utorak, 30. kolovoza 2016.

Pravoslavlje i budizam



Nakon što smo se u prethodnim postovima upoznali sa stavom pravoslavlja prema islamu, sada ćemo se pozabaviti s jednom dalekoistočnom religijom - budizmom. Donosimo članak ruskog misionara o. Georgija Maksimova, u kojemu se razmatraju razlike dvije religije - pravoslavlja i budizma. Članak na jednostavan način izriče bit stvari, i osim budizma, zapravo ocrtava pravoslavni stav prema dalekoistočnim i nekršćanskim učenjima općenito. U današnjem vremenu, sklonom izjednačavati sve religije, ovakvi članci su zlata vrijedni.


subota, 27. kolovoza 2016.

Crkva, mjesto oboženja čovjeka







Arhimandrit Georgije Kapsanis

iguman samostana Grigorijat na Svetoj Gori
Iz knjige: "oboženje kao cilj čovjekovog života"



Oni koji žele zajedništvo s Kristom, i kroz Isusa Krista s Bogom Ocem, znaju da ovo jedinstvo biva u Tijelu Kristovom, koje je naša Sveta Pravoslavna Crkva. Jedinstvo, svakako ne s Božanskom biti, nego s oboženom ljudskom prirodom Kristovom. Ovo jedinstvo s Kristom nije izvanjsko, niti je naprosto moralno.
Mi nismo sljedbenici Kristovi kao što neki ljudi slijede nekog filozofa ili nekog učitelja. Mi smo članovi Tijela Kristovog - Crkve. Crkva je Tijelo Kristovo stvarno, a ne etičko, kao što su pogrešno pisali pojedini teolozi neutvrđeni u duhu Svete Crkve. Krist uzima nas kršćane bez obzira na našu dostojnost ili grešnost i utjelovljuje nas u Tijelo Svoje. Čini nas udovima Svojim. I tako postajemo udovi tijela Kristova u zbilji, a ne etički. Kao što govori apostol Pavao: "udovi smo Tijela Njegova, od mesa njegova i od kostiju Njegovih“ (Ef 5, 30).
Svakako, u skladu s duhovnim stanjem u kome se kršćani nalaze, jedni su živi udovi tijela Kristovog, a drugi mrtvi. Ali i oni koji su mrtvi ne prestaju biti udovi Tijela Kristovog. Netko tko je, na primjer, kršten, postao je sudionik Tijela Kristovog. Ako se ne ispovijeda, ne pričešćuje, ne živi duhovnim životom, takav je mrtav  član Tijela Kristovog. Onda kada se pokaje odmah prihvaća božanski život koji dolazi, i on postaje živi član Tijela Kristovog. Takav se ne treba krstiti ponovno. Onaj koji nije kršten, nije član Tijela Kristova, čak i ako po ljudskim mjerilima živi moralno. Potrebno je da se krsti kako bi postao član Tijela Kristovog, da bi se utjelovio u Krista.
Kada smo dakle, već postali udovi Tijela Kristovog, nudi nam se život Kristov i on postaje naš vlastiti. Tako oživljavamo, spašavamo se i obožujemo. Ne možemo se obožiti ako nas Krist ne učini sutjelesnicima Njegovog svetog Tijela.
Ne možemo se spasiti ako nema sakramenata Crkve naše, koji nas sutjelovljuju Kristu i koji nas čine, prema Svetim Ocima, sutjelesnicima i istokrvnima Kristu. Jedno smo dakle Tijelo i jedna Krv s Kristom.
Kakav je to veliki dar, da imamo zajedništvo u neporočnim Kristovim Tajnama! Krist postaje naš, život Kristov postaje naš vlastiti, Krv Kristova postaje naša vlastita. Zbog toga govori sv. Ivan Zlatousti, da Bog nema dati čovjeku ništa više, od onoga što mu daje u sv. Pričesti. Niti čovjek može tražiti išta više od onoga što prima od Krista u sv. Pričesti.
Tako dakle, kršteni, krizmani, ispovjeđeni, pričešćujemo se Tijelom i Krvlju Gospodnjom i postajemo i mi bogovi po milosti. Sjedinjujući se s Bogom, više nismo stranci već domaći Njegovi.

U Crkvi, u kojoj smo s Bogom sjedinjeni, živimo novu stvarnost koju je Krist donio u svijet; novo stvorenje. Ovo je život u Crkvi, Kristov život, koji postaje naš vlastiti kao dar Duha Svetoga.
Sve u Crkvi vodi oboženju. Sveta Liturgija, sakramenti, služenje, karizma evanđelja, post, sve tome vodi. Crkva je jedinstveno mjesto oboženja.
Crkva nije neka društvena, politička ili povijesna ustanova koja može nalikovati na druge ustanove u svijetu. Ona nije kao različite institucije u svijetu. Svijet možda ima divne institucije, divne organizacije, divne ustanove i druge divne stvari. Međutim, naša Pravoslavna Crkva je neponovljivo, jedinstveno mjesto zajednice Boga s čovjekom, mjesto oboženja čovjeka. Samo unutar Crkve čovjek može postati bog, i nigdje drugdje. Niti na sveučilištima, niti u društvenim ustanovama, niti u bilo čemu dobrom i divnom što svijet ima. Sve ovo, ako je i dobro, ne može podariti ono što daje Crkva. Zbog toga, ako svjetske institucije i sustavi i napreduju, oni nikada ne mogu zamijeniti Crkvu.
Moguće je da  mi, nemoćni i grešni ljudi, povremeno stvorimo krize i teškoće u Crkvi. Moguće je da se dogode i sablazni u krilu Crkve. Ovo biva stoga što smo u Crkvi u uzlaženju prema oboženju i sasvim je prirodno da postoje ljudske slabosti. Postajemo, ali još nismo bogovi. Čak i kada se nešto tako događa (sabazni - prim. prev.) nikada ne trebamo pobjeći iz Crkve, jer u Crkvi imamo jedinstvenu mogućnost da se sjedinimo s Bogom.
Kada, ne primjer, idemo u crkvu na službu, i sretnemo neke koji možda ne paze na svetu službu, i koji međusobno pričaju, to će nam možda odvlačiti pažnju i navesti nas na pomisao koja nam govori: "Što dobivaš time što si došao u crkvu. Nije li bolje da sjediš kod kuće, gdje imaš više mira i udobnosti za molitvu?".
Potrebno je da Lukavom odgovorimo s poniznošću, ovim razlogom: "Da, svakako ću imati više izvanjskog mira u svojoj kući, ali neću imati milost Božju da me obožuje i da me posvećuje. Neću imati Krista, Koji je prisutan u Crkvi Svojoj. Neću imati Sveto Tijelo i Svetu Krv Njegovu, koji se nalaze u Svetom Hramu Njegovom, na Svetom Stolu. Neću sudjelovati u Tajnoj Večeri Svete Liturgije. Bit ću odsječen od moje braće u Kristu, s kojima zajedno činimo Tijelo Kristovo. Ako se dakle, i nešto tako dogodi, nećemo pobjeći iz Crkve, jer jedino u njoj nalazimo put oboženja.

izvor: verujem.org
 

četvrtak, 25. kolovoza 2016.

Pravoslavlje – moj nutarnji svijet



Kako objasniti pravoslavlje, kao vjeru, kao sustav, u životu pojedinca? Što je to? Zašto pripadati tome? Kako živjeti to? Može li to uopće proći u suvremeno doba? I kako ga autentično živjeti u našoj, prilično zatrovanoj, balkanskoj atmosferi?
                Nažalost, teško ga je živjeti, jer danas, kod nas, rijetko tko razumije što je to pravoslavlje, i rijetko tko ga se uopće trudi razumijeti. Ova plemenita vjera je prekrivena gustim muljem politike, nacionalnih sukoba, povijesti, običaja, tradicija, i svega ostaloga što zapravo guši njezino istinsko poslanje.
                Međutim, pravoslavlje nema veze s pripadnošću određenoj naciji, kulturi, politici. Ono je stvar uvjerenja, a ne porijekla. Ono nije skup tradicije, običaja, postova, pravila i zabrana. Ono je zapravo autentično sjedinjenje s Bogom, s onim posljednim, konačnim, najvišim Smislom svega. Pravoslavlje je zapravo istoznačnica, sinonim za kršćanstvo kao takvo. Biti pravoslavan, to znači pronaći Boga, i pronaći put prema izgubljenom raju. To znači, uistinu shvatiti ovaj svijet, besmisao i nedostatnost svega što nas okružuje. Znači, početi promatrati ovaj svijet nekim drugim očima, različitim od onih na koje smo svakodnevno navikli.
                Biti pravoslavan, znači preobraziti um, da bude svjestan Boga, Krista, u svakom trenutku života. Znači vidjeti Boga u neprijatelju koji te mrzi, u prijatelju koji te voli, u stablu pored puta, i u prašnjavom kamenu na putu, vidjeti u svemu tome Prst Stvoritelja. Biti pravoslavan znači oprostiti neprijatelju, ali ne zato da se ispuni zapovijed zapovijedi radi, da se „zaradi“ raj, ili „ispadne bolji od njega“, već zato što je čovjekov um na nebu, što je čovjekov um preuzeo Božji način razmišljanja, i što tada u neprijatelju i mrzitelju prepoznaje žrtvu Sotone.
                Biti pravoslavan znači u sebi blagosloviti psovača na cesti, bez osuđivanja. Znači, moliti za prolaznike i susjede. Razmišljati dnevno o Bogu. Neprekidno biti u vezi s Njim. Pokušati živjeti kako je Krist živio.
                Pravoslavlje je daleko od jeftinog konfesionalizma, borbe protiv katolika i heretika, Turaka i masona, opsesivnog straha od „novog svjetskog poretka“, jer ono daje svijest da čovjek pripada Crkvi koja je produžena ruka Božja na zemlji, a taj Bog je Gospodar svemira i povijesti.
                Biti pravoslavan, to znači prestati se pouzdavati u ovaj svijet, shvatiti svu ispraznost politike, ekonomije, shvatiti da vjera nije ovozemaljski projekt, „jer Carstvo Nebesko je u vama“. Pravoslavni čovjek nema nade u ovome svijetu. Za njega, ovaj svijet je prolazna iluzija. On na njemu daje svjedočanstvo, svjedočanstvo za Krista, za put u vječnost, i to je sve.

subota, 20. kolovoza 2016.

Razgovori s muslimanima



Nakon što smo u jednom od prethodnih postova objavili predavanje o. Danila Sisojeva, mučenika ruske Crkve, o islamu, donosimo sada brošuru s njegovom prepiskom s muslimanima, koji su mu se javljali s pitanjima i kritikama. Njegovi odgovori muslimanima su vrlo kratki, jasni, i pogađaju bit cijelog problema. Prepiska donosi mnoge informacije o kršćanskom pogledu na islam, ali iz nje možemo učiti i o svojoj vlastitoj vjeri. Naročito je važno uočiti stil i pristup o. Danila. Nažalost, mnogi kršćani danas uopće nemaju ispravan pristup drugim vjerama. Ili govore: "sve su vjere jednake", što ne stoji, ili u svojoj nerazumnoj revnosti napadaju same pripadnike drugih vjera. O. Danil ide autentičnim evanđeoskim putem: ljubi i prihvaća nekršćanina, ali ukazuje na zablude njegove religije. Glavni cilj u svemu je spasenje čovjeka. Ne vrbovanje čovjeka da uđe u Crkvu da se Crkvi poveća statistika, već pomoć čovjeku da u Crkvi nađe mir s Bogom.




utorak, 16. kolovoza 2016.

Pravoslavno Prigorje





Sjeverozapadni dio Hrvatske, veći dio poteza od mađarske do slovenske granice, siječe brdsko-planinski lanac, čiji glavni dio čine planina Medvednica (iznad Zagreba), te planina Kalnik (iznad Križevaca). Gledano iz južne nizine, brdsko – planinska regija sjeverno od tog lanca naziva se Zagorje (prostor iza gore), i proteže se sve do rijeke Drave na sjeveru, iza koje počinje Međimurje, odnosno Sutle, koja je granica sa Slovenijom. Brdovite južne padine tog lanca nazivaju se Prigorje (kraj pri gori). Razlikujemo zagrebačko Prigorje, oko Medvednice (Zagreb je izvorno prigorski grad) i kalničko Prigorje, oko Kalnika i Križevaca.
                Slično kao i susjedno Zagorje, Prigorje je od pamtivjeka na glasu kao čisto hrvatski, katolički kraj. Ne pamti se ovdje drugi narod osim Hrvata, druga vjera osim rimokatoličke, i drugi jezik osim kajkavskoga. Naravno, povijest je donosila Nijemce, Mađare, Čehe, Slovake, Poljake, Slovence, ljude iz raznih balkanskih zemalja (čak i muslimane – neka sela oko Sv. Ivana Zeline čuvaju predaju na svoje „tursko“ porijeklo), a bilo je i egzotičnih primjeraka, čak iz Španjolske, koji su domarširali s Napoleonovom vojskom i odlučili ostati. Međutim, asimilacija je učinila svoje, te su svi oni danas pravi Prigorci. Samo pokoje neobično prezime ili fizička karakteristika poput tamnije puti svjedoči o potomcima nekadašnjih „dotepencof“, kako ovdje nazivaju došljake. Hrvatstvo i katolištvo, drevni kajkavski govor, dobra vina, živopisni vinorodni brežuljci, „kleti“ i tamburica, neprijeporna su karakteristika ovoga kraja.
                Međutim, ovaj kraj ipak ima i jednu svoju skrivenu i zaboravljenu povijest – povijest pravoslavnih Srba, koji već stoljećima svojom prisutnošću obogaćuju ovo podneblje. Uistinu, osim opisanog hrvatskog Prigorja, postoji i drugo, pomalo zaboravljeno – pravoslavno Prigorje.
                Pravoslavlje se u ovom kraju pojavljuje dosta rano, davno prije Turaka, još početkom 15.st. 1434. g. hrvatsko – slavonski ban Ulrich Celjski sklapa brak s Katarinom Kantakuzinom Branković, kćerkom srpskog despota Đurđa Brankovića iz Smedereva. S njom dolaze u ove krajeve srpske vojničke posade, s obiteljima i pratnjom, u Medvedgrad, Rakovec pored Vrbovca, te na Veliki i Mali Kalnik. Bilježi se ime srpskog plemića Bogavca Milakovića, zapovjednika Medvedgrada i zagrebačkog župana, te Pavla Mikšića na Kalniku. Potkraj 15.st., dolaze iz Hercegovine nove grupe pravoslavnih doseljenika, predvođenih knezovima Vladislavom i Balšom Hercegovićem, koji, pored drugih naselja, dobivaju i Kalnik. Punih sto godina trajalo je srpsko gospodstvo nad Kalnikom, a iz tog razdoblja potječu i prve pravoslavne crkve tog područja.
                Međutim, veće doseljavanje pravoslavnog stanovništva počinje u 16.st, s provalama Turaka u ove krajeve. Već 1540. nalazimo zapise o prvim pravoslavnim Srbima, koji se naseljavaju kao vojnici – graničari u ovaj kraj. Njihov broj sve više raste, stvaraju se sela, dolaze pravoslavni svećenici, stvara se crkvena organizacija, utemeljuju parohije (župe), grade crkve i kapele. U širem krugu kalničkog Prigorja formiraju se parohije (pravoslavne župe): Bolfan, Salnik, Vojakovac, Veliki Poganac, Lepavina i Velika Mučna. U Lepavini, na prijevoju koji čini prijelaz od Prigorja prema Podravini i Bilogori, formira se manastir (samostan) koji postoji i danas.
                U selu Bolfan u blizini Ludbrega postoji crkva još iz 18.st. Osim njega, pravoslavni su naseljavali susjedna sela: Belanovo Selo, Ivančec, Segovinu, Torčec i Čukovec, u kojemu postoji kapela. Iako ovo nije Prigorje u strogom smislu, ipak pravoslavna sela spadaju po smještaju i porijeklu u taj krug, i čine najsjevernija srpska pravoslavna autohtona sela u ovom dijelu Hrvatske.
                Veliki Poganac je također na samom prijelazu prema Podravini. Osim njega, u parohiju (župu) spadaju i sela: Mali Poganac, Botinovac, Veliki Grabičani, Ivanac, Prkos, Radeljevo Selo, Rasinjica, Ribnjak, Duga Rijeka i Koprivnička Rijeka. Postoji od kraja 16.st. i danas ima veći broj vjernika, crkvu i brojne kapele.
                Parohija Velika Mučna, sa selima: Vrhovac, Grdak, Paunovac, Prnjavor, Rijeka, je već Podravina, ali također vezana uz pravoslavne u prigorskom kraju.
                Vojakovac se nalazi u blizini Križevaca. Pored njega, u parohiju (župu) spadaju Vojakovački Kloštar, Vojakovački Osijek i Ivanac. Crkve su od davnina, u Osijeku se spominje još u vrijeme spomenute kneginje Katarine Branković, dakle prva polovina 15.st.
                Salnik je sjedište najsjeverozapadnije pravoslavne parohije u Hrvatskoj, još od 1570. Samo naselje se administrativno nalazi na području grada Sv. Ivan Zelina, dok rimokatolički pripada župi Preseka (vrbovečki kraj). Osim Salnika, pravoslavni su naseljavali: Lipnicu, Radoišče/Radovište, Hudovo, Lukovo (do 19.st. Vlaška Luka), dijelom Zelinu, Brezane. U većini ovih sela pravoslavnih više nema, ni u samom Salniku, gdje su teško stradali u Drugome svjetskom ratu. Ipak, crkva u Salniku postoji. Jedino u selu Lipnici, gdje također postoji kapela, živi većinsko pravoslavno stanovništvo.
                Manastir Lepavina je posebna priča. Ova velika svetinja, u međuprostoru Prigorja, Podravine i Bilogore, sa svojom parohijom (Velika i Mala Branjska, Sesvete, Ruševac, Carevdar, Miličani i Sokolovac), potječe iz 16.st, a svetogorskog je porijekla; utemeljitelj je bio monah manastira Hilandar, na Svetoj Gori – Atosu, u Grčkoj. Osim što je bio duhovno središte pravoslavlja ovih krajeva, poznat je po čudotvornoj ikoni Bogorodice, kojoj se utječu, i iscjeljenja dobivaju ne samo pravoslavni, već i mnogi katolici, kao i ljudi drugih vjera.
                U lijepom prigorskom gradiću Križevcima također postoji mala pravoslavna zajednica, s crkvom iz 1901. Naravno, ne treba zaboraviti ni Zagreb, gdje postoji i mitropolija od 1931.
                U mnogim navedenim mjestima pravoslavaca danas više nema, ili je njihov broj veoma malen. Ipak, ti su ljudi stoljećima živjeli ovdje, stvorili svoju autohtonu i osebujnu religijsku kulturu. Ljudi danas mahom ne znaju da je na ovim pitomim brežuljcima, uz rimski obred i latinski jezik, stoljećima služeno na crkvenoslavenskom jeziku, na istočni, bizantski način. Ta dualnost nije svojina samo krajeva poput Dalmacije i Slavonije, već i sjeverne Hrvatske. Korijeni postoje, na nama je da ih čuvamo i unaprijeđujemo.

petak, 12. kolovoza 2016.

MALI PRAVOSLAVNI MOLITVENIK


Poštovani čitatelji, priredili smo za vas mali pravoslavni molitvenik, prilagođen za početnike u pravoslavnoj vjeri. Molitvenik je izdao Sveti Arhijerejski Sinod SPC, a mi smo ga za vas priredili na hrvatskome jeziku s potrebnim objašnjenjima. Molitvenik je vrlo kratak, i sadrži najosnovnije svakodnevne molitve, kao i kratko objašnjenje kako se vrše. Upoznajmo se s molitvenom baštinom Pravoslavne Crkve.

MALI PRAVOSLAVNI MOLITVENIK

srijeda, 10. kolovoza 2016.

Starac Pajsije: O MOLITVI - čežnja za molitvom







Čežnja za molitvom
-          Starče, kako se trebam moliti?
-          Trebaš se osjećati kao malo dijete, a Boga osjećati kao svog Oca i moliti Ga za sve što ti je potrebno. Razgovarajući na taj način s Bogom nećeš se htjeti odvojiti od Njega, jer čovjek samo u Bogu nalazi sigurnost, utjehu, neizrecivu ljubav i božansku nježnost.
Molitva je kada stavimo Krista u svoje srce i zavolimo Ga svim svojim bićem. Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, i svim umom svojim, kaže Sveto Pismo. Kada čovjek zavoli Boga i ima zajednicu s Njim, ne dotiče ga se ništa zemaljsko. Kao da je lud. Pusti ludom čovjeku najbolju glazbu – ne dotiče ga se. Pokaži mu najbolje slikarsko platno – ne pridaje tome nikakav značaj. Daj mu najbolje jelo, najbolje odijelo, najbolje mirise – ne haje za to, on je u svom svijetu. Tako je i čovjek koji je u zajedništvu s nebeskim svijetom priljepljen za njega, i ništa ga od tog svijeta ne može odvojiti. Kao što ne možeš otrgnuti dijete iz majčinog zagrljaja, tako ne možeš odvojiti od molitve ni čovjeka koji je shvatio njen smisao. Što dijete osjeća u majčinom zagrljaju? To može razumijeti samo onaj tko osjeća prisutnost Božju, a sebe doživljava kao malo dijete.
Poznavao sam ljude koji su se osjećali kao mala djeca kada su molili. I da ih je netko čuo u vrijeme molitve, rekao bi da su u pitanju mala djeca. A da je još vidio i pokrete koje su pravili, rekao bi da su poludjeli! Kao što dijete trči, hvata se za očev rukav i govori: „Ne znam kako, ali učinit ćeš mi ono što tražim“, isto tako jednostavno i iskreno ovakvi ljudi mole Boga.
-          Starče, može li želja za molitvom nastati od jedne osjećajne potrebe za prisnom zajednicom, za utjehom?
-          Pa i ako nastaje od jedne dobre osjećajne potrebe za Bogom, zar to nije dobro? Ali izgleda da ti zaboravljaš i hitaš na molitvu samo kada ti nešto treba. Razumije se, zbog toga Bog i dopušta različite potrebe i teškoće, kako bi pribjegavala Njemu, iako je mnogo bolje kada dijete iz ljubavi trči ocu ili majci. Zamisli da jedno dijete, koje zna koliko ga roditelji vole, na silu guraju u zagrljaj oca ili majke.
Bog je najnježniji Otac; On nas voli. Zbog toga sa čežnjom trebamo iščekivati vrijeme molitve i nikada se ne prestati nasićivati razgovora s Njim.