Crkveni brak i razvod

Brak i bračni, porodični, obiteljski život predstavljaju svakako jednu od ključnih stvari ljudskoga života, kao i kršćanske zajednice. U pravoslavlju, kao i općenito u kršćanstvu, brak je od Boga ustanovljen već u samome činu stvaranja čovjeka, kako nam govori Biblija. Muško i žensko, združeni su u jedno biće, jedno tijelo, i na taj način bivaju živa slika Trojedinog Boga. U pravoslavlju je brak osim toga jedna od sv. Tajni-sakramenata. Prema riječima sv. Pavla apostola, veza između muža i žene u braku jest slika odnosa Krista i Crkve. Stoga, u pravoslavlju svaki čin vjenčanja predstavlja utemeljenje jedne lokalne, kućne Crkve. U pobožnome pravoslavnome domu će otac, poput kućnog svećenika i slike Krista-Glave Crkve, predvoditi zajedničku obiteljsku molitvu pred svetim ikonama.

                Iako se i u rimokatolicizmu brak smatra Tajnom-sakramentom, ipak ne treba previdjeti dvije važne razlike u odnosu na pravoslavno poimanje braka. Prvo moramo napomenuti kako se u rimokatoličanstvu brak kanonski tretira kao ugovor, koji traje do biološke smrti jednog od partnera. Dakle, brak vrijedi za ovozemaljski život, i zato je svaki katolik slobodan sklopiti novi brak ukoliko postane udovac. U pravoslavlju se na to gleda drugačije. Pravoslavni brak je tako čvrsta veza između osoba, da nije moguće nakon smrti bračnog druga jednostavno doći u crkvu, i ponovno sklopiti novi, redovni brak. U pravoslavlju se udovcima uopće ne preporučuje drugi brak, a ako bi se on ipak sklopio, za njega vrijede isti propisi kao za drugobračne osobe, o kojima će nakon ovoga biti govora. U pravoslavlju, brak stvara jednu vrstu vječne veze, koja će trajati i u budućem svijetu nakon uskrsnuća od mrtvih, jer, neopozivi su darovi i pozivi Božji, kaže sv. Pavao. Ako tako Pavao govori o starozavjetnim obećanjima, kako bi se mogli opozvati blagoslovi one veze koja sakramentalno (svetotajinski) označava vječni odnos Krista i Crkve? Netko bi ovome mogao prigovoriti kako sam Krist govori o tome kako na onome svijetu neće biti ni ženidbe ni udaje. Da se neće sklapati ovozemaljski brakovi, svakako, ali se sigurno neće razvoditi ni postojeći, jer, kako vidjesmo, neopozivi su darovi i pozivi Božji. Svakako da će bračni život postojati na jednom višem, duhovnom, preobraženom nivou, a ne na sadašnji, pali, ovozemaljski način, kako su to zamišljali Židovi Isusova vremena.

                Dakle, po pitanju bračne nerazvedivosti, pravoslavlje je čvršće i zahtjevnije od katoličanstva, i što je najvažnije, ono daje dublje utemeljenje bračnoj zajednici, utemeljenje koje suvremeno rimokatoličanstvo pronalazi tek u novije doba, sito srednjovjekovnih skolastičkih razmišljanja o braku kao nužnome zlu, lijeku protiv bluda i sredstvu za rađanje novih članova Crkve.  Ipak, usprkos tom naizgled krutome stavu, pravoslavlje ne postavlja pred čovjeka zahtjeve koji premašuju njegove ljudske snage i dovode ga u bezizlazne situacije. Ovdje dolazimo do problema drugog i trećeg braka u pravoslavlju.

Dakle, moguće se oženiti drugi i treći put, i to je praksa koja se mnogima na Zapadu čini kao odustajanje od jasnih Kristovih riječi o nerazvedivosti braka, i kao nedopustivo popuštanje ljudskim samovoljnim prohtjevima. Međutim, treba ovdje reći da se radi o drevnoj praksi, koja je postojala davno prije raskola između Rima i pravoslavlja, kao i da njoj, kao što sam rekao, podliježu ne samo oni čiji je brak propao, već i udovci. Jest, i pravoslavlje uči kako brak na Zemlji završava smrću, međutim, smrt tumači ne samo u biološkom, već i u moralnom i religijskom smislu, što je, naglašavam, biblijsko tumačenje. Dakle, ako bračni život na Zemlji prestane (a ne ako se brak kao takav prekine, jer će on postojati i u vječnosti!), bilo zbog smrti, otpada od vjere, ili zbog nekog drugog moralnog teškog razloga, tada se priznaje drugi ili treći brak, s time što se on ne smatra pravim brakom, već privremenim ljudskim suživotom, blagoslovljenim po dobrohotnosti Crkve i njezinom brigom za spasenje. Za njega je potrebna dozvola Crkve, ne smije se svečano proslavljati, svećenik tu ne smije svadbovati, a osobama koje ga sklapaju nalaže se određena epitimija (uvjetno rečeno „pokora“) koju moraju vršiti. Sam čin se vrši po prilagođenom obredu, u kojemu nema početnog euharistijskog zaziva, i mole se pokajne molitve:

„Gospode Isuse Kriste, Riječi Božja, Ti koji si se uznio na Časni i životvorni Križ, i rastrgao optužnicu protiv nas, i izbavio nas iz nasilja đavoljeg, očisti bezakonja slugu tvojih. Jer, ne mogavši izdržati znoj i tegobu dnevnu, i raspaljenost tjelesnu, združuju se u zajednicu drugoga braka, kao što si zapovjedio preko svoga izabranog suda, Pavla Apostola, koji je radi nas smirenih rekao ovo: bolje je ženiti se, nego li izgarati od strasti. Ti sam, kao blag i čovjekoljubiv, smiluj se i oprosti, očisti, olakšaj i otpusti grijehe naše, jer si ti uzeo nemoći naše na ramena svoja. Jer nitko nije bezgrešan niti bez poroka, makar mu život i jedan dan trajao, osim Tebe jedinoga, koji si bezgrešno primio tijelo, i nama podario vječno bestrašće. „

                Pravoslavlje na ovakav način opet pokazuje svoju umjerenost i uravnoteženost. Dok su brojni protestanti praktički ukinuli nerazrješivost braka prepuštajući sve savjesti pojedinca, rimokatoličanstvo, dok sa jedne strane degradira brak na ovozemaljski ugovor, sa druge ljude praktički zatvara u brak koji se mora držati pod svaku cijenu. To je funkcioniralo dok su društvene okolnosti bile takve da žena nije imala kamo od nasilnog muža i obitelji, međutim, danas, kada se taj društveni poredak raspao, Rim ima ogromni problem sa masom iskrenih vjernika, čiji je bračni život nepovratno skrahirao,a pošto nema svatko milost celibata, onda mnogi iskreni vjernici, ostaju praktički van Crkve, bez ispovijedi i pričesti. Savjeti iz Vatikana, da se takve uključi u neke druge crkvene aktivnosti malo pomažu, jer što možeš u Crkvi bez pristupa Euharistiji i oproštenju grijeha? Još kada ljudi u takvoj situaciji vide „žmirenje“ crkvenih vlasti na brojne slučajeve svećeničkog konkubinata („ja ne smijem na pričest, a on služi misu, a živi sa ženom“), onda se očaj tih ljudi pretvara u gnjev. Zato se i danas u katoličkoj Crkvi među mnogima razmatra mogućnost usvajanja ovih autentičnih, kršćanskih stavova Pravoslavne Crkve.

                Ipak, moramo biti svjesni da samo primjena ovih principa neće riješiti krizu braka današnjega vremena. Kriza braka je samo dio opće krize vjere našega vremena, jer kršćanski brak može shvatiti samo i isključivo vjernik. Sve odlike braka, jednost, nerazrješivost, bračna vjernost, gube svoj smisao, ako se brak ne promatra u njegovoj natprirodnoj perspektivi, i ako se u njemu živo ne prakticira Evanđelje. Usprkos svemu tome, ovi pravoslavni principi bili bi od velike koristi mnogima.