Stupnjevi monaštva

Istočno monaštvo može biti veoma složeno, i, kao što je spomenuto u komentarima, postoji raznovrsnost praksi koje se mogu naći u slavenskim, grčkom i ostalim monaštvima. Ovdje se nalazi dobar i poduži opis monaških stupnjeva, preuzet iz izdanja bogoslovije sv. Tihona (Pennsylvania, SAD):

Kada netko tko želi živjeti monaškim životom dođe u manastir/samostan, tada prolazi kroz tri koraka ili stupnja: 1.) iskušenik (početnik, među koje se ubraja i rasofor-rizonosac), 2.) monah male shime (križonoša ili stavrofor), 3.) monah velike shime (na ruskom jeziku: shimnik). Iskušenik koji ulazi u manastir/samostan želi to učiniti u namjeri da časno pristupi u tzv. anđeosko stanje, zato što se monasi odriču svih svjetovnih stvari, ne žene se, ne stječu i ne posjeduju imovinu, te žive kao i anđeli na nebu, slaveći Boga danonoćno i vršeći Njegovu volju u svemu što čine. 

Prva stvar koju radi svatko tko želi izvršiti neki težak zadatak jest priprema. Npr., ako je netko sportaš, on će se pripremati fizički i psihički kako bi što bolje obavio svoj sportski zadatak. Ako netko želi postati liječnik ili odvjetnik ili poslovni čovjek ili bilo što drugo, on će se prvo adekvatno pripremiti u pogledu obrazovanja, zatim će ispeći svoj zanat pod vodstvom nekoga sa iskustvom, i tako dalje. Vojnik prvo provodi vrijeme u pripremnom kampu, gdje ga fizički i mentalno obučavaju da postane dobar vojnik. Tako, na isti način, onaj tko želi postati monah mora se prvo pripremiti za taj zadatak, gdje ulazi kao iskušenik (početnik).

U razdoblju od najmanje tri godine iskušenik se mora pripremiti pod vodstvom nekoga tko je iskusan u monaškom životu i rukovođenju dušom, uranjanjem sebe u život manastira/samostana, boreći se da izvrši poslušnosti koje su mu dane i pripremajući se za monaški život psihički (kroz rad, poslušnosti, post, bdijenja), i duhovno (kroz svoje molitveno pravilo i poslušnost svome starcu). Ovaj trogodišnji pripremni period postoji još od najranijih vremena, jer je sv. Pahomije, osnivač ovog zajedničkog života (opštežića) kao što znamo, bio rukovođen anđelom: „da se nikome ne dozvole viši podvizi dok ne prođu barem tri godine…neka nitko ne pristupi ovom području dok ne izvrši neki teži podvig“. 

Tradicionalno, iskušenik nakon što je proveo kratko vrijeme u svjetovnoj odjeći, oblači se u skladu sa monaškim pravilima, tj. u podrasnik (stihar ili donja mantija) i skufiju (monaška kapa). Podrasnik je jednostavna haljina sa uskim rukavima koja dopire do gležnjeva, a skufija je kruta kapa kružnog oblika koja je zajednička svom pravoslavnome svećenstvu i monaštvu. Ova odjeća je uvijek crne boje (kao i ostala monaška odjeća), što označava pokajanje i mrtvilo za vanjski svijet. 

Rasofor

Nakon što je proveo određeno vrijeme kao iskušenik, može prijeći na sljedeći korak, a to je rasoforni monah, koji se, moramo dodati, i dalje smatra početnikom, ali u posebnom smislu. On ne polaže monaški zavjet, kako to čine monasi velike i male shime, ali se i dalje smatra, iako nesavršenim, istinskim monahom. Ne može se ženiti, ne može napuštati manastir bez odobrenja, a ako bi napustio manastir bez odobrenja i oženio se, potpao bi pod ekskomunikaciju. Pa ipak, on je i dalje početnik.

Uvođenje u čin rase se obično obavlja nakon jednoga od kanonskih časova. Stojeći pred igumanom (=poglavarom samostana), kandidat se postriže (rezanje kose u obliku križa) u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, ukazujući da on od sebe odbacuje sve isprazne riječi i djela, kao i da na sebe preuzima jaram Gospodnji. Iguman ga onda oblači u rasu ili gornju mantiju (vanjska mantija sa širokim rukavima) i stavlja kamilavku (kapa sa ravnim vrhom).

U drevna vremena se ova odjeća nosila u dane žalosti i ona označava da početnik mora žaliti zbog svojih grijeha. Kamilavka (kapa koja štiti od topline) označava da početnik mora ukrotiti toplinu svojih strasti. Stoga se početnik i zove rasofor, odnosno „onaj koji nosi mantiju“, ali kao što je već navedeno, on nije dao monaški zavjet. ( u naše vrijeme rasoforni monah može nositi kamilavku sa velom (panakamilavka), kao što je nose monasi velike i male shime.)

Onaj koji je udostojen stupnja rasofora nije obavezan dalje napredovati u monaškim stupnjevima, i mnogi to i ne čine po vlastitom izboru, mada ni početnici nisu obavezni da napreduju u rasofor, koji predstavlja preduvjet za sljedeći korak u monaštvu, a to je mala shima.

Stupanj male shime

U monaštvu su prvobitno postojala samo dva stupnja: iskušenik i monah anđeoskog lika (ili velike shime). Tako možemo reći da je za svakog monaha najpoželjniji podvig duše podvig dostizanja savršenstva primanjem velike shime. Još od davnine monasi su govorili o velikoj shimi kao o vrhuncu monaštva, gdje monah voli Boga savršenom ljubavi u skladu sa Evanđeljem, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim (Mt 22, 37). U određeno vrijeme pojavila se mala shima kao pripremni korak za veliku shimu. Općežiće-zajednički život (monaha male shime) postaje poznat kao zaruka, i izolacija odnosno osama (život monaha velike shime) u okviru manastira/samostana kao stvarni brak.

Postrig

Osnovna karakteristika čina male shime jest postrig i polaganje monaškog zavjeta. Monaški postrig (ili monašenje) može se promatrati kao svetotajinski (sakramentalni) brak duše sa nebeskim Zaručnikom, ali se također može promatrati kao drugo krštenje, pošto je sama ceremonija slična ceremoniji samog krštenja. Kandidat za monaški postrig dolazi kao pokajnik, kao i na krštenju (u originalnome grčkom tekstu obreda kandidat se označava kao katekumen ili oglašeni, i on ispunjava, na određeni način, katekumenat koji prethodi monaškom postrigu, za vrijeme svog trogodišnjeg iskušeničkog perioda. 

Kandidat stoji razodjeven u predvorju crkve kao za krštenje uranjanjem, označavajući da se stari čovjek odstranjuje , a novi rađa. Zavjeti se daju kao pri krštenju, slično zavjetima o odricanju, vjeri i poslušnosti do kraja života koji se daju pri krštenju, a daju se kao odgovor na određena pitanja, baš kao i prilikom krštenja. Dodjeljuje mu se novo ime, isto kao i na krštenju, a kosa se striže, baš kao na krštenju. Novom monahu se daje križ, kao što se stavlja križ oko vrata novokrštenome, i u ruke mu se daje da drži upaljenu svijeću, baš kao novokrštenome.

Dakle, očigledna sličnost monaškog postriga sa činom krštenja nije slučajna. Zaista, u uputstvu danom monaškom katekumenu u činu velike shime (paralelno sa činom male shime) izgovaraju se sljedeće riječi: „drugo krštenje primaš…i bit ćeš očišćen od svojih grijeha.“

Također u monaškom postrigu možemo vidjeti sakramentalni čin povratka bludnog sina kući svoga oca, gdje, u početku, on stoji udaljen od kuće svoga oca (u predvorju ulaza u svetište) kao pokajnik, pošto je napustio svijet nakon ispijanja čaše obmanjujućih naslada. Vidjevši ga izdaleka (kao što je otac spazio svoga bludnog sina) monasi dolaze da ga pozdrave i doprate do vrata oltara, gdje ga čeka njegov otac (iguman/poglavar samostana).

Pri činu male shime, kako je unaprijed navedeno, kandidat stoji razodjeven i bosonog u predvorju, noseći samo jednu vrstu košulje, čekajući, kao pokajnik, da bude sproveden u kuću svoga oca. Prilikom sprovođenja igumanu, početnik usput čini tri metanije (poklon sa znakom križa) i zatim se zaustavlja ispred carskih dveri (središnja vrata oltarne pregrade-ikonostasa), gdje ga čeka iguman. Pred njim stoji stalak na kojemu su položeni križ i Evanđelje.

Iguman ga zatim pita što on ovdje traži svojim dolaskom. Daje se odgovor: „tražim život isposnički.“ Iguman ga zatim nastavlja ispitivati teži li on anđeoskom liku, predaje li sebe Gospodinu svojom  vlastitom voljom, namjerava li ostati u samostanu i voditi umrtvljen život do posljednjeg daha, namjerava li se držati djevičanstva, umne čistoće i pobožnosti, hoće li ostati poslušan ocu predstojniku i bratstvu sve do svoje smrti, te dali će dobrovoljno izdržati sva ograničenja i teškoće monaškog života. Kada on na sva pitanja odgovori sa: „da, časni oče, uz Božju pomoć“, onda ga iguman opominje o prirodi monaškog života, nakon čega se početnik obvezuje da će se držati svojih zavjeta koji su uključeni  u Čin monaške vjeroispovijesti sv. Bazilija Velikog.

Zatim, u cilju provjere njegove spremnosti, iguman mu tri puta daje škare kojima se treba izvršiti njegov postrig, svaki put tražeći da uzme škare i da ih vrati. Početnik svaki put uzima škare i vraća ih igumanu, ljubeći njegovu ruku. Onda iguman postriže kosu početnika u obliku križa, govoreći: „naš brat se postriže sječenjem kose sa njegove glave u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, i čineći to mijenja ime početnika u drugo, u znak potpunog odricanja od svijeta i savršenog samoposvećenja Bogu. Naravno, prvi čin poslušnosti monaha jest prihvaćanje novododijeljenog mu imena.

Monaška odjeća

Nakon završetka postriga, novi monah se oblači u skladu sa monaškim stupnjem. Daje mu se da nosi tkaninu u obliku kvadrata koja se zove paraman (dodatak mantiji) na kojoj je prikazan Kristov križ sa kopljem, trskom i spužvom, i sa natpisom, „na tijelu svome nosim rane Gospodnje“. Ovo je pričvršćeno oko ramena i struka sa vezicama koje su zašivene u uglovima, i služe podsjećanju monaha da je na sebe preuzeo Kristov jaram i da mora kontrolirati svoje strasti i želje. U isto vrijeme oko vrata mu visi križ (često je vezan za isti konopac kojim je povezan paraman), označavajući da je on Kristov sljedbenik.

Onda se monahu daje podrasnik, isti onaj koji nose iskušenici. Kožni remen, napravljen od kože mrtve životinje, označava mrtvilo svijeta, pričvršćen mu je oko bokova. Ovo opasivanje oko bokova također predstavlja tjelesnu obamrlost i spremnost da se služi Kristu i Njegovu povratku (Lk 12, 35-37).

Zatim se monahu daje mantija (ogrtač), dugačka haljina bez rukava također zvana ogrtačem neraspadljivosti i čistoće, gdje odsustvo rukava znači zabranu svjetovnih težnji. Na glavu mu se stavlja kamilavka sa velom (na ruskom jeziku zvana klobuk) ili kapa spasenja. Veo znači da monah mora prekriti sebe od iskušenja, i zaštititi svoje oči i uši od svih taština. Krila vela datiraju još iz vremena sv. Metodija (846.) patrijarha carigradskog, koji je ranjen u lice za vrijeme cara Teofila ikonoklasta. Kako bi prekrio svoje rane svetitelj je nosio krila sa svojim velom pričvrstivši ih na donji dio lica. Tako se krila vela koriste od tada u znak sjećanja na patnje ovog svetitelja. Naposljetku monahu se daju sandale da nosi na nogama.

Nakon odjeće, monah dobiva molitvenu brojanicu (čotki na ruskom jeziku) sa mnogo čvorova za brojanje molitvi i metanija/poklona. Ova brojanica je monaški duhovni mač koji mu pomaže da pobijedi odsutnost uma dok je u molitvi, i da otjera zle misli iz svoje duše. Onda mu se u ruke daje križ kao štit vjere, kojim će ugasiti plamene strijele nečastivog. Na kraju, daje mu se upaljena svijeća, koja znači da on mora težiti da bude svjetlost svijeta čistoćom svoga života, dobrim djelima i dobrim ponašanjem.

Na kraju svega, đakon izgovara veliku ekteniju (litanijska prozbena molitva) sa dodatkom posebnih molbi u ime novoga monaha. Himan,“ koji se u Krista krstiste, Kristom se zaodjenuste“, pjeva se kao pri krštenju, a zatim se čita poslanica i evanđelje podsjećajući novog monaha da on mora voditi rat protiv neprijatelja spasenja, i kako ljubav prema Bogu mora biti veća od ljubavi prema roditeljima, itd. na kraju ceremonije, monah razmjenjuje poljubac mira sa braćom samostana. 

Čin velike shime

Kao što je ranije navedeno, krajnji cilj monaha jest čin velike shime (ili anđeoski lik). Onaj koji teži dostići ovo stanje obično se bori dugi niz godina u monaškome životu, i često se ne dodjeljuje do samog kraja života monaha. Oni koji dostignu to stanje obično provode ostatak svog života u potpunoj izolaciji i tihovanju (svetoj šutnji) u okviru samostana ili u posebno pripremljenom skitu ili isposnici , gdje svjetovnjak ne može ući čak ni da se pomoli.

Međutim, treba napomenuti da svi oci i podvižnici Crkve ne dijele monaštvo na malu i veliku shimu. Na primjer, sv. Teodor Studit (826.) nije se slagao sa ovom praksom, s obzirom na to da je smatrao da, kako postoji samo jedan čin krštenja, tako treba postojati i samo jedan oblik monaštva. Praksa je međutim, postala široko rasprostranjena, mada se u svetogorskim grčkim manastirima, npr., praksa sv. Teodora generalno poštuje.

Čin velike shime se razlikuje od male shime u sljedećim detaljima: 1.) monaška odjeća se postavlja na Časnu Trpezu (oltar) noć prije, označavajući da je monah prima od samoga Gospodina 2.) ime monaha se ponovno mijenja 3.) umjesto paramana, monah velike shime dobiva haljinu koja se zove analav, dok monah svakodnevno nosi križ u oponašanju Krista. To se nosi oko vrata i doseže do gležnja. Na njemu je prikazan Kristov križ, zajedno sa kopljem, trskom i spužvom, kao i lubanjom i prekriženim kostima. Kao i paraman, i analav je načinjen od kože mrtve životinje sa istim razlogom. 4.) umjesto kamilavke sa velom monahu velike shime se daje kapuljača na kojoj je prikazano pet križeva, i to jedan na čelu, jedan na leđima između ramena, jedan niže na leđima, te po jedan na svakom krilu vela.

Monahinje

Na kraju, moramo napomenuti da pravoslavno monaštvo obuhvaća kako muškarce, tako i žene. Opća pravila za organiziranje monaškog života, monaške činove, postrig, navike, itd., su isti za sve monahe, a ciljevi i težnje vezane za monaški život su također isti i za muškarce i za žene. Uobičajeno, žene monahinje žive u ženskim samostanima, i kao što se monasima obraćamo sa brate ili oče, tako se monahinjama obraćamo sa sestro ili majko. Predstojnica samostana je igumanija. Pa ipak, iako su izolirani u odvojenim samostanima, izolirani od drugog spola, monasi i monahinje su slični i ujedinjeni u zajedničkoj potrazi za anđeoskim stanjem.

preuzeto sa:  http://www.manastir-lepavina.org/vijest.php?id=5467