Jedna od ruskih
priča počinje ovako: lisica je pokucala zecu na vrata jazbine: „Zeko, smrzavam
se, mogu li makar rep kod tebe zagrijati?“ Zeko se sažalio i dozvolio. Lija je
gurnula rep u jazbinu i govori: „Zeko, smrzle su mi se šape, pusti me molim te
da se makar malo zagrijem u sijenu ispred vrata“. Zeko je pustio liju u sijeno.
Lija ulazi i govori: „Zeko, gladna sam, pusti me za stol“. Zeko ju je pustio i
za stol i nahranio. Tek gošća govori: „Izlazi odavde, ja živim ovdje“.
Ove priče se
sada u Rusiji prisjećaju mnogi kada se povede razgovor o muslimanskoj
imigraciji. Različite faze ove priče vidimo i sada u civiliziranom svijetu. U
Europi je ušla u odlučujuću fazu prošle jeseni kada su gomile Arapa urlale na
ulicama Danske i Francuske: „Marš odavde, ovo je naša zemlja!“ Što se Rusije
tiče, kod nas je još uvijek faza prelaska od sijena do stola. Nedavni
skandalozni zahtjevi muslimana da potpredsjednik bude musliman i da se iz
nacionalnog simbola – grba Rusije – ukloni križ, predstavljaju provokacije koje
imaju cilj da se provjeri koliko su ruska vlast i društvo spremni ići daleko u
popuštanju.
Razumije se, ni
ruski grb nitko neće promijeniti, niti će zakon na zahtjev muslimana biti promijenjen.
U krajnjoj mjeri, bar za sada. Događaji koji su se dogodili u Francuskoj, za
sada nisu vjerojatni u Rusiji. Međutim, u Europi koja je ugušena političkom
korektnošću situacija će se samo pogoršavati. Moj prijatelj iz Francuske mi je
pisao da je njihova vlast nakon nedavnih pogroma tamo, odlučila da financijski
pomogne Arapima i Alžircima, smatrajući da su njihovi protesti izazvani
siromaštvom.
U Francuskoj
postoje Alžirci kršćani, postoje i pravoslavni Arapi. Međutim, ono što je
zanimljivo, ni jedni ni drugi nisu sudjelovali u pogromima. To je potpuno provjerena
informacija. Svi demonstranti su bili muslimani koji su govorili da spaljuju
automobile nevjernika, a automobile s muslimanskom simbolikom ne diraju.
Postoji još jedna zanimljiva činjenica – u europskim zemljama postoji mnoštvo
imigranata: Filipinaca, Kineza, Slavena. Zašto se ne može čuti za slavenske ili
kineske nerede? Jer i oni isto imaju problema sa siromaštvom.
Čak se i
francuski nacionalisti boje priznati da problem uopće nije u emigraciji, već
upravo u muslimanskoj emigraciji i da
je uzrok upravo u religioznoj ideologiji.
Slaven ili Kinez dolazi u Europu da bi pošteno radio i prehranio obitelj.
Muslimani dolaze da bi širili vladavinu islama na cijeli svijet. U samoj
ideologiji islama postavljena je podjela svijeta na „dar al islam“ – zemlju
islama gdje djeluju zakoni šerijata, i „dar al harb“ – zemlju rata koja čini cjelokupni
ostali teritorij koji je neophodno potčiniti muslimanskoj vlasti. Alžirci koji
osakaćuju francuske policajce, Turci koji ubijaju njemačke žene, Marokanci koji
kolju nizozemske režisere, Arapi koji vrše bombaške napade u engleskim metroima
– svi oni ispunjavaju kategorički imperativ nasilnog širenja islama, postavljen
u samim izvorima ove religije – Kuranu i u Suni.
Da ne bi sve
ostalo samo na riječima, navedimo hadis iz Sune koji svjedoči da je Muhamed
rekao: „Zapovjeđeno mi je ratovati s ljudima dok oni ne posvjedoče da nema Boga
osim Alaha i da je Muhamed Njegov prorok i Njegov poslanik, dok se ne okrenu u
smjeru naše kible (smjera za molitvu) i ne budu se molili kao i mi. Kada počnu
tako činiti, nećemo imati pravo da im oduzmemo živote i imovinu, osim onoga što
se od njih traži“.
To jest, ovdje
postoji direktna potvrda neophodnosti ratovanja protiv svih nemuslimana. Također,
i u Kuranu piše: „I neka se zato na Allahovu putu bore oni koji ne žale
žrtvovati život na ovome svijetu za onaj svijet. A onoga tko se bori na
Allahovu putu, pa pogine ili pobijedi, Mi ćemo, sigurno, obilno nagraditi“ (Kuran,
4, 74).
Samom Muhamedu je
bilo zapovjeđeno: „O Vjerovjesniče, bodri vjernike na borbu!“ (Kuran, 8, 65).
Ovo je činjenica od koje se ne može pobjeći. Mogu se zatvarati oči, kao što to
i rade mnogi u Europi, Americi, Rusiji, međutim, takav pristup uopće ne pomaže
rješavanju stvarnog problema islamskog pritiska. To je činjenica koja
objašnjava zašto svugdje gdje dolaze muslimani, počinju sukobi između njih i
starosjedilaca. Nebitno je li u pitanju Afrika, Indija, Kina, Europa, Amerika,
Australija…
Problem je u
tome što pritisak političke korektnosti, koji su sebi nametnule zemlje Zapada,
sprječava da se vidi bit fenomena, i kada se vidi da se ima hrabrosti da se
stvari nazovu svojim imenima, prizna da je uzrok neophodno tražiti u ideologiji,
a ne u nacionalnosti, socijalnim ili povijesnim faktorima. U islamu postoji niz
drevnih postavki koje sprečavaju pouzdano uspostavljanje stabilnih odnosa
muslimana s inovjernima. To je zapovijed obaveznog širenja islama na cijeli
ljudski rod, između ostalog i nasilnim metodama. Tu je i uzdizanje „džihada“ –
rata s nevjernima s ciljem širenja islama na „dar al harb“. Tu je i zabrana
napuštanja islama, za što po zakonu šerijata slijedi smrtna kazna – što je bez
sumnje – totalitarni element. Razumije se, ne ostvaruju svi muslimani ove zapovijedi
u životu, mnogi ih tumače na drugi način – duhovno, ili ih jednostavno
ignoriraju. Ali, uvijek je bilo i bit će muslimana koji ovo primaju doslovno i
ispunjavaju gore spomenute zapovijedi koje je ostavio Muhamed u Kuranu i Suni,
i imaju agresivna djelovanja protiv nemuslimana, između ostalih i kršćana. U
islamu nema jedinstvenog autoritetnog centra koji bi mogao ovo zabraniti. To je
na žalost nemoguće. Iza muftije ili šeika koji osuđuje islamski terorizam, uvijek
će se naći isto tako autoritetni muftija ili šeik koji blagoslivlja „džihad
protiv nevjernih“. Zato će napetost uvijek biti prisutna. I što bude više
rastao utjecaj muslimana u društvu, to će manje biti stabilnosti.
Kada bi Europa
vidjela i priznala korijen problema, i još imala i volju da riješi problem, za
mjesec dana bi se mogli riješiti problemi s muslimanima. Dovoljno je samo da se
izda ukaz po kome bi svi muslimani (upravo po religioznom, a ne po nacionalnom
predznaku) bili deportirani u zemlje islamskog svijeta. I to je sve. A
ozloglašeni nedostatak radnih ruku će se lako popuniti emigrantima iz onih
zemalja i kultura koje ne govore o neophodnosti osvajanja duhovne i političke
vlasti u cijelom svijetu.
Međutim, ovo
nije moguće zbog totalitarne diktature političke korektnosti u zapadnom društvu
koja, na žalost, sada proniče i u zemlje bivšeg socijalističkog bloka. Svuda se
danas nameće politička korektnost – ta velika tragedija našeg vremena. Ona
lišava stvari svog imena i dezorijentira čovjeka, utapajući ga u svijet obmana
i jednostavno – laži.
Sjećam se jednog
slučaja iz rada sa sektama. Scijentologe na određenom stadiju uče da
„upravljaju realnošću“. To jest, tobože, kako zamisliš, onako će i biti. I eto,
jedna Amerikanka iz ove sekte je u crvenoj haljini odlučila prijeći preko ranča
gdje je na paši bio veliki bik. Dama je, razumije se, odmah zamislila da je
pred njom ne razbješnjela životinja, već „mila kravica“ i umjesto da se
spašava, obrnuto, odlučila pomilovati životinju… Imala je sreću da ostane među
živima. Pola godine je, ležeći na bolničkoj postelji i čekajući da joj ponovno
srastu kosti i zatvore se rane, žena mnogo razmišljala i shvatila nešto važno.
Izišavši iz bolnice, odlučila je prekinuti sa scijentologijom. Treba li
objasniti zašto?
Tako i politička
korektnost pokušava stvoriti isti takav iluzorni virtualni svijet u glavama
ljudi koji u nju vjeruju, zabranjujući riječi „crno“ i „bijelo“, primoravajući
da neprijatelja nazivaš prijateljem, primoravajući da na prazan želudac
beskonačno ponavljaš „hvala, hvala“ iako ti, kako kaže istočna priča, od toga
neće biti lakše. Pritom se nameće slika da između pojmova „pažljivost“ i
„politička korektnost“ treba staviti znak jednakosti. To nije točno. To su
različiti pojmovi. Pažljivost je postojala mnogo prije političke korektnosti.
Politička
korektnost predstavlja čitav kompleks specifičnih postavki u pogledu na svijet,
koji se formirao u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Ljudi različitih rasa,
nacionalnosti i religija, živjeli su zajedno i prije političke korektnosti. I
era političke korektnosti de facto nije donijela na zemaljskoj kugli ni mira,
ni spokoja. Naprotiv. Pokrenula je čitav niz konflikata, pokrenutih od jednih
ili drugih manjina. Kada su homoseksualci nedavno na stepenicama Notre Dame
prebili rimokatoličkog svećenika jer se pobunio protiv njihovih bogohulnih
postupaka koji su bili parodija na vjenčanje – eto ploda političke korektnosti.
Kada u mnogim gradovima Francuske postoje čitavi kvartovi gdje se policija i
druge službe boje ući i koji se upravljaju „šerijatskim sudovima“ po
šerijatskim zakonima – to je također plod političke korektnosti. Kada u Engleskoj
pitomci kampova za pripremu boraca „Al Qaide“ prave bombaške napade – eto još
jednog ploda političke korektnosti. U politički nekorektnom svijetu nisu
postojale čak ni pretpostavke da bi se slična izopačenja mogla javiti.
Politička korektnost ne osigurava ni mir, ni sveopću ljubav, ona samo
objavljuje prioritet manjine nad vrijednostima većine. Odatle i odgovarajući plod.
I novi sukobi.
A ni Europljani
danas nisu ono što su bili prije tisuću godina. Karl Martel, kralj Franaka koji
je zaustavio invaziju Arapa na Europu bi se jako iznenadio načinom života i
razmišljanja svojih potomaka. Španjolski kralj Pedro I., u čiju čast blistave
pobjede su se na grbu Aragona pojavile odsječene glave Maura, teško da bi
razumio svoje potomke koji su promijenili svoj grb da bi „uspostavili klimu povjerenja
između muslimana i kršćana“. Europljani Srednjeg vijeka i sadašnji Europljani
su potpuno različiti ljudi.
Na um dolazi
monstruozni slučaj od prije dvije godine kada je djevojka – Francuskinja bila
silovana od strane Alžirca i pritom se nije pokušala ni protiviti, ni pobjeći,
pošto je bila uvjerena da ne bi bilo politički korektno odbiti čovjeka druge
boje kože. Točniji opis od onoga što se sada događa u Europi ne možeš naći.
*
* * * *
Međutim, hajdemo
se sada odvojiti od politike i pogledati pitanje, što situacija s muslimanskom
emigracijom može značiti za nas kao kršćane. Možda će zvučiti paradoksalno, ali
je jedan od suvremenih ruskih svećenika – misionara (svećenik-mučenik Danil
Sisojev – prim.prev.) nazvao ovaj položaj jedinstvenom misionarskom šansom.
Najefikasnije nepolitičko sredstvo za rješavanje problema s islamom je – kršćanska
misija.
Malo se zna za
činjenicu da je pravoslavna misija među muslimanima oduvijek postojala. Tako
je, na primjer, jedan od najranijih sljedbenika samog Muhameda, Ubaidalah ibn
Džahiz povjerovao u Krista i krstio se. On je bio prvi i nikako ne i posljednji
musliman koji se obratio svjetlosti Istine. Iz povijesti misije carigradske
Crkve možemo se sjetiti kako je nakon povratka Antiohije u sastav Bizantskog
carstva, u desetom stoljeću, praktički sve starosjedilačko arapsko-muslimansko
stanovništvo dobrovoljno prešlo u pravoslavlje.
935. godine je cijelo
arapsko beduinsko pleme banu Habib, u broju od oko 50 000 ljudi prešlo Grcima,
primilo kršćanstvo i počelo se boriti protiv svojih prijašnjih istovjernika. Za
Rusku Crkvu, misija među muslimanima je tradicionalna. Već je sv. Mihail
Kijevski u desetom stoljeću slao monaha Marka propovijedati Krista
Bugarima-muslimanima, što je kao posljedicu imalo primanje krštenja od strane
četiri bugarska kneza. Sv. Petar Moskovski je stupao u javne polemike s
muslimanskim propovjednicima i pobjeđivao u njima. Sv. Makarije Moskovski je
krstio posljednjeg kazanskog kana – Edigera Muhameda i brinuo se o propovijedi
pravoslavlja među Tatarima. Kao rezultat misije Ruske Pravoslavne Crkve, koja
je trajala više od četiri stotine godina, među Tatarima se formirala nova
etno-konfesionalna grupa – Krjašeni, koja se sastoji od pravoslavnih Tatara.
Sada ih na teritoriju Rusije živi oko 320 000. U narode obraćene iz islama ubrajaju
se i Gagauzi i veliki dio Oseta, pa čak i dio mozdokskih Kabardinaca.
Neki muslimani
koji su se obratili u kršćanstvo prinijeli su tako veliki plod, da su kasnije
bili proslavljeni od strane Crkve u zboru Svetih. Na primjer, među Arapima je
to bogoliki mučenik Kristofor Sabait i mučenici Abu Tbiliski, Antun Ravah i
Barbar. Od Bugara – sv. Abramije Bugarski. Od Turaka – mučenici Omir, Ahmed
Pisac i Konstantin Hagarjanin. Od Albanaca – mučenik Ivan Albanski. Od Tatara –
mučenici Petar i Stjepan Kazanski i bogoliki Serapion Kožejezerski, koji je
osnovao Kožejezerski Bogojavljenski samostan na sjeveru Rusije i koji je odgojio
sedam Svetaca za Rusku Crkvu.
U pitanju nije
samo povijest. I u naše dane misija se odvija među muslimanima. Uzmimo
Indoneziju. Prije 20 godina u pravoslavlje se obratio prvi Indonežanin. Prije
15 godina je primio monaštvo i svećeničko ređenje, vratio se u domovinu, počeo propovijedati
i za ove godine obratio 2 500 ljudi, stvorio nekoliko župa, izgradio crkve,
pripremio druge Indonežane za ređenje – u muslimanskoj zemlji se javila Pravoslavna
Crkva. Drugi primjer: 90-ih godina u Gruziji je kao rezultat misionarske djelatnosti
većina gruzijskih muslimana prešla u pravoslavlje, tako da se čak u jednom danu
krstilo 5 000 muslimana.
Ovo je važno
iskustvo koje trebaju uzeti sve pravoslavne zajednice koje se nalaze u susjedstvu
s muslimanima. Autoru ovog teksta poznato je da se nešto u ovom pravcu čini u
islamiziranim regijama Bugarske, kao i Albanije. Nešto se čini i u Rusiji. Na
primjer, evo već nekoliko godina u Moskvi s blagoslovom Episkopata djeluje
pravoslavna tatarska zajednica, služe se molebni na tatarskom jeziku. Naša
Crkva aktivno prevodi Bibliju na kazaški jezik, jezike Dagestana – u pitanju su
muslimanski narodi. Provodi se i misija jačanja pravoslavlja među osetskim
narodom. Sedam godina postoji stranica „Pravoslavlje i islam“. Objavljuju se
pravoslavne polemičke i apologetske knjige o islamu. A sasvim nedavno, prvi put
nakon revolucije, održale su se dvije javne religiozne polemike pravoslavnog
svećenika Danila Sisojeva s ruskim muslimanom Polosinom.
Na žalost,
koliko mi je poznato, u zemljama bivše Jugoslavije, kao i u većini bivših
„muslimanskih“ republika SSSR-a, kršćanska propovijed inovjernima praktički i
ne postoji. Iako samo misija, uz pomoć Božju, može protivnike učiniti našom
braćom u Kristu. I to će biti istinska pobjeda bez krvi. Religija ima kolosalni
utjecaj na svijest čovjeka, i ako je uvjerenje iskreno, čovjek se zaista ponovno
rađa. Tako da upravo od naših misionarskih napora zavisi hoćemo li uskoro živjeti
među agresivnim tuđincima ili među braćom u Kristu.
đakon Georgije Maksimov