Aja Sofija ponovno džamija?

Prema pisanju niza medija proteklih dana, turska uprava za vjerske poslove, u suradnji s muftijom regije Fatih, donijela je po prvi puta nakon 1935. odluku o imenovanju stalnog imama za nekadašnju pravoslavnu crkvu carigradsku - Agiu Sofiu. On će predvoditi redovnih pet dnevnih namaza-molitava, a također će se s njenih minareta čuti ezan svih pet puta, umjesto dvaput, kao što je bilo do sada. Ovime se de facto vraća funkcija džamije. Reakcije zasad nisu poznate.

Spašavamo li se samo vjerom, ili vjerom i djelima?

             Približava nam se, kao i svake godine, 01.11., poznat i kao Dan reformacije. Spomen je to na navodni događaj, kada je njemački katolički svećenik, redovnik i teolog Martin Luther na vrata crkve u Wittenbergu pribio svojih 95 teza, koje su sadržavale kritiku stanja u Katoličkoj Crkvi. Time je započela reformacija, odnosno, započelo je rađanje protestantske grane kršćanstva.

            Do sada se na ovome blogu nismo bavili protestantizmom, pošto djelujemo u tradicionalno katoličkoj zemlji, gdje je protestantizam relativno nepoznat. No, uz ovaj datum ćemo prigodno obraditi temu jednog velikog spora između katolika i protestanata – pitanja spasenja i opravdanja. Pokušat ćemo dati pravoslavni pogled na ovo pitanje. Učeći o drugima, učimo o sebi. 

            Ukratko, imamo u igri pojmove: milost, vjera i djela. Oko činjenice da je za spasenje čovjeka nužna milost Božja na prvome mjestu, oko toga se slažu svi. Božja milost prethodi svemu, uostalom, da nje nema, svijet ne bi ni postojao. Problematična su druga dva pojma: vjera i djela. 

            Martin Luther je bio veoma tragična ličnost. Bio je opterećen nikad razriješenim odnosom sa strogim ocem u djetinjstvu, koji se prelio i na njegov odnos prema Bogu (prema vlastitom svjedočanstvu, kada je trebao za vrijeme prve mise Boga nazvati milostivim, zamalo je pobjegao s oltara). Uz to, ušao je u samostan pod vrlo sumnjivim okolnostima, nakon nepromišljenog i brzopletog zavjeta Bogu da će postati redovnik ako preživi jednu oluju. U samostanu, koji se nadahnjivao sv. Augustinom, mnogo je čitao njegova djela. Pravoslavlje je inače uvijek gajilo rezervu prema teološkim razmišljanjima sv. Augustina; iako nije bio heretik, smatra se da je njegova teologija odmak od pravoslavne Predaje, i da bez korektiva te Predaje, lako može odvesti na stranputicu. Tako je u spisima sv. Augustina Luther pronašao i razmišljanja o predestinaciji, tj, Božjem predodređenju. Tako se u njegovoj duši stvorila slika strogog Boga, kojemu on kao čovjek mora strogim redovničkim životom otplaćivati svoj zavjet, a nakon svega opet nije siguran u svoje spasenje, odnosno, je li predodređen za njega. Ova dilema se prelomila u tzv. „Turmerlebnisu“, munjevitom rasvjetljenju za vrijeme čitanja poslanice Rimljanima u samostanskoj kuli. Proučavajući citate sv. Pavla apostola o spasenju vjerom, Luther je došao do nutarnjeg uvjerenja kako je osnova spasenja čovjekova vjera. U konačnici, čovjek je posve iskvareno biće, i nikakve mise, molitve, postovi, milostinja, poslušnost itd., ne mogu imati utjecaja na njegovu vječnu sudbinu, već samo iskrena i čvrsta vjera u Boga. Čitava teologija i Biblija su od tog trenutka, za njega dobile novi „ključ“ čitanja i razumijevanja. Zbog toga Luther i nije napao trgovinu oprostima zato što ju je smatrao nemoralnom, već zato što je smatrao da se inzistiranjem na oprostima, pokori, dobrim djelima itd., ljudima daje lažna nada u spasenje, dok je u stvari, samo potrebno čvrsto vjerovati i prepustiti se Bogu. Na osnovu toga, protestantizam će do danas ustrajno odbacivati askezu i različite vanjske manifestacije čovjekove religioznosti.

            Nasuprot tome, Katolička Crkva je službeno definirala kako su, pored milosti Božje i vjere, za spasenje potrebna i djela. Ovo je ostala bitna razlika između protestantizma i katolicizma sve do danas. Iako protestantizam također naglašava vrijednost i potrebu dobrih djela i odlazaka na bogoslužja, sve to nije presudno za spasenje. Katolicizam pak, naglašava da čovjek može vjerovati, ali ako se ne pričešćuje, ne posti, ne moli, ne čini dobra djela, ne ispovjeda se, ne čini pokoru, sve ovo kao ravnopravnu komponentu uz vjeru, ipak se neće spasiti. 

            Kao i u mnogočemu drugome, nemoguće je dobiti pravoslavni stav o ovome problemu. Naime, pravoslavlju je čitava ovakva koncepcija raspravljanja strana i neprihvatljiva. Već sam način na koji je pitanje postavljeno (kako se spašavamo, samo vjerom ili i djelima?) pretpostavlja pogled na spasenje kao na nekakav „projekt“ osobne naravi, kao što možemo postaviti pitanja tipa „kako upisati ili završiti fakultet?“ ili „kako skuhati dobar paprikaš?“. 

            Međutim, spasenje je za pravoslavne u sjedinjenju s Kristom po Crkvi. Čovjek pristupa Kristu, odnosno Njegovom Tijelu, Crkvi, te cijelim svojim bićem uspostavlja živo zajedništvo s Njim. Razumom vjeruje u Njega, osjećajima Ga voli, tijelom i dušom uranja u Njega u svetim sakramentima, a moralno prihvaća Njegovu Riječ i preuzima Njegov stil razmišljanja i života. Počinje doživljavati ljude poput Krista, gledati na neprijatelje onako kako bi On gledao, ponašati se u svakoj situaciji kako bi se Krist ponašao. Krist postaje orijentir čovjekovog života. Djela su ovdje samo popratna manifestacija i potvrda čovjekova nutarnjeg preobraženog duha i očišćenog srca, isijavanje kristolikosti. Jer čovjek, koji se uistinu sjedinio s Kristom i prihvatio Njegov stil života, naprosto spontano čini dobra djela, to postaje dio njegove naravi, a vjera je tu jedan odsječak tog sjedinjenja. Za pravoslavlje ovdje prestaje bilo kakva kalkulacija tipa „treba li ovo ili ono?“

            Ovo podržava i sam apostol Pavao, na kojega se i katolici i protestanti pozivaju, i na kojega se protestanti često referiraju kada govore o spasenju samo po vjeri. Jer, ako pažljivo proučimo što Pavao uistinu piše, vidjet ćemo da on ne govori naprosto o vjeri i djelima, već o vjeri u Isusa Krista, i o djelima Zakona. Pod ovim djelima Zakona krije se obdržavanje Mojsijeve Tore, propisa Mojsijevog Petoknjižja, njegovih 613 zapovijedi (tzv. tarjag micvot). Za Židove, spasenje se sastoji u strogom i bezuvjetnom ispunjavanju ovih zapovijedi, a taj stav su zadržali i mnogi Židovi obraćeni u kršćanstvo, pri čemu je kod jednog dijela ranih kršćana, na taj način Krist dobio „konkurenciju“ po pitanju spasenja. Upravo s takvima i polemizira Pavao, naročito u poslanicama Rimljanima i Galaćanima, dokazujući da se čovjek ne spašava vršenjem djela Zakona – Tore (nije riječ o dobrim djelima naprosto!), već vjerom u Krista (a ne vjerom naprosto), pri čemu ta vjera u Krista, vidimo to iz cijelog konteksta njegovih poslanica, odgovara kasnijim pravoslavnim pojmovima oboženja, deifikacije, odnosno, sjedinjenja s Kristom. 

            Spasenje čovjekovo nije ugovor s uvjetima i obavezama. Odgovarajući na Božji poziv, čovjek u svojoj slobodi prihvaća Krista, zaodjeva se Kristom, postajući drugi Krist u svijetu – bog po milosti.

Starac Pajsije Svetogorac - borba sa strastima

Pravoslavni moralni nauk nije nikada bio suhoparno moraliziranje o "dobrim djelima". On je uvijek išao za tim, da prikaže dublje nutarnje stanje ljudske duše, procese u njoj, duhovne uzroke zla, i način otklanjanja zla u samom korijenu, liječenje duše. Pouke o stastima i vrlinama starca Pajsija, koje ćemo donositi s vremena na vrijeme, najbolji su primjer toga.

Borba sa strastima

-          Starče, kada je prorok David rekao: Duhom vladalačkim utvrdi me, za što je molio Boga?

-          David je tražio od Boga da mu podari dar rukovođenja, jer je trebao upravljati ljudima. Ali i svakome čovjeku je potreban „duh vladalački“, jer mora vladati samim sobom, kako ne bi njegove strasti preuzele vlast nad njim.

-          Starče, što su to strasti?

-          Na strasti ja gledam kao na sile duše. Bog ne daje čovjeku grešne sklonosti, već sile. Međutim, kada mi te sile ne upotrebljavamo za dobro, dolazi đavao da ih iskoristi, i tako nastaje strast; a poslije mi mrmljamo i svaljujemo krivicu na Boga. Ali, kada ih upotrebljavamo usmjeravajući ih protiv zla, one nam pomažu u duhovnoj borbi. Na primjer, gnjev pokazuje da duša posjeduje odvažnost, koja pomaže u duhovnom životu. Onaj koji nije razdražljiv i nema odvažnosti, ne može baš lako sebe postaviti na pravo mjesto. Čovjek sklon gnjevu, ako u duhovnom životu iskoristi ovu silu, nalikuje na neki prestižni automobil, koji strelovito juri, i nitko ga ne može stići. Međutim, ako je ne koristi na dobro, i ne obuzdava samog sebe, onda je poput automobila što prevelikom brzinom vozi po lošoj cesti, i svako malo sleti s puta.

Čovjek treba spoznati sile koje su u njemu, i upraviti ih na dobro. Na taj će način, uz pomoć Božju, dospjeti u dobro duhovno stanje. Svoj egoizam, na primjer, neka ustremi protiv đavla, i neka se ne predaje kada ga ovaj dolazi iskušavati. Sklonost brbljavosti neka posveti, preobrativši je u molitvu. Zar nije bolje da razgovara s Kristom i posvećuje se, nego da brblja isprazno i tako samo griješi. Dakle, u zavisnosti od toga kako čovjek iskoristi sile svoje duše, može proizaći dobro ili zlo.

Grijeh nije pravni problem

Ne samo u zapadnom, već često i u pravoslavnom svijetu, postoji dominantno shvaćanje grijeha kao pravne, juridičke stvarnosti. Grijeh se shvaća kao prekršaj nečega što je Bog naredio ili zabranio, za sobom vuče kaznu, a spasenje je plod vršenja dobrih djela, pravna nagrada koju je čovjek zaslužio ili zaradio. Američki pravoslavni svećenik o. Freeman nam tumači svetototački, autentično kršćanski stav prema grijehu, koji temeljito ruši ovakve ustaljene predodžbe.

Zamislite kako bi bilo kada bi otišli kod liječnika, a tamo zatekli odvjetnika koga treba pitati o svom zdravstvenom problemu. Na primjer, imate problem s disanjem, kašljete i ponekad iskašljavate krv. Onda odete kod liječnika, a tamo je odvjetnik i umjesto da vas presluša stetoskopom i pošalje na snimanje pluća, on vam postavlja neka detaljna pitanja. Na primjer, pušite li, jeste li bili izloženi azbestu, jeste li se brinuli o svom zdravlju i slično.

Vi ćete sigurno odgovoriti ne, a također i da ste se brinuli o svom zdravlju i da ste bili fizički aktivni. Onda bi on na osnovu vaših odgovora zaključio i rekao da ne vidi nikakav problem. Ali vi bi rekli da ne možete disati i da iskašljavate krv. Odvjetnik bi vam onda odgovorio da se ne trebate brinuti previše jer očigledno nije vaša krivica što imate zdravstvene probleme.

Grijeh nije pravni problem jer Bog nije odvjetnik. Također ni svećenik nije odvjetnik. Grijeh je više kao zdravstveni problem. Sv. Atanazije daje svoje svetootačko mišljenje na ovu temu.

Ljudi su okrenuli leđa Bogu i počeli činiti zlo pa su pali pod zakon smrti. Umjesto da ostanu onakvi kakve ih je Bog stvorio, oni su krenuli na put propasti, pa je smrt zavladala ljudima. Zbog grijeha, ljudi koji ranije nisu postojali, su takoreći krenuli na put da više ne postoje. Nazočnost i ljubav Boga-Riječi je dozvala ljude u postojanje, a kada su ljudi napustili Boga, onda su napustili pravi život jer je Bog jedini stvarno živ. Dok su grijeh, zlo i smrt suprotnost dobroti. Po prirodi čovjek je smrtan, ali je također stvoren na sliku Onoga koji vječno živi i zato čovjek sjedinjen s Bogom može vječno živjeti, a bez Boga čovjek vječno propada. Tako da je poslušnost Božjim zapovijedima siguran put u Vječni Život.

Kroz ovaj tekst spominju se riječi kao zakon, grijeh, i zapovijed. Sv. Atanazije, kao i ostali Sveti Oci, izjednačuje postojanje s dobrotom, a Boga smatra kao jedinog stvarno postojećeg. Pošto smo stvoreni na Njegovu sliku, mi smo usmjereni vječnom životu. A kada smo grijehom prekinuli sjedinjenost s Bogom, počeli smo propadati. Zbog toga je grijeh uzrok smrti.

Proces propadanja i smrti nije kazna, već posljedica grijeha. Bog nije rekao da će nas ubiti ako ga ne poslušamo, odnosno ako Adam i Eva jedu plod sa zabranjenog drveta, već je rekao da ćemo sigurno umrijeti.

Pošto volja čovjekova može biti usmjerena prema dobru ili prema zlu, Bog je zaštitio Milost jednom zabranom. Da su čuvali Milost i bili poslušni Bogu, ostali bi vječno u Raju bez tuge, muke ili brige. Ali pošto su prekršili zapovijed Božju, pali su pod prirodni zakon smrti i umjesto posjedovanja svoje ljepote i ljepote Raja, počeli propadati. O ovome piše u Svetom Pismu da će umrijeti kada okuse od drveta spoznaje dobra i zla.

Ne samo to nego da će sigurno umrijeti i ostati u stanju propadljivosti. 

Ono što treba podvući je dublji smisao koji sv. Atanazije ističe. To jest, kada se zakon koristi u pravnom smislu, onda bi svaki prijestup trebao biti kažnjen. Onda bi smrt bila kazna, a ne posljedica grijeha.

Ali ako vas umjesto odvjetnika pregleda liječnik i pošalje na sva snimanja, onda bi liječnik zaključio da imate rak. Vi bi ste onda rekli da niste pušili i da ste brinuli o svom zdravlju, a liječnik bi vam odgovorio da ste pravno u pravu i da na osnovu toga nema razloga da imate rak. Ali bi vam također rekao da je činjenica da imate rak i da se trebate liječiti, inače ćete umrijeti.

Ipak, pošto smo mi stvoreni na sliku Božju i pošto smo sjedinjeni s Njim, imamo život vječni, ali ne po zakonu niti po nagradi, već zbog Bogočovjeka koji je uzeo na sebe našu smrtnu prirodu i uskrsnuo uništivši smrt. Tako će i svi ljudi sjedinjeni s Njim uništiti smrt i uskrsnuti.

o. Stephen Freeman

izvor: manastir-lepavina.org

STARAC PAJSIJE O MOLITVI

DRUGA GLAVA

Neophodnost molitve

Molitvu trebamo osjećati kao potrebu

-          Starče, moja vjera nije velika i osjećam nemoć. 

-          Znaš li što trebaš raditi? Objesi se o Boga kao što se dijete zna objesiti svome ocu oko vrata, i stegni Ga tako da te ne može odvojiti od sebe. Tada ćeš osjetiti sigurnost i snagu.

-          Starče, osjećam potrebu osloniti se na Boga, ali nailazim na poteškoće.

-          Uzdigni ruke visoko; tako će malo-pomalo porasti i Bog će ih dohvatiti.

-          Starče, kada nemam dovoljno vremena i nekako zbrzam molitvu, možda kradem vrijeme koje trebam posvetiti Kristu?

-          Krist ima mnogo; čak i da kradeš, On nema nikakvu potrebu. Ali time sebi ne pomažeš. Nije Kristu potrebna naša molitva, nego je nama potrebna Njegova pomoć. Molimo se jer smo tako u zajedništvu s Bogom koji nas je stvorio. Ako to ne činimo, past ćemo u ruke đavlu, a onda – teško nama! Jesi li vidjela što kaže abba Izak? „Bog nas neće pitati zašto se nismo molili, već zašto nismo bili u zajednici s Njim, i na taj način davali đavlu pravo da nas muči.“

-          Starče, kako da zavolim molitvu?

-          Molitvu trebaš osjećati kao potrebu. Kao što je tijelu da bi živjelo, potrebna hrana, tako se i duša treba hraniti da bi živjela. Ako se ne hrani, duša onemoća i nastupa duhovna smrt.

-          Starče, što nam smeta u molitvi?

-          Smeta nam samo kada molitvu ne osjećamo kao potrebu. Onaj tko nije ušao u smisao molitve kako bi za njom osjećao potrebu, molitvu doživljava kao prisilni rad. On je sličan nerazumnom djetetu koje se odvraća od majčinih grudi i slatkoće njenog zagrljaja, pa je zato boležljivo i svo nikakvo.

U molitvi je sigurnost

-          Starče, kako da počnemo osjećati molitvu kao potrebu?

-          Da ste bile u ratu, sada bismo se lakše sporazumjeli! U vojsci, za vrijeme rata, kada smo neprestano bili na vezi i u „stalnom kontaktu“ s Centralom, bili smo mnogo sigurniji. Kada smo s Centralom stupali u kontakt svaka dva sata, osjećali smo već neku nesigurnost. A kada smo kontaktirali samo dva puta dnevno, ujutro i uvečer, osjećali smo se odbačeno. Isto se događa i s molitvom. Koliko se čovjek više moli, toliko veću duhovnu sigurnost osjeća. U molitvi je sigurnost. 

Ako se nalazimo u neprestanoj vezi i „stalnom kontaktu“ s Bogom, preduhitrit ćemo svako zlo. Jedanput je u autobusu bio neki monah koji se molio zatvorenih očiju. Svi su mislili da spava. Odjednom je neki teretni kamion koji je dolazio iz suprotnog smjera udario u stup od dalekovoda, pa su se vozila koja su išla u oba smjera sudarila i pretrpjela velika oštećenja. Međutim, autobus se našao nekoliko metara van puta, kao da ga je tamo prenijela neka nevidljiva ruka, i nitko od putnika nije bio ozlijeđen. Monahova molitva ih je spasila.

-          Starče, svjetovnjaci često pitaju kako da se naviknu moliti?

-          Pazi, nekada su oni koji su stupali u monaštvo, a imali su čvrst karakter, odlazili i vršili duhovni podvig na strmim liticama, u pećinama, u idolopokloničkim grobovima ili po demonskim prebivalištima. Tamo su prolazili kroz čitavu gomilu opasnosti. Drhtali su da se možda ne sruši stijena, demoni su urlali... i strah ih je primoravao da neprestano vape: „Kriste moj, Bogorodice moja!“ Tako im je ostala dobra navika neprestane molitve. Danas, uz nesanicu, narkotike i tome slično, mnogi od onih koji voze, nemaju kontrolu nad sobom. Kada netko pođe na posao, ne zna hoće li se živ vratiti kući ili će se naći povrijeđen u nekoj bolnici. Zar ga to ne potiče da neprestano govori: „Kriste moj, Bogorodice moja!“? Ako svjetovnjaci na dobro koriste opasnosti kroz koje prolaze, nadići će nas monahe u molitvi, a i izbjeći će opasnosti.

U ćeliju mi je došao neki čovjek, vrlo nesretan jer je kolima udario neko dijete. „Kriv sam!“, govorio je. „Jesi li se molio u tom trenutku?“, upitao sam ga. „Ne“, rekao je. „Nisi toliko kriv što si udario dijete, koliko si kriv zato što se nisi molio“, rekao sam mu. I naveo sam mu jedan drugi slučaj koji sam imao u vidu: poznavao sam jednog službenika koji je postigao visok stupanj života u vrlinama. Neprestano je govorio molitvu, i na poslu, i na putu, i svuda. Njegova molitva je postala samodjelatna, a iz očiju su mu tekle suze zahvalnosti i ushićenja. U uredu gdje je radio, suzama je kvasio papire. Zbog toga je razmišljao o tome da napusti posao, uz manju mirovinu, pa je došao kod mene u ćeliju da me pita kako da postupi. „Ne napuštaj posao“, rekao sam mu, „a kada te netko od kolega pita zašto plačeš, reci mu: `Sjetio sam se svog pokojnog oca` “. Jednog dana dok je vozio, odjednom je pred njega istrčalo dijete. Odletjelo je kao lopta, ali mu nije bilo ništa. Bog ga je sačuvao, jer se u tom trenutku onaj čovjek molio.