utorak, 27. lipnja 2017.

Pravoslavno bogoslužje i krunica Božanskog Milosrđa




            Jedna od najpopularnijih novijih katoličkih pobožnosti jest svakako pobožnost Božanskom Milosrđu. Ova pobožnost je zasnovana na viđenjima koja je imala poljska rimokatolička redovnica Faustina Kowalska (1905.-1938.). Osnovni cilj ove pobožnosti je pobuditi u čovjeku savršeno pokajanje i poniznost pred Bogom, i izmoliti Božje milosrđe grešnom ljudskom rodu. Pobožnost ima mnogo vidova, ali nas ovdje konkretno zanima krunica Božanskog Milosrđa.
            Za pravoslavne čitatelje, riječ krunica označava rimokatoličku brojanicu – ustvari, rimokatolička krunica i potječe od pravoslavne brojanice, odnosno, ona je zapadna verzija pravoslavne brojanice. Spomenuta krunica Božanskog Milosrđa sastoji se od zazivanja Božjeg milosrđa zazivom: Po pregorkoj Muci Isusovoj, smiluj se nama i cijelome svijetu. Nakon 10 izgovorenih zaziva, govori se određena molitva, a na kraju same krunice dolazi dio koji nas zanima – naime, tada se govori Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj nam se - tri puta. Rimokatolički vjernici će na ovaj trostruki zaziv ostati relativno ravnodušni, pošto smatraju da ga je objavio sestri Faustini Isus u njenim ukazanjima. Međutim, pravoslavni će zastati – ovo je zaziv koji se ponavlja stoljećima u apsolutno svim pravoslavnim bogoslužjima svakog dana.
            Ovaj zaključak krunice Božanskog Milosrđa Sveti Bože, sveti jaki Bože, sveti besmrtni Bože, smiluj nam se, sastavni je dio svih pravoslavnih bogoslužja i dio je pripravnih molitava prije svih sakramenata i bogoslužnih činova, a u Liturgiji (Euharistiji) Crkve je nezamjenjiv. Naime, nakon uvodnih obreda Liturgije, Malog ulaska (procesija s Evanđeljem, ostatak nekadašnje ulazne procesije) i tropara (ostatak nekadašnjih ulaznih himana) pjeva se upravo ovaj zaziv:
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!
Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, i sada i vazda i u vjekove vjekova, amen, Sveti Besmrtni pomiluj nas!
Sveti Bože, sveti Jaki, sveti Besmrtni, pomiluj nas!

Ili na crkvenoslavenskom:
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!
Slava Ocu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno, i vo vjeki vjekov amin, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!
Svjatij Bože, svjatij Krjepkij, svjatij Besmertnij, pomiluj nas!

Ili izvorno na grčkom:
Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas
Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas
Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas
Doxa patri kai huio kai hagio pneumati, nun kai aei kai eis tous aionas ton ainon. Amen. Agios athanatos, eleison imas
Agios o Theos, Agios ischyros, Agios athanatos, eleison imas

            Ovo je starodrevni himan, koji je ušao u upotrebu još u V.st., i to kao plod nebeske objave. Prof. Florovski tumači: 

„Kao odgovor na uzglas: "i u vjekove vjekova", pjeva se Trosveta pjesma, to jest: "Svjatij Bože, Svjatij Krjepkij, Svjatij Besmertnij, pomiluj nas" ("Sveti Bože, Sveti Silni, Sveti Besmrtni, pomiluj nas"). Trosveta pjesma se na običnoj Liturgiji pjeva tri puta, a zatim se pjeva "Slava Otcu i Sinu i Svjatomu Duhu, i ninje i prisno i vo vjeki vjekov, amin. Svjatij besmrtnij, pomiluj nas". I u zaključku se još jednom pjeva u cjelini, povišenim glasom. Na arhijerejskoj (=biskupskoj) Liturgiji Trosveta pjesma se pjeva ukupno sedam i pol puta, i to naizmjenično od strane pjevača i klerika u oltaru, pri čemu poslije trećeg puta arhijerej izlazi na ambon s dikirijom i trikirijom u rukama, i govori naročitu molitvu za prisutne u hramu: "Prizri s nebese, Bože, i vižd, i posjeti vinograd sej i utverdi i, jego že nasadi desnica Tvoja" ("Pogledaj s nebesa, Bože, i vidi, i poseti vinograd ovaj, i utvrdi ga, njega koga zasadi desnica Tvoja") i na tri strane osjenjuje dikirijom i trikirijom one koji se mole, nakon čega se vraća u oltar. Pjevanje Trosvete pjesme postalo je uobičajeno od petog stoljeća. U vrijeme cara Teodozija II., kako piše sv. Ivan Damaščanski u svojoj knjizi "O vjeri pravoslavnoj", i nadbiskupa Prokla, u Carigradu je došlo do silnog potresa. Kršćani su izašli iz grada zajedno sa svojim nadbiskupom i tamo su služili moleban. Za to vrijeme jedan dječak je bio podignut gore (u zrak) a zatim je pričao narodu kako je čuo divno anđeosko pjevanje: "Svjatij Bože, Svjatij Krjepkij, Svjatij Besmertnij". Kada je narod saznao za ovu objavu dječaku, odmah je zapjevao spomenutu pjesmu s dodatkom riječi "pomiluj nas" i potres je prestao. Od tog doba ovaj himan je ušao u čin Božanske Liturgije. Za vrijeme pjevanja Trosvete pjesme i svećenici u oltaru, tri puta se klanjajući pred Prijestolom, izgovaraju u sebi iste ove molitvene riječi.“

Za vrijeme pjevanja ovog himna, svećenik govori sljedeću molitvu:
„Bože Sveti, koji u Svetima počivaš, Tebi trosvetim glasom pjevaju Serafi i slavoslove  Kerubi, i Tebi se klanjaju sve Nebeske Sile; Ti si sve iz nebića u biće priveo. Ti si sazdao čovjeka na sliku i priliku svoju i svakim ga svojim darom ukrasio. Ti daješ mudrost i razum onome koji Te moli, i ne prezireš grešnika, nego si za spasenje odredio pokajanje. Ti si udostojao nas, ponizne i nedostojne sluge Svoje, da i u ovome času stojimo pred slavom svetoga Žrtvenika Tvog i da Ti prinosimo dužno klanjanje i slavoslovlje. Ti Sâm, Vladiko, primi Trosvetu pjesmu i iz usta nas grešnih, i posjeti nas dobrotom svojom; oprosti nam svaki grijeh hotimičan i nehotičan; posveti duše naše i tijela, i daj nam da Ti u svetosti služimo u sve dane života svoga — molitvama Svete Bogorodice i svih Svetih, koji Ti od pamtivjeka ugodiše.“

Koliko je ovaj himan bio važan, svjedoči i to da su dva Sveopća Sabora, Kalcedonski i Trulski, propisala kako ga pravilno moliti. 

Općenito, cijela pobožnost Božanskom Milosrđu ima nekih dodirnih točaka s istočnom pravoslavnom duhovnošću, no ovaj dio, koji se kod rimokatolika obično pripisuje izravnoj Kristovoj objavi, ustvari je već odavno postojao u pravoslavnoj liturgiji. On već tisućljeće i pol pravoslavne poziva na pokajanje, i upozorava ih kako je njihova zemaljska služba odraz anđeoske Liturgije.




Broj komentara: 20:

  1. Smiju li pravoslavci moliti krunicu?

    Bar

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. U zajednici s drugim katolicima ne, jer se ne dozvoljava molitva sa inovjernima. Što se osobno, privatno tiče, po mom mišljenju, ukoliko se isključe katolički elementi koji dogmatski razdvajaju od pravoslavlja, nema zapreke. Jer u molitvama koje tvore klasičnu krunicu BDM, kao i u samom dizajnu te krunice, ja ne vidim ništa nepravoslavno, samo jedan izdanak nekadašnje latinske pravoslavne pobožnosti.

      Izbriši
    2. Najbolje takva pitanja razriješiti sa duhovnikom ili svećenikom (pravoslavnim).

      Prema mome mišljenju i iskustvu, bolje se držati isključivo pravoslavnih molitava i pobožnosti (ili čim prije ih usvajati, ako čovjek ulazi ili prelazi u Pravoslavnu Crkvu, a prekinuti s nepravoslavnim "metodama" molitve, pa makar bilo slično ili naizgled blisko).

      Za katolika koji kani ući u Pravoslavnu Crkvu može biti korisno iskustvo načina molitve krunice zbog nekih sličnosti, ali i ne mora. Može i otežavati upravo zbog navezanosti na neki oblik pobožnosti, s čime je tijesno vezan i osjećaj pripadnosti nečemu.

      A za pravoslavne, podnipošto usvajati nikakve nepravoslavne načine i metode molitve i pobožnosti. "Voli svoje, poštuj tuđe."

      Koja je uopće svrha uvoditi u praksu nešto zamjensko, ako u pravoslavnoj tradiciji molitve postoje provjereni načini i oblici molitve na brojanice?
      Prema mome skromnom mišljenju nije to bezazleno.
      I samo poimanje strukture čovjeka je različito na "zapadu" i na "istoku". Samo jedno od to dvoje je ispravno.

      Jedan aspekt razlike je npr., uvjetno rečeno, na psihološkoj razini: molitva na brojanice za um (govorim o umu u pravoslavnom tumačenju) je poput ravnomjernoga toka bistre rijeke. Jasno i razgovijetno "čitanje". Um je kao u "kontinuitetu" dok molitva teče. Pravoslavne molitve su "dizajnirane" kao salivene po mjeri uma, srca i duše, prema ispravnom, pravoslavnom poimanju strukture čovjeka.

      Dok kod molitve krunice kao da dolazi do fragmentacije uma, stalno se zaustavlja, "slovka", mijenja misao za razmatranje i nekako kao da zamara, napreže i rasijava um i pažnja time. I kao da se više oslanja na neko svoje znanje nego na Boga.
      Krene se, stane ponovno krene itd.
      Najbolje se razlika razumije kada se ima iskustvo izlaženja iz navezanosti na tu vrstu molitve i prekida s time, a usvajanje pravoslavnoga načina molitve na brojanice. Odnosi se i na druge vrste pobožnosti i molitve.

      Ako ste npr. katolik pa svaki dan vozite nekim širokim, ali jako prometnim putem, uz konstantno prestrojavanje, zaustavljanje i ponovno (po)kretanje na semaforima, možda ste se na to navikli - kreni, uspori, stani, kreni... i možete čak biti uvjereni da je to sasvim prirodno okruženje, premda ste u konstantnom metežu.
      Bitno je drugačije voziti se nekim putem kroz prirodu.
      Ako ste pravoslavni i već se vozite putem kroz prirodu, onda je opisana "gradska" metoda vožnje u najmanju ruku neadekvatna.

      Mislim da ne bi trebalo uvoditi nikakve zamjenske metode, sjediti na dvije stolice, zamagljivati granice ili nešto pokušavati poistovjećivati na temelju sličnosti itd., kao ni kod Liturgije uostalom, gdje je razlika i sami učinak na čovjeka najopipljiviji.

      Ili... mogu li onda pravoslavni postiti na katolički način i prema katoličkom kalendaru i shvaćanju posta i ritma posta?
      Naravno da je motivacija i sama svrha bitna, ali i oblik, sadržaj i struktura i te kako su bitni, ako se uzima u obzir cilj, cjeloviti kontekst, struktura čovjeka itd.

      Držati se isključivo pravoslavnoga načina molitve, posta, Liturgije. Nikakvo eksperimentiranje s uvođenjem "latinskih izdanaka pravoslavne pobožnosti" (sama ta sintagma popustljivo otvara vrata za štošta). Najbolje ne miješati kruške i jabuke. To samo vodi u konfuziju i podijeljenost u sebi, najprije na razini uma, onda sve više i dalje i dublje.

      Ako je nešto izdanak, ali na odcijepljenoj grani koja i na putu i u konačnici ima bitno drugačije plodove, zašto pored dostupnoga originala koji ima puninu, tražiti zamjensko ili držati se zamjenskoga, a nepotpunoga?

      Ne da nije isto, premda je naizgled blisko, nego nije ni slično ni kada je o učinku i postizanju cilja riječ.

      Ako "prelazite", čim prije se osloboditi navezanosti na pobožnosti koje nisu pravoslavne.
      Ako neka konkretna molitva i pobožnost nije pravoslavna molitva i pobožnost, nego tipična za neku drugu vjeru ili Crkvu, logično mi je da ne bi trebala biti ni osobna molitvena praksa pravoslavne osobe.

      Izbriši
    3. U zadnjoj rečenici moga komentara ispravljam imenicu "Crkvu" pisano velikim početnim slovom, u opću imenicu, pisano malim. Lapsus. Dakle: "neku drugu vjeru ili crkvu".
      Hvala

      Izbriši
    4. Poštovani, blog više nije u funkciji. Možete nas pratiti i komentirati na orthodoxhr.wordpress.com

      Izbriši
  2. Faustina Kowalska je bila u teskoj prelesti, tolikoj prelestiti da je odbacuju cak i tradicionalni katolici....brate autore, zaista se cudim da si prezentirao ovaj text...to sto je medju toliku hrpu obmane stavila i Agios o Theos, eh brate...

    METANIJA, ne zamjeri...
    Abdel Mesih

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nitko ju nije prezentirao, samo sam, poznavajući koliko je ova pobožnost poznata među katolicima, potegnuo jednu posuđenicu od nas, koje većina nije svjesna.

      Izbriši
    2. Pa nisu svi Hrvati telci pa da im se, osim rečenog, pod pravoslavlje podmeće i ta pseudoikona tj heretička kič slika koja propagira lažnu pobožnost "Srca Isusovog" i ta zapadnjačka, teatralna i nepravoslavna muzika. Ako i nema pravoslavnih, ono ima i normalnih Hrvata.

      iPC(p/k)

      Izbriši
    3. Opet nisi popio tablete za smirenje?

      Izbriši
    4. Jesam vam reko da je on katolički pop koji glumi pravoslavca.

      Izbriši
    5. Evo ti vizantijski Agios o Teos. :)
      https://www.youtube.com/watch?v=-BpBgU-gUMA

      Izbriši
    6. Predivno. To je prava crkvena muzika. Inače izvođač, prof. Georgios Papamihail je poznati grčki učitelj pojanja. A i zilot je, pripada florinskoj grupaciji (arhiep. Kalinik). Poznajem ga osobno, jedno vrijeme je i kod nas vodio školu pojanja.

      iPCuH

      Izbriši
    7. Pardon, Georgios Papanikolaos.

      iPCuH

      Izbriši
    8. Pavle Aksentijević - Agios o Theos
      https://www.youtube.com/watch?v=HBW5Rq5u03o

      Izbriši
  3. Pa nije to posudjenica od nas...Latini tu molitvu imaju stoljecima, na V. Petak je cak mole na grckom...prilikom klanjanja krizu....tu molitvu imaju svi osim mozda protestanata...



    Abdel Mesih

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ma jok, to je samo to jedno mjesto u misalu, i pogotovo na kontinentu se i ne koristi. Većina ljudi to zna kroz ovu pobožnost, mislim na obične ljude, koji nisu studirali teologiju. Posuđeno je od nas u geografskom smislu, napisao sam Carigrad 5.st. Dakle nije plod zapadne tradicije, ni pravovjerne ni nepravovjerne, zato je i danas otisnuto na grčkom u misalu

      Izbriši
  4. Lijepo, ovo je rekonstrukcija drevnog srbskovizantijskog pojanja. Ipak, ova izvedba koristi evropsku ljestvicu koja je nastala nakon renesanse. S druge strane, prof. G. Papanikolaos su služi autentičnom vizantijskom ljestvicom osmoglasja. U gore priloženom slučaju, on Agios o Theos izvodi u prvom plagalnom glasu (5. glasu).
    Osmoglasje je postojalo i na pravoslavnom Zapadu, prvenstveno zahvaljujući papi sv. Grigoriju Velikom Dvojeslovu (VI. st.) koji je vizantijsku crkvenu muziku uveo u latinsko bogosluženje. Tako je nastao Grigorijanski koral koji se odlikovao uzvišenom strogošću. On se i danas ponegdje njeguje, kao n.pr. u benediktinskom manastiru Grottaferrata u Italiji gdje se čuvaju i originalni muzički zapisi iz najstarijih vremena pa nadalje.
    U okviru reformističkog pokreta papinstva, u 11. st, došlo je i do reforme i pojednostavljenja crkvene muzike. Ključna uloga u izvedbi ovog zadatka bila je povjerena benediktinskom monahu Guidu de Arezzo.
    Iako u početku na Zapadu možda to i nije bilo primijećeno, ova reforma, kao i druge reforme koje su imale temelj u kanonskim i dogmatskim novotarijama u tadašnjem zapadnom patrijarhatu, vodila je postupno u sve veću dekadansu u zapadnom hristjanstvu, a paralelno s tim i u zapadnom društvu.

    iPCuH

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Kakva je veze između pojanja koje nazivaju "gregorijansko" i pape Grigorija Dvojeslova?
      Pojanje iz Grotaferate, beneventansko, mediolansko, starorimsko nalikuju na vizantijsko osim činjenice što se izvodi, uglavnom, na latinskom jeziku. Međutim, kod gregorijanskog pojanja taj uticaj se ne oseti. Šta je gregorijansko pojanje, iz koga razdoblja potiče?

      Izbriši
    2. Hor manastira Kovilj u Zagrebu izvodi napev iz katedrale u Beneventu.
      https://www.youtube.com/watch?v=oD9xZejy9q4&index=3&list=LL_RbGcCHp0S4anH5aq-Si_g

      Izbriši
  5. Ono što je danas uobičajeno poznato kao gregorjansko pojanje, ne seže dalje od XVI. stoljeća. Ono je plod niza reformi i više ne nalikuje na vizantijsko pojanje. Ono je monotono i moglo bi se reći čak primitivno, jer su se ljestvice osam glasova izgubile.

    iPCuH

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima