Priznanje Pravoslavnoj Crkvi anglikanskog pastora

Na zapadu prema Pravoslavnoj Crkvi postoje brojne predrasude. Čak i danas, u vrijeme modernih komunikacija i protoka informacija, kada se svatko može lako informirati o svemu, često čujemo stereotipe o Pravoslavnoj Crkvi kao o umrtvljenoj, beživotnoj i okamenjenoj istočnjačkoj tvorevini. Ipak, i na zapadu je uvijek bilo ljudi koji su voljeli realno sagledati stvari. Jedan takav je bio i anglikanski pastor J. Neale u svojoj knjizi „Povijest sv. Istočne Crkve“, izdane u Londonu 1850.g. Donosimo u nastavku njegov tekst, preuzeto iz rada Nikodima Milaša, „Propaganda, njezin postanak i današnja uredba“.

Neizmjerna je korist, koja se može dobiti iz nepristranog izučavanja sretnih i nesretnih događaja Istočne Crkve. Misli o Crkvi, koje se sada uglavnom izvlače iz zapadnih ljetopisa, mogle bi se popraviti ili potvrditi, kad bi se razabrali čudesni događaji, koji su se događali u Istočnoj Crkvi, i iskušenja, kojima je ona bila podvrgnuta. Pojedinosti, koje se predstavljaju u povijesti latinske Crkve izvanrednima i bez logike, kad bi se usporedile sa sudbinom Istočne Crkve, našle bi se u izvjesnom sustavu. Novotarije rimske Crkve našle bi sebi suca u neprekidnoj Predaji srodnih joj Crkava. Rimski dokazi bili bi, ili potvrđeni, ili opovrgnuti, kad bi se provjerili faktima Istočne Crkve. Neprekinuti niz metropolita i biskupa Istočne Crkve povezuje nas s dobom apostola. Njene uzvišene Liturgije predstavljaju nepromjenjivo vjeroučenje i nepovrijeđenu disciplinu. Istočni kršćani današnjega doba prinose onu istu Žrtvu i uzdižu one iste pobjedne pjesme kojima su odjekivale crkve u vrijeme Bazilija Velikoga i sv. Firmilijana. Ja ću govoriti o biskupima, isto toliko vjernima, o mučenicima, isto toliko tvrdima, ispovjednicima, isto toliko muževnima, kao i u Europi; ja ću pokazati, da se svaki član Simbola Vjere čuva u Istočnoj Crkvi s najvišom točnošću; ja ću privesti čitave vojske novih svjedoka vjere, predane jednom za svagda svetima. Nepomičnim ostaje svjedočanstvo ove nenarušive Crkve u sva vremena, i dok je bila u sjaju i veličini bizantske slave, i zatim u nemirima na Istoku u srednjem vijeku, i u pljačkama i tiraniji turskog gospodstva. Prostirući se od ohodskog mora, pa do mletačkih palača, od Solovjeckog otočja pa do Malabarskog primorja, i zahvaćajući tisuće naroda, plemena i jezika; prinoseći Strašnu Žrtvu na bezbrojnim oltarima, ali prinoseći je jednome i istome Bogu, s jednim i istim obredima; čuvajući nepomičnima svoje patrijaršijske prijestole u onim istim mjestima u kojima su bili još onda, kada su se učenici Kristovi prvi puta nazvali kršćanima, a Jakov brat Gospodnji dovršavao svoju zemaljsku bitku u Jeruzalemu; progonjena od pristalica lažnoga proroka, isto onako kao što je prije bila progonjena od idolopoklonika, Istočna Crkva je danas ista onakva, kakva je bila u početku, raznolika u svojim uredbama, ali privržena svojoj vjeri, nepojmljiva inovjercima, ali potpuno pojmljiva svojim sinovima, široko razgranata, žestoko progonjena od neprijatelja, ali ostajući danas i svagda onim, čim se ona pobožno naziva: jednom, svetom, katoličkom i apostolskom.

            Takva ona i jest u samoj biti. Ali ipak, klevetnički jezik nije je poštedio, kao što nije poštedio ni njenu Glavu, Krista. Protestanti je napadaju zato, što čuva nepovrijeđenu vjeru sv. Atanazija i Zlatousta; rimski teolozi osuđuju je, kao suhu i nesočnu granu, koja je otrgnuta od zajedništva s prvim prijestolom, te već gotovu da se spali; nevjerni putnici ushićuju se jednostavnošću lažnoga proroka Meke, uspoređujući je sa „smušenim praznovjerjima“ kršćanskog Istoka. Svuda se čuju glasovi protiv nje: da su svećenici njeni lijeni, da je narod podvrgnut pustom formalizmu, da ona samo zato još postoji, što je tako dugo postojala i djeluje mehanizmom automata, da u njoj nema misionarske revnosti i dosljedno nema životne energije, i da će se u času novoga iskušenja pretvoriti u prah, kao forma bez sadržaja.

            Na sve ovo se može odgovoriti, da se ova uvažena vjeroispovijest borila muški kroz osamnaest stoljeća, i nosila na svome tijelu rane Gospodina Isusa. Od onoga doba, kada je digla Atanazija protiv Arija i velikog Ćirila protiv Nestorija, bezbrojna krivovjerja napadala su Crkvu; okruživali su je neprijatelji svake vrste; izvana napadi, iznutra strah; ne jedanput je bio ugrožen i sam njezin opstanak, ali paklena vrata nisu je nadvladala. Idolopoklonstvo i otpadništvo pokušavali su je pokoriti, ali morali su je priznati nepobjedivom. Carevi i kalifi, imperatori i sultani ustajali su na nju, ali Car nad carevima i Gospodar nad gospodarima bio je svagda s njom. Sapor i klanjatelji ognju pobijeđeni su bili bezbrojnim mnoštvom sv. mučenika perzijskih; Tiridat i armenski idolopoklonici svladani su bili čudesima sv. Grgura Prosvjetitelja; Abrega i Acbega sa svojim etiopskim podanicima pokajali su se pri propovijedima sv. Frumencija. I ako je po nesreći krivovjerje veoma često sijalo kukolj među dobrim sjemenom, ipak je Istočna Crkva svagda razvijala svoju propovjedničku djelatnost i na istok i na jug i na sjever.

            Na istoku, propovjednici kršćanstva izišli su iz velike edeske škole. Oni su podigli svoje kolibe na poljima nomadskih Tatara; tibetanski lama strepio je od njihovih riječi. Oni su prodrli do rižinih polja Punjaba, i propovijedali su ribarima Aralskoga mora; neustrašivo su prelazili široke mongolske pustoši, a znameniti natpis Siganfu svjedoči o njihovim uspjesima u Kini; u Indiji je sam Samorin cijeno njihova duhovna prava i izvanjsku vlast. Između Crnog i Kaspijskog mora digli su se u ovaj sveti boj monasi ečmijadzinskog samostana: oni se nisu bojali ni idokopoklonika, ni klanjatelja ognju, ni žarkog sunca Tbilisija, ni kužnih močvara imeretinskih. Oni su pokorili Evanđelju zemlje, koje leže između Europe i Azije, i osnovali su naseobinu na pola puta k vrhu Ararata.

            Na jugu, Aleksandrija je slala čitave čete propovjednika. Provlačeći se kroz neprohodne pustinje, oni su propovijedali Evanđelje čak na izvoru Nila, i osnovali su slavne Crkve u Nubiji i Etiopiji. Pustinjački monasi raširili su pobjedonosnu silu Evanđelja još dalje u carstvo Sotone; kroz krajeve divljih Halasa oni prodriješe do Melinde ili Sangebara; a drugi posredstvom trgovačkih lađa dospiješe objaviti put spasenja na Guardafujskom rtu, na Sokortou, ili čak do Šri Lanke. Tu su se srele dvije velike vojske Kristovih vojnika, obuhvativši u svoj posvećeni krug četvrtinu tada poznatog svijeta.

            Na sjever kasnije, ali s većim uspjehom, poslao je Carigrad svoje propovjednike. Grčki filozof, navjestitelj Strašnoga Suda, uvjerio je Vladimira da kaže, da je dobro onima na desnoj strani, a loše onima na lijevoj, i Dnjepar je ponio Peruna u more. Sve više i više dizali su se ratoborci istine; Kijev, Vladimir i Moskva dobivaju svoje metropolite, i narodi, koji su starima bili nepoznati, prosvjetljuju se duhovnom svjetlošću. Borci Križa, koje nisu mogle zaustaviti ni sarmatske šume, ni estejske močvare, stupali su naprijed s pobjedom, i doista su i pobjeđivali, zaustavivši se tek na divljim obalama Sjevernog mora. Od tuda ih je sveta revnost ponijela na istok; prešli su uralske planine i prodrli u Sibir; malo po malo i s trudom približiše se istoku Sunca, propovijedajući Radosnu Vijest o Suncu Pravde. Poslije stoljetne borbe s poganstvom, u Tomsku, Irkutsku i Sithi, postavljen je pastir da pase stado Kristovo. I na taj način na granicama kineske Mongolije noviji propovjednici sreli su se s učenicima starih edeskih učitelja. I danas nije ništa slabija propovjednička revnost Istočne Crkve. Na nepoznatim obalama Aleutskih otoka trudi se oko širenja vjere društvo vjernih svećenika i usađuje znamenje Istočne Crkve u zapadnu hemisferu.

            O ovakvoj Crkvi, koja već osamnaest stoljeća vojuje sa svakom vrstom idolopoklonstva i koja ne slabi u svojim trudovima, o Crkvi, kojoj je palo u dio, da obrati tako veliku zemlju, kao što je Rusija, i čega se toliko veličanstvenoga u obraćenju nije vidjelo još od apostolskih vremena, o Crkvi, koja Istoku kaže: dovedi, i jugu: ne brani (Iz 43, 5), o ovakvoj Crkvi, može li se uistinu reći, da nema propovjedničke revnosti!

            Mekanski varalica šalje svoje čete iz Arabije, i Perzija pada pred njegovim četovođama; vojske Abu Bakra i Omara zauzimaju Siriju, i Antiohija, Jeruzalem, Alepo i Aleksandrija se prigibaju pred mrskim polumjesecom. Carstvo cezara je pobijeđeno, potišteno i skučeno; ali Istočna Crkva nije ustupila pobjedniku svoju duhovnu vlast. Mnogo je pobjeda bilo izvojevano za vjeru Kristovu, mnoštvo slavnih boraca je završilo mučenički. Crkva je izdržala oluju, i nije pala pod udarcima, koje su joj nanosili sa svake strane. Nicali su i padali kalifati i dinastije Omejida, Fatimida i Ejgobita, a ona, zaviđena, prezrena i progonjena od sviju, promatrala je samo njihove padove. Seldžučki sultanat je sijevnuo, pa iščeznuo, kao meteor; mongolske čete napuniše Aziju i polovicu Europe pustošenjem i užasom; najposlije Turci osvojiše i sami Carigrad, čime se završiše i ljetopisi Istočnog Carstva, ali Istočna Crkva je sve to preživjela; pa lišena moći, progonjena i ponižavana do krajnje mjere, ona je ipak sa koljena na koljeno predavala hijerarhijsku vlast i nije prestala prinositi Beskrvnu Žrtvu. Pa čak i onda, kada je najviše stradala od skolastičkog cjepidlačenja, i političkih intriga svoje rimske sestre, ona je slavila pobjedu nad kalvinizmom i drugim krivovjerjima.