ponedjeljak, 4. prosinca 2017.

Stav pravoslavlja prema samoubojstvu




            Svaka smrt ljudskog bića je tragedija. Posebno je tragična ona smrt, koja nastaje tako da čovjek sam na sebe digne ruku. Pri susretu s time, čovjek se susreće s nizom nepoznanica i pitanja, te biva obuzet mnoštvom emocija. Među svim tim pitanjima, neminovno se pojavljuje i ono o stavu Crkve prema samoubojstvu, o molitvi za takve osobe, te o vječnoj sudbini takvih osoba. Što dakle pravoslavlje kaže o tome?
            Stav Pravoslavne Crkve o temi samoubojstva je prilično težak za uši suvremenog čovjeka. Da bi ga se razumjelo, potrebno je učiniti mentalni i duhovni napor i odreći se naših ljudskih želja, iluzija i emocija, te prihvatiti ono što je Bog rekao o toj temi preko svoje Objave i Crkve. Jer, Pravoslavna Crkva ne gaji nikakav lažni optimizam u pogledu spasenja tih ljudi, te im ne služi ni sprovode ni zadušnice. Zašto je tome tako?
            Samoubojstvo je bilo kvalificirano kao teški grijeh i u mnogim nekršćanskim i pretkršćanskim religijama. U staroj Grčkoj je bilo zabranjivano sahranjivati samoubojice na zajedničkim grobljima; štoviše, odrezali bi im desnu ruku, kojom je izvršeno samoubojstvo, te bi je zakopali posebno od tijela. Aristotel opravdava ovakav postupak, a Platon kaže da se „ni stupovima ni imenima ne označavaju ovakvi grobovi“. U budizmu osuđuju vlastite sekte koje su dopuštale samoubojstvo kao put oslobođenja, tvrdeći da se samoubojica u sljedećem životu rađa kao demon, i da monah koji propovijeda oslobođenje samoubojstvom više nije monah. Islam i židovstvo također zabranjuju samoubojstvo. Veliki židovski pisac Josip Flavije piše: 

„Ili mislite da se Bog neće razgnjeviti, ako čovjek Njegov dar drži ni za što. Jer, od Njega smo primili naše postojanje, pa Njemu moramo prepustiti da nam ga i uzme…Netko će reći da je junački samog sebe ubiti. No to nikako, jer je to najgori kukavičluk. Jer ja smatram da je najgori onaj kormilar koji zbog straha od bure potopi svoju lađu još prije nego orkan izbije. Samoubojstvo je protiv zajedničke prirode svih živih bića, a zločin je i protiv Boga koji nas je stvorio…Duše onih koji podigoše ruku protiv sebe uzima najmračniji pakao i Bog, njihov otac, sveti se na potomstvu za grijehe otaca.“

            Biblija grijeh samoubojstva zabranjuje na dva načina. Prvi je općom zabranom, sadržanom u Deset zapovijedi: Ne ubij (Iz 20, 13). Pošto je samoubojstvo u temeljnom smislu ubojstvo, onda je dakako zabranjeno u apsolutnom smislu ovom zapovijedi, koja ne ostavlja nikakvog izuzetka. Drugi način zabrane i osude samoubojstva u Bibliji je kada Biblija opisuje konkretne slučajeve samoubojstva. U Bibliji su naime opisana četiri konkretna slučaja samoubojstva: Šaul (1 Sam 31, 4), Ahitofel (2 Sam 17, 23), Zimri (1 Kr 16, 18), i Juda (Mt 27, 5). Pogledajmo ove slučajeve. U sva četiri slučaja, samoubojstvo je bilo tragični kraj grešnog i zlog života. Šaul je počeo sustavno kršiti Božje zapovijedi i oglušivati se na sve pozive na pokajanje, da bi se na kraju obratio za savjet i jednoj vračarici. Ahitofel je sudjelovao u uroti protiv kralja Davida, i njegovim savjetom je Davidov sin Abšalom pred očima cijelog Izraela imao snošaj sa ženama iz očevog harema. Zimri je ubio kralja i njegovu obitelj, te, kaže Biblija, „hodio putem Jeroboama“, tj. prakticirao idolopoklonstvo. O Judi Iškariotskom suvišno je i govoriti. Kradljivac za vrijeme boravka s Isusom, te Njegov izdajica; kažu sveti Oci da je njegovo samoubojstvo teži grijeh od same izdaje Gospodina, i da ga je ono ustvari odvelo u propast. Jer, da je ostao na životu i iskreno se pokajao, Krist bi mu oprostio. Njegovo „kajanje“ nije bio iskreno, nego površno, na što ukazuje sv. Augustin, a potvrđuje i grčki izvornik evanđelja (metalomeo umjesto metanoeo). Vrijedi zapaziti još jednu stvar. Od ova četiri opisana slučaja, u tri se jasno govori o prisutnosti demona u životu samoubojica. Za Šaula se izričito kaže da ga je spopadao zloduh, za Judu da je u njega ušao đavao, za Zimrija se kaže da je bio idolopoklonik, dakle, štovatelj demona.
            Dakle, imamo sljedeću situaciju: Biblija izričito zabranjuje svako ubojstvo, pa tako i samoubojstvo, ne donosi nijedan pozitivan primjer samoubojstva, nego samoubojstva prikazuje isključivo kao čine zlih i demoniziranih ljudi. Ako uistinu srcem vjerujemo da je Biblija riječ Božja, napisana Duhom Svetim, zaključak se nameće sam po sebi.
            Osim Biblije, i cijela kršćanska tradicija, crkveni kanoni, sveti Oci, hagiografija, je složna da je samoubojstvo teški i smrtni grijeh. Sv. Augustin piše: 

„Mi govorimo jedno, jedno potvrđujemo, jedno dokazujemo na svaki način: da samovoljno nitko sebe ne treba usmrtiti, ni radi izbjegavanja vremenite žalosti, jer će se inače podvrći vječnoj žalosti; ni zbog tuđih grijeha, zato što bi inače još neoskvrnjen tuđim grijehom on izvršio vlastiti najveći grijeh; ni zbog svojih prijašnjih grijeha, zbog kojih je sadašnji život posve neophodan da bi se oni mogli izliječiti pokajanjem; ni zbog želje za boljim životom nakon smrti, zato što za krivca za svoju vlastitu smrt nema boljeg života nakon smrti.“ 

Ovakvih primjera ima bezbroj, i nitko se nikada u Crkvi nije nadao ničemu dobrom u samoubojstvu.
            Bezbrojna svjedočanstva privatnih objava u Pravoslavnoj Crkvi također se posve slažu s Biblijom i Predajom. Veliki ruski misionar o. Georgij Maksimov prenosi: 

„Sjećam se priče jedne pravoslavne kršćanke. Njen sin je izvršio samoubojstvo. Mislim da ništa gore za roditelja vjernika ne može postojati i mogu se razumjeti njeni osjećaji kada je počela uvjeravati samu sebe da je ipak spasenje za njega moguće. Uskoro je susrela drugu ženu koja ju je uvjeravala da je besmislica da tobože samoubojice idu u pakao, u stvarnosti Bog sve voli i zato, naravno, treba spasiti i samoubojice. Eto, ova majka kao da je čula ono što je tako željela čuti, potvrdu svoje nade. Međutim, ona se ipak odlučila pomoliti, da joj Gospodin otkrije gdje je sada njen sin. Te iste noći je u snu vidjela svog sina u paklu i to je bilo toliko strašno da je, probudivši se, počela moliti Gospodina da joj nikada više ne pokazuje to.“

            Dakle, zajedničko svjedočanstvo Biblije i crkvene Predaje Pravoslavnoj Crkvi ne daje nikakve osnove za nadu u spasenje samoubojica. Dosljedno tome, Pravoslavna Crkva ne dozvoljava crkveni sprovod za njih, niti službene crkvene molitve za njih. U starija vremena, njih se pokapalo izvan posvećenog mjesta groblja, zajedno s nekrštenima, inovjercima i otpadnicima od vjere. Naravno, nakon moderne sekularizacije groblja, to više nije moguće. Jedino što Crkva dopušta za njih, to je privatna molitva pojedinog kršćanina, i to samo u smislu „neka bude Tvoja volja s njime, Gospodine“.
            Bog je Stvoritelj svega što postoji, pa tako i svakog pojedinog ljudskog života. Mi sami sebi nismo dali život, i ne možemo ga sami sebi ni oduzeti. Bog nam taj život nije dao bez razloga, već zato da se usavršavamo na sliku Njegovu, na sliku Kristovu. Osoba koja oduzima sebi život, iz bilo kojeg razloga, zapravo poručuje da ovozemaljske stvari u njenom životu imaju veću vrijednost od Boga i svega što je Bog namijenio čovjeku.
            Bog je također i Upravitelj svega što postoji. Ništa na svijetu se ne događa bez Boga, i sve što nam se u životu događa, događa se sa smislom i razlogom. I nevolje i bolesti i trpljenja, sve je to poziv čovjeku da traži Boga, da se kaje i da traži vječno spasenje. Osoba koja si oduzima život, poručuje da ne vjeruje u dublji smisao života, da ne vjeruje u prisutnost Božje Providnosti, da ne vjeruje u Božje vodstvo u svom životu.
            Svaki grijeh kojega čovjek učini, ma kako strašan bio, može se izgladiti savršenim pokajanjem i obraćenjem pred Bogom. Međutim, samoubojica sebi oduzima priliku za kajanje i obraćenje.
            Sve što čovjek čini, dolazi iz njegove duše, a ostvaruje se preko tijela. Iz svete i očišćene duše se preko tijela manifestira dobro, a iz zle i pokvarene duše zlo. Dok taj mehanizam funkcionira, u ovozemaljskom životu, moguća je i promjena stanja duše. Ali, kada čovjek umre, promjene nema; važno je zapamtiti, u čemu čovjek umre, u tome i ostaje, kao okamenjen. Ako je čovjek bio bludnik ili proždrljivac, i umre u tome, njegova duša će ostati zauvijek okamenjena u tom duhovnom stanju. Neće biti sposobna ustremiti se prema Bogu, nego će uporno htjeti zadovoljavati svoju požudu, ali neće biti tijela preko kojeg će to moći činiti. Takva duša će se na onom svijetu propinjati i mučiti, poput svezanog čovjeka koji vidi hranu, a ne može do nje; i to se zove pakao. Sjetite se evanđeoske priče o bogatašu i Lazaru. Zli bogataš, koji se svaki dan sjajno gostio, na onome svijetu je doživio da mu gori jezik, pa moli Lazara da mu jezik rashladi s vodom. Taj oganj je zapravo, po svetim Ocima, oganj neispunjene strasti, koja čovjeka pali. Tako je sa svakim grijehom za kojega se nismo pokajali – u zagrobnom životu će nas paliti poput vatre. Čovjek pravednik će se nakon smrti naći nenavezan prema ičemu zemaljskome, i prirodno će stremiti prema Bogu, jer je u tom stremljenju i umro.
            Tako i samoubojica. U njegovom slučaju, trenutak smrti i trenutak teškog grijeha se poklapaju, te on svjesno odlazi na onaj svijet u stanju nevjere u Boga, u Njegovu Providnost, Njegovo vodstvo i Njegovu ljubav. On ostaje okamenjen  u tom stanju, kao što svaki drugi grešnik ostaje u svome, a pravednik u svome. S time, što se kod ostalih ljudi katkad teško vidi u kakvom stanju umiru, dok se kod samoubojice to posve jasno manifestira. Zato Pravoslavna Crkva ne može ljude zavaravati u pogledu zagrobne sudbine samoubojica, nema to pravo. Stanje je takvo kakvo je, i nikakve emocije i želje naše grešne ljudske naravi to neće promijeniti.
            Na Božju milost čovjek mora biti pripremljen. Ukoliko čovjek nije pripremljen na nju, ona ne samo da mu ne pomaže, nego ga još i muči. Ako je čovjek otišao s ovoga svijeta u stanju samoubojstva, tj. nevjere u Boga, ne samo da bi bila laž sprovodnom molitvom prikazivati ga kao vjernika, nego bi to bilo i izravno kršenje njegove slobodne volje, i nametanje duši tereta koji ona objektivno ne može nositi, odnosno, dodatno mučenje duše.
            Postoje međutim, neki slučajevi, gdje pravoslavni svećenik, po dozvoli biskupa, može doći na grob samoubojice nakon građanskog sprovoda, te na grobu sam ili u društvu najuže rodbine, bez svečanosti, izreći molitvu za pokojnika. To se čini za ljude smanjene ubrojivosti, dakle za ljude koji su si oduzeli život u rastrojstvu, pomračenju uma, usred nesavladivog neznanja ili duševne bolesti. Ovo se zasniva na Nomokanonu, službenom zborniku crkvenih zakona Pravoslavne Crkve. Tamo nailazimo na kanon 14. sv. Timoteja Aleksandrijskog, koji glasi: 

Pitanje: Ako je netko van sebe i digne ruku na sebe, ili se baci strmoglavce, može li za takvoga biti služba Božja ili ne?
Odgovor: O takvome treba svećenik ispitati, je li zbilja bio izvan sebe kada je to učinio. Jer često puta rodbina onoga, koji je poginuo sam od sebe, želeći da za njega bude služba Božja i molitva, ne kazuje istinu i samo govori, da je bio van sebe; a međutim može biti da je učinio ono, ili zato što su mu ljudi kakvu uvredu nanijeli, ili inače po svome malodušju – i u takvome slučaju se ne smije za takvoga služba Božja vršiti, jer je samoubojica. Treba zato svećenik svakako najmarljivije ovo ispitati, kako ne bi i sam pod osudu pao.“

            Pravoslavni kanonisti ovaj kanon stavljaju u kontekst kanona 8. i 11. sv. Bazilija Velikog, kanona 5. sv. Grgura Niskog i kanona 23. sabora u Anciri, a koji govore o razlici između namjernog i nehotičnog ubojstva (lakše sankcionirajući nehotično), pa bi se ovdje moglo govoriti o samoubojstvu neubrojivih kao o nekoj vrsti nehotičnog ubojstva. No, dotični kanoni čak i za nenamjerno ubojstvo propisuju dugotrajne crkvene kazne, pa ne treba iz ovoga prejudicirati mogućnost spasenja samoubojice. Naposljetku i sveti Oci upozoravaju da je čak i ta duševna bolest koja može toliko smanjiti ubrojivost, da dođe do samoubojstva, često puta plod čovjekovog udaljavanja od Boga. Sv. Filaret Moskovski piše prilikom samoubojstva jednog hipohondra: 

„Božja Providnost ne dopušta ništa slučajno ni neočekivano, nego ili radi kazne, ili radi pouke. Kakvu pouku možemo dobiti od ovoga što se dogodilo? Zar je malo na svijetu hipohondara i duševnih bolesnika koji podnose neugodnosti ovog života, i ako se sami ne čuvaju, čuva ih providnost Božja. Odakle to? Zar ne odatle što su u njima od prije bile ukorijenjene neke dobre misli i osjećaji, i u ranijem njihovom životu dobra djela, zbog čega ih ne ostavlja sasvim milost koja ih čuva. A kada se popusti neprijatelju duša da se igra s čovjekovim životom, nije li to stoga, što u njemu nisu bila otprije utvrđena načela dobra, s kojima biva sjedinjeno milosno čuvanje?“

            Dakle, moguće je samo u rijetkim i iznimnim slučajevima, kada je zaista izvjesno da je čovjek nehotice sebe ubio, uslijed bolesti i smetenosti ili neznanja, dozvoliti naknadnu tihu molitvu na grobu. I ta molitva ne prejudicira automatsko spasenje njegove duše, nego samo, ili olakšanje njenog stanja, ili njeno izbavljenje iz pakla nakon određenog vremena, što su iznimni slučajevi.
            Samoubojstvo se ne smije nikada miješati s mučeništvom, ili polaganjem života za spas bližnjih. Jer, i jedno i drugo su vrhunski čini ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ta i sam Gospodin kaže da veće ljubavi nitko nema od te, da položi život za bližnjega, te kako se ni pod cijenu ičega zemaljskog ne smijemo odreći vjere i Crkve, tj. Njega. Iako, tu treba isto pojasniti neke stvari. U spomenutom Nomokanonu Pravoslavne Crkve, principe kršćanskog mučeništva definira sv. Petar Aleksandrijski. On jasno kaže da se kršćani ne smiju sami predavati mučiteljima, ni izlagati nepromišljeno svoj život: „jer je Gospodin rekao predavat će vas, a ne predajte se sami, vodit će vas, a ne idite sami, i opet kada vas progone u jednom gradu, bježite u drugi. Dakle, čak i samoinicijativno traženje mučeništva za Krista nije kršćansko, jer i tu se čovjek miješa u Božje planove, izlaže pogibelji druge, te navodi svoje mučitelje na teški grijeh ubojstva. Ili, kako kaže sv. Grgur Bogoslov u svom kanonu: „Zakon je mučeništva ne ići bez potrebe na mučeništvo“.
            Što se tiče slučajeva, kada su npr. kršćanke radije odabirale smrt, nego silovanje, te se pritom i ubijale, skokom s visine ili slično, toga ima u pravoslavnoj Predaji (sv. Pelagija, sv. Domnina s kćerima itd.). Ovo nije samoubojstvo, jer je učinjeno za Krista i iz ljubavi prema Njemu danom zavjetu čistoće. Kaže sv. Ivan Zlatousti o ovim ženama: „Da je bilo moguće i djevičanstvo sačuvati i vijenac mučeništva dobiti, one bi išle na mučilište…“ I on i sv. Augustin ove slučajeve promatraju kao smrt po naročitom pozivu Božjemu. Jednostavno, kršćanke su dale prednost Božjoj svetinji čistoće pred ovozemnim životom.
            Ovo su dakle stavovi i praksa Pravoslavne Crkve o ovoj temi. U konačnici, stvar je vrlo jasna: sve ovisi o tome koliko čovjek uzima za ozbiljno Boga u svojem životu. Je li Bog na centralnom mjestu u našem životu, ili samo na ukrasnom?
           
           

Broj komentara: 6:

  1. Spominje se citat Augustina, jeli on svetac ili blaženik u Pravoslavnoj crkvi i postoji li razlika?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Svetac je. Njega i još neke tituliraju sa "blaženi", ali to nema nekog značenja, u pravoslavlju ne postoji ta razlika sveca i blaženika u katoličkom smislu.

      Izbriši
  2. Augustin je razmišljao u kategorijama antičke ontologije i Platonove antropologije. Zbog toga je trojičnog Boga shvaćao kao bezličnu suštinu iz koje proizlaze Otac, Sin i Duh Sveti. Ovo ga je odvelo u krivovjerje o filioque koje je kasnije u latinskoj crkvi dogmatizirano.
    Nasuprot tome, pravoslavna teologija istočnih - kapadokijskih otaca nam svjedoči o biblijskom ličnom Bogu i ipostatskim - ličnim svojstvima svakog od Lica Svete trojice.

    iPCuH

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Da, s time da on nikada nije ni taj filioque shvaćao kao neki nauk Crkve, već kao svoje teološko mišljenje, koje je prepustio sudu Crkve. No, sve u svemu, PC se ograđivala uvijek od njegove teologije, iako ga je poštovala kao svetog čovjeka, obraćenika, monaha, podvižnika i pastira.

      Izbriši
  3. O Avgustinu je od strane pravoslavnih teologa i mislilaca napisano toliko toga, što pozitivnog, što izrazito negativnog da čovek ne zna šta da misli. Jedni ga nazivaju velikim teologom i učiteljem Crkve, drugi ga delimično hvale i kritikuju, pa sve do onih koji tvrde da je jeretik i da nikako ne može biti pravoslavni svetac.

    Orthodox

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima