petak, 10. studenoga 2017.

Pravoslavne biskupske konferencije - pravoslavlje nadilazi nacije




            Već smo mnogo puta do sada kroz razne tekstove objašnjavali na kojim principima počiva ustroj Pravoslavne Crkve. Vidjeli smo kako funkcionira njezino jedinstvo i partikularnost, te smo prikazali što jest Pravoslavna Crkva, a što nije Pravoslavna Crkva. Danas ćemo prikazati jedan, u hrvatskoj javnosti relativno nepoznat, način organiziranja i djelovanja Pravoslavne Crkve u svijetu – pravoslavne biskupske konferencije.

            Pravoslavna Crkva jest jedna i jedinstvena – jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva. Ona je mistično Tijelo Kristovo. Ova jedinstvenost i jedincatost Crkve se ostvaruje, ne kroz osobu vrhovnog poglavara (kao kod rimokatolika), već kroz jedinstvo vjere, sakramenata i kanonskog uređenja. Tko nije dio ovog zajedništva, nije pravoslavan.

            Osnovno lokalno ostvarenje te jedne Pravoslavne Crkve jest eparhija ili episkopija, ili, hrvatski: biskupija. Njome upravlja episkop/biskup kao apostolski nasljednik, i kroz nju pojedinac dobiva sve što mu je potrebno za ispunjavanje cilja kršćanskog života – spasenja duše. Zato su sve pravoslavne biskupije jednake, iz čega proizlazi da su i svi pravoslavni biskupi jednaki, te posljedično, ne postoji „pravoslavni papa“. 

            Više bližih eparhija ili biskupija se ujedinjuje u arhiepiskopiju i mitropoliju (hrvatski: nadbiskupija i metropolija). Pošto u Pravoslavnoj Crkvi nema pape, ove arhiepiskopije su pravno neovisne, tj., njihovi biskupi se, pod predsjedanjem arhiepiskopa okupljaju na Sabore, na kojima rješavaju sva tekuća pitanja Crkve: izbor novih biskupa, kanonske prekršaje, briga o upražnjenim biskupijama, financije, bogoslovije, kanonizacije svetih itd. Ove samostalne arhiepiskopije odgovaraju rimokatoličkim crkvenim pokrajinama, s time da ove imaju papu kao poglavara, dok su pravoslavne neovisne. Zbog svoje neovisnosti, ove samostalne pravoslavne crkvene pokrajine/arhiepiskopije o novije vrijeme se nazvalo autokefalnim Crkvama. Arhiepiskopi nekih od ovih Crkava nose počasni naziv patrijarha, pa su dotične Crkve patrijaršije ili patrijarhati. Neke međutim nemaju punu neovisnost, nego samo samoupravu; to su autonomne Crkve. Trenutno u svijetu ima 14 ovakvih samostalnih crkvenih pokrajina koje čine jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu, odnosno Pravoslavnu Crkvu – organ spasenja ljudskog roda. 

            Pravoslavne Crkve organizirane su teritorijalno, poput rimokatoličkih biskupija, što znači da određeni pravoslavni biskup ima punu jurisdikciju na nekom teritoriju bez obzira na nacionalnost vjernika. Jednako tako, i samostalna arhiepiskopija (autokefalna Crkva) ima svoj teritorij na koji ju je Bog postavio da privodi ljude spasenju. Ovo se naziva kanonski teritorij. Prekršaj nečije jurisdikcije na kanonskom teritoriju u pravoslavlju povlači za sobom u pravilu najteže kazne. To znači, ako je mitropolija zagrebačko-ljubljanska kanonska pravoslavna biskupija u sjevernoj Hrvatskoj, nije moguć nikakav zakoniti pravoslavni crkveni pastoral na tom terenu bez njezine dozvole.

            Što se pravoslavne crkvene jurisdikcije tiče, svijet možemo ugrubo podijeliti na tri dijela. Prvi dio su područja riješene kanonske nadležnosti – to su područja na kojima je posve određeno tko vrši jurisdikciju, i oko toga postoji konsenzus svih Crkava. U Hrvatskoj je tako SPC kanonska. 

            Drugi dio svijeta su misijska područja, gdje pravoslavlja nema, ili tek nastaje, pa za ta područja vlada konsenzus da sve Crkve mogu tamo misionariti, dok se ne stvore uvjeti za crkvenu organizaciju u punom smislu.

            Treći dio svijeta su tzv. zemlje dijaspore. To su zemlje zapadne Europe, Amerike, Australije i Oceanije, koje su na pola puta između misijskog i riješenog kanonskog statusa. U njima su pravoslavni još uvijek manjina, i to uglavnom sastavljena od dijaspore iz pravoslavnih zemalja; također je u tim zemljama pravoslavlje relativno nova vjera, koja još umnogome nije pustila korijenje. U takvoj situaciji, gdje Pravoslavna Crkva postoji, ali još u djetinjoj, adolescentskoj fazi, konsenzus je da svaka Crkva brine o svojoj dijaspori, i polazeći od nje, vrši crkvenu misiju prema domaćem nepravoslavnom stanovništvu. To je razlog zbog kojega u npr. Italiji, Španjolskoj, Britaniji ili SAD-u postoje paralelne jurisdikcije, odnosno, u jednom New Yorku može biti, govorim napamet, pet kanonskih pravoslavnih biskupa (grčki, srpski, bugarski, ruski itd.). Ta situacija nije po kanonima, jer bi u New Yorku trebao biti jedan jedini pravoslavni biskup za sve, ali se ovakva situacija tolerira zbog povijesnih i vanjskih okolnosti, te se ima u vidu njezino kanonsko rješenje jednog dana.

            Ipak, bez obzira što su jurisdikcije na Zapadu podijeljene uglavnom po nacionalnoj osnovi, to ne znači da su ove biskupije, njihov kler i vjernici otuđeni jedni od drugih. U Americi, Francuskoj, Italiji i svim drugim zemljama, vjernici različitih Crkava posve slobodno idu jedni drugima u crkve, štuju svece druge Crkve, primaju sakramente, i surađuju u pastoralu – jer, oni su jedna te ista Pravoslavna Crkva.

            Postoji u tim zemljama dijaspore i jedan institucionalni oblik pravoslavnog jedinstva, a to su pravoslavne biskupske konferencije. Ove pravoslavne biskupske konferencije su koordinacijska tijela koja okupljaju sve kanonske pravoslavne biskupe, svih nacionalnih jurisdikcija u nekoj zemlji, zbog međusobne suradnje i pastorala. Tako npr. u Njemačkoj, djeluju kanonski biskupi iz carigradske, antiohijske, ruske, srpske, rumunjske i gruzijske Crkve. Međutim, svi su oni okupljeni u pravoslavnu biskupsku konferenciju Njemačke, koja je vrhovno predstavništvo pravoslavlja u Njemačkoj. 

            Ove biskupske konferencije su službeno pokrenute odlukom IV. Predsaborske konferencije svih pravoslavnih Crkava u švicarskom gradu Chambesy, održane u lipnju 2009.g. Ovo je dakle svepravoslavna odluka, i još jedan u nizu dokaza koji pobijaju predrasudu o razjedinjenosti pravoslavlja.

            Na čelu svake pravoslavne biskupske konferencije se nalazi predstavnik Carigradske Patrijaršije, zbog toga što je ona prva po časti u pravoslavnim Crkvama. Konferencija ne dira u unutrašnji život biskupija, ali koordinira njihov pastoral i nastup prema vanjskom svijetu, u skladu s okolnostima neke zemlje. Ona je vrhovni predstavnik Pravoslavne Crkve pred određenom državom, rješava pitanja vjeronauka, dušobrižništva u obrazovnim ustanovama i bolnicama, misijskog rada, prevođenja liturgijskih tekstova i crkvene literature na domaće jezike, uvođenja štovanja domaćih svetaca u pravoslavlje (onih svetaca koji su živjeli na Zapadu prije 1054.g.) i sl. Štoviše, ove konferencije imaju svoje različite odbore i povjerenstva, u kojima sjede predstavnici svih Crkava i narodnosti u nekoj zemlji. 

            Ove konferencije izučavaju sve vjerske zajednice na svom teritoriju koje se nazivaju pravoslavnima, te donose ocjenu radi li se uistinu o pravoslavnima ili ne. Tako npr., ukoliko bi predstavnici neke od pseudocrkava, recimo tzv. HPC ili CPC došli u Australiju, tamošnja pravoslavna biskupska konferencija, sastavljena od predstavnika svih Crkava, bi ustanovila da se radi o lažnoj Crkvi, i upozorila sve pravoslavne vjernike da ne primaju sakramente od njih. 

            Trenutno postoje sljedeće pravoslavne biskupske konferencije:
Pravoslavna biskupska konferencija Austrije
Pravoslavna biskupska konferencija Belgije, Nizozemske i Luksemburga
Svepravoslavna biskupska konferencija za britansko otočje
Pravoslavna biskupska konferencija Italije i Malte
Pravoslavna biskupska konferencija Latinske Amerike
Pravoslavna biskupska konferencija Njemačke
Biskupska konferencija svih kanonskih pravoslavnih biskupa Oceanije
Pravoslavna biskupska konferencija Skandinavije
Pravoslavna biskupska konferencija SAD-a
Pravoslavna biskupska konferencija Kanade
Sabor pravoslavnih biskupa Francuske
Pravoslavna biskupska konferencija Švicarske
Pravoslavna biskupska konferencija Španjolske i Portugala

            Prema tome, pogrešno je mišljenje da je Pravoslavna Crkva skup otuđenih „nacionalnih Crkava“, nesposoban za bilo kakvo djelovanje na svjetskoj razini. Jedinstvo Pravoslavne Crkve u svijetu nije samo duhovno i sakramentalno, već i vidljivo, na svim razinama, uključujući i najviše. Ove pravoslavne biskupske konferencije su vidljivi znak tog jedinstva, koje u Duhu Svetome nadilazi sve ljudske i nacionalne granice.

Broj komentara: 10:

  1. Antiekumenist: Ovo je proizvod novijeg vremena s ciljem podčinjavanja pravoslavne dijaspore masonskom uzurpatoru carigradske patrijaršijske katedre, a i radi toga da ne ni kome na pamet slučajno palo da obnovi drevne pravoslavne crkve Zapada.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nije, nego je pokušaj da pravoslavlje konačno profunkcionira kao sveopća Crkva, a ne kao skup rascjepkanih nacionalnih zajednica.

      Izbriši
  2. Možda nije loše postaviti pitanje zbog čega pravoslavna crkva nije obnovila Rimsku patrijarsiju? Imajući u vidu da je rimokatolička crkva još u srednjem veku uspostavila paralelne, latinske, biskupije i patrijarsije na Istoku, umesto pravoslavnih. Pravoslavna rimska patrijarsija bi resila problem jurisdikcije na Zapadu.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne postoje uvjeti za to. Od raskola, rimska Crkva je žestoko progonila svaku opoziciju, narod je kompletno stao uz nju, tako da Pravoslavna Crkva nije imala ni najelementarnijih uvjeta da takvo nešto napravi. Nema ni danas, pošto je pravoslavlje na Zapadu, pa tako i u Italiji, brojčano gledajući, beznačajna manjina. To što su oni uspostavljali svoje paralelne patrijaršije, mogli su, jer su imali silu, vojnu, ekonomsku i političku.

      Izbriši
    2. "Ne postoje uvjeti za to. Od raskola, rimska Crkva je žestoko progonila svaku opoziciju, narod je kompletno stao uz nju, tako da Pravoslavna Crkva nije imala ni najelementarnijih uvjeta da takvo nešto napravi. Nema ni danas, pošto je pravoslavlje na Zapadu, pa tako i u Italiji, brojčano gledajući, beznačajna manjina. To što su oni uspostavljali svoje paralelne patrijaršije, mogli su, jer su imali silu, vojnu, ekonomsku i političku."
      Komentar Antiekumeniste: Ako danas ne postoje uvjeti, neće nikada! Rimokatolička crkva na Zapadu više nigdje nije državna crkva i u fazi je raspadanja.

      Izbriši
    3. S kime će se uspostaviti? S ovom šačicom nominalnih vjernika, raspršenih po dijaspori? Nije to samo tako, osnovati patrijaršiju. Moraš ti još puno crkvene prakse steći.

      Izbriši
    4. Pravoslavna Crkva nikada nije ni pomišljala da uspostavi neku pravoslavnu patrijaršiju u Rimu jer ni na jednom vaseljenskom saboru nije osudila Rimsku Crkvu nego se i dalje nada i trudi da se prevazidje nejedinstvo.

      Izbriši
    5. Nije osudila na vaseljenskom saboru, ali niz osuda pojedinih učenja postoji, i to osuda koje imaju praktički vaseljenski karakter.

      Izbriši
  3. U tzv. Istočne katoličke crkve ulazi veći broj verskih zajednica koje su, poprilično, malobrojne u odnosu na većinske verske zajednice. Ali i kao takve te verske zajednice postoje i nisu ukinute. U okviru Antiohijske crkve u Americi je oživljen zapadni obred iz koga su izbačeni nepravoslavni elementi i koji se služi u nekolicini parohija.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Što se tiče istočnih katoličkih Crkava, one su nastale uglavnom pomoću vojne, političke i ekonomske moći papinstva, te se velikim dijelom i danas tako održavaju. Pravoslavlje nikada naprosto nije imalo takvu moć da pokrene križarske ratove na Zapad i da tamo stvara nekakve zapadne pravoslavnounijate.
      Pisat ću uskoro o zapadnom obredu u pravoslavlju. Generalno, nisam sklon tome. Ako bi se htjelo obnoviti zapadni obred, to bi trebala biti ona liturgija kakva je bila na zapadu prije raskola, a to je danas jako teško izvesti. Današnji zapadni obred je plod tisućugodišnjeg raskola, pun elemenata koji su strani pravoslavlju, a i pitanje je koliko je u redu uopće prisvajati autentični rkt obred, koji su pisali rimokatolici za rimokatolike. Jedno je obnoviti staro zapadno pravoslavno, a drugo je uzimati ovo današnje, što je realno tuđe pravoslavlju.

      Izbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima