subota, 24. lipnja 2017.

Aleksandrijska patrijaršija




U naše suvremeno doba, pojam Egipat nas obično asocira ili na zemlju drevnih faraona, ili na modernu arapsku republiku, poznatu nažalost po sve češćem terorizmu. Međutim, manje je poznato da se nekoć radilo o jednoj od najkršćanskijih zemalja svijeta. To drevno apostolsko egipatsko i uopće afričko kršćanstvo do danas živi u drugoj pravoslavnoj Crkvi svijeta – Aleksandrijskoj patrijaršiji.
Do 331.g.pr.Kr. Egipat je bio satrapija velikog Perzijskog Carstva. Te godine u Egipat ulazi vojska grčko-makedonskog vojskovođe Aleksandra Velikog. Pozdravljen od egipatskih svećenika kao božji sin i nasljednik faraona, on podiže na obali Sredozemnog mora, u delti Nila, novu metropolu Egipta, koja će njemu u čast biti prozvana Aleksandrijom. U tom gradu on će biti i sahranjen. Nakon njegove smrti, vlast nad Egiptom će preuzeti jedan od njegovih generala, Ptolomej, čija će dinastija vladati zemljom do dolaska Rimljana.
Aleksandrija je u antičko doba bila ne samo metropola Egipta, već i jedan od ključnih svjetskih centara. Čak i kad je Egipat potpao pod Rimljane, grad nije izgubio na značaju, štoviše, postao je drugi grad Carstva nakon Rima, i sjedište velike prefekture Carstva. Po kulturi i jeziku, grad je bio grčki, iako su se u njemu miješali ljudi sa svih strana svijeta. Bio je sjedište znanosti, filozofije, arhitekture, umjetnosti i religije: glasovita knjižnica sa 700 000 rukom pisanih knjiga sadržavala je sve znanje starog svijeta, a svjetionik na ulazu u luku ubrajao se u 7 svjetskih čuda. Heron, Ptolomej i Euklid samo su neka od značajnih imena tog razdoblja.
U gradu za koji neki procjenjuju da je imao pola milijuna stanovnika, živjelo je jako puno Židova, neki kažu i 20 posto od ukupnog broja stanovnika. Grad je bio glavni centar židovske dijaspore grčkog jezika i njihove kulture, s brojnim sinagogama. Tu je djelovao veliki židovski filozof Filon, tu je nastala glasovita Septuaginta – grčki prijevod Starog zavjeta, koji je postao normativan i za Crkvu. U okolici grada djelovali su terapeuti, mistična židovska monaška zajednica, slična kumranskim esenima, a židovski hram u Heliopolu kod Aleksandrije, koji je imao povlasticu prinošenja žrtava, nadživio je čak i jeruzalemski hram.
Ovakvu metropolu nisu zaobišli ni kršćanski misionari. Crkvu u Aleksandriji osnovao je sv. apostol i evanđelist Marko, autor drugog (po nekima i najstarijeg) evanđelja. On je u tom gradu i mučenički stradao, te se smatra zaštitnikom Aleksandrijske Crkve, a pravoslavni patrijarsi Aleksandrije su njegovi nasljednici. On je zaredio i prvog biskupa Aleksandrije, Anijana. Prema predaji, djelovao je ovdje i sv. Petar; u 1 Pt 5, 13 on sam piše o svom boravku u Babilonu, a prema egipatskoj predaji, ovaj Babilon je bio židovska četvrt u Aleksandriji.
Aleksandrijska Crkva je uskoro postala najznačajnija u sjevernoj Africi, i jedan od glavnih kršćanskih centara onog doba. Iz nje su iznikli sv. Atanazije Veliki, sv. Klement Aleksandrijski, sv. Ćiril Aleksandrijski, stupovi teologije zapadne i istočne Crkve, te još čitav niz svetaca, crkvenih otaca i mučenika. Glasovita Aleksandrijska škola je bila jedna od dvije glavne teološke škole kršćanskog svijeta. Aleksandrija je nažalost bila i dom različitih krivovjerja; iz nje su izišli npr. arijanizam i monofizitizam. Iz tog grada dolazi i Origen, prvi sustavni teolog kršćanstva, koji je nažalost također skrenuo s puta pravoslavlja.
Aleksandrijska Crkva je kolijevka monaštva – ono je u svom prvotnom obliku začeto u egipatskoj pustinji. Tu je živio glasoviti sv. Antun Pustinjak, omiljen i među katolicima, zatim utemeljitelj samostanskog života sv. Pahomije, zatim sv. Makarije i brojni drugi pustinjski oci. Askeza Pravoslavne Crkve krenula je odatle.
Zato je Aleksandrija i u kanonskom smislu vrlo rano počela svoj uspon: već prvi Sveopći Sabor u Niceji 325.g. joj priznaje jurisdikcijska prava za Egipat i Libiju, te se ona s vremenom uzdiže na dostojanstvo patrijaršije, i to treće nakon Rima i Carigrada.
Zbog učenosti i tehničke naprednosti Crkve i grada, isti nicejski sabor Aleksandriji podjeljuje obavezu izračunavanja datuma Uskrsa (uostalom, julijanski kalendar je i nastao ovdje). Aleksandrija kroz stoljeća razvija i svoj poseban liturgijski obred, koji će kasnije biti nazvan koptskim obredom. Aleksandrijski patrijarh je jedini uz rimskog koji je nosio i nosi do danas naziv „papa“. Također, mitru, biskupsku liturgijsku kapu, izvorno su nosila samo dvojica biskupa – rimski i aleksandrijski papa.
Aleksandrijska patrijaršija se naročito bavila misijskim radom, i ona do danas po pravoslavnim pravilima, ima pod svojom jurisdikcijom misije cijelog afričkog kontinenta. Njeni misionari rano prodiru uz Nil sve do Etiopije, koja se rano obraća, i postaje jedna od prvih kršćanskih zemalja, s vlastitim liturgijskim obredom. Etiopska Crkva je bila autonomna, podvrgnuta aleksandrijskom patrijarhu. Preko Etiopije, misionari prodiru još dalje, u crnu Afriku, na područja današnje Kenije i Tanzanije, davno prije europskih misionara.
Uspon Aleksandrijske patrijaršije je nažalost prekinut dvama velikim lomovima. Prvi veliki lom se zbio u 5.st., kada se pojavilo krivovjerje monofizitizam. U to krivovjerje otpala je čitava unutrašnjost Egipta, te etiopska Crkva. Njihovi nasljednici su današnje monofizitske Crkve: Koptska, te Etiopska i Eritrejska Tewahedo Crkve. Pravoslavni kršćani Aleksandrijske patrijaršije ostali su reducirani na sam grad i obalu, te su s vremenom napustili izvorni obred (kojim se danas služe samo Kopti), i prihvatili bizantski obred, kojim se danas služe svi pravoslavni. Ovo je značilo i kraj afričkih misija.
Drugi veliki lom zbio se u 7.st., kada su Egipat napali Arapi-muslimani. Egipat ne bi tako lako pao, međutim, dolazi do izdaje monofizitskih Kopta, čiji guverner predaje veći dio zemlje Arapima bez borbe. Pravoslavni se odupiru u Aleksandriji, ali odsječeni od zaleđa nemaju šanse, te Aleksandrija pada pod Arape. Od tada počinje arabizacija i islamizacija Egipta, koji će postati etnički arapska, a vjerski islamska zemlja. Većinu kršćanske manjine čine koptski monofiziti, a pravoslavnih će ostati jako malo.
Do turskog perioda u 16.st., broj vjernika ove patrijaršije je spao na svega nekoliko tisuća ljudi. Patrijaršija se skoro ugasila; stoljećima patrijarsi uglavnom rezidiraju u Carigradu, posve su ovisni o Carigradu, te je nekoć slavna Aleksandrijska patrijaršija de facto degradirana na carigradski vikarijat. Početkom 20.st. patrijaršija ima svega tri biskupa i pedesetak svećenika.
Međutim, dolazi do obnove; već papa Jerotej I. (1846.-1858.) vraća rezidenciju u grad Aleksandriju. Uslijed industrijalizacije Egipta, dolazi do velikog useljavanja pravoslavnih Grka i Arapa iz Sirije, te se patrijaršija sv. Marka diže kao feniks iz pepela. U vrijeme pape Focija (1900.-1925.) patrijaršija se veoma aktivira pastoralno, a papa Melecije II. (1926.-1935.) rješava odnose s državom, otvara bogosloviju i počinje misije – mijenja titulu iz „cijelog Egipta“ u „cijele Afrike“. On 1931. osniva kartašku biskupiju, na području Tunisa.
Domoroci Ugande i Kenije, koji su sami saznali za pravoslavlje, priključeni su patrijaršiji 1946., a 1952. britanske vlasti u Keniji zabranjuju pravoslavlje, zbog aktivnog sudjelovanja crnih pravoslavaca u antikolonijalnom oslobodilačkom pokretu.
Misionarskim djelovanjem Aleksandrijske patrijaršije, danas ima preko 6 000 000 pravoslavnih Afrikanaca na cijelom kontinentu. U matičnim krajevima, prvenstveno Egiptu, ima ih svega 300 000, manjim dijelom Grka, većim dijelom Arapa. Patrijaršija ima 24 aktivne biskupije – 5 egipatskih i 19 diljem Afrike. Liturgijski i službeni jezici su grčki, arapski, engleski, francuski, te domorodački jezici Afrike, prvenstveno svahili. Neke biskupije postoje u ostacima ili samo nominalno: nakon arapskog proljeća u Libiji i Tunisu, te od uvođenja šerijata u Sudanu 1983. tamošnje zajednice (biskupije Kartaga, Tripoli i Nubija) su gotovo nestale.
Patrijarh rezidira u Aleksandriji, a drugo sjedište patrijaršije je Kairo. Službena titula patrijarha glasi:  

Njegovo božansko blaženstvo papa i patrijarh velikog grada Aleksandrije, Libije, Pentapolisa, Etiopije, sveg Egipta i sve Afrike, otac otaca, pastir pastira, arhijerej arhijereja, trinaesti apostol i sudac ekumene.

Broj komentara: 12:

  1. Titula Aleksandrijskog patrijarha svedoči o značaju i slavnoj prošlosti koju je ova patrijaršija imala.

    OdgovoriIzbriši
  2. Mozda je interesantno i to da aleksandrijski papa jedini na svijetu ima povlasticu nositi i drugi epitrahilj.

    Abdul Mesih el Miskin

    OdgovoriIzbriši
  3. Veliki broj ljudi meša pravoslavnu aleksandrijsku patrijaršiju sa Koptskom crkvom. Mnogi pravoslavci su mišljenja da su Kopti pravoslavan narod i nisu svesni postojanja monofizita dohalkidonaca. Isto vredi i za Etiopljane i Jermene.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nažalost tako je. Imate i na ovom blogu i na svedokverni.org brošuru o monofizitima, pa ju možeze koristiti ako nekom zatreba.

      Izbriši
  4. Ja sam govorio o pravoslavnom grckom aleksandrijskom patrijarhu i papi! On ima povlasticu nosenja drugog epitrahilja, dobivenu od romejskog cara.

    Abdul Mesih

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ja sam komentarisao nevezano za Vaš komentar.
      Koja je simbolika drugog epitrahilja?

      Izbriši
  5. U 11.st. aleksand. patrijarh Teofil uspio je izmiriti zestok sukob izmedju cara Vasilija Bugaroubojice i konstantpol. patr. Sergija...kao nagradu dobio je naslov Sudac Ikumene i drugi epitrahilj koji se zove Kritato, sudacki epitrahilj.

    Abdul Mesih

    OdgovoriIzbriši
  6. Brate, kad ce moji Antiohijci:)?

    Abdul Mesih el Miskin

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima