Ima li u pravoslavlju državnih/nacionalnih Crkava?

Rimokatolicima, naviknutima na Crkvu kao na jedinstvenu svjetsku organizaciju, pod rukovodstvom rimskog pape, struktura Pravoslavne Crkve izgleda prilično konfuzna i često puta sablažnjujuća. Prosječni rimokatolik gleda na pravoslavlje kao na skup samostalnih Crkava, koje u ničemu ne ovise jedna o drugoj, slično protestantskim denominacijama; ne razumije funkciju poglavara Crkve, pa misli da se radi o pravoslavnim „papama“; misli da su pravoslavne Crkve ili državne, dakle, da se njihove granice moraju poklapati sa državnima, i da dotične Crkve ovise o državnoj vlasti, ili da su nacionalne, tj., da okupljaju samo pripadnike određene nacije, i da su prilagođene potrebama dotične nacije. Najčešća je zamjerka pravoslavnim Crkvama ta, da su postale oruđe u rukama određene države ili nacije, za političke ciljeve. Koliko u tome svemu ima istine, i kako pravoslavlje funkcionira na tome nivou?

                Zbog čega u pravoslavlju nema jedinstvenog poglavara, poput rimskog pape, objasnili smo u jednome od prethodnih članaka:pravoslavni stav prema papinstvu   . Prva stvar, koju sada moramo objasniti, jest ta, da u pravoslavlju nema niti državnih, niti nacionalnih Crkava, odnosno, da mjesne pravoslavne Crkve nisu konstituirane ni po etničkom, ni po državnom ključu. Primjera za to ima dovoljno: stare patrijaršije (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija, Jeruzalem), nemaju ni nacionalnu ni državnu podlogu, polovica države Grčke je izvan jurisdikcije grčke Crkve, a pod jurisdikcijom Carigrada, grčka dijaspora također, a pod većinski (etnički gledano) grčki Carigrad potpadaju i brojne autonomne jedinice drugih naroda diljem svijeta. Mnoge države (Ukrajina, Bjelorusija, Moldavija, Estonija, Finska, Japan, Kina, Makedonija) imaju samo autonomne Crkve, podčinjene stranim Crkvama, a Grci su narod razdijeljeni na barem tri Crkve: grčku, carigradsku i ciparsku. Prema tome, misao da svaka država na svijetu nužno mora imati i svoju samostalnu pravoslavnu Crkvu, je potpuno neutemeljena. Pravoslavne Crkve su mjesne, lokalne Crkve. Hoće li neke od njih možda imati jače izražene državne ili nacionalne karakteristike (grčka Crkva je izrazito uklopljena u državni život svoje zemlje, dok srpska brižljivo čuva nacionalnu svijest), jest potpuno drugorazredna stvar. Uostalom, stroge nacionalno-državne crte pojedine Crkve su počele dobivati tek u 19.st., u vrijeme buđenja nacionalne svijesti pojedinih naroda, i stvaranja nacionalnih država. Bilo kakvo poistovjećivanje vjere i nacije osuđeno je od pravoslavlja kao hereza (krivovjerje) pod imenom filetizam.

                Pravoslavne Crkve možemo podijeliti na autokefalne i autonomne. Autokefalne Crkve jesu posve samostalne Crkve, a ta samostalnost se očituje u samostalnome izboru i postavljanju episkopa/biskupa dotične Crkve. Autonomna Crkva jest samoupravna Crkva podređena nadzoru neke od autokefalnih Crkava. Stupanj te autonomije može biti različit, ali najčešće autonomna Crkva uživa samostalnost u unutarnjim poslovima, dok joj poglavara potvrđuje nadležna autokefalna Crkva, a također i vanjske crkvene poslove autonomna Crkva ostvaruje u sklopku autokefalne.

                Svakom pravoslavnom Crkvom upravlja sabor njezinih episkopa/biskupa, u srpskoj Crkvi zvan Sveti arhijerejski sabor. On bira između sebe jedno stalno tijelo, koje vodi tekuće crkvene poslove, a koje se u srpskoj Crkvi naziva Sveti arhijerejski sinod. „Poglavar“ Crkve, arhiepiskop/nadbiskup, koji u nekim Crkvama nosi počasni naslov „patrijarh“, jest samo predsjedavajući Sinoda i Sabora, prvi među jednakima, a nipošto neki pravoslavni „papa“.

                Svaka od tih Crkava jest, kako smo rekli, samostalna u svojim crkvenim poslovima, ali ta samostalnost je ograničena. Naime, za razliku od protestanata, u pravoslavlju među Crkvama mora vladati jedinstvo vjere,a  to jedinstvo vjere se očituje u jedinstvu sakramenata (sv. Tajni), a osobito Euharistije. Zahvaljujući toj dvostrukoj sponi, pravoslavne Crkve čine jednu jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu, te svaka Crkva koja otpadne od toga jedinstva vjere i Tajni (sakramenata), gubi pravo da se zove pravoslavnom. Takav je slučaj sa raskolničkim strukturama Ukrajine i Makedonije; bez obzira na njihovu formalnu „pravoslavnost“, one su isključene iz jedinstva Pravoslavne Crkve. Zato je nerazumljiv potez pojedinih katoličkih velikodostojnika i ustanova, koji episkope tih struktura pozivaju i predstavljaju kao pravoslavne episkope: kako uime Pravoslavne Crkve može govoriti netko, tko se nigdje u pravoslavnome svijetu ne može ni ispovjediti ni pričestiti?

                Rimokatolici nadalje vole tvrditi da je ovakva struktura pravoslavlja plod rascijepa od Rima, koji je prouzročio unutarnju neslogu među pravoslavnima. Oni između ostalog tvrde da se ovakav sustav naknadno razvio u pravoslavlju. Međutim, ako malo pogledamo u crkvenu povijest, uvidjet ćemo da su se veoma rano, već u poapostolsko doba crkvene eparhije/biskupije počele udruživati u šire pokrajine-metropolije, na čelu sa arhiepiskopom/metropolitom glavnog grada neke oblasti. Svaka takva crkvena metropolija je imala pravo biranja svog metropolita, a on je predsjedavao crkvenim saborima te pokrajine, vršio nadzor, imao prvenstvo časti, te, barem na Istoku, posvećivao sv. Ulje (krizmu, miro), na Veliki četvrtak. Ako malo bolje pogledamo kanone koji reguliraju ove stvari, primijetiti ćemo kako praktički cijelo zakonodavstvo rane Crkve o metropolijama, u svim bitnim značajkama živi u sadašnjem poretku autokefalnih pravoslavnih Crkava, koje kao takve predstavljaju direktni povijesni nastavak istih metropolija. Suprotno mišljenju mnogih rimokatolika, upravo se njihov, centralizirani sustav, u kojemu sve biskupe imenuje rimski papa, razvio kasno, u visokom srednjem vijeku. Autokefalni sustav pravoslavlja jest dakle autentični kršćanski crkveni sustav.

                Usprkos svemu ovome, mnogi će rimokatolici potezati i zadnji argument-a to su raskoli među pravoslavnim Crkvama. Stvarno, u povijesti su postojali, kao i danas, mnogi primjeri raskola u pravoslavlju. Međutim, ovdje treba primijetiti da su „raskoli“ dio kršćanstva, i tegobe kršćanskog života-počevši od međuljudskih odnosa pojedinih vjernika, pa sve do najviših crkvenih razina. Njih je bilo od najranijih kršćanskih vremena, ali za razliku od raskola u pravoslavlju, koji su uvijek bili zaliječeni, puno je problematičnija neprekidna pojava novih ekleziologija (nauka o Crkvi) na Zapadu. Crkveni raskoli pravoslavnog Istoka nikada nisu narušili Crkvu kao cjelinu, dok je Zapad naprotiv neprekidno stvarao nove crkvene sustave: protestantske, anglikanske, starokatoličke, kojima nema kraja ni danas; posljednji i krajnji domet toga je pojava tzv. lefebrovaca nakon II. vatikanskog koncila, koji čvrsto ispovijedaju papinstvo, ali-ne žele mu se pokoravati zbog svojih shvaćanja. Jedinstvo zapadne, rimokatoličke Crkve je često puta formalno, pod očajničkim naprezanjem Vatikana, dok na terenu i u praksi pojedini dijelovi Katoličke Crkve često odlaze svojim putovima.

                Pravoslavlje s time nema problema-ono čuva jedinstvo u sabornosti, u suštini neizmijenjeno od ranokršćanskih vremena.