Sv. Gabrijel Gruzijski-Ilija našeg doba

U četvrtak, 20.12.2012., Gruzijska Pravoslavna Crkva je kanonizirala arhimandrita (opata) Gabrijela (Urgebadzea), čuvenog podvižnika (asketu) i ispovjednika (čovjek koji je mučen za vjeru, ali nije direktno ubijen) 20.stoljeća. Za dan njegovog spomena određen je 2.studeni, dan kada se 1995. svetitelj (svetac) upokojio. Starac Gabrijel ostao je posebno zapamćen po jednom događaju koji se sredinom prošlog stoljeća odigrao u glavnom gradu Gruzije. 

Dogodilo se to 1953., neposredno po Staljinovoj smrti. Gabrijel je tada bio mladi jeromonah (monah-svećenik).  Na glavnom trgu u Tbilisiju održavao se skup na kojemu su govorili predstavnici vlasti. Iznad njih, na zidu zgrade, visjeli su, kao i obično, ogromni plakati sa portretima partijskih vođa, veličine dva kata.

U trenutku kada je skup dostigao svoj vrhunac, kada je čitav trg bio prepun ljudi, a predstavnik gradske vlasti držao komemorativni govor, ogromni Staljinov portret je buknuo i za tili čas nestao u plamenu. Monah Gabrijel je prethodno nekako uspio ući u vladinu zgradu, otvorio prozor, polio kerozinom poleđinu tih ogromnih plakata i zapalio ih. Odmah zatim, i Lenjinov portret je također nestao u plamenu. Ljudi na trgu su bili užasnuti; zavladao je opći muk, svi su protrnuli od straha. Dok su plakati sa likovima komunističkih vođa gorjeli, sa prozora na drugome katu otac Gabrijel je, vičući, održao ovu riječ: 

„Gospodin je rekao, ne činite sebi idola, niti kakva lika…Nemojte imati drugih bogova! Ljudi, urazumite se! Narod ove zemlje je uvijek bio kršćanski narod. Zašto se onda klanjate idolima? Isus Krist je umro i treći dan uskrsnuo od mrtvih…a vaši mrtvi idoli nikoga neće od mrtvih uskrisiti. Oni su, čak, i za života bili mrtvi…“

Bilo je jasno da mu se nije smjelo dozvoliti da izrekne više ni jednu jedinu riječ. Vrata vladine zgrade su bila iznutra zaključana. Monah Gabrijel se prethodno uspio sakriti u potkrovlju zgrade, gdje je čekao da skup počne. Brzo su ga skinuli sa prozora: dovezli su vatrogasno vozilo, popeli se preko protupožarnih ljestvi i zgrabili ga.

Kada su ga spustili na zemlju, rulja je-porušivši sve barikade-jurnula na njega. Šutirali su ga, udarali kundacima, tukli vatrogasnim crijevima, urlajući: „dokrajčimo vašku!“. Svatko iz te pomahnitale mase je htio da osobno pogazi tog „neprijatelja naroda“ i na taj način izrazi svoju lojalnost komunističkom režimu. Vatrogasci su Gabrijela polumrtvog odnijeli sa trga. 

Glavni razlog što nije bio strijeljan na licu mjesta jest taj što su mislili da je mrtav. Lice mu je bilo obliveno krvlju i izranjeno do neprepoznatljivosti. Lubanja mu je napukla i imao je sedamnaest prijeloma kosti. Ležao je bez svijesti skoro mjesec dana, lebdeći između života i smrti, ali nije umro. Poslije nekoliko godina robije pušten je iz zatvora i otišao do svoje majke gdje je živio potom nekoliko sljedećih godina. Javno su ga proglasili luđakom. Nitko mu nije htio dati posao, niti ga pustiti u svoj dom da bi zaradio barem nešto novca za život. Svi su ga znali i svi su ga se bojali. Ni on ni njegova majka nisu se smjeli danju pojaviti na ulici, jer su znali da bi njihovi sugrađani pustili pse na njih. Godinama su ga viđali kako sjedi na stepenicama crkve i prosi. 

Gabrijel je mnoge godine proživio na ovaj način, odbačen, napušten i omrznut od svih, ali u sve to vrijeme nikada nije posustajao u svojoj vjeri. Povlačio se u rupu, koju je sam iskopao u jednoj stijeni, i tu se često molio u suzama. Kada se završilo vrijeme progona kršćana i kada se u srcima ljudi počela rađati čežnja za duhovnim odgovorom na pita je ovog krvavog svijeta, mnogi su počeli dolaziti jeromonahu Gabrijelu po duhovni savjet. On je postao Starac (=duhovni vođa) i duhovnik mnogim ljudima, uključujući tu i monahinje jednog ženskog samostana u Gruziji. I upravo su stradanja kroz koja je prošao i koja je pretrpio s ljubavlju, bila ono što mu je otvorilo vrata Carstva Božjega. Kroz stradanja koja je pretrpio radi istine Božje, Istiniti Bog je došao svome sluzi Gabrijelu i otvorio mu vrata duhovnoga svijeta. 

Po svjedočenju tisuća hodočasnika, ulje iz kandila (svjetiljke-uljanice) koje neprekidno gori na Starčevu grobu je čudotvorno. Gruzijskoj Crkvi već godinama pristižu pisma iz svih krajeva Gruzije, u kojima se izvještava o iscjeljujućem djelovanju ovog ulja na ljude, koji su bolovali od raka, hidrocefalije, cerebralne paralize i sličnih bolesti.

Izvor: http://www.srb-akcija.org/blog/4838/starac-gavrilo-ispovednik-gruzijski/

Stupnjevi monaštva

Istočno monaštvo može biti veoma složeno, i, kao što je spomenuto u komentarima, postoji raznovrsnost praksi koje se mogu naći u slavenskim, grčkom i ostalim monaštvima. Ovdje se nalazi dobar i poduži opis monaških stupnjeva, preuzet iz izdanja bogoslovije sv. Tihona (Pennsylvania, SAD):

Kada netko tko želi živjeti monaškim životom dođe u manastir/samostan, tada prolazi kroz tri koraka ili stupnja: 1.) iskušenik (početnik, među koje se ubraja i rasofor-rizonosac), 2.) monah male shime (križonoša ili stavrofor), 3.) monah velike shime (na ruskom jeziku: shimnik). Iskušenik koji ulazi u manastir/samostan želi to učiniti u namjeri da časno pristupi u tzv. anđeosko stanje, zato što se monasi odriču svih svjetovnih stvari, ne žene se, ne stječu i ne posjeduju imovinu, te žive kao i anđeli na nebu, slaveći Boga danonoćno i vršeći Njegovu volju u svemu što čine. 

Prva stvar koju radi svatko tko želi izvršiti neki težak zadatak jest priprema. Npr., ako je netko sportaš, on će se pripremati fizički i psihički kako bi što bolje obavio svoj sportski zadatak. Ako netko želi postati liječnik ili odvjetnik ili poslovni čovjek ili bilo što drugo, on će se prvo adekvatno pripremiti u pogledu obrazovanja, zatim će ispeći svoj zanat pod vodstvom nekoga sa iskustvom, i tako dalje. Vojnik prvo provodi vrijeme u pripremnom kampu, gdje ga fizički i mentalno obučavaju da postane dobar vojnik. Tako, na isti način, onaj tko želi postati monah mora se prvo pripremiti za taj zadatak, gdje ulazi kao iskušenik (početnik).

U razdoblju od najmanje tri godine iskušenik se mora pripremiti pod vodstvom nekoga tko je iskusan u monaškom životu i rukovođenju dušom, uranjanjem sebe u život manastira/samostana, boreći se da izvrši poslušnosti koje su mu dane i pripremajući se za monaški život psihički (kroz rad, poslušnosti, post, bdijenja), i duhovno (kroz svoje molitveno pravilo i poslušnost svome starcu). Ovaj trogodišnji pripremni period postoji još od najranijih vremena, jer je sv. Pahomije, osnivač ovog zajedničkog života (opštežića) kao što znamo, bio rukovođen anđelom: „da se nikome ne dozvole viši podvizi dok ne prođu barem tri godine…neka nitko ne pristupi ovom području dok ne izvrši neki teži podvig“. 

Tradicionalno, iskušenik nakon što je proveo kratko vrijeme u svjetovnoj odjeći, oblači se u skladu sa monaškim pravilima, tj. u podrasnik (stihar ili donja mantija) i skufiju (monaška kapa). Podrasnik je jednostavna haljina sa uskim rukavima koja dopire do gležnjeva, a skufija je kruta kapa kružnog oblika koja je zajednička svom pravoslavnome svećenstvu i monaštvu. Ova odjeća je uvijek crne boje (kao i ostala monaška odjeća), što označava pokajanje i mrtvilo za vanjski svijet. 

Rasofor

Nakon što je proveo određeno vrijeme kao iskušenik, može prijeći na sljedeći korak, a to je rasoforni monah, koji se, moramo dodati, i dalje smatra početnikom, ali u posebnom smislu. On ne polaže monaški zavjet, kako to čine monasi velike i male shime, ali se i dalje smatra, iako nesavršenim, istinskim monahom. Ne može se ženiti, ne može napuštati manastir bez odobrenja, a ako bi napustio manastir bez odobrenja i oženio se, potpao bi pod ekskomunikaciju. Pa ipak, on je i dalje početnik.

Uvođenje u čin rase se obično obavlja nakon jednoga od kanonskih časova. Stojeći pred igumanom (=poglavarom samostana), kandidat se postriže (rezanje kose u obliku križa) u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, ukazujući da on od sebe odbacuje sve isprazne riječi i djela, kao i da na sebe preuzima jaram Gospodnji. Iguman ga onda oblači u rasu ili gornju mantiju (vanjska mantija sa širokim rukavima) i stavlja kamilavku (kapa sa ravnim vrhom).

U drevna vremena se ova odjeća nosila u dane žalosti i ona označava da početnik mora žaliti zbog svojih grijeha. Kamilavka (kapa koja štiti od topline) označava da početnik mora ukrotiti toplinu svojih strasti. Stoga se početnik i zove rasofor, odnosno „onaj koji nosi mantiju“, ali kao što je već navedeno, on nije dao monaški zavjet. ( u naše vrijeme rasoforni monah može nositi kamilavku sa velom (panakamilavka), kao što je nose monasi velike i male shime.)

Onaj koji je udostojen stupnja rasofora nije obavezan dalje napredovati u monaškim stupnjevima, i mnogi to i ne čine po vlastitom izboru, mada ni početnici nisu obavezni da napreduju u rasofor, koji predstavlja preduvjet za sljedeći korak u monaštvu, a to je mala shima.

Stupanj male shime

U monaštvu su prvobitno postojala samo dva stupnja: iskušenik i monah anđeoskog lika (ili velike shime). Tako možemo reći da je za svakog monaha najpoželjniji podvig duše podvig dostizanja savršenstva primanjem velike shime. Još od davnine monasi su govorili o velikoj shimi kao o vrhuncu monaštva, gdje monah voli Boga savršenom ljubavi u skladu sa Evanđeljem, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svim umom svojim (Mt 22, 37). U određeno vrijeme pojavila se mala shima kao pripremni korak za veliku shimu. Općežiće-zajednički život (monaha male shime) postaje poznat kao zaruka, i izolacija odnosno osama (život monaha velike shime) u okviru manastira/samostana kao stvarni brak.

Postrig

Osnovna karakteristika čina male shime jest postrig i polaganje monaškog zavjeta. Monaški postrig (ili monašenje) može se promatrati kao svetotajinski (sakramentalni) brak duše sa nebeskim Zaručnikom, ali se također može promatrati kao drugo krštenje, pošto je sama ceremonija slična ceremoniji samog krštenja. Kandidat za monaški postrig dolazi kao pokajnik, kao i na krštenju (u originalnome grčkom tekstu obreda kandidat se označava kao katekumen ili oglašeni, i on ispunjava, na određeni način, katekumenat koji prethodi monaškom postrigu, za vrijeme svog trogodišnjeg iskušeničkog perioda. 

Kandidat stoji razodjeven u predvorju crkve kao za krštenje uranjanjem, označavajući da se stari čovjek odstranjuje , a novi rađa. Zavjeti se daju kao pri krštenju, slično zavjetima o odricanju, vjeri i poslušnosti do kraja života koji se daju pri krštenju, a daju se kao odgovor na određena pitanja, baš kao i prilikom krštenja. Dodjeljuje mu se novo ime, isto kao i na krštenju, a kosa se striže, baš kao na krštenju. Novom monahu se daje križ, kao što se stavlja križ oko vrata novokrštenome, i u ruke mu se daje da drži upaljenu svijeću, baš kao novokrštenome.

Dakle, očigledna sličnost monaškog postriga sa činom krštenja nije slučajna. Zaista, u uputstvu danom monaškom katekumenu u činu velike shime (paralelno sa činom male shime) izgovaraju se sljedeće riječi: „drugo krštenje primaš…i bit ćeš očišćen od svojih grijeha.“

Također u monaškom postrigu možemo vidjeti sakramentalni čin povratka bludnog sina kući svoga oca, gdje, u početku, on stoji udaljen od kuće svoga oca (u predvorju ulaza u svetište) kao pokajnik, pošto je napustio svijet nakon ispijanja čaše obmanjujućih naslada. Vidjevši ga izdaleka (kao što je otac spazio svoga bludnog sina) monasi dolaze da ga pozdrave i doprate do vrata oltara, gdje ga čeka njegov otac (iguman/poglavar samostana).

Pri činu male shime, kako je unaprijed navedeno, kandidat stoji razodjeven i bosonog u predvorju, noseći samo jednu vrstu košulje, čekajući, kao pokajnik, da bude sproveden u kuću svoga oca. Prilikom sprovođenja igumanu, početnik usput čini tri metanije (poklon sa znakom križa) i zatim se zaustavlja ispred carskih dveri (središnja vrata oltarne pregrade-ikonostasa), gdje ga čeka iguman. Pred njim stoji stalak na kojemu su položeni križ i Evanđelje.

Iguman ga zatim pita što on ovdje traži svojim dolaskom. Daje se odgovor: „tražim život isposnički.“ Iguman ga zatim nastavlja ispitivati teži li on anđeoskom liku, predaje li sebe Gospodinu svojom  vlastitom voljom, namjerava li ostati u samostanu i voditi umrtvljen život do posljednjeg daha, namjerava li se držati djevičanstva, umne čistoće i pobožnosti, hoće li ostati poslušan ocu predstojniku i bratstvu sve do svoje smrti, te dali će dobrovoljno izdržati sva ograničenja i teškoće monaškog života. Kada on na sva pitanja odgovori sa: „da, časni oče, uz Božju pomoć“, onda ga iguman opominje o prirodi monaškog života, nakon čega se početnik obvezuje da će se držati svojih zavjeta koji su uključeni  u Čin monaške vjeroispovijesti sv. Bazilija Velikog.

Zatim, u cilju provjere njegove spremnosti, iguman mu tri puta daje škare kojima se treba izvršiti njegov postrig, svaki put tražeći da uzme škare i da ih vrati. Početnik svaki put uzima škare i vraća ih igumanu, ljubeći njegovu ruku. Onda iguman postriže kosu početnika u obliku križa, govoreći: „naš brat se postriže sječenjem kose sa njegove glave u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, i čineći to mijenja ime početnika u drugo, u znak potpunog odricanja od svijeta i savršenog samoposvećenja Bogu. Naravno, prvi čin poslušnosti monaha jest prihvaćanje novododijeljenog mu imena.

Monaška odjeća

Nakon završetka postriga, novi monah se oblači u skladu sa monaškim stupnjem. Daje mu se da nosi tkaninu u obliku kvadrata koja se zove paraman (dodatak mantiji) na kojoj je prikazan Kristov križ sa kopljem, trskom i spužvom, i sa natpisom, „na tijelu svome nosim rane Gospodnje“. Ovo je pričvršćeno oko ramena i struka sa vezicama koje su zašivene u uglovima, i služe podsjećanju monaha da je na sebe preuzeo Kristov jaram i da mora kontrolirati svoje strasti i želje. U isto vrijeme oko vrata mu visi križ (često je vezan za isti konopac kojim je povezan paraman), označavajući da je on Kristov sljedbenik.

Onda se monahu daje podrasnik, isti onaj koji nose iskušenici. Kožni remen, napravljen od kože mrtve životinje, označava mrtvilo svijeta, pričvršćen mu je oko bokova. Ovo opasivanje oko bokova također predstavlja tjelesnu obamrlost i spremnost da se služi Kristu i Njegovu povratku (Lk 12, 35-37).

Zatim se monahu daje mantija (ogrtač), dugačka haljina bez rukava također zvana ogrtačem neraspadljivosti i čistoće, gdje odsustvo rukava znači zabranu svjetovnih težnji. Na glavu mu se stavlja kamilavka sa velom (na ruskom jeziku zvana klobuk) ili kapa spasenja. Veo znači da monah mora prekriti sebe od iskušenja, i zaštititi svoje oči i uši od svih taština. Krila vela datiraju još iz vremena sv. Metodija (846.) patrijarha carigradskog, koji je ranjen u lice za vrijeme cara Teofila ikonoklasta. Kako bi prekrio svoje rane svetitelj je nosio krila sa svojim velom pričvrstivši ih na donji dio lica. Tako se krila vela koriste od tada u znak sjećanja na patnje ovog svetitelja. Naposljetku monahu se daju sandale da nosi na nogama.

Nakon odjeće, monah dobiva molitvenu brojanicu (čotki na ruskom jeziku) sa mnogo čvorova za brojanje molitvi i metanija/poklona. Ova brojanica je monaški duhovni mač koji mu pomaže da pobijedi odsutnost uma dok je u molitvi, i da otjera zle misli iz svoje duše. Onda mu se u ruke daje križ kao štit vjere, kojim će ugasiti plamene strijele nečastivog. Na kraju, daje mu se upaljena svijeća, koja znači da on mora težiti da bude svjetlost svijeta čistoćom svoga života, dobrim djelima i dobrim ponašanjem.

Na kraju svega, đakon izgovara veliku ekteniju (litanijska prozbena molitva) sa dodatkom posebnih molbi u ime novoga monaha. Himan,“ koji se u Krista krstiste, Kristom se zaodjenuste“, pjeva se kao pri krštenju, a zatim se čita poslanica i evanđelje podsjećajući novog monaha da on mora voditi rat protiv neprijatelja spasenja, i kako ljubav prema Bogu mora biti veća od ljubavi prema roditeljima, itd. na kraju ceremonije, monah razmjenjuje poljubac mira sa braćom samostana. 

Čin velike shime

Kao što je ranije navedeno, krajnji cilj monaha jest čin velike shime (ili anđeoski lik). Onaj koji teži dostići ovo stanje obično se bori dugi niz godina u monaškome životu, i često se ne dodjeljuje do samog kraja života monaha. Oni koji dostignu to stanje obično provode ostatak svog života u potpunoj izolaciji i tihovanju (svetoj šutnji) u okviru samostana ili u posebno pripremljenom skitu ili isposnici , gdje svjetovnjak ne može ući čak ni da se pomoli.

Međutim, treba napomenuti da svi oci i podvižnici Crkve ne dijele monaštvo na malu i veliku shimu. Na primjer, sv. Teodor Studit (826.) nije se slagao sa ovom praksom, s obzirom na to da je smatrao da, kako postoji samo jedan čin krštenja, tako treba postojati i samo jedan oblik monaštva. Praksa je međutim, postala široko rasprostranjena, mada se u svetogorskim grčkim manastirima, npr., praksa sv. Teodora generalno poštuje.

Čin velike shime se razlikuje od male shime u sljedećim detaljima: 1.) monaška odjeća se postavlja na Časnu Trpezu (oltar) noć prije, označavajući da je monah prima od samoga Gospodina 2.) ime monaha se ponovno mijenja 3.) umjesto paramana, monah velike shime dobiva haljinu koja se zove analav, dok monah svakodnevno nosi križ u oponašanju Krista. To se nosi oko vrata i doseže do gležnja. Na njemu je prikazan Kristov križ, zajedno sa kopljem, trskom i spužvom, kao i lubanjom i prekriženim kostima. Kao i paraman, i analav je načinjen od kože mrtve životinje sa istim razlogom. 4.) umjesto kamilavke sa velom monahu velike shime se daje kapuljača na kojoj je prikazano pet križeva, i to jedan na čelu, jedan na leđima između ramena, jedan niže na leđima, te po jedan na svakom krilu vela.

Monahinje

Na kraju, moramo napomenuti da pravoslavno monaštvo obuhvaća kako muškarce, tako i žene. Opća pravila za organiziranje monaškog života, monaške činove, postrig, navike, itd., su isti za sve monahe, a ciljevi i težnje vezane za monaški život su također isti i za muškarce i za žene. Uobičajeno, žene monahinje žive u ženskim samostanima, i kao što se monasima obraćamo sa brate ili oče, tako se monahinjama obraćamo sa sestro ili majko. Predstojnica samostana je igumanija. Pa ipak, iako su izolirani u odvojenim samostanima, izolirani od drugog spola, monasi i monahinje su slični i ujedinjeni u zajedničkoj potrazi za anđeoskim stanjem.

preuzeto sa:  http://www.manastir-lepavina.org/vijest.php?id=5467

Pravoslavno monaštvo

Ima evo već više od pola godine kako pišem ovaj blog, čiji je cilj predstaviti pravoslavlje Hrvatima, ljudima odgojenima u hrvatskoj kulturi i rimokatoličkoj tradiciji, na njihovom, hrvatskom jeziku, i njima razumljivom vjerskom terminologijom. U to vrijeme nisam se dotakao jednog veoma važnog elementa pravoslavlja, a to je monaštvo. Tko su, dakle, monasi? Što su to manastiri? Što je to monaštvo?

Prvo moramo naglasiti da u Katoličkoj Crkvi imamo danas razvijeni pandan pravoslavnome monaštvu, a to je redovništvo. Njega čine redovnici i redovnice, pripadnici raznih redova (franjevci/franciskanci/fratri, dominikanci, itd.). Redovnici polažu pred Bogom i Crkvom tri redovnička zavjeta (siromaštvo, čistoća, poslušnost) u skladu sa propisima svoga reda. Na taj način sami sebe posvećuju Bogu i služenju Crkvi. Zbog toga neki redovnike nazivaju katoličkim monasima, odnosno monahe pravoslavnim redovnicima. Međutim, to je pogrešna terminologija; redovnici i monasi se bitno razlikuju.

Sama Katolička Crkva jasno razlikuje redovnike od monaha. Monasi i dan danas postoje u Katoličkoj Crkvi, i jasno se razlikuju od redovnika. Monaštvo je, naime, izvorni način asketskoga života, i u samoj Zapadnoj Crkvi, monasi su bili prevladavajući oblik asketskoga života sve do pojave redova u drugome mileniju kršćanstva. Zapadni monasi su uglavnom slijedili monaško Pravilo sv. Benedikta, pa se zato nazivaju benediktincima. Ostale kategorije (cisterciti, pavlini, itd.) su ustvari varijacije benediktinaca. I u kasnija vremena su se pojavljivali „redovi“ sa monaškim, isposničkim načinom života-karmelićanke, kartuzijanci, itd. Redovnici su se, međutim, razvili u rimokatolicizmu jako kasno. Sva sila današnjih redovničkih zajednica (franjevci, dominikanci, isusovci/jezuiti, milosrdnice, križarice, itd.) zadržavaju polumonaški način života, odnosno, polažu monaške zavjete, oblače odijelo (različito od reda do reda), ulaze u zajedništvo (opštežiće, rekli bi Srbi), imaju zajedničke molitve, ali oni u bitno usmjereni prema van, tj., prema služenju Crkvi: vjeroučitelji su, zatim medicinske sestre, odgojiteljice, i sl., a u muškim redovima se u pravilu masovno rede (rukopolažu) za svećenike. Svaki rimokatolički red ima svoje posebno odijelo, karizmu (poslanje, zadatak, npr., dominikanci su red propovjednika), pravila i ustrojstvo. Redovnici u jednoj kući čine samostan, više samostana na jednom teritoriju čini provinciju, a sve provincije su udružene u red, na čelu sa generalom reda.  Ovo su prihvatili i grkokatolici-unijati, pa su formirali redove sa sasvim zapadnjačkim, redovničkim načinom života: bazilijanci, euharistinke..

Iako je sličnih polumonaško-pastoralnih zajednica bilo i ima ih i u pravoslavlju, pravoslavlje je bilo i ostalo dominantno monaški usmjereno, baš kao što je to bilo i u svoj Crkvi u prvom mileniju kršćanstva. Pravoslavlje poznaje samo monahe i monahinje, oni nisu organizirani po redovima, već je svaki samostan/manastir cjelina za sebe, odijelo i način života im je svima vrlo sličan, te nisu prvenstveno usmjereni prema van, tj., prema crkvenom služenju, već prema unutra, prema vlastitom spasenju, izraženom kroz svjedočenje molitvom, postom i askezom. Ovo ne znači, kako neki na Zapadu misle, kako je pravoslavno monaštvo bez dodira sa svijetom; naprotiv, mnogi manastiri/samostani su oduvijek bili i obrazovni centri, i dobrotvorno-karitativni centri, i mjesta pastirstva nad vjernicima, rasadnici duhovnosti i konkretne ljubavi prema ljudima. Sjetim o se samo Svete Gore-Atosa u Grčkoj, najpoznatijeg monaškog centra, koji financira pučke kuhinje u višemilijunskoj Ateni, i na kojemu su postojale kolonije gubavaca sve do najnovijeg vremena. U najtežim vremenima za pravoslavlje, monasi su sačuvali proročku i mučeničku dimenziju vjere; pokazali se kao pouzdani stub protiv krivovjerja, kada je i sama hijerarhija znala zakazati; od srednjovjekovlja praktički samo monasi postaju episkopi/biskupi; u teškom turskom periodu, manastiri/samostani su bili centri pravoslavlja. Monašenje, čin kojim netko postaje monah, se razlikuje od čina polaganja zavjeta u rimokatoličkoj Crkvi. On je sličan krštenju, i ne svodi se samo na svečana obećanja, već označava novu egzistenciju monaha.

Pravoslavni monah, dakle, osjetivši brigu za svoje spasenje, odlučuje napustiti svijet, te nakon perioda priprave ulazi u manastir. On vrijeme provodi u molitvi i radu, pod rukovodstvom duhovnika („starca“), čisteći svoje srce i dušu od strasti, nastojeći ne samo odstraniti grijeh iz svoga života, već u potpunosti ovladati sobom, zauzdati svoje strasti i životne porive, odnosno postići stanje apatheia-bestrašće, kada čovjek u potpunosti vlada samim sobom. Umno-srčanom molitvom on čisti svoje srce i um, i svim svojim životom nastoji pobijediti glavnog neprijatelja-gordost, oholost, samoljublje. On teži prema bios angelikos, anđeoskom životu. Zato se monahe naziva i anđelima u tijelu.

Najpoznatiji manastiri su oni na Svetoj Gori-Atosu, u Grčkoj, a kod nas, u Hrvatskoj, su značajni Lepavina (poznato svetište i hodočasničko mjesto), Orahovica, Krka i Gomirje.

Nešto o monaškoj terminologiji, kako je ustaljena u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi:

Monah-od grč. Monahos (monos-jedan), osamljenik, jedan od svoje vrste, čovjek koji se opredijelio za monaški, isposnički i asketski način života.

Manastir-od grč. Monastirion, utvrda (naselje) monaha, u hrvatskom se upotrebljava prijevod ove riječi: samostan

Inok-samac, pustinjak, asketa; jedan od naziva za monaha

Kaluđer- (grč. Kalogeros-dobri starac), jedan od naziva za monaha

Lavra-laura, monaško naselje, manastir u obliku naselja

Opštežiće-srpski/crkvenoslavenski: zajednički život, grč. Kinovija, lat. Cenobij, jedan od naziva za manastir/samostan

Iguman-od grč. Hegoumenos, poglavar manastira/samostana, odgovara franjevačkom gvardijanu u rimokatolicizmu

Arhimandrit-od grč. Arhi: iznad, stariji, i egipatski mandra: stado, viši prezbiterski  čin među monasima, odgovara latinskome opatu. Arhimandrija-opatija

Jeromonah-monah svećenik, zaređen (rukopoložen) za prezbitera/svećenika

Jerođakon-monah zaređen za đakona, vrši đakonsku službu u manastiru

Monašenje-čin kojim se postaje monah, sličan obredu krštenja

Iskušenik-pripravnik za monaštvo

Pentekostalni i karizmatski pokret-pogled iz pravoslavlja

U najnovije vrijeme pravoslavni vjernici se susreću, ne samo u zemljama sa katoličkom/protestantskom većinom, već sve više i u tradicionalno pravoslavnim zemljama, sa dvije međusobno srodne duhovne frakcije-protestantskim denominacijama tzv. pentekostalaca, ili kako se često zovu na našim prostorima, „evanđeoske Crkve“, i njihovom katoličkom verzijom, tzv. karizmatskim pokretom ili „obnovom u Duhu“. Prosječnom vjerniku, napaćenom u svakodnevnim brigama, socijalnoj nesigurnosti i neprekidnom stresu, ovakva vrsta duhovnosti može doći kao melem na ranu. Jer, pred njime se odjednom stvori pastor/svećenik koji vatreno i zaneseno propovijeda, na njegovim susretima se dešavaju čuda: ljudi odbacuju štake, dižu se iz kolica, oslobađaju se demona, obraćaju se, govore novim jezicima…koga to ne bi podsjetilo na opis prvih Duhova u Jeruzalemu, prvih kršćanskih zajednica? U centru svih tih pentekostalno-karizmatskih zajednica nalazi se Duh Sveti-treća osoba Presvete Trojice. Zato se i protestantski sljedbenici te duhovnosti nazivaju pentekostalcima (pentekost-Pedesetnica), a katolički karizmaticima (karizma-dar Duha Svetoga). Kakav stav, dakle, zauzeti iz pravoslavne perspektive prema ovom navodnom djelovanju Duha Svetoga?

                Kao prvo, moramo biti svjesni da zapadno kršćanstvo ima povijesni problem sa osobom Duha Svetoga. Prije više od tisućljeća, Zapadna Crkva je u dotada jedinstveno nicejsko-carigradsko Vjerovanje (Simbol vjere) počela na svoju ruku uvoditi dodatak, tzv. Filioque. Ovo na latinskome jeziku znači „i Sina“, dakle, vjera rimske Crkve je postala da Duh Sveti ishodi i iz Oca i iz Sina. Ovaj dodatak izazvao je veliki spor između kršćanskog Istoka i Zapada, i do danas ostao dogmatska razlika između katoličanstva i pravoslavlja. Ne ulazeći sada u sve teološke i kanonske implikacije ovog problema, činjenica je da je u rimokatolicizmu razvoj i prihvaćanje filiokvizma pratilo i gašenje i umanjivanje uloge Duha u crkvenoj svijesti, kakvo se nikada nije dogodilo u Istočnoj Pravoslavnoj Crkvi. Epikleza, zaziv Duha nad darove kruha i vina, prestaje biti centralni trenutak pretvorbe u Tijelo i Krv i praktički se izbacuje; sv. Tajna (sakrament) miropomazanja (krizma), odvojena od krštenja i pomaknuta u zreliju dob, prestaje se shvaćati kao izljev Duha na novokrštenika, i pretvara se u nekakvu nejasnu „konfirmaciju“, „potvrdu krštenja“, „kršćansku zrelost“, do te mjere da se u 16.st. tumači kao „mali sakrament“, koji i nije nužan za spasenje, i da se čak i danas u rimokatolicizmu čak i svećeničko ređenje (rukopolaganje, hirotonija), smatra važećim i nad nemiropomazanom osobom (dakle, možeš postati svećenik i bez da si primio Duha Svetoga!). U pobožnosti običnih vjernika, čak i danas mnogi se čude mogućnosti moljenja Duhu Svetome-usprkos razvijenom kultu Bogorodice i svetih. Da li su navedena zastranjenja plod filiokvizma, ili obrnuto, ne možemo sada obrađivati, ali očito postoji uzročno-posljedična veza. U pravoslavlju ovoga nema-osim što je sačuvalo izvorno Vjerovanje, u njemu je Duh Sveti ostao na centralnim pozicijama. Pretvorba darova u Euharistiji vrši se zazivom Duha, miropomazanje/krizma jest sv. Tajna Duha, postoje brojna liturgijska obraćanja Duhu, i općenito, nema niti jedne molitve, kanona, akatista, sv. Tajne, časa, a da nije započet zazivom Duha Svetoga (tropar „Care nebeski…“). Pravoslavlje je sačuvalo skroz pentekostalni i karizmatski, duhovski karakter, i zanimljivo, u njemu se nikada nije pojavio današnji pentekostalizam/karizmatizam.

                On se pojavio u krilu zapadnog kršćanstva, koje je, kako smo vidjeli, uz filiokvizam, izbacilo Duha iz crkvene svijesti. Jer, to izbacivanje Duha se iz rimokatolicizma prelilo u protestantizam, i upravo u protestantizmu se pojavio pentekostalni pokret. Očito, jedna krajnost, gušenje uloge Duha je odvela u drugu-fanatično prizivanje Duha i njegovih „čudesa“. Slično kako je i prenaglašavanje zagrobnog života i čistilišta nauštrb Sudnjega dana i uskrsnuća dovelo do odbacivanja zagrobnog života kod nekih zapadnih sekti.

                Na taj način se ova novotarija pojavila početkom 20.st., u SAD-u, u krugovima američkih protestanata-baptista. Započevši kao pokret unutar američkog baptizma, ona se uskoro osamostalila u evanđeosko-pentekostalne Crkve, i 1960.-ih godina, nakon famoznog II. vatikanskog koncila, ušla i u Katoličku Crkvu. Ova pokatoličena varijanta, koja djeluje sa blagoslovom rimskog pape, unutar kanonskih granica rimokatolicizma, zove se karizmatski pokret.

                Iz svega navedenog, vidljivo je da istinski pravoslavac ne može pripadati ovome pokretu, niti usvajati njihovu duhovnost, a čak i pobožni katolik bi trebao prije dobro razmisliti, nego li mu pristupi. Ovaj tip duhovnosti je dakle, nastao među baptističkim protestantima, ljudima koji odbacuju i Predaju Crkve, i sv. Tajne (sakramente), koji ne vjeruju u Euharistiju, koji nemaju svećeništva niti apostolskog nasljedstva, niti uporišta u crkvenoj povijesti, niti poštuju Bogorodicu i svete, koji dakle, nemaju Duha Svetoga. Kako ti, dakle, Duha može dati netko, tko ga ni sam ne posjeduje? Sami katolici su po ovome pitanju čudni: sa jedne strane, tvrde za sebe da su „jedina Kristova Crkva“, a sa druge primaju „pokret Duha“ od skupine američkih sektaša.

                Nekoga može sablazniti tvrdnja da kod njih nema djelovanja Duha, pa će odmah izlijetati sa tvrdnjama: „Duh puše gdje hoće“, „On nije vlasništvo Crkve“, itd. Treba međutim razlikovati dva djelovanja Duha Svetoga: unutar Crkve i van Crkve. Kao Bog, sveprisutni i svemogući, on djeluje svugdje, sve održava, i svuda je prisutan. Međutim, u Božjem planu spasenja, On drugačije djeluje u Crkvi-tamo je on Posvetitelj, Graditelj Crkve-Tijela Kristova. Zato samo jedna jedina Kristova Crkva smije za sebe tvrditi da posjeduje Duha.

                Mnoge njihove metode su u najmanju ruku sumnjive. „Padanje u Duhu“, kada pojedinac na koga se polažu ruke, padne na zemlju oboren nekom silom, zatim govorenje u jezicima, koji u najvećem broju slučajeva nisu jezici, već naklapanje slogova u transu, zatim različita „čudesa“, koja na kraju ispadnu plod sugestije. Na neke stvari valja posebno upozoriti:

1.)    U zdravoj, pravoslavnoj tradiciji, natprirodni duhovni darovi nisu za svakoga, isto kao što niti dozvola za nošenje oružja u svakodnevnom životu ne ide svakome. Sv. Pavao piše da ne primaju svi vjernici svih darova. Natprirodne darove, baš kao i duhovno rukovođenje, primaju ljudi prosvijetljeni i očišćena uma i srca, molitvom, postom i askezom. Većina pravoslavnih čudotvoraca bili su monasi, koji su kroz tešku životnu školu poslušnosti znali svladati glavnog neprijatelja-oholost (gordost). U ovom duhovnome pokretu, natprirodni darovi se žele dati praktički svima koji dođu na njihove susrete, što rezultira pravim duhovnim kaosom, i teškim zavrzlamama po ljude koji nasjednu tome, a da ne govorimo o kultu ličnosti koji se razvija među neizgrađenim vođama takvih zajednica.

2.)    Molitvena metoda „za ozdravljenje obiteljskog stabla“ potječe iz anglikanizma, odnosno nastojanja anglikanskih misionara u Africi da nadomjeste nečime kult predaka afričkih urođenika. Ona je lažna-jedino što postoji u pravoslavlju jest molitva za mrtve, činjenje dobrih djela za njih i spominjanje na Euharistiji.

3.)    Zatim su tu famozna čudesa. Kao prvo, rekosmo da ona sva nisu autentična. Drugo, ako se i dogode autentična ozdravljenja i čudesa, treba znati da čudo samo po sebi ne mora značiti ništa. U kršćanstvu, čudo je znak dolaska budućega svijeta, i poziv na obraćenje. Ono je znak prvenstveno nevjernicima. Nijedno čudo ne kože riješiti temeljne probleme ljudi-grijeh i smrt. Zato Ivanovo evanđelje naziva čudesa semeia-znakovi. Znakovi Božje prisutnosti i Budućega Svijeta. Sam Gospodin Isus jasno kaže: ''Mnogi će me u onaj dan pitati: 'Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?' Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!“ (Mt  7, 22-23). Činjenje čudesa i prorokovanje samo po sebi ne znači ništa, ako nije u skladu sa zakonom Božjim.

Kako vidjesmo, ovaj pokret je plod određenih duhovnih previranja u zapadnome kršćanstvu, nastalih napuštanjem pravoslavlja.  U samome rimokatolicizmu on stvara probleme, jer koliko god bio „pokatoličen“, on u osnovi ostaje protestantski i pretpostavlja protestantski način razmišljanja, i ostaje u suštini strano tijelo u rimokatolicizmu, a da ne govorimo koliko se kosi sa samim osnovama pravoslavlja.