Pravoslavna kritika filma "Tišina", redatelja Scorsesea

Danas donosimo kratko video predavanje našeg stalnog gosta o. Georgija Maksimova, posvećeno popularnom vjerskom filmu "Tišina". Priča je to o isusovcima, katoličkim redovnicima, koji dolaze u Japan za vrijeme progona kršćana, i tamo bivaju stavljeni pred dilemu - odreći se Krista ili ne, zbog spasa ovozemaljskih života? Jedan od njih to i čini, potaknut navodnim glasom Kristovim. Ovo može postati svačija životna situacija - što pravoslavlje kaže o tome?

Umjesto Halloweena – sv. Luka

Iz Ohridskog Prologa:

1. Sv. Luka, apostol i evanđelist. Rodom iz Antiohije. U mladosti bijaše dobro izučio grčku filozofiju, medicinu i umjetnost. U vrijeme djelovanja Gospodina Isusa na zemlji, sv. Luka dođe u Jeruzalem, gdje upozna Spasitelja licem u lice, čuje Njegovu spasonosnu nauku i bude svjedok čudesnih djela Njegovih. Povjerovavši u Gospodina sv. Luka bi uvršten među Sedamdeset apostola i poslan propovijedati. Zajedno s Kleopom je vidio uskrslog Gospodina na putu za Emaus (Lk 24). Po silasku Duha Svetoga na apostole Luka se vratio u Antiohiju, i tamo je postao suradnik apostola Pavla, s kojim je putovao i u Rim, obraćajući u vjeru Kristovu Židove i pogane. „Pozdravlja vas Luka liječnik ljubazni“, piše Kološanima apostol Pavao (Kol 4, 14). Na molbu kršćana je napisao Evanđelje, oko 60. godine. Po mučeničkoj smrti velikog apostola Pavla, sv. Luka je propovijedao Evanđelje po Italiji, Dalmaciji, Makedoniji i drugim zemljama. Naslikao je ikonu Presvete Bogorodice, – i to ne jednu nego tri, a tako isto i ikone sv. apostola Petra i Pavla. Otuda se sv. Luka smatra osnivačem kršćanskog ikonopisa. Pod starost posjetio je Libiju i Gornji Egipat. Iz Egipta se vratio u Grčku, gdje je nastavljao s velikom revnošću propovijedati i ljude Kristu obraćati, bez obzira na svoju duboku starost. Napisao je sv. Luka Evanđelje i Djela apostolska, i oboje posveti Teofilu, knezu Ahaje. Bijahu mu 84 godine, kada ga zlobni idolopoklonici udariše na muke Krista radi i objesiše o jednoj maslini u gradu Tebi Beocijskoj. Čudotvorne relikvije ovoga divnoga sveca bijahu prenesene u Carigrad u vrijeme cara Konstancija, sina Konstantinovog.

2. Sv. Petar Cetinjski, mitropolit crnogorski. Rođen 1. travnja 1749. god. u selu Njegušu. Stupio u red monaški u svojoj 12. godini. Po smrti mitropolita Save 1782. godine Petar postade mitropolitom i gospodarom Crne Gore. Sav svoj život, viteški i sveti, posvetio je ovaj slavni muž svome narodu. Unutra je radio svom snagom da izmiri zavađena plemena, a izvana da obrani zemlju i narod od grabljivih napadača. Uspio je i u jednom i u drugom poslu. Proslavio se naročito pobjedom nad vojskom Napoleonovom u Boki i Dalmaciji. Prema sebi je bio surov, a prema svakom drugom pravedan i snishodljiv. Živio je u jednoj skučenoj ćeliji, kao običan monah, iako je bio knez nad jednim narodom. Preminuo je 18. listopada 1830. god. Njegove čudotvorne relikvije počivaju neraspadnute u cetinjskom samostanu. Gospodin ga proslavi na nebesima i na zemlji, kao vjernog i trpeljivog slugu Svoga.

3. Sv. Julijan i Didim Slijepac. Sv. Julijan, zvani Pustinjak, bijaše Perzijanac i seljak bez školovanja, ali zbog čistoće srca – posuda milosti Duha Svetoga. Vršio je duhovni podvig pokraj Eufrata u Mezopotamiji. Imao dar vidovitosti. U sami čas kada pogibe Julijan Otpadnik, sv. Julijan to prozre duhom i objavi učenicima svojim. Njegov suvremenik, sv. Didim Slijepac u Aleksandriji; također providje duhom pogibiju Julijanovu; bijaše na molitvi noću, kada mu dođe glas s neba: „danas je nestalo cara Julijana, izvijesti o tome patrijarha Atanazija“. Sv. Antun Veliki veoma je uvažavao ovoga čudesnoga slijepca Didima, koji je imao duh vidovit, i svraćao je kod njega, kad god je iz pustinje dolazio u Aleksandriju, i zajedno s njim Bogu se molio. I sv. Julijan i sv. Didim, divne sluge Božje, preminuše poslije 362. god.

Božanstveni Luka, i uman i učen,
Dragovoljno bijaše za Gospodina mučen.
Izbjeći mogaše poruge i muke,
No svijet ne bi im’o velikoga Luke.
Luka mladi vidje Božju Istinu,
Predade se srcem Božjemu Sinu
Sluša Učitelja, gleda Čudotvorca,
I u Njemu pozna svog besmrtnog Tvorca,
Vidje Uskrsloga i govori s Njime,
Čudesa učini u Njegovo ime.
I Krist mu posta jedinstvena radost,
Žrtvova Mu Luka um, blago i mladost.
Kad ostari Luka, mlad Kristom bijaše,
Od Krista primaše i svijetu davaše,
Pa kad svijetu dade što mogaše dati
Tad mu svijet, po Pismu, nemilošću plati…
O maslini staroj visi starac Luka
Sa smiješkom na licu, prekrštenih ruka,
S neba se pruži ruka samog Krista
I prihvati dušu Svog Evanđelista.
Sad u Raju svijetlom s drugi apostoli,
Za Crkvu se svetu sveti Luka moli.

RAZMIŠLJANJE
Može li grešnik za deset dana okajati svoje grijehe? Po neizmjernom milosrđu Božjem može. U vrijeme cara Mauricija bijaše neki čuveni razbojnik u okolini Carigrada. I u okolini prijestolnice i u samoj prijestolnici vladaše strah i trepet od njega. Tada mu sam car Mauricije posla križ u znak vjere, da mu neće ništa učiniti, ako se preda. Razbojnik primi križ i predade se. Došavši u Carigrad on pade pred noge careve i moljaše za oproštaj. Car održa riječ, pomilova ga i pusti ga na slobodu. No odmah potom razbolje se razbojnik teško, i predosjeti da mu se približuje smrt. On se počne gorko kajati za sve grijehe svoje, i s plačem moliti se Bogu, da mu Bog oprosti kao što mu bijaše i car oprostio. Mnoge suze proli na molitvi, tako da mu marama kojom suze brisaše bijaše sva nakvašena suzama. I umre razbojnik poslije 10 dana plača i molitve. Iste noći kada on umre vidje liječnik, koji ga je liječio, u snu viziju čudesnu: kada razbojnik na postelji ispusti dušu, skupiše se oko njega nekakvi crnci sa mnogim papirima, na kojima bijahu ispisani grijesi umrloga. Tu se javiše i dva svijetla anđela. Među njima postaviše se vage, i crnci veseli metnuše sve one papire, i njihova strana vage preteže, jer druga strana bijaše prazna. „Što ćemo mi metnuti?“ savjetovahu se anđeli. „Potražimo neko dobro u životu njegovom!“ I nađe se u rukama jednog anđela ona marama nakvašena pokajničkim suzama. Anđeli je brzo metnuše na svoju stranu vage, i njihova strana odjednom preteže sve one papire. Tada crnci pobjegoše žalosno urlajući, a anđeli uzeše dušu i odniješe u raj slaveći čovjekoljublje Božje.

RAZMATRANJE
Razmatrajmo čudo s apostolom Filipom i dvorjaninom (Dj 8), i to:

1.      kako anđeo uputi Filipa iz Samarije na put u Gazu;

2.      kako vidje Filip kraljičinog dvorjanina, objasni mu jedno proročanstvo Izaijino, i krsti ga;

3.      kako anđeo uze Filipa, učini ga nevidljivim za dvorjanina, i prenese trenutno u grad Azot.

BESJEDA
o grijesima jezika
Odlučio sam: »Čuvat ću put svoj
da ne zgriješim jezikom;
usta ću svoja zauzdati
dokle god preda mnom bude bezbožnik. (Ps 39, 2)

Grijeh jezika je najčešći i najbrži grijeh. Ako tko u govoru ne griješi, savršen je čovjek, veli apostol Jakov (Jak 3, 2). Kada pokajnik pođe putovima Božjim, tj. kada počne živjeti po zapovijedima Božjim, neka se trudi prvo da jezikom ne sagriješi. Takvo je pravilo postavio sebi i raskajani David. Naročito je odlučio, da šuti pred protivnicima svojim: zauzdat ću usta svoja kada grešnik stane preda me. Evo prekrasnog pravila za one koji se od grijeha liječe. Kada ga optužuju, on ne odgovara; kada ga kleveću, on šuti. Uistinu, što pomaže i govoriti razjarenom nepravedniku, koji Boga nema pred sobom? Ako mu o zlu govoriš, još više ćeš ga razdražiti, ako li o dobru, učinit ćeš ga rugačem svetinje. Pred Pilatom Krist je šutio. Zar meni ne odgovaraš? - reče mu Pilat. Što da ti odgovori, kad nemaš uši da čuješ ni razum da razumiješ? Gle, šutnja pravednika pred nepravednikom još može najbolje utjecati na nepravednika. Ostavljen da sam tumači šutnju pravednika nepravednik je može protumačiti na korist duše svoje, dok će svaki odgovor, bijeli ili crni, tumačiti na zlo i na osudu drugoga, a na opravdanje sebe. Blago onom tko se nauči jezikom vladati. O Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, Ti koji si nam pokazao primjerom, kako i kad treba govoriti, pokazao si nam primjerom, kako i kad treba šutjeti. Pomozi nam Duhom Svojim Svetim, da ne zgriješimo jezikom. Tebi slava i hvala uvijeke. Amen.

Mrzi li SPC Hrvate ili jedna reakcija na „slučaj Stepinac“

            Prošlog tjedna je na katoličkom blogu Exsultet objavljen članak, reakcija na nedavne izjave Njegove Svetosti gospodina Irineja, patrijarha šeste kanonske patrijaršije jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Članak Zašto Irineju smeta Stepinac? prenio je i popularni katolički portal bitno.net, doduše u skraćenoj i ublaženoj verziji: Zašto srpskom patrijarhu Irineju smeta Stepinac? Pošto je u tom članku iznesen niz teških riječi i optužbi na račun patrijarha, kojeg se naziva lažljivcem i klevetnikom, te cijele SPC, i pošto je isti rezultirao gomilom prostačkih, vulgarnih, grešnih, agresivnih i svetogrdnih komentara katoličkih čitatelja, red je da autorici i njenim istomišljenicima objasnimo neke stvari.

            Uglavnom, sažetak članka je sljedeći: izbio je Drugi svjetski rat, u njemu je nastao progon Srba, u tom progonu je zagrebački nadbiskup Stepinac reagirao kršćanski i zaštitnički, spašavajući Srbe, međutim, današnja SPC, usprkos povijesnim dokazima, kleveće Stepinca i laže o njemu, zaustavlja njegovu kanonizaciju, a sve zato jer mrzi Hrvate i radi na uspostavi Velike Srbije u sprezi sa Šešeljem i srpskim političarima. 

            Što se tiče famoznog „zaustavljanja kanonizacije“, termina koji se neprekidno papagajski ponavlja u medijima, ne razumijem u čemu je to SPC „zaustavila kanonizaciju“? Po samom nauku Katoličke Crkve Stepinac je već svet (ne postoji suštinska razlika između sveca i blaženika u katolicizmu – blaženik je isto svetac, samo lokalni), te je i SPC konstantno do sada ponavljala kako je ta kanonizacija isključivo u nadležnosti Katoličke Crkve, i da će primiti odluku, kakva god bila, što je i razumljivo, jer tako i tako nitko u pravoslavlju ne štuje katoličke svece. Kakvo „zaustavljanje kanonizacije“? Zar je SPC vezala ruke papi, okovala ga u lance, okupirala Vatikan? Ako netko ima problem s ovime, tada je prava adresa za njega isključivo Rim, a ne beogradska patrijaršija. 

            Pravoslavni biskupi su više puta javno isticali u intervjuima kako im je poznato da Stepinac ima izvjesne zasluge u spašavanju pojedinaca i grupa, kako komunistička presuda ne može biti temelj za razgovor o njemu, kako treba biti oprezan kada se govori o njemu, jer se radi o složenoj osobi u složenom vremenu, koja je jednom dijelu ljudi bila spasitelj. Sve te izjave pojedinih predstavnika srpskog episkopata su dostupne i na internetu, i na kraju krajeva, SPC je i pristala ući u mješovitu komisiju, saslušati katoličku stranu, i eto, rezultate te komisije čekamo, pošto ne znamo ni kako su tekle rasprave, ni što je u njima zaključeno. Međutim, mediji se i nisu baš pretrgli da te izjave pravoslavne strane prenesu, tako da se konstruirao dojam u javnosti kako pravoslavnu stranu baš briga za osjećaje i argumente katolika.

            Ako srpskoj, pravoslavnoj strani nisu nepoznati svi ovi detalji, i ukoliko priznaje složenost i ličnosti i vremena, onda se, naravno, postavlja pitanje koji je to crimen Stepinca, gledano iz srpskog kuta? Odgovor je jasan: Nezavisna Država Hrvatska – NDH. Naime, Hrvati često zaboravljaju da srpski narod ima jedno specifično iskustvo NDH, a to je iskustvo genocida. Za razliku od današnje Republike Hrvatske, koja je višestranačka demokracija, koja priznaje manjine, i koja je partner SPC u pastoralnom, kulturnom i karitativnom  djelovanju, te ima s njom i potpisane ugovore (suprotno lažima da SPC ne priznaje RH – temeljni uslov za sklapanje ugovora je valjda uzajamno priznanje stranki), NDH je bila totalitarna isključiva država, koja se nije ograničavala samo na hrvatskoj nezavisnosti, već je željela postići etnički čistu Hrvatsku. Zato je proveden genocid nad Židovima, Romima, i Srbima, ali su likvidirane i političke stranke, politički nepoćudni Hrvati, te neke vjerske zajednice poput Hrvatske Starokatoličke Crkve. Naravno, žestoko su stradali Srbi, njih nešto više od dva milijuna po procjeni SPC (brojka od 1 900 000 je iz 1931.g., i za vrijeme rata nije bila aktualna). Tu se dakle radilo da se sustavnim ubijanjem, protjerivanjem i prevođenjem na druge vjere (uglavnom katolicizam, iako je bilo i primjera prihvaćanja protestantizma i islama), kao i potpunim brisanjem višestoljetne kulturne prisutnosti Srba, pravoslavlja i SPC na teritoriju Hrvatske, Bosne i Srijema, posve iskorijeni dvomilijunski narod. Zabranjena je bila ćirilica čak i u privatnoj upotrebi (!), rušene su crkve, harana groblja, neprocjenjiva kulturna i pisana baština ovog naroda je otišla u nepovrat. 

            Tako npr., kada je komunistička vlast ušla u Zagreb, Stepinac je još godinu dana bio slobodan čovjek, javno napadao komuniste, sastančio s njima, pojavljivao se čak u VIP loži na partizanskim mimohodima, rame uz rame s Bakarićem i sovjetskim generalima, da bi mu tek nakon toga bilo priređeno suđenje – kakvo takvo, ali suđenje. Izrečenu kaznu nije ni odslužio, jer mu je tamnovanje olakšano, a kasnije i pretvoreno u kućni pritvor. Za razliku od njega, srpski episkopat je bio bez suđenja, bez saslušanja, odmah po uspostavi NDH, što ubijen, što protjeran. Ubijeni su episkopi Sava, Platon i Petar, uz mučenje i masakriranje; Platon je izvađen iznakažen iz rijeke Vrbasa, a drugoj dvojici se ni grob ne zna, vjerojatno počivaju negdje u nekoj jami na Velebitu. Kako bi katolici reagirali da je netko tako postupio s njihovim episkopatom? Ili sudbina Dositeja Zagrebačkog, koji je u starim danima pretvoren u invalida i stočnim vagonom deportiran u Srbiju. Jesu li pojedinci uopće svjesni što to znači pokušaj zatiranja jednog naroda, jedne kulture, jedne civilizacije, i to dvomiljunskog naroda?

            Taj genocid je bio jedna od osnovnih stavki na kojima se zasnivala NDH, i zato je u očima Srba, kao naroda, ta tvorevina prvenstveno genocidna, te je svatko tko je u njoj sudjelovao, sudjelovao i u genocidu. U očima Srba, svatko tko je dao svoj doprinos egzistiranju NDH, dao je svoj doprinos egzistiranju genocida nad njima. Pogotovo se to odnosi na ljude na položajima, na ljude koji su imali vodstvenu ulogu u narodu, pa tako i na Stepinca, koji je od početka do kraja bio lojalan toj tvorevini. 

            I tu se uopće ne radi o tome je li on spašavao ljude ili nije – što znači spašavanje ljudi, pojedinaca i grupa, ako se istovremeno podupire tvorevina kojoj je taj genocid upisan u temeljne postulate? Spašavao je djecu, srpsku siročad? A tko je tu djecu učinio siročadi, tko im je oduzeo roditelje, kuće, braću, crkve, vjeru, sakramente, djetinjstvo? Oduzela im je NDH, kojoj je apsolutno lojalan bio upravo on. 

            Uostalom, što to znači „spašavati djecu“? Svakom zdravom čovjeku je pomaganje ugroženim ljudima, napose slabima i malenima, obveza već po savjesti i naravnom zakonu, bio kršćanin ili ne. Dan-danas imamo tisuće ljudi raznih uvjerenja, katolika, pravoslavaca, protestanata, muslimana, ateista i agnostika, koji volontiraju u ratnim zonama, u područjima gladi, nepogoda i epidemija, spašavajući djecu, i pritom često riskirajući više nego Stepinac tada. Tako da ja osobno ne vidim po kojoj osnovi bi pravoslavni trebali biti njemu zahvalni što je u nekoliko navrata spasio, kažu, skoro 30 000 ljudi, i na temelju toga zaboraviti njegovu potporu NDH koja je, ponavljam, pokušala izbrisati taj narod i tu Crkvu s lica zemlje, kao da nikada nisu ni postojali.

            Okolnosti i motivi tog spašavanja su predmet različitih interpretacija. Dok katolici tvrde da je spašavao, mnoge srpske organizacije i povjesničari osporavaju to, tvrdeći da su unesrećenoj djeci mijenjani i vjera i narodnost, te je na taj način faktički dan legitimitet i završni pečat genocidu. Srbi svoju interpretaciju temelje na vlastitom iskustvu, na onome što su na svojoj koži proživjeli – zašto Hrvati misle da se hrvatska interpretacija mora silom nametnuti Srbima kontra njihovog iskustva?

            Stepinac se pojavio i na otvaranju lažne „HPC“, koja je bila negacija i Srba i pravoslavlja, i tom prilikom se prenosi njegova izjava „a dok sam ja to predlagao (osnivanje HPC) nije valjalo“, što je izravno miješanje u život Pravoslavne Crkve.

           Nakon svega toga se, bez imalo skrupula, Stepinca nazove, ni manje ni više, nego „zaštitnikom srpskog naroda“ (i bez volje tog naroda; valjda bi se i Srbe trebalo nešto pitati prije nego im se dodjeljuju „zaštitnici“), i nakon toga slijedi iščuđavanje zašto srpska strana daje katkad žestoke izjave. Razumijete li sada zašto?

            Naravno, i u Katoličkoj Crkvi postoje inteligentni ljudi koji shvaćaju da ovakva, autentična NDH i svetac univerzalne Crkve, ne idu u jednoj rečenici, zato nije ni čudo, da paralelno sa širenjem njegovog kulta ide i žestoki revizionizam, koji se zapravo svodi na to da genocida u NDH nije ni bilo.

            Krajnja računica: Stepinac svetošću opran od svake ljage, jer je spašavao pojedince i grupe ljudi, a to što je podupirao NDH izgladit će se tako što će se ovu rehabilitirati i amnestirati od svakog zla, Srbi nisu uopće stradavali, ako i jesu, radilo se pojedinačnim incidentima, i – pojeo vuk magare. Shvaćate li koje je to sipanje soli na ranu obiteljima koje u svojoj obiteljskoj memoriji nose traume iz tog razdoblja? 

            Tako da pravoslavni duhovnici imaju i pravo i obvezu da budu uz svoj narod, i da ga, ne samo štite sada, već i da njeguju sjećanje na njegovu prošlost. U tome je stvar, a ne da netko mrzi Hrvate i želi Veliku Srbiju. To je vrlo klevetnički napad na srpskog patrijarha. 

            Čovjek se u životu mora uživjeti u kožu drugoga, da bi razumio kako je drugome, što ga muči, a ne samo tjerati svoju verziju priče. Treba dozvoliti i drugome da kaže što ima, i da iznese svoje povijesno iskustvo. A ovakvi tekstovi sigurno ne doprinose uzajamnom razumijevanju.

Što se događa s dušom nakon smrti?

Sljedeći tjedan je u našoj zemlji posvećen pokojnima. Naime, Katolička Crkva obilježava Sve svete i Dušni dan, dane kada se ljudi spominju svojih pokojnih i posjećuju groblja. Taj običaj je u Hrvatskoj davno prerastao granice katoličke vjere i Crkve, i postao dio svjetovne kulture. Zato ćemo se, u toj atmosferi, kada si mnogi ljudi postavljaju pitanja o životu nakon smrti, podsjetiti što pravoslavlje uči o tome, kroz par linkova na naše stare tekstove:

PRAVOSLAVLJE I ZAGROBNI ŽIVOT

ZAGROBNI ŽIVOT I ČISTILIŠTE - PRAVOSLAVNI POGLED

PUT DUŠE NAKON SMRTI

O ZAGROBNOM ŽIVOTU - PRVI DANI DUŠE "NA ONOJ STRANI"

IMA LI SPASA U ZAGROBNIM MUKAMA?

PRIPREMA ZA SMRT

PRAVOSLAVNI SPROVOD

SPROVOD NEKRŠTENE DJECE - DA ILI NE?

AKATIST ZA POKOJ DUŠA UMRLIH 

MITROPOLIT PORFIRIJE GOSTOVAO NA HRT 1

U emisiji 1 na 1 Romana Bolkovića gostovao je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije. Razgovor s mitropolitom Porfirijem započeo je pitanjem o odnosima Hrvata i Srba danas, a nastavio se pitanjima o dijalogu, opraštanju i pomirenju, strahu Srba od iskazivanja identiteta, razlikama katoličanstva i pravoslavlja, o civilizaciji Zapada i civilizaciji pravoslavlja, o tome jesu li pravoslavni za socijalizma odgajani kao ateisti i agnostici, o tome što je temeljni posao mitropolita, njegovo poslanje, o razgovorima s biskupom Košićem, kao i o kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca te riječima patrijarha Irineja, o kontroverzama oko kanonizacije, što za mitropolita znači papa Franjo i njegov pontifikat, o tome kome smeta mitropolit Porfirije, te o ulozi Crkve u društvu.

Sv. Petka - zaštitnica zagrebačkog samostana

Danas slavimo veliku pravoslavnu sveticu - sv. Paraskevu ili Petku, jednu od najpopularnijih svetica pravoslavnog naroda Božjeg. Njoj je u Zagrebu posvećen jedini pravoslavni samostan (manastir) u povijesti grada, onaj na Svetom Duhu, pa stoga donosimo njegovu kratku povijest (preuzeto sa stranice Mitropolije): 

Samostan sv. Petke u Zagrebu

Srpski pravoslavni samostan sv. Petke u Zagrebu, osnovao je metropolit Dositej[1] 1936. godine u kući koju je darovao dobročinitelj Đuro Avirović. Kao dugogodišnji odbornik i crkveni tutor, on je 1888. godine oporučio svoj posjed od 7. jutara (737,7 hvati) SPCO[2]zagrebačkoj.

Pošto su posjed po oporuci imale na doživotno uživanje njegove dvije rođakinje, današnji samostanski posjed je prešao pod crkvenu upravu 1905. godine. 

Od osnivanja samostana, pa sve do početka Drugog svjetskog rata, setrinstvo samostana sačinjavale su: Tasija (Prokopjuh), igumanija i profesorica filozofije, zatim Sava (Nikolajevna-Vojnovič) kao shimna[3] monahinja, zatim monahinje Leonida (Ivanova), Evdokija (Makijevna), Savatija, i Mileva (Živković) kao iskušenica[4].

Nakon proglašenja NDH, sestre koje su bile Ruskinje, ostale su u samostanu, a Srpkinja Savatija morala je pobjeći u Srbiju. Pokoljem Srba na Kozari, tisuće srpske djece koja nisu poubijana, stradala su u mnogim dječjim logorima smrti, od kojih je najpoznatiji logor Jastrebarsko. Iz jednog od takvih logora u samostan je dovedeno sedam srpskih djevojčica, koje su zahvaljujući sestrinstvu samostana preživjele rat (Darinka Borovac, Đurđica Krnjak, Jovanka Krnjak, Zora Narančić, Vidosava Sekulić, Ankica Stanković i Jovanka Tadić).

Kraj rata za malobrojno sestrinstvo bio je početak novog stradanja. Polovinom svibnja 1945. u samostan dolazi grupa naoružanih partizana, predvođena Srbinom Bogoljubom Rapajićem. «Osloboditelji» su prvo polupali ikonu sv. Petke i kandilo koje je gorjelo iznad ulaznih samostanskih vrata. Polupana je i mramorna ploča s nazivom samostana.

Iste noći monahinje su nasilno odvedene iz samostana uz jaku oružanu pratnju. Rusa Jakova (ruski izbjeglica iz vremena Oktobarske revolucije), samostanskog radnika s ekonomije, poslije nekoliko dana vratili su u samostan. Kako je ubrzo samostan opljačkan, iz njega su protjerali i Jakova. Tih dana nestaje sva samostanska arhiva. Ubrzo se u zgradu samostana smjestila Narodna milicija, a cijeli samostanski kompleks služio je kao streljana (milicijski poligon).

Sredinom 1955. g. samostan je vraćen u posjed Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi. Godine 1958. stupa na snagu zakon o nacionalizaciji.

U proljeće 1962. g. metropolit Damaskin, pokreće postupak za izuzimanje od nacionalizacije samostanske zgrade i imanja. Vlasti osporavaju da je to ikada i bio samostan. Kako je arhiva «nestala», slijedi dugotrajni proces kako bi Crkva vratila svoj samostan.

1968. g. počinje obnova samostanske zgrade i kapele. Članovi crkvenog odbora koji su rukovodili obnovom samostana bili su:metropolit zagrebački Damaskin, paroh[5] zagrebački Jovan Nikolić, odvjetnik Đorđe Ilijić, odvjetnik Vladimir Ivković, dr. Anđelko Vujatović i gospodin Gojko Bundalo. Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi u Zagrebu gotovo sva imovina je bila oduzeta, i nije bilo sredstava ni za najosnovniju obnovu samostana.

U to je vrijeme još uvijek u Zagrebu bio priličan broj pobožnih Ruskinja, koje su prodavale svoj stari naslijeđeni nakit, i darivale ga sv. Petki. Od tih priloga urađen je metalni ikonostas, te oltarne ikone, ikone u svetištu i na dverima. 1971. g. uređena je samostanska porta. Pobožni zagrebački Srbi, uređujući samostansku portu, ispod svakog posađenog stabla, stavljali su grude zemlje donijete shodočašća iz mnogih srpskih samostana: Mileševe, Studenice, Gračanice, Pećke patrijaršije, Dečana, Deviča, Ostroga, Morače, Savine, Krke, Krupe, Ozrena, Dragovića... Sedamdesetih godina samostan je imao dvije monahinje: sestre Varvaru i Kseniju. Bolest sestara, te nedostatak monaškog podmlatka, učinio je da samostan ostane bez sestrinstva.

Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit zagrebačko-ljubljanski g. g. Jovan[6], nakon izbora za vikarnog episkopa lepavinskog, nekoliko je godina stolovao u samostanu sv. Petke, koji je i za monaške prilike, bio više nego skroman.

Od 2000. godine, denacionalizacijom poslovnih prostora SPCO zagrebačke, stvoreni su materijalni uvjeti za obnovu samostanskog kompleksa.

Materijalna obnova samostana sv. Petke u Zagrebu je gotovo završena, i vjerujemo da će molitvama bogolike[7] majke naše Paraskeve[8], uskoro otpočeti i duhovna obnova ove značajne svetinje.[9]

---

[1]Prvi pravoslavni mitropolit zagrebački, danas kanonizirani svetac.

[2]Srpska pravoslavna crkvena općina.

[3]Najstroži oblik monaštva.

[4]Pripravnica.

[5]Pravoslavni župnik.

[6]Mitropolit zagrebačko-ljubljanski, 1936.-2014.

[7]Staroslavenski: prepodobni. Naziv za svete monahe i monahinje.

[8]Drugo ime za sv. Petku.

[9]Danas je samostanski kompleks oživio kao crkvena gimnazija i duhovni centar Mitropolije.