petak, 28. travnja 2017.

Pravoslavlje i politika




            Dugo sam se dvoumio trebam li uopće pisati o ovoj temi. S jedne strane, svjestan sam da je ljudima prilično dosta politike, gledaju je svaki dan na TV-u, internetu, neprekidno ta prepucavanja, krize, afere, itd. No, s druge strane, ne možemo izbjeći tu temu; kaže izreka, ako se mi ne bavimo politikom, ona se ipak bavi nama. Tako da ćemo u skladu s aktualnim događanjima pokušati dati pravoslavni osvrt na ovo osjetljivo pitanje. 

            Ono što razlikuje pravoslavlje od nekih drugih vjerskih sustava na svijetu jest to, da je ono u svojoj srži duboko apolitična vjera. Pravoslavlje je skroz eshatološki i nadnaravno usmjereno, a to znači da ono pokušava sagledati ovaj svijet onakvim kakav on suštinski jest. Da bismo to uspjeli, moramo posegnuti za Božjom Objavom, a ona nam kazuje kako je ovaj svijet u suštini iskvaren i nepopravljiv. Grijehom prvog čovjeka raskinuto je živo zajedništvo s Bogom, čovjek je ušao u pakt s đavlom i postao rob svojih strasti i grešnih sklonosti, a puno oslobođenje će doći tek s Kristovim drugim dolaskom. Ako je ovaj svijet suštinski grešan, i ako ga je nemoguće promijeniti bez, mimo i prije Kristovog ponovnog dolaska, onda je politika u biti besmislena. Ona ne može ponuditi čovjeku rješenje njegovog konačnog problema – spasenja. Zato pravoslavlje nije ideološki sustav uređenja ljudskog društva, i zato ono ne stavlja naglasak na tzv. „promjenu svijeta“, ne teži ovaj svijet učiniti boljim, jer iz Božje Objave shvaća da je to nemoguće učiniti. Pravoslavlje pristupa poput Krista – čovjeku pojedincu, nastojeći ga osvijestiti o njegovom palom stanju, oraspoložiti ga da kaže ne đavlu i da Kristu. Ako čovjek to učini i nastavi kršćanski raditi na sebi, božanska energija će se širiti oko njega, mijenjajući društveni život nabolje; i čim više bude takvih obraćenih ljudi, društvo će sve više i više ozdravljati, bez obzira tko i kako njime vladao. Pravoslavlje ima primarni cilj spasiti dušu za vječnost, a ne popraviti ovozemaljski život, koji će u ovoj ili onoj formi jednoga dana ionako doći kraju. Spašavajući duše koje će dalje širiti oko sebe Evanđelje, ono čini ovaj zemaljski život podnošljivijim, da parafraziramo Krista, postaje sol zemlje i svjetlost svijetu

            Zato za pravoslavlje ne postoji idealni politički poredak. Svi politički sustavi na ovoj zemlji su nužno zlo, posljedica palog svijeta, i sve njih tvore smrtni i grešni ljudi, gonjeni demonima i strastima. Zato padaju i ideologije i stranke, i države i ekonomije, carstva i tzv. „teokracije“, jer u osnovi svih njih stoji smrtno bolestan i duhovno poremećen čovjek, kojega gone strasti pohlepe, požude, zavisti, moći, oholosti, i zato će svako društvo uvijek i obavezno biti korumpirano, izopačeno, nikad pravedno za sve, i propasti će prije ili kasnije. Ideja stvaranja kršćanske države, gdje bi se na Božjem autoritetu i pod crkvenim zakonima pokušavalo stvoriti nekakvo Carstvo Božje na zemlji, kosi se s izvornim pravoslavnim principima, jer sila državnog kršćanskog zakona, ili nametnutog crkvenog zakona, ne može spasiti čovjekovu dušu. Suprotno, ljudsku dušu je moguće spasiti čak i u društvu koje bi bilo skroz sotonističko, kako nam pokazuju bezbrojni povijesni primjeri. 

            Stvaranje kršćanskog društva možemo promatrati samo kao povoljan okvir za spašavanje duša, i ništa više od toga. Iako, pitanje je koliko se to pokazalo uspješnim. Ni starozavjetni Izraelci se nisu usrećili sa svojom monarhijom i kraljevima, ni Crkva sa svojim kršćanskim imperijima. Povijest je pokazala, da kada se god pokušalo slizati Crkvu i državu, trpjela je Crkva. Ljudi su se ulijenili, mnogi su postajali kršćani zbog društvenopolitičke podobnosti i tako kvarili kvalitetu vjerskog života, a svećenstvo se odavalo karijerizmu i ovozemaljskim povlasticama koje su dolazile od sprege s vlašću, zanemarujući izvorno poslanje. Zato Pravoslavna Crkva nikada nije kanonizirala nijedan oblik uređenja države i političkog sustava kao idealni kršćanski, nego je, slijedeći Pavlov nalog (Rim 13, 1), molila za svaku vlast, i spašavala duše u svim mogućim i nemogućim uvjetima. Progoni su je uvijek čistili i držali na visini zadatka. Zato su propasti pravoslavnih monarhija poput Bizanta ili carske Rusije, zapravo bili čin Božje milosti prema pravoslavnima; na taj način ih je Bog podsjetio kako Carstvo Božje nije od ovoga svijeta.

            Ovdje dolazimo do još jednoga važnog elementa, i to biblijskog. Naime, svaka vlast je od Boga, što znači i kršćanska i nekršćanska. Ovo nije samo pobožna floskula: čitavo Sveto Pismo, od početka do kraja nas uči kako vladare, države i carstva zapravo postavlja i ruši Bog osobno (Dj 9, 14; Lk 20, 20; Iv 19, 10s; Rim 13, 1). Zato je i kršćanska tradicija rekla: kakav narod, takva mu i vlast, tj., Bog nam daje onakvu vlast, kakvu svojim djelima zaslužujemo. 

            Kada se Krist rastajao sa svojim apostolima, oni su mu postavili jedno izravno političko pitanje: „Gospodine, hoćeš li sada obnoviti kraljevstvo u Izraelu?“ On im je odgovorio: „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“ (Dj 1, 6-8) Drugim riječima, ovozemaljska politika su samo vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti, a to znači da se zbog njih ne trebamo uznemiravati, „jer ni vlas vam s glave neće pasti“ (Lk 21, 18). Naše je da svjedočimo Krista do krajeva zemlje, a političke okolnosti će nam providjeti Otac Nebeski, baš onakve kakve su nam u danom trenutku potrebne. 

Zato, dragi čitatelji, ne uznemirujte se ovime što gledate oko sebe. Sve su to prolazne igre duhovno obmanutih ljudi. Svime što se događa, na kraju krajeva, upravlja Otac Nebeski.

četvrtak, 27. travnja 2017.

PITANJE VJENČATELJA I ŽENIDBENE ZAPREKE




         Objektivno govoreći, pogotovo nakon reforme Drugog vatikanskog koncila u Katoličkoj Crkvi, koja se reflektira i na bogoslužni čin sklapanja braka, i na kanonsko pravo koje regulira brak, razlika između katoličkog i pravoslavnog braka ima dosta. Krenimo redom (napomena: navedene stavke su izvučene iz općeg prava Pravoslavne Crkve, dakle, pravnih izvora koji vrijede za svu Crkvu kao smjernica, i odražavaju tradiciju; pojedine mjesne Crkve su neke od tih propisa modificirale, a mogući su i pojedinačni oprosti ili ublaženja):

1.)    U pravoslavlju se teško može reći da je djelitelj braka svećenik, i to suprotstaviti katoličkom učenju da su djelitelji braka sami zaručnici. U pravoslavlju, i svećenički blagoslov braka, i ženidbena privola spadaju u bitni čin za valjanost braka, jednako su bitni, i bez bilo kojega od njih, brak ne postoji. Svećenički blagoslov jest bitan u pravoslavlju, i zato u Pravoslavnoj Crkvi (za razliku od Katoličke), ne postoji brak sklopljen: samo pred svjedocima (tajni brakovi su strogo zabranjeni) ili pred ovlaštenim laikom, ili pred đakonom; traži se isključivo biskup ili svećenik da brak blagoslovi. No, sam svećenički blagoslov nije dovoljan, ako nedostaje drugi bitni dio, a to je ženidbena privola. Ta dva čina su posve komplementarna.

2.)    Nije točno da pravoslavlje dozvoljava razvod braka. Pravoslavlje striktno uči da je brak nerazvediv, ne samo do smrti, nego i po smrti (stoga i udovci imaju izvjesna ograničenja za sklapanje drugog braka). Jedino što u pravoslavlju postoji šire shvaćanje pojma „smrt“ (smrt ne mora biti samo fizička, već i moralna ili duhovna), i susretljivost prema nedužnim ljudima, čiji je brak nepovratno skrahirao, a nisu u stanju izdržati sami. Tada, dozvolom crkvene vlasti, postoji mogućnost blagoslova druge ili treće ovozemaljske veze, uz ispunjavanje određenih kanonskih propisa. Više o tome možete vidjeti na Crkveni brak i razvod

3.)    Žena u Pravoslavnoj Crkvi ne može biti svjedok kod sklapanja braka.

4.)    Zaruke su u pravoslavlju neraskidive, stoga se obred zaruka u pravilu služi kao prvi dio čina vjenčanja.

5.)    Žena iznad 60 godina i muškarac iznad 70, ne mogu sklopiti brak, kao i oni među kojima je razlika u dobi 15 i više godina.

6.)    Zavjet djevičanstva, a pogotovo monaški zavjeti, potpuno onemogućuju brak, dakle, neuklonjiva smetnja (u Katoličkoj Crkvi oprost od zavjeta podjeljuje Rim).

7.)    Zabranjena su vjenčanja za vrijeme postova i velikih blagdana (Katolička Crkva ukinula; postoje samo mogućnosti da se to regulira lokalnim zakonodavstvom pojedinih biskupija ili biskupskih konferencija).

8.)    Po općem pravoslavnom pravu, brak između srodnika zabranjen je do 7. stupnja uključivo (moguć oprost 5. – 7.); po katoličkom do 4. uključivo.

9.)    Pravoslavna Crkva zabranjuje ženidbu u tazbini do petog (katkad i sedmog) stupnja uključivo. U Katoličkoj Crkvi toga nema – muškarac može oženiti bez problema sestru svoje žene.

10.) Katolička Crkva je ukinula duhovno srodstvo (ono nastaje između kuma i kumčeta, te njihovih obitelji). U pravoslavlju se ovo obdržava (sveti oci kršenje duhovnog srodstva napadaju kao goru stvar od incesta!)

11.) Brak između krštene i nekrštene osobe ne može postojati, to je apsolutna i neuklonjiva zapreka. U Katoličkoj Crkvi je moguć oprost od te zapreke.

petak, 21. travnja 2017.

ŽENE – PRISTUP OLTARU, SVETOM POSUĐU I DIJELJENJU PRIČESTI




                Živimo u doba sveprisutne emancipacije žena, u doba kada se žene masovno uključuju u najviše i najodgovornije društvene funkcije, i tamo se često pokazuju kao mnogo kompetentnije i sposobnije od muškaraca. Ovakva situacija se prije ili kasnije morala reflektirati na vjerske zajednice, gdje je moralo, posebno na Zapadu, doći do jačeg upliva žena u crkvene strukture. Tako mnoge protestantske zajednice već odavno imaju žene pastorice, pa čak i biskupice, a čini se da su se i starokatoličke Crkve u zadnje vrijeme počele baviti mišlju o ređenju žena. 

            U Katoličkoj Crkvi žene danas svugdje dobivaju istaknutu ulogu. Spomenuli smo da katolička Crkva, pored svetih Otaca, već ima i naučiteljice Crkve. Sve je veći broj žena teologa, čak i na sveučilišnoj, znanstvenoj razini. U liturgiji, žene danas u Katoličkoj Crkvi imaju pristup u svaki dio crkve. One uzlaze na ambon i čitaju misna čitanja i molitve vjernika, djevojčice postaju ministrantice, a žene već ravnopravno s muškarcima laicima dijele pričest za vrijeme mise. U najnovije vrijeme, papi Franji je postavljeno pitanje mogućnosti ređenja đakonisa; papa je obećao formirati povjerenstvo za proučavanje tog pitanja. Kakav stav pravoslavlje može zauzeti prema svemu ovome?

            Pravoslavlje visoko vrednuje ženski rod. Prema Bibliji, žena je stvorenje Božje, jednako muškarcu, pozvano na svet život i na ulazak u Kraljevstvo Nebesko. Žena nikada ne smije postati objekt zlostavljanja i zanemarivanja. Krštena, krizmana i pričešćena, ona je nositelj Boga, živi tabernakul Božji, jednako kao i muškarac. Iako manje poznate od muškaraca, brojne svete majke monahinje, ostavile su velik doprinos pravoslavnoj duhovnosti.

            Ipak, muškarac i žena nisu jedno te isto. Priroda nas uči kako se životne funkcije i psihofizičke karakteristike muškarca i žene razlikuju. To ne znači umanjivanje ničije vrijednosti, jer su muškarac i žena komplementarni. Nadovezujući se na tu prirodnu razliku u ulogama, pravoslavlje nikada nije ženama povjeravalo svećeničku funkciju. Još je starozavjetni narod Božji Izrael imao samo muškarce svećenike, Krist, začetnik novozavjetnoga svećeništva, bio je muškarac, među apostole je pozvao samo muškarce, i čitava povijest kršćanstva, istočnog i zapadnog, redila je samo muškarce. 

            Kako smo rekli, to nije umanjivanje ženine vrijednosti, jer svećeništvo nije uvjet za spasenje, već samo jedna od funkcija u Crkvi. Pošto je u prirodnom poretku vodstvena uloga uvijek pripadala muškarcu, to je i istinita objavljena vjera oduvijek i duhovno vodstvo prepuštala muškarcima. Uostalom, to što je netko na zemlji svećenik ili biskup, ne znači da će na onome svijetu imati veću slavu od žena; Bogorodica nije nikada bila svećenica, pa je veća od svih anđela i svetih. 

            Svećeništvo nije zasluga ni pravo. Ono je dar Božji, a iz povijesti Crkve vidimo da je on dan samo muškarcima, jednako kao što je dar rađanja i majčinstva dan samo ženama. Bog u Starom zavjetu jasno daje, najtežim kaznama, do znanja da nitko ne smije uzurpirati svećeništvo nepozvan. Današnji zahtjevi žena za svećeništvom pokazuju nekoliko kardinalnih grešaka pri razumijevanju samog svećeništva. Kao prvo, svećeništvo nije ničije pravo, drugo, ono ne ovisi o svjetovnim, ili svjetovno shvaćenim crkvenim, zaslugama i sposobnostima, a kao treće, svećeništvo se ne smije poistovjećivati s moći i vlasti. Svećeništvo nije moć i vlast nad drugima, pa da se može reći da bi trebala biti ravnopravno raspodijeljena. Svećeništvo je žrtvovanje i služenje, jedna od uloga u Crkvi, koja je dana - muškarcima.

            Nikako ne stoji primjedba da je Crkva uvela isključivo muško svećeništvo zbog utjecaja drevne kulture i civilizacije koja je zapostavljala žene. Jer, Crkva se u mnogim stvarima nije osvrtala na kulturu svoga vremena, ni na običaje ljudi svoga doba, i zbog toga je bila krvavo progonjena. Nadalje, treba istaknuti da su sve ondašnje poganske religije imale žene svećenice. Kršćanstvo se tu pokazalo kao oporba poganstvu.

            Iz svih tih razloga, Pravoslavna Crkva je ogradila svećeništvo određenim ogradama, što znači da se ne samo ne dopušta ređenje žena, nego se one isključuju sa svih funkcija koje proizlaze iz svećeništva. Ženama nije dopušteno ući u svetište crkve, dodirivati posvećeno posuđe, uspinjati se na ambon, govoriti u crkvi. Iako Katolička Crkva odbija ređenje žena, ipak im dozvoljava ministriranje, dodirivanje svetog posuđa, ulazak u oltarni prostor, na ambon, kao i liturgijsko čitanje. S pravoslavne strane, ove stvari predstavljaju teški raskorak s Predajom Crkve, kao i teško kršenje kanona Crkve. Jednostavno, prekoračene su granice dozvoljenoga u kršćanstvu. Koliko će se dugo, u takvoj situaciji, katolici moći odupirati ređenju žena?

            Treba ovdje nešto reći i o ulozi đakonisa. Đakonise su u prvom tisućljeću kršćanstva bile karakteristika, prije svega, Istočne Pravoslavne Crkve. Njihovo postojanje u kršćanstvu često danas na Zapadu potežu kao argument za ređenje žena, makar samo na đakonski stupanj. No, pravoslavne đakonise nisu bile ženski đakoni. To je bio naziv za jednu specifičnu žensku laičku crkvenu dužnost. Naime, u antičko doba nije bilo primjereno tek tako pristupati tuđoj ženi i doticati je. To je stvaralo teškoće kod krštenja (presvlačenje i ulazak u bazen-krstionicu sa ženom), krizme (na Istoku se pomazuje više dijelova tijela, i prsa i noge i leđa, što zahtijeva još otkrivanja i dodirivanja) i sl. Zbog toga je Crkva izabirala određene žene, kojima je naročitim obredom davala punomoć da odrađuju fizički dio sakramentalnih radnji sa ženama, da im pomažu kod presvlačenja, brisanja nakon uranjanja, u krstionici i sl., kako bi se izbjegla sablazan. One dakle nisu ništa sakramentalno radile, već su bile, da tako kažemo, biskupova produžena ruka, kako on ne bi morao fizički dirati žene. Uz to, s vremenom su počele bdjeti nad redom u ženskom dijelu crkve, pomagati bolesnim i nemoćnim ženama, držati kateheze ženama i djeci, uglavnom, bile su zadužene za pastoral žena i djece.

            To što su „ređene“ polaganjem ruku i molitvom, slično kao svećenici, biskupi i đakoni, ne znači ništa, jer su se na Istoku odvajkada sve crkvene službe predavale na taj način (čitači, pjevači...), i nikada đakonisama nije davan sakramentalni značaj; štoviše, već kao ženama im je zabranjen ulazak u svetište crkve, kao i na ambon, pa je to već u startu onemogućavalo njihovu bilo kakvu đakonsku službu. Ako su u pojedinim slučajevima i preuzimale đakonske liturgijske funkcije, crkveni sabori su oštro ustajali protiv toga, što je naposljetku dovelo i do njihovog ukidanja.

            Nažalost, Zapad je danas u većoj (protestanti) ili u manjoj (katolici) mjeri počeo odustajati od tisućljetne Bogom dane crkvene prakse isključenja žena od svećeničkih funkcija. Danas još samo pravoslavlje dosljedno čuva ovu drevnu praksu i teologiju koja stoji iza nje.

četvrtak, 20. travnja 2017.

KRŠTENJE URANJANJEM ILI POLIJEVANJEM




                Krštenje je temeljni sakrament kojim čovjek ulazi u Crkvu, bilo katoličku, bilo pravoslavnu. Obje Crkve vjeruju da krštenje nije neki čisto simbolični čin, već da se radi o istinskom izljevu milosti Božje, koja preporađa i mijenja čovjeka, pretvarajući ga u dijete Božje. Zato je i važno na koji se način krštenje podjeljuje. Pravoslavna Crkva se uvijek dosljedno držala načela „lex orandi, lex credendi“, koji nam kazuje da su obred i vjerovanje u uskoj vezi; obred je vanjska manifestacija vjere, vjera je nutarnje proživljavanje obreda, jedno i drugo potječe od Boga i vodi Njemu – u kršćanskim obredima Bog je uistinu nazočan. Zato pravoslavlje nikada nije obredna pitanja tretirala kao drugorazredna.

            Izvorni oblik krštenja je bilo krštenje uranjanjem cijelog tijela u vodu. Tako se krštavalo od apostolskih i biblijskih vremena, u neprekinutom kontinuitetu u Crkvi. Sama izvorna grčka riječ za krštenje, „baptizo“, zapravo znači uranjanje. Zbog toga je Pravoslavna Crkva zapravo jedina grana kršćanstva koja je od Ivanova krštenja na Jordanu, sve do danas sačuvala uranjanje kao normativni oblik krštenja, bez obzira radi li se o djeci ili odraslima. 

            Osim zbog tradicijskih razloga, krštenje uranjanjem se preferira i zbog simboličkih razloga. Naime, ono izražava dublji smisao koji ima obred krštenja. Čitava ljudska povijest je podijeljena na dva razdoblja: prije Krista, i poslije Krista, a najpreciznija granica je Isusova muka, smrt i uskrsnuće, što zajednički nazivamo vazmenim otajstvom. Do navedenih događaja iz Kristova života, odnosno do vazmenog otajstva, ljudski rod je odvojen od Boga, i pod vlašću grijeha, smrti i đavla. Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem nastupa početak preobrazbe ljudskog roda. U Kristovoj smrti umro je i sahranjen stari, grešni, bolesni i raspadajući čovjek, a u Njegovom uskrsnuću ustao je novi, sveti, preobraženi, besmrtni i neraspadljivi čovjek. Krštenje uranjanjem upravo to simbolizira: uron u vodu predstavlja Kristovu smrt i sahranu, odnosno umiranje i pokop starog i lošeg čovjeka u nama, a izron iz vode predstavlja Kristovo uskrsnuće, odnosno naš osobni uskrs. Možemo reći da se kroz krštenje na našu dušu preslikava sve ono što je Krist proživio od Velikog četvrtka do Uskrsa, i mi s Njime postajemo nova bića. Krštenje uranjanjem vjerno čuva upravo tu simboliku.

            Katolička Crkva je kroz stoljeća nekako spontano izbacila iz prakse krštenje uranjanjem, te je polijevanje postalo redovitost; ipak, nakon II. Vatikanskog koncila postoje težnje da se ono obnovi.

            Pravoslavna Crkva usprkos svemu ovome ne osuđuje krštenje polijevanjem, koje se udomaćilo u zapadnom kršćanstvu, ali ga smatra nečim izvanrednim. Didahe, ranokršćanski spis iz apostolskog doba, i jedan od najstarijih i najvažnijih vanbiblijskih svjedoka vjere i prakse prvotne Crkve, nabraja polijevanje kao mogućnost krštenja, kada je nemoguće fizički izvršiti uranjanje cijelog tijela. Tog principa se pravoslavlje drži i danas, te krštenje polijevanjem po glavi koristi u slučaju umirućih, teških bolesnika i ostalih izvanrednih situacija, kada bi uranjanje bilo teško izvedivo. 

            Na Zapadu se često krivo misli da je krštenje uranjanjem relikt davne povijesti, ranokršćanskog doba Crkve, kojega su u novome vijeku oživjeli protestanti. No, to je krivo mišljenje, jer u Pravoslavnoj Crkvi, ono je bilo norma uvijek i svagda.