četvrtak, 28. prosinca 2017.
Kako preboljeti gubitak nerođenog djeteta?
Uz rimokatolički blagdan Nevine dječice donosimo kratko video izlaganje o. Georgija Maksimova o jednoj teškoj temi - smrti nerođene djece. Kako se kršćanin treba nositi s time, kako preboljeti to, koja je zagrobna sudbina takve djece?
nedjelja, 24. prosinca 2017.
Sretan Božić!
Svim dragim prijateljima i pratiteljima, koji slave Božić po gregorijanskom kalendaru, rimokatolicima, grkokatolicima, starokatolicima, evangelicima, reformiranima, baptistima, pentekostalcima i ostalima, želimo sretan i blagoslovljen Božić!
subota, 23. prosinca 2017.
Zašto se molimo u smjeru istoka?
Istok je sveti smjer u pravoslavlju. Pravoslavne crkve su usmjerene prema
istoku, groblja su usmjerena prema istoku, molimo se i služimo obrede okrenuti
prema istoku, kućne ikone stoje na istočnom zidu kuće. Zašto je tome tako,
poučava nas sv. Ivan Damaščanski:
„Klanjamo
se prema istoku, ne bez razloga, niti po slučajnosti, nego budući da smo od vidljive
i nevidljive, odnosno umne i osjetilne prirode složeni, prinosimo Stvoritelju i
dvojako poklonstvo; kao što pjevamo i umom i tjelesnim usnama, i kao što se krstimo
vodom i Duhom, tako se i dvostrukim načinom sjedinjujemo s Gospodinom, sudjelujući
u sakramentima milošću Duha Svetoga.
Budući,
dakle, da je Bog svjetlost[1]
umna, i Sunce pravde[2],
i budući da je Krist u Pismu nazvan istok[3],
prirodno je posvetiti Mu istok za klanjanje; jer sve što je dobro valja nam
posvetiti Bogu od Koga nam svako dobro dolazi. Veli još i božanski David: Kraljevstva zemlje, pjevajte
Bogu, svirajte Gospodinu, koji se vozi po nebu, po nebu iskonskom
(istoku)[4].
A kaže još Pismo: I
Jahve, Bog, zasadi vrt na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je
napravio[5],
kojega je, kada je zapovijed Njegovu prekršio, izagnao iz rajskog vrta,
nastanivši ga naspram rajskog vrta izobilja[6]
odnosno, sa zapadne strane. Bogu se, dakle, klanjamo tražeći drevnu domovinu i
okrećući se prema njoj. I šator Mojsijev imao je zavjesu[7]
i pomirilište[8]
na istočnoj strani. I pleme Judino, kao najdostojnije časti, postavljeno je s
istočne strane[9].
I u preslavnom hramu Salomonovom vrata[10]
Gospodnja nalazila su se s istočne strane. Osim toga, i Gospodin je, kada je
raspet bio, gledao prema zapadu, te se tako klanjamo prema istoku okrećući se
prema Njemu. A kada je uzlazio na nebo, uzlazio je prema istoku, i tako su Mu
se apostoli klanjali, i tako će opet doći, na isti način[11]
kojim je, kao što su vidjeli, otišao na nebo, kao što je sam Gospodin rekao: Jer kao što munja izlazi
od istoka i bljesne do zapada, tako će biti i s dolaskom Sina Čovječjega[12].
Njega, dakle, očekujući, klanjamo se prema istoku. To je, pak, nepisana Predaja
apostola, jer mnogo toga nepisanoga su nam predali.“
Sv. Ivan Damaščanski: Izlaganje pravoslavne vjere
petak, 22. prosinca 2017.
Dvoboj pravoslavnog i budističkog monaha
Kada smo stajali ispred čuvene slike
Viktora Vasencova, na kojoj je prikazan sukob dva ratnika, jedan od monaha
Troice-Sergijeve lavre ispričao nam je sljedeću priču:
„U samostanu postoji monah koji je u
vrijeme svoje mladosti, kao i mnogi tada, bio fasciniran istočnom duhovnom
tradicijom i borilačkim vještinama. Kada je počela perestrojka, on i njegovi
prijatelji su odlučili otići na Tibet s ciljem da postanu budistički monasi. Od
1984. godine, kada su tibetanski monasi dopustili pristup samostanima, ali u
određenim kvotama, počeo je dolaziti veliki broj stranaca. Odnos prema
strancima u samostanima je bio veoma loš, zbog toga što je to ipak tibetanska
nacionalna duhovnost. Naš budući monah i njegovi prijatelji su bili razočarani
zbog toga što ne mogu dobiti ono za čim tragaju – uzvišeno učenje, duhovne
podvige i molitve.
Loše raspoloženje prema strancima je
trajalo sve dok Tibetanci nisu saznali da pred njima stoje Rusi. Počeli su
međusobno razgovarati i u razgovoru se začula riječ „Peresvet“. Postalo je
jasno i ispostavilo se da je ime ovog ruskog monaha zapisano u posebnoj knjizi
u kojoj su zabilježeni njihovi najvažniji duhovni događaji.
Peresvetova pobjeda je tamo zabilježena
kao događaj koji je odstupio od uobičajenog tijeka događaja. Ispostavilo se da
je Čelubej bio, ne samo njihov vrhunski ratnik i heroj, nego i tibetanski monah,
koji nije poznavao samo borilačke vještine Tibeta, nego je savladao i drevnu
praksu borilačke magije Bon-po. Kao
rezultat toga, on je dostigao vrhunac prosvjećenosti i stekao status
„besmrtan“. Fraza „Bon-po“ se može prevesti kao „škola borbe čarobnih riječi“ koja
je jedna vrsta borbene umjetnosti u kojoj se efikasnost borca beskrajno
povećava, jer se riječima u pomoć prizivaju druge sile – demoni. Kao rezultat
toga, osoba priziva „silu zvijeri“ ili drugim riječima pretvara se u jednu cjelinu
s demonom i samim tim postaje neka vrsta demona natprirodne snage. Cijena za
ovu uslugu jest vječno pripajanje duše silama tame.
Vjerovalo se da je takav ratnik –
monah praktički nepobjediv. Ovakvi ratnici u vojsci Tibeta su bili prava rijetkost.
Zbog toga je Čelebej izabran da se kao uvod u bitku Tatara s Rusima obračuna s
njihovim vojnikom Peresvetom i tako moralno slomi Ruse.
Na Vasencovoj slici su prikazana dva
ratnika u oklopu, što iskrivljuje pravo značenje događaja. Pavel Riženko,
opisujući ovaj događaj, piše da je Peresvet otišao u borbu bez oklopa, u
haljinama ruskog monaha, s kacigom na glavi i kopljem u ruci. Poslije sudara s
Čelebejem zadobio je tešku ranu kojoj je podlegao. Ali ipak, bio je ubijen i
„besmrtni“. Ovo je izazvalo potpunu zabunu u tatarskoj vojsci jer se, jednostavno
rečeno, pred njihovim očima zbilo nešto što ne može biti, nije logično i trese
temelje zakona poganskog svijeta.
Do danas, službenici duhova tame i
majstori borilačkih vještina imaju na umu činjenicu da postoje neki Rusi koji
imaju „svoga Boga“, čija je moć nesalomiva. Ovaj „ruski Bog“ je veći od svih
njihovih, a njegovi ratnici su nepobjedivi.“
biskup Mitrofan (Badanjin)
izvor: hronograf.net
četvrtak, 21. prosinca 2017.
Kako je izgledao Raj?
Pošto je Bog namjeravao,
od vidljive i nevidljive tvari, sazdati čovjeka na svoju sliku i priliku[1],
kao nekakvog cara i gospodara cjelokupne zemlje i svega što je na njoj, uredio
je unaprijed za njega nešto kao carski dvorac, kako bi ovaj, boraveći u njemu, živio
blaženim i sretnim životom. A to je božanski rajski vrt, koji je Božjim rukama
zasađen u Edenu, i koji je riznica svake radosti i veselja. Jer riječ „Eden“
označava izobilje. Bio je, naime, na istoku i nalazio se na većoj visini od cijele
zemlje, imao je blagu klimu i bio je obasjan najtananijim i najčistijim zrakom,
zasađen uvijek zelenim biljem, prepun mirisa, ispunjen svjetlošću koja nadilazi
svaku maštu, i pun svake čuvstvene krasote i ljepote, bilo je to istinski
božansko mjesto i dostojno prebivalište onoga koji je stvoren na sliku Božju; u
njemu nijedna od nerazumnih životinja nije prebivala, nego samo čovjek,
stvorenje ruku Božjih.
I usred toga
rajskoga vrta posadio je Bog drvo života i drvo spoznaje[2].
Drvo spoznaje je, naime, bilo kao neka kušnja i provjera i vježbanje čovjekove
poslušnosti i neposlušnosti. Zbog toga je ono i nazvano drvetom spoznaje dobra
i zla; ili možda zato što je, onima koji su od njega kušali, davalo moć da
spoznaju vlastitu prirodu, što je dobro za one koji su savršeni, ali je zlo za
one koji su nesavršeni i za one čije su želje lakome, kao što je tvrda hrana
loša za one koji su nježni i koji trebaju mliječnu hranu. Jer Bog, koji nas je
stvorio, nije htio da se staramo i brinemo o mnogom, niti da budemo staratelji
i promislitelji vlastitog života, od čega je i Adam nastradao; jer, čim je
okusio, spoznao je da je gol, te se pobrinuo sebi za pregaču: uzevši, naime,
listova smokvinih, opasao se. A prije kušnje s drveta spoznaje bili su oboje
goli, i Adam i Eva, i nisu se stidjeli[3].
Bog je, dakle, htio da budemo toliko bestrasni (jer to je znak krajnjega
bestrašća). Još je želio da budemo i bezbrižni i da imamo samo jedno djelo, i to
ono anđeosko, odnosno da neprestano i neprekidno pjevamo himne Stvoritelju, i
da se naslađujemo gledanjem u Njega, te da svoju brigu na Njega prebacujemo,
što nam je preko proroka Davida i objavio, govoreći: Povjeri Jahvi
svu svoju brigu, i on će te pokrijepiti[4]. I u svetim Evanđeljima, poučavajući svoje
učenike, On kaže: Ne budite zabrinuti za život svoj: što
ćete jesti, što ćete piti; ni za tijelo svoje: u što ćete se obući[5]. Te opet: Tražite stoga najprije Kraljevstvo i
pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati[6]. A Marti kaže: Marta, Marta!
Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala
bolji dio, koji joj se neće oduzeti[7] odnosno, izabrala je da sjedi kraj nogu
Njegovih i da sluša riječi Njegove.
Drvo života,
međutim, bilo je drvo koje je imalo životodavnu energiju, ali od njega su mogli
jesti samo oni koji su dostojni života i ne podliježu smrti. Neki su raj
zamišljali tjelesnim, a drugi, opet, duhovnim. Meni se, međutim čini da, kao
što je čovjek stvoren istovremeno i tjelesnim i duhovnim, tako je i njegovo
najsvetije prebivalište stvoreno istovremeno i tjelesno i duhovno, te ima
dvostruko obličje: jer čovjek je, kao što smo to već kazali, tijelom bio
nastanjen u najbožanstvenijem i prekrasnom prostoru, dok je dušom prebivao na
uzvišenijem i još ljepšem mjestu, prebivajući u Božjem prebivalištu i imajući
Njega kao preslavnu odjeću. Odjeven je bio u Njegovu milost i naslađivao se
jedinstvenim preslatkim plodom, gledanjem[8]
u Njega, kao neki anđeo, i time se hranio, tako da je ono dostojno nazvano drvetom
života; jer slatkoća božanskog zajedništva onima koji se Njime pričešćuju
predaje život koji se ne prekida smrću. A to drvo je, kao što je poznato, Bog
nazvao svakim drvetom, govoreći: Sa svakoga
stabla u vrtu slobodno jedi[9]; jer On je sve, i u Njemu i kroz Njega je sve
sazdano.
No, drvo spoznaje
dobra i zla predstavlja raspoznavanje mnogolikog znanja. A to znanje je
spoznavanje vlastite prirode, koje je, naravno, dobro za one koji su savršeni i
koji su dospjeli do božanskog promatranja (duhovnog viđenja); jer to znanje iz
sebe objavljuje veličanstveno djelo Stvoriteljevo onima koji se ne boje pada.
Jer oni su s vremenom dostigli do izvjesnog stupnja takvoga promatranja, ali to
znanje nije dobro za mlade i za one čije su želje lakome; za one koje briga za vlastito
tijelo privlači k sebi odvraćajući njihovu pažnju. A to biva zbog nestalnosti
njihovog prebivanja u dobru i zbog toga što se nisu čvrsto utvrdili u
privrženosti jedinome dobru.
I tako smatram da
je božanstveni raj dvolik. A istinu su nam predali bogonosni Oci, i oni koji su
učili ovako, i oni koji su učili onako. Moguće je, pak, pod izrazom „svako
drvo“ podrazumijevati znanje koje proizlazi iz svih tvorevina božanske sile,
kao što kaže božanski apostol Pavao: Uistinu, ono
nevidljivo njegovo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta,
umom se po djelima razabire[10]. Međutim, od svih tih poimanja i znanja
uzvišenije je ono znanje koje otkriva ono što se tiče nas, odnosno, koje govori
o našem sazdanju, kao što veli božanski David: Znanje to
odveć mi je čudesno[11], odnosno, zbog moga sazdanja. To znanje je,
naime, bilo opasno za Adama, budući da je bio novostvoren, i to iz razloga o
kome smo već govorili. Drvo života, s jedne strane, trebamo shvatiti kao božansku
spoznaju, koju ostvarujemo kroz sve što je čuvstveno, ili kao uspon k Roditelju
i Stvoritelju i Uzročniku posredstvom čula; kao što je „svakim drvetom“ nazvao
puninu i nerazdjeljivost, koja jedina pruža mogućnost sudjelovanja u dobru; s
druge strane, drvo spoznaje dobra i zla trebamo shvatiti kao čuvstvenu i ukusnu
hranu, koja svojim izgledom izaziva slatkoću, a u stvari onoga koji od nje
okuša čini pričesnikom zala; jer Bog je rekao: Jedi slobodno od svakoga
drveta u vrtu[12] misleći
time, kako ja smatram, sljedeće: kroz svaku tvorevinu uzdigni se do mene,
Tvorca, i od svih plodova uberi jedan, to jest, Mene, istinski život. Neka ti
sve plodonosi život, a pričešćuj se mnome, koji sam sastavni dio tvoga bića,
jer tako ćeš biti besmrtan. Ali sa stabla spoznaje dobra i zla da
nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti[13] jer čuvstvena hrana je prirodna
nadoknada za ono što je otišlo od našega tijela, te odlazi u izmetine i trulež,
i nemoguće je da ostane neraspadljiv onaj tko biva pričesnik čuvstvene hrane.
sv. Ivan Damaščanski: Izlaganje
pravoslavne vjere
Pretplati se na:
Postovi (Atom)