga je i njegov trud kao misionara i delegata Srpske pravoslavne Crkve u Čehoslovačkoj između dva svjetska rata. Od 1920., pa sve do 1925.godine, vladika Dositej je bio delegat Srpske pravoslavne Crkve u Čehoslovačkoj, a kasnije se u Svetom Sinodu bez njega ništa nije odlučivalo u vezi Crkve u Češkoj. Tamo je dugo boravio, u odgovoru naše Crkve na reformni pokret u rimokatoličkoj Crkvi u Čehoslovačkoj. Tada je iz rimokatoličke Crkve, nošeno poletom nedavno zadobijene slobode i panslavizma, istupilo preko milijun ljudi, koji su tražili da budu primljeni u okrilje pravoslavne Crkve. I tada je SPC, u najkulturniji slavenski narod, poslala vladiku Dositeja.
Vladika Gorazd je za njega svjedočio da je bio „oduševljeni Slaven i intimni prijatelj čehoslovačkog naroda“. Vladika je putovao i propovijedao, plijenio dobrotom, manirama i znanjem. Vjerujući Česi i Moravci oduševljeno su ga dočekivali, a vladika im je uzvraćao svetim Liturgijama (misama) na slavenskom jeziku, i besjedama na njihovom materinjem jeziku (tada je Vatikan još ustrajao na službama isključivo na latinskom). Odlično je surađivao sa svetim vladikom Gorazdom u obnovi pravoslavlja u češkim zemljama. Rado je viđan na posvetama crkava u Češkoj. Znao je za svoju biskupiju izrađene antiminse (platno sa ušivenim relikvijama; na njemu se vrši Liturgija-misa) nesebično razdijeliti po Čehoslovačkoj. Sadašnja pravoslavna Crkva u češkim zemljama i Slovačkoj redovno se sjeća vladike Dositeja i onoga što je on iz kršćanske ljubavi učinio za njih.
S druge strane, vladika Dositej je pomagao i da se organizira pravoslavno stanovništvo koje se oslobađalo unije (sa Rimom; bivši grkokatolici) u Potkarpatskoj Rusiji (koja je između dva svjetska rata bila dio Čehoslovačke). Vladika se tamo trudio da ima sačuva i organizira biskupiju, da im sačuva srpsku jurisdikciju, jer im je to bilo veoma bitno, i da im preko pravoslavne Crkve sačuva i ruski nacionalni identitet. Vladika Dositej je tu uložio neizmjernu ljubav, osobne utjecaje, vrijeme i novac. Čak je i uhićavan od strane vlasti, kojima nije odgovarao njegov uspjeh, a kasnije su mu uskraćivali vizu za Čehoslovačku, iako je Sveti Sinod inzistirao na tome. U Jugoslaviji, u ruskim izbjegličkim krugovima, važio je, pored patrijarha Barnabe, za najvatrenijeg rusofila među srpskim biskupima.
Kada je ruski narod umirao od gladi dvadesetih godina, vladika Dositej je bio delegat Kraljevske Vlade u Međunarodnoj ligi za potpomaganje gladnim Rusima, i širom Jugoslavije je propovijedao pozivajući na milosrđe i bratsku ljubav prema stradajućem ruskom narodu.
Između dva svjetska rata, bio je jedan od naistaknutijih biskupa SPC, skoro stalni član sv. Sinoda, administrirao je više biskupija, i zamjenjivao patrijarha Barnabu u bolesti i poslije smrti. Kada se birao patrijarh obnovljene patrijaršije, sveti vladika Nikolaj predlagao je njega. Na kasnijim izbornim saborima, vladika Dositej je bio jedan od ozbiljnijih kandidata. Srpska pravoslavna Crkva ga je često slala u inozemstvo kao svog delegata. Bio je u Ženevi, Baselu, Ateni, Bugarskoj (1929.i 1931.) itd. Malo je poznato da je metropolit Dositej bio i u Indiji. Tamo je boravio tijekom zime 1936./1937., u ruskoj misiji među Indijcima. Metropolit Dositej je propovijedajući obišao cijelo Malabarsko primorje. Velika je bila ljubav za Krista i hrabrost obraćenih Hindusa, jer su ih većinski hinduisti progonili. Koliko misionarenje u tim podnebljima ponekad može biti opasno, može se vidjeti iz sljedećeg događaja. Jednom prilikom, metropolit Dositej je u crkvi primjetio, iza ikone, zmiju kobru. Ona se više puta pojavljivala. Kasnije ej obaviješten da je jedan vjernik umro od njenog ujeda.
Zajedno sa češko-moravskim biskupom Gorazdom imao je viziju misionarenja i u Americi, među pripadnicima drugih naroda, ali je to naišlo na podijeljenost u sv. Sinodu, koji im je uskratio blagoslov, tako da je taj pokušaj ostao neostvaren.
Na molbu sv. Sabora SPC, primio se službe prvog metropolita zagrebačkoga. Odlikovan je više puta.
U Drgom svjetskom ratu, odmah po napadu na Kraljevinu Jugoslaviju, neprijatelji su biskupomučenika Dositeja zatvorili u Zagrebu. Tamo su ga hrvatski ustaše bjesomučno mučili, a u tom mučenju sudjelovale su i rimokatoličke redovnice. Bez svijesti, strašno izubijanog, metropolita zagrebačkog Dositeja, nijemci su vlakom prebacili iz Zagreba u Beograd. Čim je stigao, smješten je u zatvor Gestapoa, u ćeliju u kojoj je prije njega bio patrijarh srpski Gavrilo (Gabrijel). Pošto je bio u teškom stanju, prebačen je u sanatorij, pa na kućnu njegu kod poštovatelja. Metropolit Josip i sv. Sinod, svo vrijeme su vodili brigu o njemu. Posljednje dane svog stradalničkog života proveo je u beogradskom samostanu Vavedenje (=uvod u hram Bogorodice), pod brigom sestara ruske igumanije (monaške poglavarice) Angeline. Od zadobijenih fizičkih i psihičkih rana, preminuo je 14.siječnja 1945.godine.
Sveti arhijerejski Sabor Sprske pravoslavne Crkve je 22.svibnja 1998.godine proglasio metropolita zagrebačko-ljubljanskog Dositeja (Vasića) za ispovjednika-mučenika pravoslavne Crkve. U kalendaru SPC spominje se 13.siječnja/31.prosinca.

prevedeno sa: http://radiosvetigora.wordpress.com