"Krist Gospodin nam je dao spasonosne izvore: moći (relikvije) svetaca, koje raznovrsno izlijevaju blagodat, koje ispuštaju mirisno miro (=sv. ulje, pomast). I neka nitko ne posumnja u to! Jer ako je iz stjenovite i tvrde hridi potekla u pustinji voda (Izl 17, 6), kada je Bog to želio, i iz čeljusti magarčeve za ožednjelog Samsona (Suci 15, 18-19), zar je onda nevjerojatno da iz mučeničkih moći obilno teče mirisno miro(=sveto ulje, pomast)? To nije nevjerojatno barem za one koji znaju za Božju svemoć i proslavu njegovih svetih."
Sv. Ivan Damaščanski: Točno izlaganje pravoslavne vjere, knjiga 4., gl. 15.
Često smo bili u prilici da na televiziji ili u tisku čujemo za ime Prevlaka, sporni poluotok koji se nalazi kod Herceg Novog, a koji zapravo nema takvo povijesno značenje kao Prevlaka sv. Mihaela u Boki Kotorskoj. Manji broj povjesničara, arheologa, a Božjom providnošću, i sve veći broj pravoslavnih vjernika zna da je Prevlaka, maleni poluotok smješten na kraju zaljeva, preko puta tivatskog aerodroma u Boki Kotorskoj, poznat pod nazivom Otok cvijeća. Većina stanovnika bivše SRJ, danas države Srbije i države Crne Gore, pri spomenu Otoka cvijeća pomisle na atraktivnu turističku destinaciju nastalu šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su komunisti odlučili da na crkvenome zemljištu naprave turistički kompleks istoimenog naziva. Mnogo je onih koji su boravili na ovome "otoku", šetali prelijepim stazama, uživali u blagodati mora, uspinjali se do ruševina samostana sv. Mihaela, i malene crkve sv. Trojice. Nisu ni slutili da brijeg, na kome se nalazi drevni samostan, krije veliku tajnu, a koja je, Božjom providnošću, otkrivena tek krajem prošloga stoljeća. Otkrivanjem ove tajne, na kraju 20.st., u doba znanosti i bezalternativne vjere u nju, ukazuje nam na svu čudesnost Božje milosti i providnosti, pred kojom, ma koliko bili fascinirani suvremenim svijetom, znanošću i tehnologijom, ostajemo nijemi! "Čudo je znak koji nam pokazuje Put. Čudo je rasplet prividno neprozirnih i nepovezanih uzroka. Ono je prekid sa zakonima prirode i to osnovnim Mendeljejevim prirodnim zakonom. U samome čudu je bjelodano jasno da je Božja sloboda apsolutna."
Obnova miholjske svetinje
Prvo u nizu čudesa, otkriveno u samostanu na Prevlaci, dogodilo se 1994.godine, kada su oko ruševina svetog oltara miholjske crkve otkrivene prve čestice mučeničkih moćiju. neopisivog mirisa koji je neobično podsjećao na miomiris po kojemu je Otok cvijeća već odavno poznat. Nakon ovog prvog našašća svetih moćiju, počelo se razmišljati o obnovi samostana, a koja je započela 1996.godine, po blagoslovu metropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija.
Nekoliko mjeseci nakon svečanog početka obnove miholjske svetinje, 15.svibnja, dogodilo se novo čudo. Kako se navodi u knjizi "Sveti prevlački mučenici" autora Nevena Plečevića, taj dan je bio neobično sunčan, prepun svjetlosti i prepoznatljivo čudesan. Nakon završetka jutarnjeg bogoslužja svi su, kao i prethodnih dana, prionuli uz svoje zadatke. "Kroz zrak kao da se prolamao Davidov stih: Kako su divna djela tvoja, Gospode, sve si premudro stvorio." Raščišćujući prostor oko konaka i ruševina crkve, radnici su otkrili veliki broj ljudskih kostiju. Ovo nije bilo iznenađujuće, s obzirom da se znalo da je samostan nekada bio mnogoljudno mjesto, kao i da se sredinom petnaestog stoljeća na ovome mjestu zbio više nego tragičan događaj, kada je kompletno tadašnje samostansko bratstvo otrovano, a narod mučki ubijen od strane Mletaka.
Od trenutka pronalaska spomenutih moćiju, otokom se raširio lijep miomiris. Dr. Nenad Milošević i namjesnik samostana jeromonah (=monah-svećenik) Ilarion Đurica su oprali moći i po drevnom običaju umili ih vinom, ali to nije umanjilo miomiris, čak ga je i pojačalo. Ni tu čudima nije bio kraj! Jeromonah Ilarion stavio je moći u plastičnu vreću, i prenio ih u svoju ćeliju, kako bi i dalje pratio što se događa sa njima. Sve pronađene moći su bile suhe i sve su mirisale istim intenzitetom. Imajući brojne obaveze, jeromonah Ilarion nije toliko obraćao pažnju na moći, sve dok se njihov miris nije intenzivno pojačao. Pogledavši moći, primjetio je da mjestimično vlaže. Oprezno je prenio moći u crkvu, gdje se, na zaprepaštenje prisutnih ljudi i radnika, pojavilo čudo mirotočenja, praćeno miomirisom. Naime, iako je jeromonah Ilarion ubrusima iz svetoga hrama brisao moći, miro (sveto ulje, pomast) se umnožavalo. O ovom čudesnom znamenju, poznatom kao osmogeneza, ubrzo je obaviješten metropolit Amfilohije, koji je doašo na Prevlaku i pregledao moći. Tada se dogodilo još jedno čudo. Iz kosti koju je metropolit držao u rukama počelo je teći sv. miro poput malih gejzira, "ali nasuprot sili gravitacije", prema gore, prelijevajući kost i slijevajući se na metropolitovu ruku.
Metropolit Amfilohije je, nekoliko mjeseci poslije, formirao komisiju za otvaranje kripte-grobnice, koja je pronađena davne 1957.godine, tokom prvog velikog arheološkog istraživanja ruševina samostana. Nažalost, istraživanje je okončano dvije godine kasnije, a na crkvenom zemljištu je nikao, u početku spomenuti, turistički kompleks Otok cvijeća. Cilj otkopavanja kripte bio je da se na osnovu uzoraka zemlje oko i ispod kripte, i utvrđivanja količine arsena u njoj, kao i analizom pronađenih moćiju utvrdi, da li one pripadaju stradalom samostanskom bratstvu iz petnaestog stoljeća.
Prokleti kam
Valja se podsjetiti ovoga tragičnog događaja: O razaranju samostana nema pisanih svjedočanstava, ali se pretpostavlja da se zbilo oko 1452.godine, na dan proslave manastirske slave (svetac-zaštitnik samostana) sv. Mihaela arhanđela. Samostan na Prevlaci je inače bio stoljećima uporište pravoslavlja i srpske Crkve, i kao takav često bio napadan od strane predstavnika Rimokatoličke Crkve. Početkom petnaestog stoljeća, život u samostanu postajao je sve nesigurniji, s obzirom da je pokušavano na sve moguće načine da se ovo "najsvetije mjesto Boke", kao centar pravoslavlja ugasi i prevede u rimokatoličke ruke.
O stradanju samostana i trovanju bratstva najbolje svjedoči pripovjetka "Prokleti kam" Stefana Mitra Ljubiše, u kojoj je autor sabrao priču o stradanju bratstva i samostana. Glavnu ulogu u ovom strašnom činu imao je Marin Druško, kome je majka u zavjet ostavila da samostanu pokloni dva zvona, za pokoj njene duše. Kako autor pripovjetke kazuje, Druško je pune tri godine odbijao izvršiti majčinu volju, te su se monasi požalili kotorskom sudu, koji je donio presudu u korist samostana i naložio Drušku da zvona preda monasima. Prepirku oko zvona vješto je iskoristio novi mletački providur (namjesnik) u Kotoru, te je pozvao Druška i tom prilikom mu obećao da će osobno nabaviti zvona i njemu dati da ih odnese u samostan, ali da se prvo izmiri sa monasima, što Druško i učini.
Nekoliko dana prije manastirske slave, kotorski providur ponovno pozove Druška, i ponudi mu četvrtinu "prevlačke crkovine" ukoliko otruje prevlačke monahe. Nakon Druškovog pristanka, providur mu je potanko izložio svoj beskrupulozni plan. Na dan manastirske slave, tokom služenja sv. Liturgije, Druško se ušuljao u manastirsku kuhinju i sipao u kotao sa ribljom juhom arsen koji mu je providur dao. Nakon bogoslužja pristupilo se trpezi. S obzirom na jačinu otrova kojega je Drško sipao u juhu, već nakon par zalogaja stradao je manastirski jeromonah Maksim, a potom i drugi. U manastiru je nastao veliki metež, jer je Druško istrčao u portu vičući da se manastirom navodno proširila kuga. Međutim, zlikovačka zamisao kotorskog providura se tu nije završila. On je naredio mletačkim vojnicima da samostan sravne topovskom tanadi, a preostale preživjele monahe i okupljeni narod dotuku hladnim oružjem. To se i pokazalo po brojnim ranama na lubanjama svetih mučenika prilikom obdukcije moćiju, koju je izvršio tim stručnjaka Vojnomedicinske akademije u Beogradu.
Mirotočenje
Po riječima načelnika odjela za sudsku medicinu VMA potpukovnika Ivice Milosavljevića, čiji je zadatak bio da zajedno sa kolegicom Melitom Kosanović ode na lice mjesta i provede dodatna istraživanja, u zemljištu oko grobnice je pronađena izuzetno velika koncentracija arsena u odnosu na predio gdje nikada nije postojao nikakav grob. Ono što smo također saznali u razgovoru sa potpukovnikom Milosavljevićem, jest da se on tada po prvi puta susreo sa mirotočenjem. Za njega, to je bilo jedno nevjerojatno iskustvo, s obzirom da je do tada o čudu mirotočenja samo čitao u knjigama. Ono što je njemu bilo nevjerojatno interesntno jest neprestano orošavanje mirotočive kosti. Čak je njegova kolegica uzela malo svetoga mira i odnijela na toksikološku analizu. Međutim, analiza sastava sv. mira nije dala rezultat, odnosno, nije izoliran niti jedan element. Inače, sveto miro je tekućina uljastog karaktera, različite gustoće, najčešće bezbojna i miomirisna. Miris svetog mira se razlikuje od mirisa moćiju, i može podsjećati n cimet, lovor, šafran ili limun. Sveto miro prevlačkih mučenika katkada dobija žutu nijansu u što su se uvjerili oni koji su imali prilike posjetiti ovu svetinju. O blagodati i čudotvorstvu ovih ugodnika Božjih postoje brojna svjedočanstva koja nalazimo u djelu "Knjiga znakova", samostana sv. Mihaela na Prevlaci. Jedno u nizu jest čudotvorno ozdravljenje bake rođene 1928.godine, koja je nakon pada zadobila kontuziju leđa, zdjelice, kralježnice sa frakturom prvog kralješka. Povrede su bile teške, a bolovi nesnosni. Na dan sv. Jurja dobila je, dobrotom o. Ilariona, malo svetog mira. Uvečer je namazala povrijeđena mjesta, kako sama kaže, dosta nevješto, a kada se ujutro probudila, bila je iscjeljena. Kako veli otac Ilarion, u čudesa vjeruju samo oni koje vodi Duh Sveti, dok tzv. realisti traže brojne razloge da ne povjeruju usprkos svoj očiglednosti. Sveopću vjeru Crkve u pobožno poštovanje svetih moćiju na što nas podsjeća prepodobni otac Justin Popović, potvrdili su bogonosni oci sv. Sedmog Ekumenskog koncila svojom odlukom: "Gospodin naš Isus Krist Podario nam je moći Svetih kao spasonosne izvore koji izlijevaju raznovrsna dobročinstva na nemoćne. Stoga oni koji se usude odbaciti moći mučenika, ako su biskupi, neka se svrgnu, ako su monasi i svjetovnjaci, neka se liše euharistijskog zajedništva."
Pet stoljeća su moći mučenika tiho počivale, duboko zakopane. I mada je istina o stradanju mučenika stoljećima skrivana od javnosti, čak krivotvorenjem povijesnih činjenica, svete moći su nam se čudesno pokazale radi našega spasenja i po velikoj milosti Božjoj, jer kao što to piše u troparu sv. prevlačkim Mučenicima: "Projavivši čudesno iz groba svete moći svehvalnih prevlačkih mučenika, Svemilostivi Gospod uputi nas na put spasenja, otkrivajući od vjekova skrivenu tajnu, objavi svete mučenike kao neprestane zastupnike naše, koji pred Kristom smjelost veliku imaju, i zato ih pjesmama mnogim proslavljamo!"
Izvor: http://pravoslavlje.spc.rs/broj/1013/tekst/tajna-manastira-svetog-mihaila-na-prevlaci/
Obnova miholjske svetinje
Prvo u nizu čudesa, otkriveno u samostanu na Prevlaci, dogodilo se 1994.godine, kada su oko ruševina svetog oltara miholjske crkve otkrivene prve čestice mučeničkih moćiju. neopisivog mirisa koji je neobično podsjećao na miomiris po kojemu je Otok cvijeća već odavno poznat. Nakon ovog prvog našašća svetih moćiju, počelo se razmišljati o obnovi samostana, a koja je započela 1996.godine, po blagoslovu metropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija.
Nekoliko mjeseci nakon svečanog početka obnove miholjske svetinje, 15.svibnja, dogodilo se novo čudo. Kako se navodi u knjizi "Sveti prevlački mučenici" autora Nevena Plečevića, taj dan je bio neobično sunčan, prepun svjetlosti i prepoznatljivo čudesan. Nakon završetka jutarnjeg bogoslužja svi su, kao i prethodnih dana, prionuli uz svoje zadatke. "Kroz zrak kao da se prolamao Davidov stih: Kako su divna djela tvoja, Gospode, sve si premudro stvorio." Raščišćujući prostor oko konaka i ruševina crkve, radnici su otkrili veliki broj ljudskih kostiju. Ovo nije bilo iznenađujuće, s obzirom da se znalo da je samostan nekada bio mnogoljudno mjesto, kao i da se sredinom petnaestog stoljeća na ovome mjestu zbio više nego tragičan događaj, kada je kompletno tadašnje samostansko bratstvo otrovano, a narod mučki ubijen od strane Mletaka.
Od trenutka pronalaska spomenutih moćiju, otokom se raširio lijep miomiris. Dr. Nenad Milošević i namjesnik samostana jeromonah (=monah-svećenik) Ilarion Đurica su oprali moći i po drevnom običaju umili ih vinom, ali to nije umanjilo miomiris, čak ga je i pojačalo. Ni tu čudima nije bio kraj! Jeromonah Ilarion stavio je moći u plastičnu vreću, i prenio ih u svoju ćeliju, kako bi i dalje pratio što se događa sa njima. Sve pronađene moći su bile suhe i sve su mirisale istim intenzitetom. Imajući brojne obaveze, jeromonah Ilarion nije toliko obraćao pažnju na moći, sve dok se njihov miris nije intenzivno pojačao. Pogledavši moći, primjetio je da mjestimično vlaže. Oprezno je prenio moći u crkvu, gdje se, na zaprepaštenje prisutnih ljudi i radnika, pojavilo čudo mirotočenja, praćeno miomirisom. Naime, iako je jeromonah Ilarion ubrusima iz svetoga hrama brisao moći, miro (sveto ulje, pomast) se umnožavalo. O ovom čudesnom znamenju, poznatom kao osmogeneza, ubrzo je obaviješten metropolit Amfilohije, koji je doašo na Prevlaku i pregledao moći. Tada se dogodilo još jedno čudo. Iz kosti koju je metropolit držao u rukama počelo je teći sv. miro poput malih gejzira, "ali nasuprot sili gravitacije", prema gore, prelijevajući kost i slijevajući se na metropolitovu ruku.
Metropolit Amfilohije je, nekoliko mjeseci poslije, formirao komisiju za otvaranje kripte-grobnice, koja je pronađena davne 1957.godine, tokom prvog velikog arheološkog istraživanja ruševina samostana. Nažalost, istraživanje je okončano dvije godine kasnije, a na crkvenom zemljištu je nikao, u početku spomenuti, turistički kompleks Otok cvijeća. Cilj otkopavanja kripte bio je da se na osnovu uzoraka zemlje oko i ispod kripte, i utvrđivanja količine arsena u njoj, kao i analizom pronađenih moćiju utvrdi, da li one pripadaju stradalom samostanskom bratstvu iz petnaestog stoljeća.
Prokleti kam
Valja se podsjetiti ovoga tragičnog događaja: O razaranju samostana nema pisanih svjedočanstava, ali se pretpostavlja da se zbilo oko 1452.godine, na dan proslave manastirske slave (svetac-zaštitnik samostana) sv. Mihaela arhanđela. Samostan na Prevlaci je inače bio stoljećima uporište pravoslavlja i srpske Crkve, i kao takav često bio napadan od strane predstavnika Rimokatoličke Crkve. Početkom petnaestog stoljeća, život u samostanu postajao je sve nesigurniji, s obzirom da je pokušavano na sve moguće načine da se ovo "najsvetije mjesto Boke", kao centar pravoslavlja ugasi i prevede u rimokatoličke ruke.
O stradanju samostana i trovanju bratstva najbolje svjedoči pripovjetka "Prokleti kam" Stefana Mitra Ljubiše, u kojoj je autor sabrao priču o stradanju bratstva i samostana. Glavnu ulogu u ovom strašnom činu imao je Marin Druško, kome je majka u zavjet ostavila da samostanu pokloni dva zvona, za pokoj njene duše. Kako autor pripovjetke kazuje, Druško je pune tri godine odbijao izvršiti majčinu volju, te su se monasi požalili kotorskom sudu, koji je donio presudu u korist samostana i naložio Drušku da zvona preda monasima. Prepirku oko zvona vješto je iskoristio novi mletački providur (namjesnik) u Kotoru, te je pozvao Druška i tom prilikom mu obećao da će osobno nabaviti zvona i njemu dati da ih odnese u samostan, ali da se prvo izmiri sa monasima, što Druško i učini.
Nekoliko dana prije manastirske slave, kotorski providur ponovno pozove Druška, i ponudi mu četvrtinu "prevlačke crkovine" ukoliko otruje prevlačke monahe. Nakon Druškovog pristanka, providur mu je potanko izložio svoj beskrupulozni plan. Na dan manastirske slave, tokom služenja sv. Liturgije, Druško se ušuljao u manastirsku kuhinju i sipao u kotao sa ribljom juhom arsen koji mu je providur dao. Nakon bogoslužja pristupilo se trpezi. S obzirom na jačinu otrova kojega je Drško sipao u juhu, već nakon par zalogaja stradao je manastirski jeromonah Maksim, a potom i drugi. U manastiru je nastao veliki metež, jer je Druško istrčao u portu vičući da se manastirom navodno proširila kuga. Međutim, zlikovačka zamisao kotorskog providura se tu nije završila. On je naredio mletačkim vojnicima da samostan sravne topovskom tanadi, a preostale preživjele monahe i okupljeni narod dotuku hladnim oružjem. To se i pokazalo po brojnim ranama na lubanjama svetih mučenika prilikom obdukcije moćiju, koju je izvršio tim stručnjaka Vojnomedicinske akademije u Beogradu.
Mirotočenje
Po riječima načelnika odjela za sudsku medicinu VMA potpukovnika Ivice Milosavljevića, čiji je zadatak bio da zajedno sa kolegicom Melitom Kosanović ode na lice mjesta i provede dodatna istraživanja, u zemljištu oko grobnice je pronađena izuzetno velika koncentracija arsena u odnosu na predio gdje nikada nije postojao nikakav grob. Ono što smo također saznali u razgovoru sa potpukovnikom Milosavljevićem, jest da se on tada po prvi puta susreo sa mirotočenjem. Za njega, to je bilo jedno nevjerojatno iskustvo, s obzirom da je do tada o čudu mirotočenja samo čitao u knjigama. Ono što je njemu bilo nevjerojatno interesntno jest neprestano orošavanje mirotočive kosti. Čak je njegova kolegica uzela malo svetoga mira i odnijela na toksikološku analizu. Međutim, analiza sastava sv. mira nije dala rezultat, odnosno, nije izoliran niti jedan element. Inače, sveto miro je tekućina uljastog karaktera, različite gustoće, najčešće bezbojna i miomirisna. Miris svetog mira se razlikuje od mirisa moćiju, i može podsjećati n cimet, lovor, šafran ili limun. Sveto miro prevlačkih mučenika katkada dobija žutu nijansu u što su se uvjerili oni koji su imali prilike posjetiti ovu svetinju. O blagodati i čudotvorstvu ovih ugodnika Božjih postoje brojna svjedočanstva koja nalazimo u djelu "Knjiga znakova", samostana sv. Mihaela na Prevlaci. Jedno u nizu jest čudotvorno ozdravljenje bake rođene 1928.godine, koja je nakon pada zadobila kontuziju leđa, zdjelice, kralježnice sa frakturom prvog kralješka. Povrede su bile teške, a bolovi nesnosni. Na dan sv. Jurja dobila je, dobrotom o. Ilariona, malo svetog mira. Uvečer je namazala povrijeđena mjesta, kako sama kaže, dosta nevješto, a kada se ujutro probudila, bila je iscjeljena. Kako veli otac Ilarion, u čudesa vjeruju samo oni koje vodi Duh Sveti, dok tzv. realisti traže brojne razloge da ne povjeruju usprkos svoj očiglednosti. Sveopću vjeru Crkve u pobožno poštovanje svetih moćiju na što nas podsjeća prepodobni otac Justin Popović, potvrdili su bogonosni oci sv. Sedmog Ekumenskog koncila svojom odlukom: "Gospodin naš Isus Krist Podario nam je moći Svetih kao spasonosne izvore koji izlijevaju raznovrsna dobročinstva na nemoćne. Stoga oni koji se usude odbaciti moći mučenika, ako su biskupi, neka se svrgnu, ako su monasi i svjetovnjaci, neka se liše euharistijskog zajedništva."
Pet stoljeća su moći mučenika tiho počivale, duboko zakopane. I mada je istina o stradanju mučenika stoljećima skrivana od javnosti, čak krivotvorenjem povijesnih činjenica, svete moći su nam se čudesno pokazale radi našega spasenja i po velikoj milosti Božjoj, jer kao što to piše u troparu sv. prevlačkim Mučenicima: "Projavivši čudesno iz groba svete moći svehvalnih prevlačkih mučenika, Svemilostivi Gospod uputi nas na put spasenja, otkrivajući od vjekova skrivenu tajnu, objavi svete mučenike kao neprestane zastupnike naše, koji pred Kristom smjelost veliku imaju, i zato ih pjesmama mnogim proslavljamo!"
Izvor: http://pravoslavlje.spc.rs/broj/1013/tekst/tajna-manastira-svetog-mihaila-na-prevlaci/
"Početkom petnaestog stoljeća, život u samostanu postajao je sve nesigurniji, s obzirom da je pokušavano na sve moguće načine da se ovo "najsvetije mjesto Boke", kao centar pravoslavlja ugasi i prevede u rimokatoličke ruke." - uvijek ista melodija na guslama SPC
OdgovoriIzbriši