srijeda, 25. svibnja 2016.

O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 3. DIO. ISPOVJED I BOLESNIČKO POMAZANJE



 Nakon prethodnog posta, gdje smo u analizi članka s portala bitno.net obradili sakramente krštenja, krizme i euharistije, sada nastavljamo sa sakramentima ispovjedi i bolesničkog pomazanja.


Razlike između dviju teologija ili između dviju Crkava u pitanjima sakramenta ispovijedi uočavaju se u shvaćanju pokore koju svećenik nalaže penitentu poslije ispovijedi. Pokora ili epitemija, kako se zove u istočno-pravoslavnoj Crkvi, nema karakter zadovoljštine, nego ima samo pedagošku svrhu. Takvo pravoslavno gledište polazna je točka napada na katolički nauk o oprostima. A čini se opet da mnogi istočno-pravoslavni teolozi napadaju nauk o oprostima pod utjecajem protestantskoga učenja i katkada iz odbojnosti prema papi.


                Što se tiče ispovjedi, točno je da u pravoslavlju nema pokore za grijehe. Da pojasnimo ovo za pravoslavne čitatelje bloga. Po katoličkom nauku se svaki grijeh sastoji od dva bitna dijela. Prvi dio je sam grešni čin, a drugi dio je posljedica tog grešnog čina. Sam grijeh, tj. grešni čin se oprašta u sakramentu (sv. Tajni) ispovjedi, i na osnovu toga oproštenja, grešnik postaje opravdan i zadobiva vječno spasenje. Međutim, posljedice grijeha ostaju, te je za njih potrebno pružiti određenu zadovoljštinu, koja se naziva pokorom. Latinska riječ za pokoru, penitencija, ima u svom korijenu riječ poena, što znači kazna. Zato svaki katolički svećenik, nakon što podijeli oproštenje grijeha vjerniku, odmah mu nalaže i pokoru, koja mora biti u skladu s težinom učinjenog grijeha (molitve, postovi, dobra djela, itd.). Ukoliko čovjek na ovome svijetu ne pruži tu pokoru, zadovoljštinu, penitenciju, „dug božanskoj pravednosti“, pružit će je nakon smrti u čistilištu, zajedno s okajavanjem lakih grijeha. Zato molitve i mise za mrtve u Katoličkoj Crkvi također imaju pokornički karakter, odnosno, vjernici prinose Bogu pokoru za svoje preminule, čiji su grijesi oprošteni, no nisu „sanirali“ njihove posljedice. Iz ovoga se u srednjem vijeku razvio nauk o oprostima. Oprost je određena zamjena koju Crkva pruža umjesto redovite pokore. Npr, za neki teški grijeh trebao si Bogu prinositi dugačku i tešku pokoru. Međutim, sada tu uskače Crkva i nudi mogućnost da, npr., na taj i taj blagdan pohodiš tu i tu crkvu, tamo se pričestiš, izmoliš određene molitve, i taj tvoj relativno kratki i „bezbolni“ čin zamjenjuje svu onu tešku i dugačku pokoru koju si morao snositi. Ti oprosti mogu se namijeniti i za pokojne, da im se istim efektom smanji ili ukine boravak u čistilištu. Oproste je ustanovila Crkva, na osnovu svoje vlasti nad riznicom zasluga svojih svetih. Sveci su, naime, kroz čitav svoj život činili pokoru za sebe i za cijeli svijet, stvorivši tako jedno duhovno bogatstvo koje vrhovna vlast Crkve može „aktivirati“ u obliku oprosta. Tako je to u tradicionalnom katolicizmu.
                U pravoslavlju toga nema. Pravoslavlje uopće ne poznaje pojam pokore/zadovoljštine. Ono u okviru ispovjedi ima epitimiju, ali epitimija nije pokora, tj, ona nema kazneno – zadovoljštinski karakter. Epitimija je duhovni lijek, pomoć čovjeku, kojega je grijeh ranio, korisni poticaj da se zamisli nad svojim stanjem i više približi Bogu; također, u težim slučajevima, ona može biti vanjska manifestacija samog kajanja, kao i vanjska potvrda autentičnosti toga kajanja. Pravoslavlju je posve nepoznata i strana teorija i praksa o zadovoljštini za oprošteni grijeh. Ako se za neki grijeh čovjek kaje, ako je to kajanje iskreno, onda to znači da je u čovjeku došlo do iskrene preobrazbe  i promjene, obraćenja, metanoje. Upravo ta nutarnja preobrazba je Bogu bitna, i na osnovu nje Bog prima čovjeka u zajedništvo sa sobom. Kada je Krist oprostio grešnici koja mu je ljubila noge, rekao je „oprošteni su joj grijesi mnogi, jer ljubljaše mnogo“. Bez obzira na težinu bluda, njeno pokajanje je ovdje imalo takvu težinu da je u trenutku ukinulo njenu grešnost; njene suze, ljubljenje Kristovih nogu, bile su vanjska manifestacija njene ljubavi. Upravo tu poziciju zastupa pravoslavlje, i zato kategorički odbacuje bilo kakvu pokoru, oproste, čistilište itd. S pravoslavne točke gledišta, ovakva nauka može biti samo plod ljudskog shvaćanja pravednosti i kažnjavanja. Odbacivanje toga nema veze s odbojnošću prema papi ili utjecajem protestantizma.
Ipak, treba primijetiti kako se nakon drugog vatikanskog koncila dogodio stanoviti pomak, te danas sve više katolika počinje pokoru svoje Crkve sve više shvaćati na način pravoslavne epitimije.
                Također, što se tiče načina vršenja samog sakramenta tiče, dok je za katoličanstvo više karakterističan imperativni oblik odrješenja (I ja te odrješujem...), pravoslavni istok više koristi deprekativne forme, kod kojih svećenik nastupa više kao svjedok kajanja i zagovornik pred Bogom.



U shvaćanju sakramenta bolesničkog pomazanja mogu se isto uočiti stanovite razlike između istočne i zapadne Crkve. Tako, primjerice, glavni učinak ovoga sakramenta po mišljenju istočno-pravoslavnih teologa, sastoji se u ozdravljenju tijela, a ne u podjeljivanju milosti, otpuštanju teških i lakih grijeha i u davanju moralne snage umirućima da pobijede strah od smrti — kako to drže katolici. Ali, kao što katolici smatraju da posljednje bolesničko može katkada proizvesti i zdravlje tijela, tako isto i pravoslavni drže, iako o tome izrijekom ne govore, da se podjeljivanjem ovoga sakramenta mogu otpuštati grijesi. Nadalje, pravoslavci misle da ovaj sakrament mogu primiti svi bolesnici bilo koje dobi, dok prema katoličkom nauku to mogu valjano primiti samo teško oboljeli vjernici, i u onoj dobi koja se više ili manje zahtijeva za sakrament svete ispovijedi. Odatle proizlaze pravoslavni prigovori na račun Katoličke Crkve. Prigovara joj se da ona u ovoj stvari odstupa od pravovjernoga nauka dijeleći ovaj sakrament teško oboljelom vjerniku koji se nalazi već na samrti, a ne, kako to pravoslavci prakticiraju, i onda kada je vjernik i lakše bolestan, pa čak i onda kada je zdrav (ovo zastupaju Grci).



Umjesto našeg komentara, donosimo ovdje prijevod teksta o bolesničkom pomazanju sa službene stranice SPC; tu je odgovoreno na sva pitanja i neodumice, kao što je i ukazano na još neke zanimljivosti u pogledu ovog sakramenta u pravoslavlju:

"Sakrament bolesničkog pomazanja (eleoposvećenja)
U sakramentu bolesničkog pomazanja Bog Duh Sveti, silazi u pomoć kada se ljudski život nađe u velikoj nevolji i opasnosti od bolesti i nemoći. Okrepljuje, snaži i liječi bolesnika. Cilj ovog sakramenta je opraštanje grijeha i povratak zdravlja oboljelog. "Potom ga nađe Isus u hramu i reče mu: Eto postao si zdrav, više ne griješi, da ti se što gore ne dogodi" (Iv 5, 14). Ovaj sakrament je ustanovljen i u život Crkve uveden od strane Svetih Apostola. "I demone izgonjahu i pomazivahu uljem mnoge bolesnike, i iscjeljivahu" (Mk 6, 13).
Sakrament bolesničkog pomazanja sastoji se od molitava svećenika i pomazivanja bolesnika posvećenim uljem, kroz koje djeluje Božja milost za ozdravljenje bolesnika, a bolest ovdje podrazumijeva oboljenje duše ili tijela.
Božja milost u ovom sakramentu liječi tijelo od njegove nemoći i čisti dušu od njenih grijeha.
Ovaj sakrament se vrši u Crkvi od Kristovog vremena. Po zapovijedi Kristovoj apostoli su išli propovijedati Evanđelje, i među drugim ljudima i "pomazivahu uljem mnoge bolesnike i liječili ih" (Mk 6, 13). Vršenje ovog sakramenta preneseno je na biskupe i svećenike zapoviješću apostola. Sveti apostol Jakov piše sasvim jasno: "Boluje li tko među vama, neka dozove starješine crkvene, te neka čitaju molitvu nad njim i neka ga pomažu uljem u ime Gospodnje. I molitva vjere pomoći će bolesniku, i podignut će ga Gospodin, i ako je grijeh učinio oprostit će mu se "(Jak 5,14-15). Sakrament bolesničkog pomazanja vrši se, ne samo nad teškim bolesnicima i onima koji umiru, nego se ovaj čudotvorni sakrament vrši i nad onima koji su lakše bolesni.

Pouke vjernima
Sakrament bolesničkog pomazanja se može ponavljati više puta. Na njemu mogu sudjelovati (po potrebi i više puta godišnje) svi vjerni, a posvećeno ulje i brašno može koristiti svaki pravoslavno kršten i krizman vjernik.

U naše vrijeme ovaj sakrament vrše svećenici i pojedinačno, samo na molbu vjernika i to uglavnom u vrijeme izvanrednih bolesti i većih iskušenja, a redovito se vrši jedanput godišnje u našoj Crkvi u tijeku Velikog i Časnog Posta (korizme), na Ognjenu Mariju (sv. Mučenica Marina) i za vrijeme božićnog posta.

UPOTREBA POSVEĆENOG ULJA I BRAŠNA

Svi vjerni koji sudjeluju u sakramentu bolesničkog pomazanja mogu donijeti popise ukućana i srodnika koje predaju svećeniku, a svoje ulje i brašno (u manjim količinama) stavljaju ispod stola na kojem se nalazi Sveto Evanđelje, kao i brašno i ulje koje koriste svećenici za pomazivanje bolesnika u tijeku podjele sakramenta.

Po završetku sakramenta bolesničkog pomazanja vjerni uzimaju posvećeno ulje i brašno, nose svojim domovima i upotrebljavaju na sljedeći način:
Posvećenom brašnu dodaje se jedan kilogram brašna (ako je više ukućana onda i više) i od toga, umijesivši ga sa svježom vodom, dodajući mu malo posvećene (bogojavljenske ili druge) vodice i malo (najviše jušnu ​​žlicu) posvećenog ulja, naprave pogaču. Pogača se ispeče, i kada se ohladi isječe na komadiće (veličine kocke šećera) koji se ostave se čist papir duže vrijeme da se dobro osuše. Tako dobro osušene komadiće (koji su po obliku nalik nafori) staviti u jednu papirnatu vrećicu, i sljedećih, preporučljivo je četrdeset dana, uz pojačanu molitvu, uzimati svako jutro poslije molitve (i nafore tko ima) po jedan komadić natašte, zatim gutljaj-dva posvećene vodice (tko ima) i tek onda uzeti uobičajeni doručak ili nešto drugo.

Ostatak posvećenog ulja se može upotrijebiti stavljanjem nekoliko kapi u jelo, a ako je potrebno može se pomazivati ​​oboljeli dio tijela.
Posvećene namirnice se mogu podijeliti i sa drugim vjernicima koji će ih prema priloženom uputstvu s vjerom i molitvom upotrijebiti."

srijeda, 18. svibnja 2016.

O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 2. DIO



 U pretprošlom postu smo analizirali prvi dio članka o razlikama između katoličke i pravoslavne vjere kojega je donio portal bitno.net. Ovdje analiziramo drugi, koji se bavi sakramentima/sv. tajnama krštenja, krizme (miropomazanja) i euharistije.


2. Nauk o sakramentima
Velika sukladnost između istočne i zapadne Crkve uočljiva je u nauci o sakramentima. Razlike koje postoje uglavnom su nebitne ili su liturgijsko-disciplinske naravi. Tako bar smatra katolička strana. Razlike koje istočno-pravoslavni teolozi navode ili su navodili sljedeće su:


                Treba reći da se pojam sakramenta/sv. Tajne ponešto razlikuje u te dvije Crkve. Definirajući sakramente, katolici su ih sveli na sedam radnji (krštenje, potvrda, pričest, ispovjed, bolesničko pomazanje, sveti red, ženidba), i, iako se popis sakramenata kroz povijest mijenjao, i danas se samo tih sedam obreda smatraju sakramentima. Oni su oštro odijeljeni od ostalih bogoslužnih čina. Pravoslavna Crkva, naprotiv, iako također nabraja ovih sedam sakramenata, ne uči da se sakramentalnost svodi samo na njih. Pravoslavna Crkva nabraja ovih sedam kao najvažnije, ali njihov broj je ustvari beskonačan – u pravoslavlju je sve sakramenat, svaki čin, svako bogoslužje. Jer, čak ako krenemo od klasične vjeronaučne definicije: „sakramenti su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti“, nitko ne može osporiti da je svaki bogoslužni čin Crkve vidljivi način preko kojega milost Božja silazi čovjeku. Zato pravoslavlje nikada nije ograničavalo sakramentalnost samo na ovih sedam glavnih obreda; cjelokupni pravoslavni način života je sakramentalan. 



U svezi sa sakramentom krštenja navodi se, ili bolje spominjala se, kao razlika način podjeljivanja ovoga sakramenta – koji se u zapadnoj Crkvi obavlja polijevanjem vodom, a ne trokratnim uranjanjem, kako se to redovito čini u Pravoslavnoj Crkvi. Ta neujednačenost u podjeljivanju sakramenta krštenja bila je razlogom da su Grci ovaj sakramenat podijeljen od rimokatolika i na rimokatolički način smatrali nevaljanim, dok Rusi i ostali u tome gotovo nikada nisu vidjeli neku razliku. Crkva na Istoku, jednako kao i Crkva na Zapadu, prihvaća mogućnost zamjene krštenja vodom, u slučaju nužnosti, s krštenjem krvlju. Ali krštenje željom, koje priznaje katolička strana, prihvatilo je samo nekoliko istočno-pravoslavnih teologa.



                Ovdje moramo obratiti pozornost na tri stvari. Prvo, što se obreda tiče, Pravoslavna Crkva zaista ustraje na uranjanju kao redovitom načinu krštavanja. Ovo je drevna biblijska praksa, koja je stoljećima vladala u Crkvi, i koja ima svoju simboliku (umiranje – uranjanje; uskrsnuće – izranjanje), i koja se po učenju Pravoslavne Crkve može zamijeniti polijevanjem samo u slučaju nužde. Međutim, to nije stvarni razlog nepriznavanja katoličkog krštenja.
Ovdje naime, dolazimo do drugog važnog pitanja, a to je pitanje valjanosti/nevaljanosti sakramenata podijeljenih izvan Pravoslavne Crkve. Ukratko govoreći, Pravoslavna Crkva smatra sakramentima samo one koji su podijeljeni unutar njenih granica. Nepravoslavni sakramenti imaju status kršćanskih obreda, koji posreduju čovjeku neki vid vremenite utjehe i blagoslova, ali punu, sakramentalnu, spasenjsku snagu dobivaju tek od priznanja Pravoslavne Crkve, a ovo se redovito zbiva kod prelaska nepravoslavne osobe na pravoslavnu vjeru. Dakle, katolički ili neki drugi nepravoslavni sakrament za pravoslavlje nema važnosti sam po sebi. On je kršćanski obred, i, ukoliko ima propisanu formu koju priznaje Pravoslavna Crkva, kod primanja u pravoslavlje ta se forma može ne ponoviti. U tom slučaju, činom ispovijesti pravoslavne vjere pred pravoslavnim biskupom ili svećenikom, te njegovom molitvom nad prelaznikom, određeni nepravoslavni obred se naknadno ispunjava milošću Božjom i postaje pravoslavni sakrament. Zbog tog razloga je moguće određene nepravoslavne sakramente, ne „priznati“, već ne „ponoviti njihovu formu“ prilikom prelaska u pravoslavlje, odnosno, moguće je ponoviti sve, već prema okolnostima. Ovo je razlog zbog kojega je dolazilo do različitog pristupa ovoj temi među pravoslavnim Crkvama, pa čak i unutar istih Crkava kroz povijest: neki su katolike krštavali (i krštavaju ih i danas), a neki ih primaju samo kroz ispovijest vjere. To nije neujednačenost pravoslavne prakse ili zbunjenost u teoriji, već samo pitanje: hoće li sakramentalna milost biti podijeljena kroz dijeljenje cjelovitog pravoslavnog sakramenta, ili kroz ispovijest vjere, pri čemu će nepravoslavni obredi biti naknadno ispunjeni milošću Božjom. Dakle, katolički „sakrament“ je forma koja ima mogućnost postati sakrament kod prijema u pravoslavlje, i zato se njegova forma može ponoviti kod prelaska, ili ne.
Što se krštenja željom tiče, ono ne postoji u pravoslavnoj vjeri. Postoje samo krštenje vodom, i krštenje krvlju. Pošto Pravoslavna Crkva vjeruje da se ništa na ovome svijetu ne zbiva slučajno, već da Bog rukovodi svime, tada smatra kako postoji neki razlog, poznat samo Bogu, zbog kojega je Bog dopustio da netko iznenadnom smrću bude lišen krštenja. Što se tiče teologa, koji pod zapadnim utjecajem uvode krštenje željom, treba naglasiti kako mišljenje teologa ne predstavlja pravoslavnu vjeru. Jednako kao što i pojedini katolički teolozi koji negiraju Trojstvo, prisutnost Kristovu u pričesti, postojanje pakla, zagovaraju homoseksualnost ili pobačaj, zasigurno ne odražavaju učenje Katoličke Crkve.   Ovo je greška koja se stalno ponavlja među katolicima kada pišu o pravoslavlju – brkanje teološkog mišljenja i nauka Crkve. 



U pitanju sakramenta krizme nalazimo razlike prije svega u njegovu djelitelju. Naime, u istočnoj je Crkvi redoviti djelitelj obični svećenik, a na Zapadu to redovito čini biskup; kao razlika kojiput je spominjan drukčiji način mazanja. Također protivno katoličkom stajalištu, istočno-pravoslavni drže da se krizma mora ponoviti kada se radi o otpadniku koji se vraća u njihovu vjeru.



                Što se krizme (miropomazanja) tiče, točno je da razlika biva u djelitelju, međutim, to samo po sebi i ne spada u bitnu razliku između katoličanstva i pravoslavlja: i grkokatolički svećenici redovito krizmaju, a u zadnje vrijeme i sve više rimokatoličkih dobiva ovlast za to, tako da u mnogim katoličkim biskupijama valjda više djece krizmaju svećenici, nego biskupi. To je stvar čisto tehničke naravi. Jednako tako i način pomazivanja: to je obredna razlika, koja ne utječe na vjerski sustav. Uostalom, nakon II. Vatikanskog koncila i Rimokatolička Crkva je preuzela istočnu formulu krizme: „pečat dara Duha Svetoga“. Jedina stvarna razlika po pitanju ovog sakramenta bila bi njegova apsolutna neponovljivost u katolicizmu. Naime, Katolička Crkva uči da su sakramenti krštenja, krizme i svetog reda (svećeništva) neponovljivi i neizbrisivi, tj, mogu se primiti samo jednom u životu jer utiskuju u dušu neizbrisivi biljeg. Dok se za krštenje s time Pravoslavna Crkva može složiti, s krizmom stvari stoje drukčije, odnosno, kod apostazije od pravoslavlja, pogotovo u nekršćansku vjeru, krizma se ponavlja ako bi došlo do povratka. Naime, ona je sakrament Duha Svetoga, a Duh je tvorac i graditelj Crkve. Crkvu ne čini Crkvom upis pojedinaca u matice krštenih, već Duh kojega su svi njeni članovi primili. Svi članovi Crkve imaju jednog te istog Duha u sebi, i taj Duh zapravo stvara nevidljive duhovne veze između članova Crkve međusobno, te između Crkve i Boga. Apostazijom se kida ta duhovna veza, i gubi se posvećenje. Ako se gubi posvećenje i kida duhovna veza s Crkvom, onda je logično da se kod povratka natrag u Crkvu, ta veza mora obnoviti, a to se čini putem sakramenta krizme.


S obzirom na sakrament euharistije, u povijesti Crkve vođene su velike i mnoge polemike između teologa zapadne i istočne Crkve. U središtu svih tih polemika isticane su razlike koje su po mišljenju zapadnjaka bile i ostale nebitne naravi. Istočno-pravoslavni teolozi predbacuju katolicima da su odstupili od pravovjernoga učenja u nekoliko točaka, i to poimence: što upotrebljavaju beskvasni kruh kao materiju sakramenta euharistije, što se sv. pričest dijeli vjernicima pod obje prilike i što se ne dijeli maloj djeci. Najspornija točka vezana uz ovaj sakrament svakako je molitva Duhu Svetomu s prošnjom da bi kruh i vino pretvorio u tijelo i krv Spasiteljevu. U stvari, ovdje je riječ o molitvi koja se zove epikleza i koje u zapadnoj Crkvi uopće nema. Dok su naime rimokatolici jednodušni u tvrdnji da se pretvorba zbiva u trenutku u kojem svećenik izgovara riječi Kristove: “Ovo je moje tijelo”, “Ovo je moja krv”, dotle istočno-pravoslavni misle da uz spomenute riječi treba još epikleza ili da je čak dovoljna samo epikleza.



                Ove dvije razlike u sakramentu Euharistije su veoma važne, naime, materija kruha (kvasni/beskvasni), i riječi pretvorbe (epikleza/zaziv Duha vs Isusove riječi), i međuovisne su. Nije stvar samo  u kanonima koji zabranjuju beskvasni kruh, niti u svetopisamskim tekstovima koji euharistijski kruh uvijek nazivaju artos (kvasni kruh), a ne azima (beskvasni); stvar je u teologiji koja stoji iza svega toga, a koja nam ukazuje na to da je Euharistija nastala izljevom Duha, Pedesetnicom. Pošto je Euharistija srž Crkve, i pošto se u Crkvi sve zbiva po Duhu, koji i obožuje čovjeka, i gradi Crkvu i vezuje ju s Bogom, Pravoslavna Crkva upotrebljava novi, kvasni kruh, kruh koji se koristio i u bogoslužju Starog zavjeta na dan Pedesetnice, u koji se dogodio izljev Duha i prva Euharistija. Zbog toga se pretvorba i vrši izljevom tog istog Duha, koji gradi Tijelo Kristovo – i fizičko u Mariji, i mistično Crkve, i euharistijsko. Ovakva duboka međuovisnost Euharistije, Crkve, Duha, Pentekosta, Tijela Kristova, i oboženja čovjekova, čini pravoslavnu Euharistiju specifičnom u odnosu na sve slične kršćanske euharistijske obrede drugih kršćanskih vjera. Ovo je omogućilo da pravoslavna Euharistija nikada ne bude svedena samo na komemoriranje Posljednje Večere, Žrtve na Križu, da izgubi svoju usmjerenost prema Duhu i Budućem svijetu; spriječilo je također, i različite liturgijske devijacije tipa privatnih misa, misa po nakanama i slično.
                Ovdje treba reći kako spomenuta epikleza ipak postoji u rimokatoličkoj misi, samo se njeno pravo značenje izgubilo, i ne smatra se da ona pretvara darove kruha i vina. Novije rimske euharistijske molitve imaju izravnu epiklezu, npr., druga: „...rosom Duha svoga posveti ove darove da postanu Tijelo i Krv...“. Međutim, i prva, tzv. Rimski kanon, koja je jedina postojala sve do II. Vatikanskog koncila, ima epiklezu, međutim, ta epikleza je, kao i sve zapadne u dalekoj prošlosti, bila uzlazna, a ne silazna; ona ne govori o tome da Duh pretvara darove kruha i vina u Tijelo i Krv silaženjem na njih, već njihovim uznošenjem na Nebo: „Ponizno te molimo, svemogući Bože, da ruke svetoga anđela tvoga prenesu ovo na tvoj nebeski žrtvenik, pred tvoje božansko veličanstvo, te se svi koji primimo presveto Tijelo i Krv tvoga Sina, kao pričesnici ove žrtve napunimo svakim nebeskim blagoslovom i milošću.“ Anđeo koji se u ovoj molitvi spominje nije stvreno duhovno biće, već po drevnoj ranokršćanskoj terminologiji, Duh Sveti. Međutim, uloga epikleze na Zapadu, kao što smo rekli, nestala je.
                Pravoslavna Crkva uvijek pričešćuje pod obje prilike, i pričešćuje sve krštene, pa i dojenčad. Također, ne prihvaća štovanje Tijela izvan euharistijskog slavlja. Više o tome svemu vidi na: link i link

četvrtak, 12. svibnja 2016.

Novo iz mitropolije zagrebačko-ljubljanske

Blagoslovom mitropolita Porfirija otvoren je službena facebook stranica mitropolije. Ovo je jedina autentična i zvanična. Bogu na slavu!

https://web.facebook.com/Mitropolija-zagreba%C4%8Dko-ljubljanska-1073650929358915/?fref=ts

četvrtak, 5. svibnja 2016.

O RAZLIKAMA IZMEĐU KATOLIČKE I PRAVOSLAVNE CRKVE - 1. DIO



Jedan od najčitanijih katoličkih portala u Hrvatskoj, Bitno.net, je 12.02.2016. objavio tekst pod naslovom: „Bolne rane razlika između Pravoslavne i Katoličke Crkve i put njihova zacjeljenja“. Ispod teksta je potpisan Anto Bilokapić, odnosno „Crkva u svijetu“. Tekst želi katoličkim čitateljima prezentirati razlike između dviju Crkava, međutim, autor pri tome prikazuje učenje Pravoslavne Crkve, u mnogim segmentima, na pogrešan način, a na mnogim mjestima su autorovom prikazu potrebna dodatna objašnjenja. Zbog toga smatramo da je važno na njega reagirati i dati adekvatni odgovor, s obzirom da se radi o ozbiljnom i čitanom portalu, s kojega mnogo ljudi preuzima informacije. Zatim, naš komentar koji je ukazivao na neke nedostatke članka je uklonjen. Sukladno tome, odlučili smo napraviti ovu analizu članka na našoj stranici. Analizu smo radili tako, da je prvo donesen odlomak iz članka (uži tekst), a zatim naš komentar.
                Prije komentiranja treba također upozoriti da je članak izdan u seriji tekstova: „Ključni prijepori u Katoličkoj Crkvi 20. stoljeća“. Nije nam jasno zašto je to tako, kada se ovdje radi o odnosu Katoličke Crkve s drugom vjerskom zajednicom, a ne o unutrašnjem problemu Katoličke Crkve.


Jedna od najvećih i najkobnijih sablazni koja se zbila u krilu kršćanstva jest uzajamno izopćenje koje izrekoše, s rimske strane, papini izaslanici na čelu s kardinalom Humbertom de Silva Candida i s carigradske strane, carigradski patrijarh Mihajlo Cerularije. Tim činom bi formalno izvršen i dokončan već dugo pripreman crkveni raskol, u povijesti poznat kao istočni raskol. Od toga trenutka, tj. od g. 1054. pa nadalje, svaka će Crkva, istočna i zapadna, poći svojim putom, što će stvoriti još hladnije stanje između dviju strana. Ovom nemilom događaju kumovaše kulturne, crkveno-političke, liturgijske, disciplinske i nadasve dogmatske razlike. I upravo te razlike oko kojih se spore dvije strane, dvije teologije ili dvije Crkve, bit će predmet naše obrade. Crkva istočno-pravoslavna i Crkva rimokatolička dva su ogranka koja su izrasla iz jednoga jedincatog debla čije korijenje crpe hranu iz istoga izvora. Stoga, imajući ovu činjenicu u vidu, nije pretjerano reći da je većina dogmi kršćanske vjere zajednička jednoj i drugoj strani. Ipak, veliki spor između tih dviju obitelji istoga stabla postoji u pogledu nauke o izlaženju Duha Svetoga, o primatu rimskog biskupa, o čistilištu i o marijanskim dogmama: Bezgrešnom začeću i Uznesenju na nebo.


                Okvirno, možemo se složiti s ovim uvodnim dijelom. Podjela između kršćana, bilo kakva, jest sablazan, pogotovo između dvije Crkve koje imaju toliko sličnosti, i gotovo tisuću godina zajedništva i zajedničke baštine. Svakako, u raskolu su bile prisutne, pored dogmatskih, i brojne političke i kulturne razlike, koje bi trebalo svakako prepoznavati i otklanjati. Tako da ovom uvodnom dijelu ništa ne zamjeramo, jedino što moramo iskoristiti priliku i upozoriti na jednu jezičnu nedosljednost, koja se često susreće u sličnim radovima. Naime, kada pišemo hrvatskim jezikom, trebali bismo se dosljedno držati normi hrvatskog jezika. Tako ovdje susrećemo ime „Mihajlo Cerularije“. Međutim, oblik imena „Mihajlo“ jest više karakterističan za srpski jezik, dok je u hrvatskome uobičajeno „Mihael“ ili „Mihovil“. Upotreba imena „Mihajlo“ postaje i nedosljedna, ako vidimo da se uz njega stavlja „Cerularije“, što je latinizirani izgovor u stilu hrvatskog jezika (srpski jezik upotrebljava grčku varijantu „Kirularije“). Dakle, ako želimo dosljedno pisati srpski, onda je „Mihajlo Kirularije“. Ako pišemo hrvatski (što bi trebalo), tada je Mihael Cerularije. 



1. Izvori katoličke i pravoslavne teologije
Crkva istočno-pravoslavna, jednako kao i Crkva zapadno-katolička, drži da su izvori božanske objave Sveto pismo i Tradicija.



                Zapravo, Pravoslavna Crkva, za razliku od Katoličke, ne naglašava toliko odvojenost dva izvora Objave. U pravoslavlju glavni izvor Objave jest Predaja, Tradicija, a Sveto Pismo nije ništa drugo nego iskristalizirani dio Predaje, na poseban način nadahnut Duhom Svetim i kanoniziran od strane Crkve. Ono je prvi, glavni i normativni dio Predaje, sveto i božansko, no ipak dio te iste Predaje. Pismo je izniklo iz Crkve, bilo je vrijeme kada ga nije bilo; zato ga Pravoslavna Crkva uvijek smješta u kontekst sv. Predaje. 



a) Sveto pismo
Pravoslavci, kao i katolici, vrlo cijene Sveto pismo i jednodušni su u priznavanju da su sve knjige Novoga zavjeta od Boga nadahnute. U pogledu Staroga zavjeta stvar stoji nešto drukčije. Grci, istina, imaju više-manje isto mišljenje kao i katolici. No, Rusi, Bugari, Srbi i Rumunji ne prihvaćaju cjelovit kanon starozavjetnih knjiga. Oni naime pod utjecajem protestantskih teorija zabacuju takozvane “deuterokanonske” knjige, tj. one koje su proglašene kanonskim, od Boga nadahnutim, nakon što je otklonjena sumnja koja je neko vrijeme postojala u nekim Crkvama.



                Ovaj dio o kanonu Starog zavjeta nikako ne stoji. U ranoj Crkvi, podjednako istočnoj i zapadnoj, bilo je nesuglasica po pitanju ne samo starozavjetnog, već i novozavjetnog kanona. No, Pravoslavna Crkva je ipak tzv. „deuterokanonske“ knjige (i ne samo njih, već i neke koje ni katolici ne priznaju) prihvatila u Bibliju. Dakako da je tijekom stoljeća bilo teologa koji su ih dovodili pod sumnju, i to u kontinuitetu od ranokršćanskih sporova (a ne pod utjecajem protestanata), i da se kod pojedinih naroda događalo da se Biblija prevodi s njemačkog, a njemački protestantski prijevodi nisu imali prevedene deuterokanonske knjige, pa ih dosljedno nisu imali ni pravoslavni; ali tvrditi da pravoslavci kategorički odbacuju te knjige, i to još pod utjecajem protestanata, neće biti točno. Dovoljno je uzeti, npr, knjigu Mudrosti, koja je načitanija starozavjetna knjiga u bogoslužju Pravoslavne Crkve, te Makabejce, koji imaju i svoj blagdan u pravoslavnome kalendaru, a da ne govorimo o citiranosti tih knjiga u svim bogoslužjima i kod ogromne većine Otaca Crkve. Uostalom, zbog navedenog stava o Pismu kao o dijelu Predaje, pitanje striktnog kanona je u neku ruku irelevantno; i oni koji ih ne tiskaju u Biblijama, koriste ih kao dio Predaje. Tako da je svaka usporedba s protestantima promašena.



b) Predaja (tradicija)
Sveta predaja potječe iz istoga božanskog izvora kao i Sveto pismo i k istome cilju smjera. Zato se smatra, zajedno sa Sv. pismom, vrelom i normom naše vjere. Glavni su izvori iz kojih predaja uzima dokaze, prema nauku istočno-pravoslavne i katoličke teologije, sljedeći: simboli vjere, opći sabori i sveti oci. Nadalje treba još istaknuti da pravoslavci daju veliku važnost takozvanim simboličkim knjigama, koje smatraju drugorazrednim izvorima i koje isto, po njihovu mišljenju, sadržavaju istinski nauk njihove vjere.



                Kao što smo rekli, Pismo i Predaja tvore nedjeljivu cjelinu u pravoslavlju. Osim Pisma, kao najvažnijeg dijela Predaje, kao i izvora koje autor ovdje navodi, treba spomenuti također i određene mjesne sabore, potvrđene od strane općih, zatim bogoslužne tekstove, te osobito hagiografiju, na koju su se pravoslavni crkveni Oci redovito pozivali u svim raspravama. 



    Simboli vjere

Simboli označuju zbirku objavljenih vjerskih istina koje su predložene vjernicima sa strane Crkve kao znak njihove vjere, koju trebaju ispovijedati. Istočno-pravoslavni teolozi priznaju samo tri simbola vjere (vjerovanja): simbol nicejsko-carigradski koji je općenito prihvaćen od svih istočno-pravoslavnih teologa, štoviše, ima i onih, kao Mesolares, Dalamas, koji ga drže kao jedinu autentičnu ispovijed vjere; simbol sv. Anastazija ili bolje Pseudo-Anastazija koji Grci smatraju autentičnim samo u grčkoj verziji, dok onu stariju latinsku, na temelju koje je učinjena mlađa grčka verzija odbacuju zbog dodatka Filioque, i simbol sv. Grgura Taumaturga. Zanimljivo je znati da istočno-pravoslavni teolozi ne daju ekumensku vrijednost apostolskom simbolu, nego mu pridaju samo neko posebno i relativno značenje – imenujući ga, kao Dalamas, pseudo-apostolskim simbolom. Na saboru u Firenzi efeški patrijarh Marko, veliki osporavatelj ujedinjenja između istočne i zapadne Crkve, izjavio je čak da istočno-pravoslavna Crkva ne priznaje apostolski simbol.



                Pravoslavlje je u svojoj ranoj fazi priznavalo i poznavalo različite simbole vjere; međutim, zbog opasnosti od krivovjerja, na velikim crkvenim saborima izrađen je po drevnim predlošcima sadašnji nicejsko – carigradski simbol vjere, koji važi kao univerzalni, slobodan od zabluda i nepromjenjivi izričaj kršćanske vjere. Naravno da pravoslavni pored toga priznaju i lokalne simbole, ukoliko su u skladu s nicejsko – carigradskim, osobito Atanazijev (a ne Anastazijev, kako se omaklo autoru), ali univerzalnu i nepromjenjivu normu predstavlja nicejsko – carigradski. Dosljedno tome, sv. Marko Efeški priznaje tzv. Apostolski simbol vjere (apostolsko vjerovanje) kao lokalni simbol rimske Crkve, ali mu odriče apostolsko porijeklo (u smislu da su ga sastavili apostoli osobno i vlastoručno), koje on dakako i nema, to danas više ni katolici ne tvrde (moguće da je u svojoj reakciji bio potaknut predajom kako su apostolsko vjerovanje sastavili sami apostoli u Jeruzalemu, prije nego što su se razišli – 12 apostola = 12 članaka vjerovanja).
 



  Opći sabori

Pravoslavci se ne slažu s katolicima u pogledu broja održanih sabora. Općenito oni priznaju samo prvih sedam, koji su se održali u vremenu kada su istočna i zapadna Crkva živjele u jedinstvu. No postoji također pokoji istočno-pravoslavni teolog koji odstupa od ovoga broja. Tako neki grčki i ruski teolozi smatraju trulski sabor ekumenskim, nazivajući ga peto-šesti, jer su na njemu upotpunjene odluke V. i VI. ekumenskog.



                Pravoslavni prvih sedam sabora nazivaju ekumenskim, ili sveopćim, „vaseljenskim“, rekli bi Srbi, ali to nipošto ne znači da je saborni rad Pravoslavne Crkve stao na njima. Oni nose taj naslov, ne zbog toga što bi bili nekakva redovita vrhovna institucija, niti zato jer su predstavljali sve biskupe svijeta, već zato što učenje doneseno na njima ima sveopći, univerzalni karakter. Na prvih sedam velikih sabora definirane su temeljne i nepromjenjive istine kršćanstva – Božje Trojstvo i Jedinstvo, Bogočovještvo Kristovo, štovanje ikona itd. Možemo slobodno reći, da svaka crkvena nauka nakon ovih prvih sedam sabora predstavlja samo razradu i tumačenje njihovih učenja i pravila. Zbog toga će ovi sabori uvijek biti ispred drugih. Međutim, saborovanje se u Pravoslavnoj Crkvi nastavilo i dalje, sjetimo se samo Focijevog sabora, kojega mnogi i nazivaju sveopćim, pa palamističkih sabora 14. st., pa sabora u Jašiju i Jeruzalemu u 17. st., zatim brojnih svepravoslavnih sinoda održanih do danas. Međutim, nijedan se od tih sabora po težini materije ne može usporediti s prvih sedam, koji su zacrtali pravoslavlje kao takvo. Zbog toga imaju ovakav status u Crkvi, a ne zato što bi pravoslavlje zastalo u svom razvoju u 8. st.
                Trulski sabor jest ekumenski, ali samo zato jer se smatra kanonskom nadopunom petog i šestog sabora, odnosno produženim zasjedanjem ovih; čini moralno jedinstvo s njima i nikada se ne računa kao posebni sabor. 



    Sveti oci

Neke veće i bitne razlike između istočno-pravoslavnih i katolika oko pitanja svetih otaca ne mogu se uočiti. U jednih i drugih oci imaju odlučujuću ulogu. Na općim saborima jednako se hvale i grčki i latinski. Ipak u svojim dokaznim postupcima istočno-pravoslavni teolozi radije se služe grčkim ocima. Tako postupajući, oni ipak nikada ne zabacuju latinske oce. Najviše citirani oci su: sv. Anastazije, tri Kapadočanina, sv. Ivan Krizostom i sv. Maksim Ispovjednik.



Točno, osim što je Atanazije, a ne Anastazije. Treba samo dodati da za pravoslavne razdoblje svetih otaca ne završava u nekom povijesnom trenutku. Na Zapadu se naime smatra da period svetih otaca završava na Zapadu u 7.st., a na Istoku u 8./9. st. Zato Katolička Crkva autoritete nakon tog vremena naziva crkvenim naučiteljima. Na pravoslavnom Istoku te razlike nema, za pravoslavne razdoblje svetih otaca traje i danas, i nikada neće prestati.
  



 Simboličke knjige

Kao drugorazredni izvori u istočno-pravoslavnoj teologiji smatraju se tzv. Simboličke knjige, koje nisu ništa drugo nego ispovijest vjere što su je sastavili uvaženi dostojanstvenici istočno-pravoslavne Crkve i u kojima izlažu potanko nauk svoje vjere. Neke od ovih ispovijedi imaju općenitu vrijednost i kao takve su prihvaćene od svih istočno-pravoslavnih Crkava. Druge pak imaju samo zasebno značenje i vrijede za pojedine istočno-pravoslavne Crkve. Među simboličke knjige s općenitim značenjem ubrajaju se one koje sastaviše Petar Moghila, kijevski metropolit i Dositej, jeruzalemski patrijarh. Ima ispovijedi ili, bolje, simboličkih knjiga koje vrijede samo za pojedine istočno-pravoslavne Crkve. Tako Filaretov katekizam vrijedi kao ispovijed vjere samo za Rusku pravoslavnu Crkvu, dok se ispovijed vjere Genadija carigradskog patrijarha i odgovor tibinskim teolozima Germana II. također carigradskog patrijarha smatraju simboličkim knjigama samo u Grčkoj pravoslavnoj Crkvi.



                Ovome dijelu teksta se nema što posebno prigovoriti, s tim da treba naglasiti kako je pravoslavna vjera jedinstvena, vjerski nauk jedinstven, te i tvrdnju o općoj ili mjesnoj vrijednosti simboličkih knjiga treba shvatiti uvjetno, tj, to ne predstavlja razlike u vjeri između pojedinih Crkava, već eventualno teološke interpretacije.