Pentekostalni i karizmatski pokret-pogled iz pravoslavlja

U najnovije vrijeme pravoslavni vjernici se susreću, ne samo u zemljama sa katoličkom/protestantskom većinom, već sve više i u tradicionalno pravoslavnim zemljama, sa dvije međusobno srodne duhovne frakcije-protestantskim denominacijama tzv. pentekostalaca, ili kako se često zovu na našim prostorima, „evanđeoske Crkve“, i njihovom katoličkom verzijom, tzv. karizmatskim pokretom ili „obnovom u Duhu“. Prosječnom vjerniku, napaćenom u svakodnevnim brigama, socijalnoj nesigurnosti i neprekidnom stresu, ovakva vrsta duhovnosti može doći kao melem na ranu. Jer, pred njime se odjednom stvori pastor/svećenik koji vatreno i zaneseno propovijeda, na njegovim susretima se dešavaju čuda: ljudi odbacuju štake, dižu se iz kolica, oslobađaju se demona, obraćaju se, govore novim jezicima…koga to ne bi podsjetilo na opis prvih Duhova u Jeruzalemu, prvih kršćanskih zajednica? U centru svih tih pentekostalno-karizmatskih zajednica nalazi se Duh Sveti-treća osoba Presvete Trojice. Zato se i protestantski sljedbenici te duhovnosti nazivaju pentekostalcima (pentekost-Pedesetnica), a katolički karizmaticima (karizma-dar Duha Svetoga). Kakav stav, dakle, zauzeti iz pravoslavne perspektive prema ovom navodnom djelovanju Duha Svetoga?

                Kao prvo, moramo biti svjesni da zapadno kršćanstvo ima povijesni problem sa osobom Duha Svetoga. Prije više od tisućljeća, Zapadna Crkva je u dotada jedinstveno nicejsko-carigradsko Vjerovanje (Simbol vjere) počela na svoju ruku uvoditi dodatak, tzv. Filioque. Ovo na latinskome jeziku znači „i Sina“, dakle, vjera rimske Crkve je postala da Duh Sveti ishodi i iz Oca i iz Sina. Ovaj dodatak izazvao je veliki spor između kršćanskog Istoka i Zapada, i do danas ostao dogmatska razlika između katoličanstva i pravoslavlja. Ne ulazeći sada u sve teološke i kanonske implikacije ovog problema, činjenica je da je u rimokatolicizmu razvoj i prihvaćanje filiokvizma pratilo i gašenje i umanjivanje uloge Duha u crkvenoj svijesti, kakvo se nikada nije dogodilo u Istočnoj Pravoslavnoj Crkvi. Epikleza, zaziv Duha nad darove kruha i vina, prestaje biti centralni trenutak pretvorbe u Tijelo i Krv i praktički se izbacuje; sv. Tajna (sakrament) miropomazanja (krizma), odvojena od krštenja i pomaknuta u zreliju dob, prestaje se shvaćati kao izljev Duha na novokrštenika, i pretvara se u nekakvu nejasnu „konfirmaciju“, „potvrdu krštenja“, „kršćansku zrelost“, do te mjere da se u 16.st. tumači kao „mali sakrament“, koji i nije nužan za spasenje, i da se čak i danas u rimokatolicizmu čak i svećeničko ređenje (rukopolaganje, hirotonija), smatra važećim i nad nemiropomazanom osobom (dakle, možeš postati svećenik i bez da si primio Duha Svetoga!). U pobožnosti običnih vjernika, čak i danas mnogi se čude mogućnosti moljenja Duhu Svetome-usprkos razvijenom kultu Bogorodice i svetih. Da li su navedena zastranjenja plod filiokvizma, ili obrnuto, ne možemo sada obrađivati, ali očito postoji uzročno-posljedična veza. U pravoslavlju ovoga nema-osim što je sačuvalo izvorno Vjerovanje, u njemu je Duh Sveti ostao na centralnim pozicijama. Pretvorba darova u Euharistiji vrši se zazivom Duha, miropomazanje/krizma jest sv. Tajna Duha, postoje brojna liturgijska obraćanja Duhu, i općenito, nema niti jedne molitve, kanona, akatista, sv. Tajne, časa, a da nije započet zazivom Duha Svetoga (tropar „Care nebeski…“). Pravoslavlje je sačuvalo skroz pentekostalni i karizmatski, duhovski karakter, i zanimljivo, u njemu se nikada nije pojavio današnji pentekostalizam/karizmatizam.

                On se pojavio u krilu zapadnog kršćanstva, koje je, kako smo vidjeli, uz filiokvizam, izbacilo Duha iz crkvene svijesti. Jer, to izbacivanje Duha se iz rimokatolicizma prelilo u protestantizam, i upravo u protestantizmu se pojavio pentekostalni pokret. Očito, jedna krajnost, gušenje uloge Duha je odvela u drugu-fanatično prizivanje Duha i njegovih „čudesa“. Slično kako je i prenaglašavanje zagrobnog života i čistilišta nauštrb Sudnjega dana i uskrsnuća dovelo do odbacivanja zagrobnog života kod nekih zapadnih sekti.

                Na taj način se ova novotarija pojavila početkom 20.st., u SAD-u, u krugovima američkih protestanata-baptista. Započevši kao pokret unutar američkog baptizma, ona se uskoro osamostalila u evanđeosko-pentekostalne Crkve, i 1960.-ih godina, nakon famoznog II. vatikanskog koncila, ušla i u Katoličku Crkvu. Ova pokatoličena varijanta, koja djeluje sa blagoslovom rimskog pape, unutar kanonskih granica rimokatolicizma, zove se karizmatski pokret.

                Iz svega navedenog, vidljivo je da istinski pravoslavac ne može pripadati ovome pokretu, niti usvajati njihovu duhovnost, a čak i pobožni katolik bi trebao prije dobro razmisliti, nego li mu pristupi. Ovaj tip duhovnosti je dakle, nastao među baptističkim protestantima, ljudima koji odbacuju i Predaju Crkve, i sv. Tajne (sakramente), koji ne vjeruju u Euharistiju, koji nemaju svećeništva niti apostolskog nasljedstva, niti uporišta u crkvenoj povijesti, niti poštuju Bogorodicu i svete, koji dakle, nemaju Duha Svetoga. Kako ti, dakle, Duha može dati netko, tko ga ni sam ne posjeduje? Sami katolici su po ovome pitanju čudni: sa jedne strane, tvrde za sebe da su „jedina Kristova Crkva“, a sa druge primaju „pokret Duha“ od skupine američkih sektaša.

                Nekoga može sablazniti tvrdnja da kod njih nema djelovanja Duha, pa će odmah izlijetati sa tvrdnjama: „Duh puše gdje hoće“, „On nije vlasništvo Crkve“, itd. Treba međutim razlikovati dva djelovanja Duha Svetoga: unutar Crkve i van Crkve. Kao Bog, sveprisutni i svemogući, on djeluje svugdje, sve održava, i svuda je prisutan. Međutim, u Božjem planu spasenja, On drugačije djeluje u Crkvi-tamo je on Posvetitelj, Graditelj Crkve-Tijela Kristova. Zato samo jedna jedina Kristova Crkva smije za sebe tvrditi da posjeduje Duha.

                Mnoge njihove metode su u najmanju ruku sumnjive. „Padanje u Duhu“, kada pojedinac na koga se polažu ruke, padne na zemlju oboren nekom silom, zatim govorenje u jezicima, koji u najvećem broju slučajeva nisu jezici, već naklapanje slogova u transu, zatim različita „čudesa“, koja na kraju ispadnu plod sugestije. Na neke stvari valja posebno upozoriti:

1.)    U zdravoj, pravoslavnoj tradiciji, natprirodni duhovni darovi nisu za svakoga, isto kao što niti dozvola za nošenje oružja u svakodnevnom životu ne ide svakome. Sv. Pavao piše da ne primaju svi vjernici svih darova. Natprirodne darove, baš kao i duhovno rukovođenje, primaju ljudi prosvijetljeni i očišćena uma i srca, molitvom, postom i askezom. Većina pravoslavnih čudotvoraca bili su monasi, koji su kroz tešku životnu školu poslušnosti znali svladati glavnog neprijatelja-oholost (gordost). U ovom duhovnome pokretu, natprirodni darovi se žele dati praktički svima koji dođu na njihove susrete, što rezultira pravim duhovnim kaosom, i teškim zavrzlamama po ljude koji nasjednu tome, a da ne govorimo o kultu ličnosti koji se razvija među neizgrađenim vođama takvih zajednica.

2.)    Molitvena metoda „za ozdravljenje obiteljskog stabla“ potječe iz anglikanizma, odnosno nastojanja anglikanskih misionara u Africi da nadomjeste nečime kult predaka afričkih urođenika. Ona je lažna-jedino što postoji u pravoslavlju jest molitva za mrtve, činjenje dobrih djela za njih i spominjanje na Euharistiji.

3.)    Zatim su tu famozna čudesa. Kao prvo, rekosmo da ona sva nisu autentična. Drugo, ako se i dogode autentična ozdravljenja i čudesa, treba znati da čudo samo po sebi ne mora značiti ništa. U kršćanstvu, čudo je znak dolaska budućega svijeta, i poziv na obraćenje. Ono je znak prvenstveno nevjernicima. Nijedno čudo ne kože riješiti temeljne probleme ljudi-grijeh i smrt. Zato Ivanovo evanđelje naziva čudesa semeia-znakovi. Znakovi Božje prisutnosti i Budućega Svijeta. Sam Gospodin Isus jasno kaže: ''Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!“ (Mt  7, 22-23). Činjenje čudesa i prorokovanje samo po sebi ne znači ništa, ako nije u skladu sa zakonom Božjim.

Kako vidjesmo, ovaj pokret je plod određenih duhovnih previranja u zapadnome kršćanstvu, nastalih napuštanjem pravoslavlja.  U samome rimokatolicizmu on stvara probleme, jer koliko god bio „pokatoličen“, on u osnovi ostaje protestantski i pretpostavlja protestantski način razmišljanja, i ostaje u suštini strano tijelo u rimokatolicizmu, a da ne govorimo koliko se kosi sa samim osnovama pravoslavlja.