četvrtak, 30. studenoga 2017.

Vođa raskolničke i nepriznate tzv. „Kijevske patrijaršije“ pokajao se zbog raskola i zatražio oproštenje od Ruske Pravoslavne Crkve




            Mnogo puta do sada pisali smo o crkvenim raskolima u pravoslavlju. Naglašavali smo da postoji samo jedna i jedinstvena Pravoslavna Crkva, koja se sastoji od 14 lokalnih samoupravnih Crkava, i da se izvan njih ništa ne može nazivati pravoslavnim. Sve ove ukrajinske, makedonske, crnogorske, istinopravoslavne, hrvatske i ne znam kakve sve „Crkve“, dokle god nisu u pravoslavnom zajedništvu, ne mogu se smatrati pravoslavnim Crkvama. One nemaju Duha Svetoga, nisu dio Tijela Kristova, njihovi „sakramenti“ su nedjelotvorni.
            Jedna od raskolničkih vjerskih organizacija je i takozvana „Kijevska patrijaršija“, vjerska organizacija u Ukrajini, koja je 1992.g. otpala od Pravoslavne Crkve, jednostranim proglašenjem autokefalnosti. Od tada, ona je bila uzrok mnogih nereda i nemira u Ukrajini.
            No, njezin se osnivač Filaret Denisenko obratio Svetom Arhijerejskom Saboru Ruske Pravoslavne Crkve, zatraživši oproštenje zbog izazvanog raskola, i obnovu crkvenog zajedništva otpalih Ukrajinaca s Pravoslavnom Crkvom. U svome pismu kaže: „Tražim oproštaj u svemu u čemu sam pogriješio riječju, djelom i svim svojim osjećajima, i od srca iskreno opraštam svima“. Sabor RPC je odlučio da se osnuje komisija za pregovore s članovima navedene raskolničke vjerske zajednice. Komisijom će predsjedati mitropolit volokolamski Ilarion.
           



srijeda, 29. studenoga 2017.

Donošenje hrane na grobove




            Danas ćemo nešto reći o jednom pravoslavnom običaju, po kojemu su pravoslavni vrlo prepoznatljivi među nepravoslavnima. Običaj je to koji i uvelike zbunjuje nepravoslavne. Radi se o donošenju hrane na grobove pokojnika, blagovanju te hrane na grobovima i ostavljanju hrane na grobovima. Mnogi ljudi koji prvi puta čuju za to, ili taj običaj ironično prokomentiraju („što će mrtvacima jelo“) ili se sablazne („tko je vidio jesti na grobu“). Na raznim mjestima možemo pročitati kako su takvi običaji poganskog porijekla, tj. kako Pravoslavna Crkva obdržava ostatke poganskog kulta mrtvih. Što dakle reći o ovome?
            Prvo ćemo istaknuti kako u izvornoj pravoslavnoj tradiciji vjernici zaista donose hranu na grobove, a ne cvijeće i cvjetne vijence. Vijenci od cvijeća na grobove pokojnika nisu se donosili ni kod starozavjetnih Židova, ni kod ranih kršćana, te ne spadaju u pravoslavnu tradiciju ni danas. Taj običaj je poganskog porijekla, on potječe od starih Grka i Rimljana, koji su vijencima od cvijeća ukrašavali svoje pokojnike i njihove grobove. Kod njih su postojali i posebni dani, koji su se zbog tih vijenaca nazivali „danima ruža“ (dies rosarum). Poznati kršćanski apologet II. st., Minuncije Feliks, tim povodom kaže: „Blaženi pokojnici nemaju potrebe za cvijećem, a nesretni mu se neće obradovati.“ Ako pravoslavni donose vijence na grobove, to je plod utjecaja rimokatoličke tradicije i zapadne popularne kulture, te predstavlja raskorak s pravoslavnom tradicijom. Dakle, autentično kršćanski običaj je hrana na grobu, a ne cvijeće.
            Što se tiče donošenja hrane na grob pokojnika, da bismo ispravno razumjeli taj autentični kršćanski običaj, moramo u njemu razlikovati tri razine:

1.)    Hrana na grobu kao dio službenog obreda, rituala, liturgijskog čina Pravoslavne Crkve;
2.)    Hrana na grobu kao pobožni i legitimni kršćanski narodni običaj pojedinog naroda;
3.)    Kriva vjerovanja, praznovjerja i pretjerivanja u točkama 1.) i naročito 2.)

Donošenje hrane na grob pokojnika je dio službenog liturgijskog obreda Pravoslavne Crkve, utvrđenog od davnina i teološki je jako dobro obrazloženo. Ona se donosi na dan sahrane, zatim na spomene i parastose (3., 9. i 40. dan po smrti, zatim na polugodišnjicu i godišnjicu smrti), te na velike godišnje zadušnice (zadušne subote; odgovaraju rimokatoličkom Dušnom danu). Ne donosi se bilo što, već samo: koljivo (kuhana zaslađena pšenica), vino, te pogača i med. Grob i koljivo se prelijeva vinom. Ako je parastos u crkvi, donosi se to u crkvu. Svrha ove hrane je da bude molitveni podsjetnik i vidljivi simbol vjere u uskrsnuće. Žito je biblijski simbol uskrsnuća (Iv 12, 24; 1 Kor 15, 36). Med u pšenici označava slatkoću budućeg vječnog života. Kruh je simbol Euharistije, a vino podsjetnik na Krv Kristovu po kojoj smo otkupljeni. Sam čin uzimanja te hrane na grobu, kao i njenog stavljanja na grob u simboličnoj količini, ustvari predstavlja živi izraz vjere u uskrsnuće. Kada čitamo evanđeoske izvještaje o uskrslom Isusu, vidimo da su njegova ukazanja uvijek vezana uz uzimanje hrane (jedenje ribe pred apostolima, doručak s apostolima uz jezero). To nije slučajno; Krist upravo kroz uzimanje fizičke hrane nagoviješta obnovu stvarnog fizičkog tijela i na taj način, pobjedu nad smrću, ne samo kroz zagrobni život, već i kroz stvarno fizičko uskrsnuće. Donoseći na grob prehrambene namirnice koje su simboli uskrsnuća, blagoslivljajući ih molitvom, obredno ih uzimajući i stavljajući na grob, pravoslavni kršćanin posvješćuje stvarnost uskrsnuća, komemorira Isusovo uskrsnuće i molitveno priziva onaj Dan, kada će zajedno sa svojim pokojnicima u Carstvu Božjemu ponovno zagristi u hranu, kao i Krist nekoć pred apostolima. Hrana je tu samo vanjska manifestacija molitve i navještaja, baš kao što se u Crkvi, i istočnoj i zapadnoj, oduvijek koriste materijalni znakovi kod sakramenata i blagoslovina.
Ovo je dakle prva, službena, obredna razina donošenja hrane na grobove. Iz nje se kod nekih naroda, naročito kod Srba, razvio običaj donošenja drugih vrsta hrane i pića na grobove ili u crkve, te blagovanja i druženja na spomen pokojnog. Ovaj običaj također nije poganski, već predstavlja daljnji razvitak onog temeljnog blagovanja koje smo opisali, u spomen na uskrsnuće. Osim toga, on ima karitativnu dimenziju. Naime, u Pravoslavnoj Crkvi (kao i u katoličkoj) se, osim molitve i Euharistije za pokojne, prakticira i davanje milostinje za njih, za pokoj njihove duše. Zato se kod pobožnog naroda počelo u spomen na pokojne, na dan njihovih zadušnica, priređivati obroke, dijeliti hranu, častiti rođake, susjede i siromašne. Određene količine te hrane, ostavljene na grobovima, uzimali bi siromašni, prosjaci itd. S tim ciljem je ta hrana i bila ostavljana na grobovima, a ne zato jer je netko mislio da će pokojnik jesti. Nama, ljudima modernog doba, ovaj običaj može biti čudan. No, treba se prisjetiti da su ovi običaji nastali u doba kada je vladalo siromaštvo, u srednjem vijeku kada nije bilo socijalne države, ni pučkih kuhinja, ni prihvatilišta za beskućnike, ni humanitarnih organizacija. Novca nije bilo, nego su ljudi trampili, trošili ili darivali ono što su kod kuće proizveli. Ljudi su pomagali kako su znali, i snalazili se za hranu kako su umjeli. Tako je i pobožni pravoslavni puk na Balkanu, u produžetku molitvenog uskrsnog simboličkog blagovanja na grobu, priređivao dodatne obroke i posluživanja na grobovima, crkvama i po kućama, kao milostinju za duše svojih pokojnih.
Naravno, kao i u svemu u životu, tako se i u ovim obredima i običajima kroz vrijeme stvorilo puno zastranjenja. Mnogi ljudi su kroz stoljeća počeli ove obrede i običaje shvaćati krivo, unositi u njih mnogo praznovjernih elemenata, te pretjerivati. Tu dolazimo do treće razine, u kojoj ljudi, često bez ikakve molitve, prakticiraju prejedanje, opijanje i nedolično ponašanje u ovim običajima na grobljima; događa se i da pale cigarete na grobovima, što je teški grijeh (SPC je izričito zabranila pušenje na svetim mjestima). Kod mnogih nedostaje bilo kakva svijest o izvornom uskrsnom i karitativnom karakteru ovih običaja.
Pravoslavna Crkva je uvijek govorila protiv tih zastranjenja, na svim razinama, te ne prestaje i danas opominjati ljude da održavaju pravu mjeru i izvorni karakter tih običaja. Ono što je za nas važno, jest to, da se radi o autentičnim kršćanskim obredima i običajima, koji izriču duboke kršćanske istine uskrsnuća, molitve za umrle i ljubavi prema bližnjima. Nema tu nikakvog poganstva, ni poganskih upliva; važno je samo to da čovjek kod prakticiranja tih obreda i običaja zadrži umjerenost, kršćansko vladanje i ispravnu nakanu i svijest o karakteru tih običaja.

utorak, 28. studenoga 2017.

Uz početak božićnog posta


 Danas počinjemo božićni post. Donosimo zato kratku, ali snažnu poruku o smislu posta, od sv. Gabrijela Gruzijskohg, o čijem herojskom djelovanju smo već pisali u članku Sv. Gabrijel Gruzijski - Ilija našeg doba

"Pitao sam starca Gabrijela kako da postim, nisam slutio tada što će mi reći. Kada sam ga, dakle, to pitao, on me pogledao, šutio je neko vrijeme, a onda me poveo u stranu, da nitko ne čuje, i ispričao mi cijeli moj život, sve moje grijehe koja sam učinio od djetinjstva, kao da je bio pored mene. Bio sam jako potresen. Zaprepašten. Počeo sam plakati. Zatim, kada sam se pribrao, opet smo sjeli, starac je bio jako blag i tješio me. Onda je donio neku hranu i rekao: Uzmi, posluži se malo!.. Rekao sam, još uznemiren: "Oče, ne mogu sad ništa jesti." On je tada odložio pladanj i rekao: "Eto dijete moje, to je post! Kad vidiš svoje grijehe, pa od bola ne možeš jesti."

Starac Gabrijel Gruzijski

petak, 24. studenoga 2017.

Može li Hrvat biti član Srpske Pravoslavne Crkve?




            Neke naše prethodne objave ponovno su potakle određena pitanja oko nacionalne pripadnosti članova Pravoslavne Crkve. Postoje brojne predrasude; ljudi vjeruju da je Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) „samo za Srbe“, ne razumiju kao bi Hrvat ili pripadnik nekog trećeg naroda mogao biti član SPC; misle da SPC „srbizira“ eventualne svoje članove drugih nacionalnosti. Kako dakle stoje stvari s članstvom u SPC Hrvata i ostalih nesrba? Jesu li Hrvati i ostali nesrbi iz Hrvatske ili drugih zemalja uskraćeni po pitanju prakticiranja pravoslavlja?
            Što se tiče odgovora na pitanje iz naslova, možemo kratko reći da članstvo u SPC ne postoji, baš kao što ne postoji ni članstvo u ruskoj, bugarskoj, ili bilo kojoj drugoj Crkvi. Ne možete se „učlaniti u SPC“. Ne postoji takav obred ni procedura, ne postoji ni „članska iskaznica“, niti postoji „prečlanjivanje“ iz jedne pravoslavne Crkve u drugu. Svi pravoslavci pripadaju jednoj i jedinstvenoj Crkvi Kristovoj – Pravoslavnoj Crkvi. Ona sebe smatra jednom, svetom, katoličkom i apostolskom. Ona ima teritorijalni ustroj, po biskupijama i crkvenim pokrajinama, baš kao i zapadna Katolička Crkva. Jedino nema poglavara poput pape, nego se pravoslavno jedinstvo ostvaruje kroz zajedničku vjeru, koju ne ispovijeda nijedna vjerska zajednica osim Pravoslavne Crkve, kroz zajedničke sakramente, kojima nemaju pristupa nepravoslavni, i zajedničko crkveno pravo, vlastito samo Pravoslavnoj Crkvi. Kao što u rimokatoličkoj Crkvi ne možeš biti „član“ zagrebačke nadbiskupije, već eventualno imati kanonsko prebivalište ili boravište u njoj, tako ne možeš biti član ni SPC, nego je jednostavno prihvaćaš kao svoju mjesnu Crkvu, koju ti je Bog darovao.
            Ulaskom u Pravoslavnu Crkvu, kroz bilo koju od njih 14 mjesnih (rusku, srpsku, grčku…), vi postajete član sveopće, univerzalne Crkve. Ta Crkva ima isto Sveto Pismo kao i ostali kršćani, te ima prvih tisuću godina zajedničke tradicije sa zapadnim kršćanima, pa na osnovu toga vjeruje kako je Bog stvorio sve ljude, i kako jednako voli sve narodnosti i rase. Svi ljudi, bez obzira na nacionalnost, imaju pristup u Pravoslavnu Crkvu.
            Naravno, nije moguće zanemariti da su u određenim lokalnim Crkvama neki narodi u većini; tako su i na našim prostorima oduvijek većinski pravoslavni narod i nositelji pravoslavlja Srbi, pa se po njima i Pravoslavna Crkva na našim prostorima naziva srpskom (što je samo jedan od njezinih naziva). Jednako tako, ne može se zanemariti ni da su rimokatolici u Hrvatskoj i BiH u ogromnoj većini Hrvati, pa zato i katoličke biskupije u te dvije države nose jaki hrvatski nacionalni naboj, što katolicima iz redova nacionalnih manjina uopće ne smeta. Tako ni pravoslavnima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj ne smeta da svoje pravoslavlje žive u SPC.
            Kako, dakle, Hrvat može postati pravoslavac u Hrvatskoj? Jednostavno – obratite se pravoslavnom svećeniku koji je nadležan za vaše mjesto stanovanja, i to je to. Pošto je SPC kanonska za područje Hrvatske, to će naravno biti svećenik SPC, jer nema nijednog dijela Hrvatske koji nije prekriven crkvenom jurisdikcijom SPC. On će vas nakon pouke primiti, bilo putem krštenja, ili krizme, ili jednostavno ispovijesti vjere, ovisi o vašoj situaciji. Dakle, sve jednako kao i u Katoličkoj Crkvi.
            U SPC nitko nikoga ne uvjetuje njegovom nacionalnošću, niti ga uopće pita za to, jer, kao što smo rekli, SPC je kršćanska Crkva i ne dijeli ljude po tom kriteriju. U matične knjige se upisuje vaša nacionalnost (kao i u rimokatoličke, barem starije), ona kojoj pripadate, bez mijenjanja.
            Često se od raznih zlonamjernih ljudi čuju optužbe kako SPC navodno „srbizira“ svoje vjernike. To su potpune besmislice. Razmislite i sami: tko vama može promijeniti nacionalnost protiv vaše volje? Pravoslavni svećenik sigurno neće dežurati u vašem domu svaki dan, pazeći kako se vi nacionalno izjašnjavate, niti ga to zanima. Vi ste član Crkve, primate sakramente, molite se, idete na službe, angažirate se u Crkvi i sl. Ali koje ste nacionalnosti, nitko vas neće pitati, niti će vas itko oko toga forsirati.
            Usprkos većinskom srpskom  narodu, SPC je uvijek bila multinacionalna. U Zagrebu su crkvenu općinu osnovali, uz Srbe, i Cincari (grčko-makedonski Vlasi), koji su bili prisutni i u Ivaniću, te selima oko njega. Nitko ih nije „srbizirao“, već su ravnopravno sudjelovali u crkvenom životu, bili predsjednici crkvenih općina, graditelji crkava i dobročinitelji. U crkvama su imali svoje pjevnice, s kojih su odgovarali na bogoslužjima na grčkom jeziku, dok su Srbi sa svojih odgovarali na crkvenoslavenskom, i tako su u navedenim  mjestima bile služene dvojezične Liturgije. Ruska zajednica je također dala veliki doprinos srpskoj pravoslavnoj crkvenoj općini zagrebačkoj, kroz svećenike i angažirane laike. O tome još i danas svjedoči kapelica na Mirogoju, a i ikonostas zagrebačkog samostana na Svetom Duhu je izrađen darovima pobožnih Ruskinja, i monahinje su bile Ruskinje. Pa i danas, u zagrebačkoj preobraženskoj crkvi mole se Bogu, rame uz rame, pravoslavni Srbi, Hrvati, Rusi, Ukrajinci, Grci, Romi, čak i jedan Japanac pravoslavne vjere. Dolazi redovito i nekoliko Etiopljana (doduše, oni nisu pravoslavni). Tako da je ta „srpska“ crkva u Zagrebu ustvari možda čak i najviše multinacionalna od svih zagrebačkih crkava. Udruga zagrebačkih Rusa nosi ime po sv. Dositeju, Srbinu i prvom mitropolitu zagrebačkom.
            Slično je i u ostalim mjestima. U manastiru (samostanu) Lepavini, čuvenom po čudotvornoj ikoni Bogorodice, duhovnu okrepu nalaze pravoslavni i nepravoslavni svih narodnosti. U tom manastiru, kao i u pravoslavnim selima kalničkog Prigorja, od pravoslavnih vjernika često ćete čuti „kaj“, i pronaći kajkavska prezimena.
            U Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj, monahinje su Slovenke. U glasovitom manastiru Kovilj u Vojvodini ima monaha (uz dominantne Srbe) i Makedonaca, Bugara, Slovaka i Hrvata. U dijaspori, raste broj Nijemaca, Francuza, Švicaraca i ostalih, svećenika SPC. Štoviše, postoje i frankofone parohije (župe) SPC u Švicarskoj, dok u Španjolskoj (osobito u Barceloni), postoji čitav vikarijat u sklopu zapadnoeuropske eparhije SPC. Sastavljen je od Španjolaca, i svećenika i vjernika, služi se samo na katalonskom jeziku – pa ipak, u sastavu su SPC.
            Slično je i u ostalim pravoslavnim Crkvama. Sve su one uglavnom višenacionalne, bez obzira na dominantni narod. Sjetimo se samo stotina tisuća pravoslavnih Amerikanaca, sedam milijuna Afrikanaca u misijama..
            Svi sveci koji su živjeli na teritoriju Hrvatske prije raskola 1054.g. su istodobno i pravoslavni sveci. Sv. Dujam u Splitu, sv. Kvirin u Sisku, sv. Mauro u Poreču, sv. Euzebije i Polion u Vinkovcima – sve njih štuju i pravoslavni. I pravoslavni Hrvati štuju sv. Savu i ostale srpske svece, jer, sveci nisu hrvatski ili srpski, već Božji. Kada je netko kanoniziran u jednoj mjesnoj pravoslavnoj Crkvi, postaje svetac univerzalne Pravoslavne Crkve. Tako je npr. sv. kralj Milutin bio jedan od najvećih srpskih srednjovjekovnih vladara. Pa ipak, njegove neraspadnute i čudotvorne relikvije čuvaju se i štuju u Sofiji, prijestolnici Bugarske.
            Prema tome, ne treba nasjedati stvarno zlim dezinformacijama koje SPC prikazuju kao nacionalno netrpeljivu Crkvu. Za pravoslavne Hrvate, ona je ovdje kanonska Crkva, koja ih objeručke prima, i omogućuje im da razvijaju svoju duhovnost i spašavaju svoje duše. Nitko ih ne sili čak ni na srpske običaje – neki čak nemaju ni krsnu slavu, što se smatra osnovnim srpskim crkvenim i nacionalnim obilježjem. Pa ipak, i oni svoje kršćanstvo žive u SPC, poštujući je kao svoju mjesnu Crkvu.
            Malo ljudi zna da se u okvirima SPC nalazi i jedna „nacionalna“  autonomna kanonska Crkva. To je Autonomna Ohridska Arhiepiskopija, kanonska pravoslavna Crkva na području Makedonije. Suprotno dezinformacijama, postoji dakle jedna regularna, samoupravna i priznata makedonska pravoslavna Crkva, sastavljena od Makedonaca, s makedonskim jezikom, punom samoupravom i mogućom autokefalnošću. Sve u okvirima SPC.
            Nitko u SPC sve te ljude ne smatra Srbima, niti ih srbizira. Ne postoji nijedan dokument SPC koji bi negirao hrvatsku državu, hrvatski narod, hrvatski jezik, ili bilo što drugo. Naposljetku, nije ni poslanje ni kompetencija Crkve da priznaje ili ne, narode ili države. To što se hrvatski jezik ne koristi, posljedica je okolnosti što ga nitko od vjernika nije ni tražio. Jer, Ustav SPC jasno kaže da se u SPC dozvolom Sinoda slobodno koriste i drugi jezici.
            Pokojni patrijarh Pavle javno je i jasno pozvao Srbe na miran život i integraciju u Hrvatskoj. SPC je partner hrvatske države; ona je na teritoriju RH konstituirala poseban episkopski savjet (biskupsku konferenciju) te sklopila ugovor s RH. Na temelju tog ugovora, namjenskim i kontroliranim trošenjem novca, RH pomaže karitativnom djelovanju među hrvatskim državljanima pravoslavne vjere, skrbi o povijesnim crkvama i manastirima na hrvatskom teritoriju (a ne da novac ide u Srbiju, kako izmišljaju neki) i sl. Postoje i mogućnosti školskog vjeronauka, dušobrižništva u institucijama, sklapanja braka u crkvi koji vrijedi i kao državni, i sl. Prema tome, SPC je u potpunosti integrirana u život hrvatskog društva, pomaže njegov razvoj, i ne treba nasjedati smicalicama da ona tobože „ne priznaje Hrvatsku i Hrvate“. Sve je to dodatni razlog da se Hrvat može u SPC osjećati kao kod kuće.
            Posebno je gnjusna laž da se SPC „moli za srpski narod, a ne za Hrvate“. Naime, nijedna pravoslavna Crkva na svijetu se ne moli samo za određenu etničku grupu. Pravoslavna Crkva moli za sve ljude, štoviše, i za cijelu tvorevinu. Kada se u pravoslavnoj Liturgiji koristi riječ „narod“ ili „rod“, iza toga se krije grčki pojam (izvornici liturgijskih tekstova Pravoslavne Crkve su na grčkom) laos, a ne etnos. Laos znači narod u smislu naroda Božjega, krštenog puka, Božjeg otkupljenog naroda, a ne neke etničke skupine. Ako se u pojedinim molitvama i dodaju prozbe za srpski narod, što je u tome sporno? Zar srpski narod nije dostojan molitve, ili mu molitva ne treba? Taj narod je većinski u pravoslavlju naših prostora. I rimokatolici, iako su čvrsto umrežena Crkva, u svoje misne molitve stavljaju prozbe za hrvatski narod, koji je većinski u Katoličkoj Crkvi našeg podneblja.
            Prema tome, nacionalnost ne samo da nije bit pravoslavlja – ona uopće nije bitna za pravoslavlje. Kada iziđemo pred Boga, naša nacionalnost i državljanstvo nas neće opravdati.
            Pravoslavni Hrvati su relativno rijetki. No, oni postoje, živeći pravoslavlje bivajući ono što jesu, u zajednici sa Srbima i svim ostalim narodima. Jer, upravo to lomi đavla – okupljanje svih ljudi oko Krista i u Kristu.  

srijeda, 22. studenoga 2017.

Susret s nestvorenom energijom Božjom




            Ponekad se Bog javi čovjeku posve nenadano, na mjestu gdje Ga čovjek ne očekuje i u vrijeme kada mu se ne nada. Takvi susreti se urezuju u čovjekovu svijest i mijenjaju ga. Oni su živa teologija, koja posvješćuje čovjeku blizinu Božju u ovozemaljskom blatu.
 Tako sam se i ja, prije određenog vremena, nakon duge i mučne etape svog života, našao u gradu Beču, gdje sam proboravio par dana. Svi znamo da se radi o katoličkom gradu, odnosno, o gradu koji je posve obilježen i prožet katoličkom poviješću, kulturom i tradicijom. Naposljetku, ovaj grad je stoljećima bio sjedište katoličkog zapadnorimskog imperija. Tako smo i mi lutali, obilazeći katoličke crkve i svetinje ovoga grada.
Bilo je kišno, vjetrovito i hladno kada smo ušli u staru rimokatoličku crkvu Maria am Gestade. Lijepa stara gotička građevina. Međutim, usred tog interijera me zatekao jedan neobičan prizor. Na jednom pokrajnjem oltaru nalazila se ikona Bogorodice, posve bizantskog, pravoslavnog stila.
Koliko sam uspio shvatiti iz njemačkih letaka, radi se o kopiji pravoslavne čudotvorne ikone Bogorodice. Original potječe s otoka Krete, iz 15.st., odakle je na čudesan način stigla u Rim, gdje ju je papa u 19.st. predao redovnicima redemptoristima. Vidi se da je u ovoj crkvi veoma štovana.
Međutim, važnije od svih ovih podataka jest to, da me prilikom susreta s ovom ikonom preplavio neobičan osjećaj. Zapravo, nije to bio ni osjećaj, nije se radilo naprosto o emociji. Po onako hladnom vremenu, u hladnoj crkvi, iz ikone je dopirala neka neobična nezemaljska toplina. Teško ju je opisati, jer, osjećaš je kako te grije, ali opet ne na uobičajen fizički način. Ova neobična energija je stvarala jedan ljudskim riječima teško opisivi osjećaj mira i spokoja, potpune rasterećenosti, i što je zanimljivo, toliko je privlačila, da je naprosto bilo teško otići iz te crkve, odnosno udaljiti se od tog oltara na kojemu je stajala. Jednostavno, mogao sam reći sa sv. Petrom, „dobro nam je ovdje biti“ (Lk 9).
Bila je to nestvorena energija Božja, čudesno isijavanje Bića Božjega. Jer, blizina Božja nije stvar našeg umišljaja, mašte, intelektualnog vjerovanja ili emocionalnog doživljaja. Ona je živo iskustvo participacije na Božjem Biću, putem Njegovih nestvorenih energija, koje isijavaju iz Njega.
Nevjerojatna je ta Božja briga za čovjeka. Eto, uredio je da jedna ikona čudesno ode sa svog otoka u Rim, i da njena kopija dospije u Beč, gdje i sada daje utjehu i olakšanje katolicima i općenito ljudima svih vjera. Nama pak, slučajnim putnicima, daje nenadanu duhovnu okrepu, i usred hladnoće kamenog i betonskog velegrada, daje preko nje barem nakratko okusiti goru Tabor – na mjestu gdje bi čovjek najmanje očekivao.
Nekako sam, u ushićenju, uspio napustiti crkvu, no, nikada više ovaj grad neću gledati istim očima. Jer, u jednom njegovom kutu se krije velika Tajna Božja, veća od svih dragocjenosti ovoga grada.