"Kad sam došao na parohiju (župu)
živio sam 4 mjeseca udaljen 2.5 km od sela do crkve. Nigdje ni žive duše, nisam imao ni poštenog puta do crkve. Pored nas je bilo jedino crkveno dvorište i seosko groblje. Okolo su polja i šume. Nema nikakvog svjetla, jedino je kod crkve postojala struja. Kućica skromna, dvije prostorije fizički odvojene, zidovi tanki kao papir. No, iako nismo imali ništa, imali smo ljubavi i vjere da će sve kad tad doći na svoje. Naprosto, vidjet će i ti ljudi da mi nismo tu došli da ih globimo i iznuđujemo novac. Kad se sjetim tog perioda, naprosto na mogu, a da se ne divim svojoj ženi koja je tada imala samo 20 godina i bila trudna. Ne znam kako bi se neka druga ponašala da je netko odvede živjeti u zabit u kojoj nema ništa, samo groblje i pusta polja. No, ona je to podnijela s ljubavlju i narod je to uvidio. Kasnije smo prešli u selo, u staru kuću, koju smo uspjeli obnoviti iznutra (ako Bog da i pronađemo dobre ljude, obnovit ćemo je i izvana), ali se rado sjećamo toga perioda. To nas je tako vezalo jedno za drugo, i vezalo nas za bogoslužje. Također, vidjevši njenu ljubav prema bogoslužju, i sam sam dobio volju raditi na obnovi liturgijskog života na svaki mogući način: predavanja u kući, razgovori, akcije u selu, portal Pouke.org..
Dakle, sve sam ovo pisao za buduće mlade svećenike i njihove supruge, a i za one koji misle da se svećeničke supruge valjaju u "svili i kadifi". Buduće svećeničke supruge, nemojte se udavati za bogoslove zbog novca, jer je veoma moguće da ih nikada nećete imati, možda nećete uspjeti ni kuću napraviti, ni da se pošteno kruha najedete. Ali ako imate ljubavi prema Bogu i svećeničkoj službi kojom se bavi vaš muž, bit će vam čast da budete svećenička supruga. Bit ćete njegova desna ruka u crkvi, bit ćete njegov pjevač i sakristan, i čitač, i zvonar i đakon..a blago takvim svećeničkim suprugama, jer je velika plaća njihova na nebesima."
(anonimni svećenik)
Ova priča me podsjeća da netko čezne za mirnim obiteljskim životom u malom pitomom selu, gdje je potočić maleni i jorgovani cvjetaju, a Bog ga poziva u vrevu grada, na kucanje od vrata do vrata, na obraćanje krivovjernika i sukobljavanje s ministrima, gdje će čeznuti za rijetkim trenucima samoće da povjeri svoje srce Bogu i za malim krugom prijatelja s kojima će dijeliti svoju duboku i složenu intimnost na duhovan način. Eto, tako ja zamišljam život svećenika. No, u svemu treba tražiti Božju volju...
OdgovoriIzbrišiSreću i svaki blagoslov nebeski udijelio ti Gospodin i neka te prati tijekom nove 2013. godine, to ti od srca želim...
Također! :)
OdgovoriIzbrišiDrugim riječima, podsjeća te na nekog tko ne želi živjeti svoje svećeništvo, nego gleda u njemu seosko ladanje? No, čovjek je bio vrlo realan u opisu svojih problema. Svećeništvo nije samo za gradove, sukobe sa politikom i držanje duhovnih obnova mladima u cvjetnom naselju i ne znam gdje. Svećeništvo je također i za zabita sela, koja više ne mogu crkvi neznam što dati, a ipak ih nastanjuju ljudi-Božje slike.
A to da su današnje rkt župe u gradovima objektivno prevelike i za celibatne svećenike, to stoji.