Čitavim svijetom se raširila vijest o odreknuću od službe pape Benedikta, gomila medija već raspravlja o njegovu nasljedniku. Zato ovom prilikom donosimo kratko razmišljanje o odnosu pravoslavlja prema papinstvu, pošto je već ionako među ljudima u Hrvatskoj rašireno mišljenje "pravoslavci ne priznaju papu". Tema je inače jako zamršena, i ne možemo ovdje ulaziti u cjelokupnu povijest i teologiju ovog pitanja, nećemo prepričavati što je bilo, niti ćemo citirati crkvene Oce, već ćemo pokušati dati što sažetiji teološki prikaz ovog problema.
Prije nego što jednostavno konstatiramo da pravoslavni odbacuju primat (prvenstvo) rimskog biskupa-pape, kao i njegovu nezabludivost u naučavanju, moramo napraviti razliku između tri vrste primata u Crkvi: između primata u počasnom (tzv. primat časti), primata u kanonskom i primata u dogmatskom smislu riječi.
Pravoslavlje nikada nije osporavalo primat časti. Prema pravoslavnoj Predaji, ovaj primat je ispočetka pripadao upravo rimskom biskupu. Sam izraz "papa" jest antički, kršćanski, pravoslavni naziv za, ne samo rimskog, već i aleksandrijskog biskupa. I današnji patrijarsi Aleksandrije u Egiptu nose taj naziv-papa. Sve ostale papinske titule: "primas Italije", "latinski patrijarh Zapada" (ovo je nedavno dokinuto), "Petrov nasljednik", "Kristov namjesnik", su posve legitimne ukoliko se shvate kao počasni naslovi. Sjetimo se da i pravoslavni carigradski patrijarh nosi naslov "ekumenski", iako je svima jasno da on nema jurisdikciju nad sveopćim kršćanstvom, i kako aleksandrijski nosi naslov "trinaesti apostol i sudac Ekumene", iako nije apostol, niti sudi svijetu. Po kanonima Pravoslavne Crkve, rimski papa je bio prvi u časti, nakon njega je bio patrijarh Carigrada-Novog Rima, koji sada ima isti primat u pravoslavnome svijetu.
Sljedeći oblik primata jest kanonski (crkvenopravni) primat. Ovakav oblik primata jest oduvijek postojao u pravoslavlju na lokalnoj razini, a nije isključen ni na sveopćoj razini. Na lokalnoj razini, on se očitovao kroz metropolitanski sistem, u kojemu je nadbiskup-metropolita bio glava biskupima svoga kraja, zatim kroz primase, patrijarhe i razne oblike autokefalnih i autonomnih Crkava, u kojima je jedan od biskupa na čelu. Naglašavam, nema teološke zapreke da se nešto takvo ostvari i na sveopćem (univerzalnom) planu u Pravoslavnoj Crkvi. Dakle, nema zapreke da u pravoslavlju postoji biskup sa sveopćim primatom, ali kanonskim, što znači da:
1.) je taj primat povjeren od Crkve, tj., od ekumenskog sabora (koncila)
2.) da je bitno ograničen kanonima Crkve
3.) i da Crkva može taj primat u svakome trenutku ogrančiti ili dokinuti. Drugim riječima, taj primat se ostvaruje kao neka vrsta vrhovnog moderatora/glasnogovornika/moralnog autoriteta/prizivne instance, i to isključivo crkvenoga prava.
Treći oblik primata predstavlja problem u pravoslavlju, a to je dogmatski primat. Ovo je oblik primata karakterističan za rimokatolicizam, a prema njemu je prvenstvo jednoga biskupa, i to prvenstvo gotovo neograničeno, vječno i nepromijenjivo, dogma vjere, sadržaj vjere, i nitko ne može biti kršćanin u punini, tko to ne prihvaća. Taj oblik prvenstva pravoslavlje ne prihvaća, i on čini bitnu razliku u vjeri između Katoličke i Pravoslavne Crkve. To nije samo problem administrativne naravi, kako bi se dalo zaključiti iz suvremenih ekumenskih stremljenja pojedinaca, dakle, ne radi se samo o tome da dvije Crkve čine jednu, u kojoj su se biskupi posvađali oko toga tko je među njima prvi. Problem dogmatskog primata (nijekanje papinskog prvenstva jest hereza, krivovjerje, a ne tek raskol u rimokatolicizmu) zapravo odražava dva različita pogleda na samu strukturu Crkve.
Pogled rimokatolicizma jest prvenstveno univerzalno-pravni. Za rimokatolicizam, Crkva jest svjetska, hijerarhijska ustanova, kojoj je Krist povjerio zadaću na ovome svijetu, da propovijeda, da posvećuje, da dijeli sakramente i blagoslove. Pravoslavni pogled je naprotiv euharistijsko-sakramentalni. U pravoslavlju svaka mjesna Crkva, predvođena svojim biskupom, kao nasljednikom apostola, u punini vrši svoje osnovno poslanje-vječno spasenje ljudi. Svaka pojedina biskupija ima sva sredstva potrebna za spasenje: Bibliju, Predaju Crkve, vlast ređenja, apostolsko nasljedstvo, a osobito Sakramenat Sakramenata-Euharistiju, dakle, svaka Crkva posjeduje Krista u Punini, svaka Crkva jest puno lokalno ostvarenje Tijela Kristova-Crkve, a ne tek jedan dio Crkve. Kao što je u svakoj čestici Pričesti prisutan cjeloviti Krist, tako je u svakoj pojedinoj biskupiji prisutno lokalno ostvarenje kompletnog Tijela Kristovog-Crkve ("Crkvi Božjoj koja prebiva u Korintu"-piše sv. Pavao). Zato ne može u Pravoslavnoj Crkvi biti vlasti iznad biskupske koja bi bila dogmatskog, vječnog, nepromjenjivog reda, nego mogu postojati samo razni oblici "vlasti" počasnog, administrativnog, prizivnog i vremenitog karaktera.
Zato, pravoslavlje ne ovisi o jednoj biskupiji niti o jednome biskupu na svijetu. Odlazak jednoga čovjeka ne može izazvati potres u pravoslavlju. Zapravo, najveće čudo pravoslavlja jest to, da je i bez čvrstog centra, bez monolitnog papinstva, sačuvalo puno blago vjere i duhovnosti.
Papa Benedikt ima veliko poštovanje prema istočnim tradicijama, a čini mi se da taj euharistijsko-sakramentalni pogled spominje u "Uvodu u kršćanstvo".
OdgovoriIzbrišiPravoslavlju jedino nedostaje ono vidljivo jedinstvo svih biskupija i najveće čudo pravoslavlja jest da misle kako je svaka narodna crkva samoj sebi dovoljna.
OdgovoriIzbrišiNe bih rekao da nema vidljivog jedinstva-svaki se pravoslavac može pričestiti i primiti sakramente u bilo kojoj Crkvi-zar to nije jedinstvo? Istina, ima i takvih razmišljanja, no zar nema i Katolička Crkva svojih tekućih problema?
OdgovoriIzbrišiSvaka pokrajinska Crkva posjeduje Krista u punini. To su biskupije. Zajedništvo je dakle moguće na više načina. Pravoslavne Crkve mogu tako jer ih je malo. Ali ako bi se Katolička razjedinila na način pravoslavaca, nešto bi veliko nedostajalo.
OdgovoriIzbriši* * *
Istina, u samoj Katoličkoj crkvi ima među vjernicima toliko suprotnosti i drugačijih razmišljanja i prihvaćanje Papinog autoriteta je ponekad samo čista formalnost.
Ovaj članak samo pokazuje nepostojanje skolastičkog, odnosno čisto logičkog načina razmišljanja koje je karakterističan za pravoslavlje u spornim pitanjima. Pored toga što nije točno, kao prvo, da u katoličanstvu nema euharistijsko-sakramentalnog vida primata (jer ni po kojoj logici primat vlasti to ne isključuje, nego je dapače, jedno s drugim usko povezano), i kao drugo, da nema toga da bi svaka mjesna Crkva bila prava Crkva na čelu s biskupom, zbilja bih volio da pokažeš kako se iz toga može izvući zaključak: ,,Zato ne može u Pravoslavnoj Crkvi biti vlasti iznad biskupske''? Tipični non sequitur.
OdgovoriIzbrišiIstočnjačka teološka misao obilježena je promatranjem zemaljske i crkvene stvarnosti kao odraza one nebeske, pa bi bilo zgodno da se pokaže na koji bi to način takvo konfederacijsko ustrojstvo, bez sveopćeg poglavara koji ima ne samo nominalnu i počasnu, nego i realnu vlast, odgovaralo nebeskom ili eklezijalnom ustrojstvu? Zar je to 'jedno Tijelo' o kojem govori sv. Pavao povezano samo izvanjskim vezama, ili pak stvarno čini jednu realnu cjelinu koja ima jednu stvarnu glavu - Krista? Uostalom, sama ljudska narav - na razini obitelji, institucija, države, zahtijeva jednu zajedničku vrhovnu vlast; a kamoli više to vrijedi za Crkvu koja kao društvo po svojoj naravi i cilju nadvisuje sva druga. Prema tome, pravoslavlje se nalazi u jednom nenaravnom, 'bezglavom' stanju koje kao takvo ne može pružiti siguran temelj za vlastiti opstanak kao ni vjerodostojnost. Jer, kako opravdati na temelju koncilijarizma, bez stvarnosti papinog priznanja istih, koji su crkveni sabori autoritativni za Crkvi, a koji su bili 'razbojnički'? Jer dobro znamo da nestorijanci i monofiziti imaju svoje 'sabore' koji su za njih autoritativni. Isto pitanje vrijedi i za neki drugi hipotetski raskol u pravoslavlju, gdje bi se mjesne patrijaršije suprotstavile jedna drugoj oko nekog doktrinarnog pitanja. Tko bi bio u pravu? Nema rješenja kada nema mjerodavnog višeg autoriteta. Koji u katoličanstvu postoji, i zato katolička vjera odgovara ne samo objavljenim izvorima, nego i naravnom poretku stvari, koji se odnosi i na vjersku domenu.
Leonide, skolastika i čista logika nisu jedina norma kršćanstva. Jer, što ima logično u tome da je kompletan Krist prisutan, i to jedan te isti, u baš svakoj čestici Pričesti? Baš ništa, nego je to stvar koja se prihvaća vjerom. Isto je tako i u ekleziologiji, koja se nužno mora nastavljati na Euharistiju, jer je upravo Euharistija Bog na Zemlji. Tu Euharistiju služi svaki pojedini biskup, i nikada za to nije trebala "dozvola" neke iznad biskupske vlasti, nikada. Sa stajališta dogmatskog primata, u Crkvi postoji samo jedan istinski biskup-papa. Svi ostali biskupi su zapravo njegovi prezbiteri. Mogu crkveni dokumenti govoriti što god hoće-papa je jedini suvereni gospodar Crkve. A upravo se to kosi sa euharistijskom ekleziologijom. Drugo, onaj tvoj "non sequitur" nisam baš razumio, pa mi možeš pojasniti?
IzbrišiTreće, pravoslavlje nema "konfederacijsko" ustrojstvo. Uopće je promašeno bilo kakve ovozemaljske političke koncepcije preslikavati na stvarnost Crkve.
Pitaš, kako pravoslavna "obezglavljenost" može biti odraz Neba? Pa i u sv. Trojstvu Otac, iako je ishodište ostalih Osoba, nije u naravi iznad njih, i u Euharistiji nema ni jedne koja bi bila vrednija od druge.
Što se tiče vjerodostojnosti pravoslavlja, ono je svoju vjerodostojnost dokazalo, i bez "natpastira", rastrgano svim mogućim neprijateljima, ono je sačuvalo svoj biser. Dok se Zapad cijepao i grčio u svim mogućim reformacijama i protureformacijama, stotinama novih ekleziologija. I danas? Nakon što se raspao srednjovjekovni okvir na Zapadu, od francuske revolucije naovamo, tko više doživljava papinstvo na Zapadu? Dovoljno je prošetati crkvama u zapadnim zemljama.
Hvaljen Isus i Marija,ostavljam pogledajte svaku česticu Krista.(Jednom prilikom,kada sam primila pričest,osjetila sam u ustima slatkoću,krv i miris krvi.)
Izbrišihttp://www.conchiglia.us/HRVATSKA/HR_libri/HR_miracolo_eucaristico.htm