Kratko pojašnjenje nove službe mitropolita Porfirija

            Ovog mjeseca svibnja, na redovnom proljetnom zasjedanju Svetog Arhijerejskog Sabora SPC, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, pored svoje dosadašnje službe, imenovan je i članom Svetog Arhijerejskog Sinoda SPC. Prilika je to da, uz čestitku, ukratko protumačimo što znače te njegove službe. Za generalno objašnjenje pravoslavnih crkvenih titula vidi: HIJERARHIJA PRAVOSLAVNE CRKVE

            Mitropolit Porfirije je u prvom redu arhiepiskop i mitropolit zagrebačko-ljubljanski, rečeno hrvatski, nadbiskup i metropolit zagrebačko-ljubljanski, s tim da se ovlasti navedenih titula ponešto razlikuju od rimokatoličkih. To znači da je on dijecezanski biskup, odnosno mjesni ordinarij mitropolije zagrebačko-ljubljanske, pravoslavne biskupije koja pokriva sjeverozapadnu Hrvatsku i Sloveniju. On je dakle poglavar svim pravoslavnim vjernicima na rečenom teritoriju, bez obzira na njihovu nacionalnost, rasu, jezik, porijeklo ili mjesnu Crkvu u kojoj su kršteni. Bez njegovog blagoslova, ne može biti ništa crkveno učinjeno na spomenutom teritoriju. Njegove ovlasti su tu jednake ovlastima rimokatoličkih biskupa u njihovim biskupijama. 

            On zbog svog sjedišta nosi titulu „mitropolit“ (hrv. metropolit). Međutim, ona mu ne daje nikakvu jurisdikciju nad drugim biskupima SPC. Ona mu daje samo izvjesno prvenstvo časti na zajedničkim bogoslužjima više biskupa, te određena prava u Svetom Sinodu i Saboru – ako je patrijarh, kao redovni predsjednik oba tijela spriječen, mijenja ga najstariji po ređenju mitropolit. 

            Kao što smo vidjeli, postao je član Svetog Arhijerejskog Sinoda. Da bismo razumjeli što je to, moramo prvo vidjeti kako generalno izgleda uprava pravoslavnih Crkava. Svakom pojedinom Crkvom upravlja sabor svih njenih biskupa, koji se u SPC naziva Sveti Arhijerejski Sabor (arhijerej je jedan od naziva za biskupa). Ovaj Sabor se sastaje na redovna i izvanredna zasjedanja, te predstavlja vrhovnu zakonodavnu, sudsku i upravnu vlast Crkve. Međutim, pošto se on po naravi stvari ne može neprestano sastajati, postoji uže tijelo koje se zove Sveti Arhijerejski Sinod, koje kroz stalno djelovanje rješava tekuće crkvene poslove. Ovaj Sinod se sastoji od četvorice biskupa i patrijarha, koji mu predsjeda. 

Sveti arhijerejski sinod ima sljedeće zadaće:

-          održavati dogmatsko i kanonsko jedinstvo i stalnu vezu s ostalim pravoslavnim Crkvama;

-          čuvati i braniti čistoću učenja Pravoslavne Crkve o vjeri i moralu, suzbijati svako nepravilno učenje, vjerske i moralne predrasude, praznovjerja i štetne običaje;

-          brinuti se o širenju pravoslavne vjere i rukovoditi poslovima unutrašnje i vanjske crkvene misije;

-          brinuti se o zbližavanju i ujedinjenju kršćanskih Crkava;

-          ocjenjivati, odobravati i prema prosudbi nagrađivati udžbenike vjeronauka i knjige vjersko-moralnog sadržaja uopće;

-          bdjeti nad životom i radom bogoslovnih i monaških škola, ustanova i zavoda za spremanje i formaciju kandidata za sve crkvene službe; birati nastavničko i odgojno osoblje i brinuti se za njihovu spremu, postavljati ga i razrješavati od dužnosti;

-          brinuti se za unaprjeđenje crkvene književnosti; birati stipendiste za izučavanje pojedinih predmeta i određivati nagrade za pisce;

-          birati urednika i upravljati službenim listom Srpske Pravoslavne Crkve i drugim službenim izdanjima;

-          rukovoditi poslovima oko prijevoda i izdavanja Svetog Pisma, djela Svetih Otaca i radova ekumenskih i partikularnih crkvenih sabora;

-          bdjeti da se sakramenti najurednije vrše i održava uzvišena ljepota, pravilnost i jednoobraznost u vršenju crkvenog bogoslužja;

-          ocjenjivati i izdavati bogoslužne knjige i njihove prijevode;

-          ocjenjivati i odobravati izradu ikona za crkvenu i privatnu upotrebu;

-          izdavati upute za gradnju svetih hramova i samostana;

-          davati upute za izradu crkvenih predmeta, ruha i ostalih crkvenih potrepština;

-          brinuti se o jednoobraznosti i usavršavanju crkvenog pjevanja, osnivati i nadzirati pjevačke škole;

-          brinuti se o čuvanju svetih relikvija svetaca, o ikonama i o drugim posvećenim predmetima;

-          brinuti se o crkvenoj umjetnosti, crkvenim umjetničkim spomenicima, starinama i crkvenim muzejima;

-          davati objašnjenja o propisima u spornim pitanjima o crkvenom braku i štititi svetinju crkvenog braka;

-          voditi brigu o crkvenim dobrotvornim i odgojnim zavodima i ustanovama;

-          voditi nadzor nad radom biskupa;

-          voditi brigu o upražnjenim biskupijama i postavljati administratore biskupija;

-          davati čin arhimandrita i prsni križ protojerejima, na pismeni obrazložen prijedlog eparhijskog arhijereja;

-          upravljati crkvenim fondovima i zakladama koje su njegovoj upravi povjerene;

-          brinuti se da se odnos Crkve i države i međuvjerski odnosi u smislu zakona točno i bez štete po Pravoslavnu Crkvu održavaju;

-          pripremati dnevni red i spremati prijedloge za Sveti Arhijerejski Sabor i izvršavati njegove odluke;

-          formirati odbore (sekcije) stručnih osoba radi pripremanja gradiva za rad svoj i Svetog Arhijerejskog Sabora;

-          birati u sporazumu s patrijarhom činovnike i uredsko osoblje svoje i Velikog crkvenog suda;

-          predlagati na odobrenje Svetom Arhijerejskom Saboru svoj poslovnik;

-          raspravljati sve sukobe o nadležnosti crkvenih hijerarhijskih vlasti ukoliko Ustavom nije drukčije naređeno;

-          voditi vrhovni nadzor nad radom udruženja svećenstva svjetovnog i monaškog reda, kao i svih drugih udruženja koja rade na korist vjere i Pravoslavne Crkve;

-          proučavati izvještaj Velikog crkvenog suda i sprovoditi ga Svetom Arhijerejskom Saboru s mišljenjem i prijedlogom;

-          podnositi godišnji izvještaj o svome radu Svetom Arhijerejskom Saboru;

-          donositi konačne odluke o osnivanju, spajanju i razdruživanju samostana;

-          vršiti i sve druge poslove po Ustavu koje mu Sveti Arhijerejski Sabor naročito povjeri;

-          suditi u prvoj instanci: međusobne nesuglasice biskupa; kanonske krivice biskupa; disciplinske službene krivice svojih organa i presuđivati njihove razmirice; u posljednjoj instanci disciplinske krivice nastavnog osoblja duhovnih škola.

Priopćenje za javnost Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve s redovnog zasjedanja održanog u Pećkoj Patrijaršiji i Beogradu od 14. do 24. svibnja 2017. godine

Redovno zasjedanje Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve započeto je u samostanu Pećkoj Patrijaršiji koncelebriranim služenjem svete arhijerejske Liturgije i zazivom Duha Svetoga, a nastavljeno u Patrijaršiji srpskoj u Beogradu, pod predsjedništvom Njegove Svetosti Patrijarha srpskog g. Irineja. Na zasjedanju su sudjelovali svi dijecezanski biskupi Srpske Pravoslavne Crkve osim biskupa osječkopoljskog i baranjskog g. Lukijana, odsutnog iz zdravstvenih razloga (u međuvremenu preminuo, op. Orth.).

Na početku prve saborske sjednice Patrijarh je kao predsjednik Sabora, u uvodnom obraćanju sabranim arhijerejima, ukazao na vitalna pitanja crkvenog života danas, u vremenu velikih duhovnih i egzistencijalnih izazova, s jedne strane, i velikih mogućnosti za misiju Crkve i duhovnu obnovu naroda, s druge strane.

Najvažnija saborska odluka jest odluka o ustanovljavanju novih blagdana u kalendaru Srpske Pravoslavne Crkve, odnosno Pravoslavne Crkve uopće. Sabor je, naime, jednoglasno odlučio da vječnom Saboru svetih pribroji ili kanonizira:

     1. Patrijarha pećkog Pajsija Janjevca, čiji će se spomen slaviti 2/15. listopada;

     2. arhimandrita Stefana Jovanovića, čiji će se lik, pod nazivom prepodobni Stefan Tronoški, slaviti 4/17. rujna;

     3. mitropolita skopskog Vikentija (Krdžića) i igumana Vladimira (Protića) kao svećenike-mučenike i postradale od bugarskih okupatora u Surdulici kao mučenike, koji će se slaviti 16/25. svibnja;   

     4. zvjerski pobijene stradalnike pivske kao mučenike, čiji će godišnji spomen biti svakog 25. svibnja/7. lipnja, i stradalnike veličke i gornjepolimske, također kao mučenike, čiji će se blagdan slaviti 15/28. srpnja, i

     5. monaha Jakova (svjetovno ime: dr Radoje Arsović), pod nazivom prepodobni Jakov Novi Tumanski, koji će se slaviti 8/21. kolovoza.

Sabor je prihvatio izvještaj o radu Kretskog sabora, odnosno Svetog i Velikog Sabora, održanog u lipnju prošle godine.

Sabor je, također, uputio pismo podrške i molitvene solidarnosti Patrijarhu moskovskom i sve Rusije g. Kirilu povodom diskriminacije i obespravljenosti kojoj su izloženi biskupi, svećenstvo, monaštvo i vjernici najveće i jedine kanonske Crkve u Ukrajini, autonomne Ukrajinske Pravoslavne Crkve u sastavu Ruske Pravoslavne Crkve.

Kao i svake godine, Sabor je posvetio dužnu pažnju crkvenoj prosvjeti i školstvu. Donesene su odluke koje imaju za cilj poboljšanje duhovnih i materijalnih uvjeta života i rada u bogoslovijama, a posebno na Bogoslovnom fakultetu Srpske Pravoslavne Crkve u Libertyvilleu kod Chicaga.

Analizirane su i opće prilike u biskupijama Srpske Pravoslavne Crkve u Zapadnoj Europi, Americi i Australiji. U tom kontekstu donijeta je i odluka o premještanju sjedišta Biskupije istočnoameričke iz Warrena (New Jersey) u Park Hills (Yonkers, New York).

Donijeta je odluka da se pri Svetom Sinodu osnuju Odjel za brigu o svetinji braka i obitelji, Odjel za bioetiku i Odjel za praćenje razbijačke djelatnosti heretičkih organizacija, sekti i nekanonskih grupacija.

Sabor podržava izgradnju Memorijalnog centra na Starom Sajmištu kao trajnog spomen-obilježja srpskim žrtvama u 20. st., kao i žrtvama Židova, Roma i svih ostalih naroda koji su sa srpskim narodom podijelili njegovu gorku sudbinu u tome tragičnom stoljeću.

Sabor se pozabavio i pitanjem crkvenopravnog (kanonskog) statusa pravoslavnih vojnih svećenika u Vojsci Srbije.

Odobreno je Biskupiji raško-prizrenskoj da, pored svog povijesnog sjedišta u Prizrenu, može ustanoviti, iz praktičnih razloga, i administrativno sjedište u drevnome Rasu (Novom Pazaru).

Sabor smatra, kao što je i ranije smatrao, da zemnim ostacima srpskog i svjetskog velikana Nikole Tesle nikako nije mjesto među muzejskim eksponatima – ova činjenica predstavlja jedinstven presedan i svjetsku sramotu – nego u grobnici, i to u Hramu Svetog Save na Vračaru ili, alternativno, na platou ispred njega.

Saslušan je, sa zahvalnošću Bogu i s molitvenim strahopoštovanjem, izvještaj o nedavnom našašću (pronalaženju, otkrivanju) relikvija svetoga vladike Mardarija (Uskokovića) Libertyvillskog u stanju potpune očuvanosti i neraspadnutosti, što je znak da ga je Gospodin proslavio na izuzetan način. S tim u vezi, prihvaćen je prijedlog da 14. i 15. srpnja ove godine u Libertyvillu bude svečano obilježena stota godišnjica njegovog dolaska u Ameriku.

Sa zadovoljstvom je prihvaćen i izvještaj o tijeku obnove Hrama Svetoga Save u New Yorku.

Sabor je konstatirao da su svećenici i vjernici Srpske Pravoslavne Crkve u tijeku ovog izvještajnog razdoblja uložili veliki trud u sakupljanju sredstava u dobrotvorne svrhe i za ublažavanje tegoba stradalog naroda.

Sabor je pažljivo saslušao više važnih izvještaja, u prvom redu izvještaj Svetog Sinoda o njegovom radu u proteklom periodu, s posebnim naglaskom na uspješnom radu Muzeja i Arhiva Srpske Pravoslavne Crkve, kao i patrijaršijske Biblioteke. Slijedili su izvještaji Komisije za reviziju Ustava Srpske Pravoslavne Crkve, Patrijaršijskog upravnog odbora, dobrotvorne Fondacije Čovjekoljublje, hodočasničke agencije Dobročinstvo i drugih crkvenih tijela i ustanova.

Sabor je, također, razmotrio pitanje antikanonskog i crkvorušilačkog djelovanja raskolničke grupe poznate pod imenom artemijevci, po nekadašnjem imenu g. Marka Radosavljevića, formalnog vođe grupe. Tim povodom je Sabor uputio i posebno obraćanje vjernom narodu u kojem poziva vjernike na duhovnu budnost, trijeznost, rasuđivanje i istinsku, evanđeosku vjernost i revnost, nasuprot raskolničkoj, sektaškoj ,,revnosti ne po razumu”, a raskolnike na pokajanje, jedino spasonosno, i na povratak u krilo Majke Crkve. Pritom je odlučio da Gorana Mirkovića, takozvanog horepiskopa hvostanskog i barajevskog, ustvari razređenog jeromonaha Nauma, trajno isključi iz crkvene zajednice, s tim da ovo izopćenje ili ekskomunikacija prestaje važiti jedino u slučaju iskrenog i djelatnog pokajanja.

Sabor je s velikom žalošću konstatirao da Rumunjska Pravoslavna Crkva ne samo što nastavlja sa svojim antikanonskim upadima u jurisdikciju Srpske Pravoslavne Crkve, nego ih još i intenzivira i proširuje na čitav srpski kanonski teritorij. Ukoliko ona s tom krajnje nebratoljubivom i etnofiletističkom praksom ne prestane u najskorijoj budućnosti, Sveti Sinod će, po ovlaštenju s ovog zasjedanja Sabora, biti primoran načiniti mučan, ali jedini mogući korak – prekinuti liturgijsko i kanonsko zajedništvo s ovom Crkvom sve do njenog povratka ,,k poznaniju prava”.

Sabor je razmotrio i jedan izlišan i u suštini besmislen problem. Riječ je o uplitanju grupe nastavnikâ i asistenata Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Beogradu u javnu raspravu o Darwinovoj teoriji evolucije, u međuvremenu ,,dogmatiziranoj” u manje-više ateističkom smislu, što je u medijima korski proglašeno za podršku darvinizmu u njegovom najgorem izdanju i za posredno osporavanje bogootkrivene istine o Bogu kao Stvoritelju svijeta i biblijske povijesti o stvaranju. Potpisnici toga teksta su se obratili Saboru s ispovijedanjem autentične kršćanske vjere u Boga Stvoritelja (zdravi i pravi kreacionizam). Sabor je to prihvatio, ali s napomenom da nam čitava ta raspra, bez obzira na njihove namjere i zamisli, uopće nije bila potrebna.

Sabor je odlikovao Patrijarha srpskog g. Irineja ordenom Svetog Jovana Vladimira, a Biskupa šabačkog g. Lavrentija, povodom 50-godišnjice njegove arhijerejske službe, ordenom Svetog Save prvoga reda.

Popunjene su skoro sve upražnjene biskupije Srpske Pravoslavne Crkve. Za mitropolita dabrobosanskog izabran je dosadašnji biskup zvorničko-tuzlanski g. Hrizostom, za biskupa zvorničko-tuzlanskog dosadašnji biskup dalmatinski g. Fotije, za biskupa dalmatinskog arhimandrit g. Nikodim (Kosović), dosadašnji poglavar samostana Krke, za biskupa mileševskog dosadašnji biskup bihaćko-petrovački g. Atanasije, za biskupa bihaćko-petrovačkog dosadašnji biskup frankfurtski i sve Njemačke g. Sergije i za biskupa niškog dosadašnji pomoćni biskup toplički g. Arsenije, dok je za administratora biskupije frankfurtske i sve Njemačke izabran biskup austrijsko-švicarski g. Andrej.

U Svetom Sinodu prestao je mandat biskupima bačkom g. Irineju i raško-prizrenskom g. Teodosiju, koji ostaju članovi zamjenici, a za nove članove Svetog Sinoda izabrani su, na prijedlog Patrijarha srpskog g. Irineja, mitropolit zagrebačko-ljubljanski g. Porfirije i biskup valjevski g. Milutin.

izvor: spc.rs

Povijest pravoslavlja u Varaždinu

Nakon prošlog članka o povijesti pravoslavlja u Zagrebu, danas ćemo se osvrnuti na pravoslavnu zajednicu u najsjevernijem dijelu Hrvatske – Varaždinu. Iako skromnog brojnog stanja, i jedina na širem prostoru Hrvatskog zagorja i Međimurja (županije: Krapinsko-zagorska, Varaždinska i Međimurska), ova zajednica je jedna od najstarijih na prostoru sjeverne Hrvatske (još iz predturskih vremena), a također nam je darovala i najstariju sačuvanu srpsku pravoslavnu ćiriličnu knjigu u Hrvatskoj – Varaždinski apostol. Tekst je iz knjige D. Kašića, „Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji“.

Varaždin je staro naselje. O njegovom postojanju ima tragova još iz rimskog doba, ali u povijest današnjeg Varaždina ulazimo sigurno i jasno od početka XIII. st., od vremena kad je on 1209. dobio od kralja gradske povlastice. Međutim, te povlastice nisu mogle u potpunosti gradu osigurati slobodu u odnosu na područne feudalce. U velikom nizu gospodara varaždinskog grada nalazimo imena mnogih značajnih povijesnih ličnosti kao što su Marija, kći kralja Ljudevita Anžuvinca, pa njen muž Žigmund Luksemburški, kasniji car austrijski, pa moćni grofovi celjski, Katarina (Kantakuzina), kći srpskog despota Đurđa Brankovića-Smederevca, udova grofa Ulricha Celjskog, Jan Vitovec, budući ban, Ungnadi, Erdedi.. 

U vrijeme kad je Varaždin bio u vlasti Katarine Celjske imamo i prvi pisani spomen o prisutnosti pravoslavnih Srba u Varaždinu. Bio je tu i jedan duhovnik Katarine Celjske, a svakako i izvjesni broj pravoslavnih vojnika, koje su kneginja ili njen muž doveli iz Srbije za pojačanje posada u svojim gradovima. Ovaj duhovnik je u Varaždinu prepisao 1454. jedan Apostol[1] i na njemu ostavio zapis da je knjigu prepisao u Varaždinu "pri blagočestivoj[2] i hristoljubivoj   gospođi   kneginji   Kantakuzini   grofici   Celjskoj,   kćeri   despota[3]   Đurđa samodršca srpskog".

Ovi malobrojni Srbi su, bez svoje stalne pravoslavne crkvene organizacije, ubrzo nestali ili, primivši rimokatoličku vjeru, pretopili se u Hrvate. To će umnogome biti sudbina i novih srpskih doseljenika, od kojih se na ovom području formirala Vojna krajina od vremena velike turske opasnosti krajem prve polovine XVI. st. Tek od osnivanja manastira[4] Lepavine[5] (oko 1555.), a zatim od osnivanja Marčanske eparhije[6], lepavinski kaluđeri[7] su rukovodili vjerskim životom srpskih posada u Koprivnici i Varaždinu. U Varaždinu, kao sjedištu vrhovne vlasti za Slavonsku krajinu, kasniji Varaždinski generalat, bivao je i poneki od srpskih oficira sa svojom obitelji, a od civila najprije poneki trgovac Srbin ili "Grk" (Cincar[8]). Međutim, bez stalnog svećenika, i ove pravoslavne obitelji su postupno prelazile na rimokatoličku vjeru. Neke upornije obitelji, kao što su bili Kirovići, održali su se u svojoj pravoslavnoj vjeri, ali sklapanje mješovitih brakova i opći vjerozakonski propisi uvjetovali su da se njihova djeca krštavaju u rimokatoličkoj crkvi. Takav slučaj susrećemo čak i u XIX. st., na primjer, s bravarom Kostom Jankovićem, koji je bio u svoje vrijeme glavni inicijator za organiziranje pravoslavne crkvene općine i gradnju pravoslavne crkve, čiji su sinovi iz mješovitog braka bili rimokatolici. Jedan je čak postao rimokatolički svećenik. Kad je uoči njegovog ređenja nadbiskup tražio da i Kosta promijeni vjeru, jer "ne smije" zarediti kandidata čiji je otac šizmatik, Kosta se uvrijedio i zaprijetio da će svoga sina odvesti u Karlovce[9] da ga zaredi patrijarh[10] i nadbiskup je popustio.

Kako su pravoslavna djeca u osnovnoj školi i u gimnaziji učila zajedno s rimokatoličkom djecom   njihov   vjeronauk,   roditelji   su   im   negodovali.   Tek   kad   je   za   velikog   župana Varaždinske   županije   došao   dvorski   savjetnik,   pravoslavni   Srbin,   Ognjeslav Utješinović-Ostrožinski, otpočela je 1877. po dozvoli Zemaljske vlade i pravoslavna vjerska nastava u varaždinskoj gimnaziji. Nastavu je držao neki od lepavinskih kaluđera. Utješinović je pokrenuo i inicijativu za osnivanje pravoslavne crkvene općine, koja je i osnovana uoči sv. Nikole 1882. Prvi predsjednik bio je sam veliki župan Utješinović, potpredsjednik Milan Vrabčević, gradski načelnik, odbornici Mijo Knežević, husarski potpukovnik, zatim već spomenuti Konstantin (Kosta) Janković, bravar i Stevan Magoš, kapetan, a perovođa Milan Milinković. Novi odbor je umolio Gradsko poglavarstvo da mu dodijeli pogodnu prostoriju za vršenje pravoslavnog bogoslužja. Dobili su dvije sobe na drugom katu gradskog kazališta, koje su odmah adaptirali za bogomolju. Duhovnik im je bio lepavinski iguman[11] Tihon Džebić.

Sad ce rodila želja za pravom crkvom. Ali u Varaždinu su bile samo 2-3 obitelji stalno nastanjene u svojim kućama, među kojima i bogata obitelj Kirovića, a ostalo su bili nestalni stanovnici, časnici i činovnici. Pa ipak ce odlučiše na gradnju skromne crkvice, koja bi zadovoljavala njihove potrebe. Gradska uprava im je dala mjesto za gradnju na "Banskom trgu", a odbor ce dade na skupljanje priloga, a zamoli pomoć i od Vlade, te već u lipnju 1884. otpoče gradnja crkve, kojom je rukovodio inženjer Žiga Baločanski, a radove je izvodio graditelj Radoslav Acinger. Crkva je bila brzo sagrađena i 21. listopada 1884. posvetio ju je u ime pakračkog episkopa[12] Nikanora Grujića arhimandrit[13] Miron Nikolić, kasniji episkop pakrački. Ikonostas[14] i namještaj poklonila je Crkvena općina zagrebačka, eparhija[15] je poslala bogoslužne knjige, a vladika Nikanor osnovao fond za održavanje ove crkve s početnim iznosom od 1000 forinti. Crkva je iznutra duga 14,5 m, široka 7,3 m, do svoda iznutra visoka 9 m, a izvana od temelja do vrha zvonika visoka 22,75 m. U njoj ima mjesta za 230-250 duša.

Kad su prvi predsjednik i potpredsjednik - Ognjeslav Utješinović i Milan Vrabčević -iduće   godine   (1885.)   otišli   u   mirovinu,   izabrana   je   nova   uprava   Crkvene   općine: predsjednik major Pajo Mandić (brat tadašnjeg episkopa tuzlanskog Nikolaja Mandića), potpredsjednik Joco Slavnić, upravitelj pomoćnih ureda Sudbenog stola, blagajnik Milan Herak,   gradski   računar,   perovođa   Bude   Begović,   gruntovničar;   odbornici:   Stevan Brkanović,   Mitar   Apostolović,   Stevan   Magoš,   Kosta   Ilić,   Aleksandar   Kirović, Čemergić,   Milan   Milić,   kapetan   Hanibal   pl.   Bogdanović,   Marko   Cvijetić,   konjički kapetan Josif Veljkov, kapetan Tošo Boca i natporučnik Adam Durman.

Krajem 1891. ujedinjena je Varaždinska parohija[16] s parohijom u Velikoj Kanjiži, a za prvog paroha tako ujedinjene parohije izabran je Lazar Bogdanović, dotadašnji paroh u Čepinu. Prema šematizmu varaždinska parohija je 1905. godine imala 158 duša. Godine 1900. bilo je u Varaždinu 250 Srba (134 vojnika). Varaždinska crkva sv. Jurja[17] je i danas u dobrom stanju. Stari zagrebački ikonostas iz 1795. je i sada u njoj.

---

[1] Liturgijska knjiga koja sadrži čitanja iz novozavjetnih poslanica i Djela apostolskih.

[2] Pobožnoj.

[3] Vladarska titula, bizantskog porijekla, odgovara otprilike zapadnom banu ili potkralju.

[4] Samostan.

[5] http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/02/pravoslavni-samostani-sjeverne-hrvatske.html

[6] Isto.

[7] Kaluđer je jedan od naziva za monahe (grč. kalogeros – dobri starac).

[8] Romansko stanovništvo porijeklom iz današnje Grčke, Makedonije i Albanije.

[9] Srijemski Karlovci, sjedište Karlovačke Mitropolije.

[10] Karlovački mitropoliti su bili nositelji naslova srpskih patrijarha.

[11] Poglavar samostana.

[12] Pravoslavni biskup.

[13] Najviši čin među pravoslavnim monasima.

[14] Oltarna pregrada.

[15] Biskupija.

[16] Župa.

[17] Srpski: Đorđe.