Sv. Gabrijel Gruzijski-Ilija našeg doba

U četvrtak, 20.12.2012., Gruzijska Pravoslavna Crkva je kanonizirala arhimandrita (opata) Gabrijela (Urgebadzea), čuvenog podvižnika (asketu) i ispovjednika (čovjek koji je mučen za vjeru, ali nije direktno ubijen) 20.stoljeća. Za dan njegovog spomena određen je 2.studeni, dan kada se 1995. svetitelj (svetac) upokojio. Starac Gabrijel ostao je posebno zapamćen po jednom događaju koji se sredinom prošlog stoljeća odigrao u glavnom gradu Gruzije. 

Dogodilo se to 1953., neposredno po Staljinovoj smrti. Gabrijel je tada bio mladi jeromonah (monah-svećenik).  Na glavnom trgu u Tbilisiju održavao se skup na kojemu su govorili predstavnici vlasti. Iznad njih, na zidu zgrade, visjeli su, kao i obično, ogromni plakati sa portretima partijskih vođa, veličine dva kata.

U trenutku kada je skup dostigao svoj vrhunac, kada je čitav trg bio prepun ljudi, a predstavnik gradske vlasti držao komemorativni govor, ogromni Staljinov portret je buknuo i za tili čas nestao u plamenu. Monah Gabrijel je prethodno nekako uspio ući u vladinu zgradu, otvorio prozor, polio kerozinom poleđinu tih ogromnih plakata i zapalio ih. Odmah zatim, i Lenjinov portret je također nestao u plamenu. Ljudi na trgu su bili užasnuti; zavladao je opći muk, svi su protrnuli od straha. Dok su plakati sa likovima komunističkih vođa gorjeli, sa prozora na drugome katu otac Gabrijel je, vičući, održao ovu riječ: 

„Gospodin je rekao, ne činite sebi idola, niti kakva lika…Nemojte imati drugih bogova! Ljudi, urazumite se! Narod ove zemlje je uvijek bio kršćanski narod. Zašto se onda klanjate idolima? Isus Krist je umro i treći dan uskrsnuo od mrtvih…a vaši mrtvi idoli nikoga neće od mrtvih uskrisiti. Oni su, čak, i za života bili mrtvi…“

Bilo je jasno da mu se nije smjelo dozvoliti da izrekne više ni jednu jedinu riječ. Vrata vladine zgrade su bila iznutra zaključana. Monah Gabrijel se prethodno uspio sakriti u potkrovlju zgrade, gdje je čekao da skup počne. Brzo su ga skinuli sa prozora: dovezli su vatrogasno vozilo, popeli se preko protupožarnih ljestvi i zgrabili ga.

Kada su ga spustili na zemlju, rulja je-porušivši sve barikade-jurnula na njega. Šutirali su ga, udarali kundacima, tukli vatrogasnim crijevima, urlajući: „dokrajčimo vašku!“. Svatko iz te pomahnitale mase je htio da osobno pogazi tog „neprijatelja naroda“ i na taj način izrazi svoju lojalnost komunističkom režimu. Vatrogasci su Gabrijela polumrtvog odnijeli sa trga. 

Glavni razlog što nije bio strijeljan na licu mjesta jest taj što su mislili da je mrtav. Lice mu je bilo obliveno krvlju i izranjeno do neprepoznatljivosti. Lubanja mu je napukla i imao je sedamnaest prijeloma kosti. Ležao je bez svijesti skoro mjesec dana, lebdeći između života i smrti, ali nije umro. Poslije nekoliko godina robije pušten je iz zatvora i otišao do svoje majke gdje je živio potom nekoliko sljedećih godina. Javno su ga proglasili luđakom. Nitko mu nije htio dati posao, niti ga pustiti u svoj dom da bi zaradio barem nešto novca za život. Svi su ga znali i svi su ga se bojali. Ni on ni njegova majka nisu se smjeli danju pojaviti na ulici, jer su znali da bi njihovi sugrađani pustili pse na njih. Godinama su ga viđali kako sjedi na stepenicama crkve i prosi. 

Gabrijel je mnoge godine proživio na ovaj način, odbačen, napušten i omrznut od svih, ali u sve to vrijeme nikada nije posustajao u svojoj vjeri. Povlačio se u rupu, koju je sam iskopao u jednoj stijeni, i tu se često molio u suzama. Kada se završilo vrijeme progona kršćana i kada se u srcima ljudi počela rađati čežnja za duhovnim odgovorom na pita je ovog krvavog svijeta, mnogi su počeli dolaziti jeromonahu Gabrijelu po duhovni savjet. On je postao Starac (=duhovni vođa) i duhovnik mnogim ljudima, uključujući tu i monahinje jednog ženskog samostana u Gruziji. I upravo su stradanja kroz koja je prošao i koja je pretrpio s ljubavlju, bila ono što mu je otvorilo vrata Carstva Božjega. Kroz stradanja koja je pretrpio radi istine Božje, Istiniti Bog je došao svome sluzi Gabrijelu i otvorio mu vrata duhovnoga svijeta. 

Po svjedočenju tisuća hodočasnika, ulje iz kandila (svjetiljke-uljanice) koje neprekidno gori na Starčevu grobu je čudotvorno. Gruzijskoj Crkvi već godinama pristižu pisma iz svih krajeva Gruzije, u kojima se izvještava o iscjeljujućem djelovanju ovog ulja na ljude, koji su bolovali od raka, hidrocefalije, cerebralne paralize i sličnih bolesti.

Izvor: http://www.srb-akcija.org/blog/4838/starac-gavrilo-ispovednik-gruzijski/