Pravoslavno monaštvo

Ima evo već više od pola godine kako pišem ovaj blog, čiji je cilj predstaviti pravoslavlje Hrvatima, ljudima odgojenima u hrvatskoj kulturi i rimokatoličkoj tradiciji, na njihovom, hrvatskom jeziku, i njima razumljivom vjerskom terminologijom. U to vrijeme nisam se dotakao jednog veoma važnog elementa pravoslavlja, a to je monaštvo. Tko su, dakle, monasi? Što su to manastiri? Što je to monaštvo?

Prvo moramo naglasiti da u Katoličkoj Crkvi imamo danas razvijeni pandan pravoslavnome monaštvu, a to je redovništvo. Njega čine redovnici i redovnice, pripadnici raznih redova (franjevci/franciskanci/fratri, dominikanci, itd.). Redovnici polažu pred Bogom i Crkvom tri redovnička zavjeta (siromaštvo, čistoća, poslušnost) u skladu sa propisima svoga reda. Na taj način sami sebe posvećuju Bogu i služenju Crkvi. Zbog toga neki redovnike nazivaju katoličkim monasima, odnosno monahe pravoslavnim redovnicima. Međutim, to je pogrešna terminologija; redovnici i monasi se bitno razlikuju.

Sama Katolička Crkva jasno razlikuje redovnike od monaha. Monasi i dan danas postoje u Katoličkoj Crkvi, i jasno se razlikuju od redovnika. Monaštvo je, naime, izvorni način asketskoga života, i u samoj Zapadnoj Crkvi, monasi su bili prevladavajući oblik asketskoga života sve do pojave redova u drugome mileniju kršćanstva. Zapadni monasi su uglavnom slijedili monaško Pravilo sv. Benedikta, pa se zato nazivaju benediktincima. Ostale kategorije (cisterciti, pavlini, itd.) su ustvari varijacije benediktinaca. I u kasnija vremena su se pojavljivali „redovi“ sa monaškim, isposničkim načinom života-karmelićanke, kartuzijanci, itd. Redovnici su se, međutim, razvili u rimokatolicizmu jako kasno. Sva sila današnjih redovničkih zajednica (franjevci, dominikanci, isusovci/jezuiti, milosrdnice, križarice, itd.) zadržavaju polumonaški način života, odnosno, polažu monaške zavjete, oblače odijelo (različito od reda do reda), ulaze u zajedništvo (opštežiće, rekli bi Srbi), imaju zajedničke molitve, ali oni u bitno usmjereni prema van, tj., prema služenju Crkvi: vjeroučitelji su, zatim medicinske sestre, odgojiteljice, i sl., a u muškim redovima se u pravilu masovno rede (rukopolažu) za svećenike. Svaki rimokatolički red ima svoje posebno odijelo, karizmu (poslanje, zadatak, npr., dominikanci su red propovjednika), pravila i ustrojstvo. Redovnici u jednoj kući čine samostan, više samostana na jednom teritoriju čini provinciju, a sve provincije su udružene u red, na čelu sa generalom reda.  Ovo su prihvatili i grkokatolici-unijati, pa su formirali redove sa sasvim zapadnjačkim, redovničkim načinom života: bazilijanci, euharistinke..

Iako je sličnih polumonaško-pastoralnih zajednica bilo i ima ih i u pravoslavlju, pravoslavlje je bilo i ostalo dominantno monaški usmjereno, baš kao što je to bilo i u svoj Crkvi u prvom mileniju kršćanstva. Pravoslavlje poznaje samo monahe i monahinje, oni nisu organizirani po redovima, već je svaki samostan/manastir cjelina za sebe, odijelo i način života im je svima vrlo sličan, te nisu prvenstveno usmjereni prema van, tj., prema crkvenom služenju, već prema unutra, prema vlastitom spasenju, izraženom kroz svjedočenje molitvom, postom i askezom. Ovo ne znači, kako neki na Zapadu misle, kako je pravoslavno monaštvo bez dodira sa svijetom; naprotiv, mnogi manastiri/samostani su oduvijek bili i obrazovni centri, i dobrotvorno-karitativni centri, i mjesta pastirstva nad vjernicima, rasadnici duhovnosti i konkretne ljubavi prema ljudima. Sjetim o se samo Svete Gore-Atosa u Grčkoj, najpoznatijeg monaškog centra, koji financira pučke kuhinje u višemilijunskoj Ateni, i na kojemu su postojale kolonije gubavaca sve do najnovijeg vremena. U najtežim vremenima za pravoslavlje, monasi su sačuvali proročku i mučeničku dimenziju vjere; pokazali se kao pouzdani stub protiv krivovjerja, kada je i sama hijerarhija znala zakazati; od srednjovjekovlja praktički samo monasi postaju episkopi/biskupi; u teškom turskom periodu, manastiri/samostani su bili centri pravoslavlja. Monašenje, čin kojim netko postaje monah, se razlikuje od čina polaganja zavjeta u rimokatoličkoj Crkvi. On je sličan krštenju, i ne svodi se samo na svečana obećanja, već označava novu egzistenciju monaha.

Pravoslavni monah, dakle, osjetivši brigu za svoje spasenje, odlučuje napustiti svijet, te nakon perioda priprave ulazi u manastir. On vrijeme provodi u molitvi i radu, pod rukovodstvom duhovnika („starca“), čisteći svoje srce i dušu od strasti, nastojeći ne samo odstraniti grijeh iz svoga života, već u potpunosti ovladati sobom, zauzdati svoje strasti i životne porive, odnosno postići stanje apatheia-bestrašće, kada čovjek u potpunosti vlada samim sobom. Umno-srčanom molitvom on čisti svoje srce i um, i svim svojim životom nastoji pobijediti glavnog neprijatelja-gordost, oholost, samoljublje. On teži prema bios angelikos, anđeoskom životu. Zato se monahe naziva i anđelima u tijelu.

Najpoznatiji manastiri su oni na Svetoj Gori-Atosu, u Grčkoj, a kod nas, u Hrvatskoj, su značajni Lepavina (poznato svetište i hodočasničko mjesto), Orahovica, Krka i Gomirje.

Nešto o monaškoj terminologiji, kako je ustaljena u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi:

Monah-od grč. Monahos (monos-jedan), osamljenik, jedan od svoje vrste, čovjek koji se opredijelio za monaški, isposnički i asketski način života.

Manastir-od grč. Monastirion, utvrda (naselje) monaha, u hrvatskom se upotrebljava prijevod ove riječi: samostan

Inok-samac, pustinjak, asketa; jedan od naziva za monaha

Kaluđer- (grč. Kalogeros-dobri starac), jedan od naziva za monaha

Lavra-laura, monaško naselje, manastir u obliku naselja

Opštežiće-srpski/crkvenoslavenski: zajednički život, grč. Kinovija, lat. Cenobij, jedan od naziva za manastir/samostan

Iguman-od grč. Hegoumenos, poglavar manastira/samostana, odgovara franjevačkom gvardijanu u rimokatolicizmu

Arhimandrit-od grč. Arhi: iznad, stariji, i egipatski mandra: stado, viši prezbiterski  čin među monasima, odgovara latinskome opatu. Arhimandrija-opatija

Jeromonah-monah svećenik, zaređen (rukopoložen) za prezbitera/svećenika

Jerođakon-monah zaređen za đakona, vrši đakonsku službu u manastiru

Monašenje-čin kojim se postaje monah, sličan obredu krštenja

Iskušenik-pripravnik za monaštvo