Srpska
pravoslavna Crkva u dvadesetom stoljeću, u stoljeću velikih iskušenja i nesreća
za srpski narod, imala je više izuzetnih episkopa (=biskupa). Jedan od njih je
bio i mitropolit zagrebački Dositej (Vasić).
Mitropolit
Dositej je rođen u Beogradu 1887.godine. Gimnaziju i bogosloviju je završio u
Beogradu. Zamonašen je (postao pravoslavni monah) u manastiru (=samostanu)
Manasija. Rukopoložen je (=zaređen) u stupanj jeromonaha (monah-svećenik)
1899.godine. Kijevsku duhovnu akademiju, sa stupnjem magistra teologije,
završio je 1904.godine, a zatim je dvije godine na Berlinskom sveučilištu
izučavao teološke i filozofske znanosti. Nakon toga, u Leipzigu je studirao
filozofiju. Od 1907. do 1909.godine predavao je u bogosloviji sv. Save u
Beogradu. U Parizu, na Sorboni i Višoj školi socijalnih znanosti, studira od
1907. do 1909.godine. U Francuskoj se upoznao sa rimokatoličkom teologijom i
ustrojstvom ove Crkve. Od 1910.do 1912. studira u Ženevi. U toku rata sa
Turcima 1912.godine, brine se o ranjenicima. U svibnju 1913.godine, Sveti
arhijerejski sabor (sabor biskupa) Kraljevine Srbije izabrao ga je za episkopa
(=biskupa) tada najveće srpske eparhije (biskupije) niške, koja je imala oko
milijun vjernika. Za episkopa niškog hirotoniziran je (rukopoložen, zaređen)
25.svibnja 1913.
Vladika
(grč.despota, vladar; jedan od naziva za biskupe u pravoslavlju) Dositej je
1914. i 1915.godine puno djelovao oko pomaganja stradalnika. Godine 1915.je oko
stotinu ratne siročadi smjestio u manastiru (samostanu) sv. Romana kod Đunisa,
što im je omogućilo da prežive rat. Kada je srpska vojska, napadnuta istodobno
od Austro-Ugarske, Njemačke i Bugarske, u presudnom trenutku ostavljena od
svojih saveznika, Britanije i Francuske, morala se povući preko Albanije u
Grčku u studenome 1915. Vladika Dositej je ostao sa narodom u Nišu (rodnom
gradu sv. cara Konstantina), iako su ministri u povlačenju dolazili vozilima po
njega. Znao je za riječi iz evanđelja: Pastir
Dobri dušu svoju polaže za ovce svoje, a najamnik, koji nije pastir, čije nisu
ovce, vidi vuka gdje dolazi, i ostavlja ovce, i bježi; i vuk razgrabi ovce i
rastjera ih; najamnik bježi, jer je najamnik i nije mu do ovaca (Iv 10, 11-13).
Tu u Nišu je i dočekao neprijateljsku vojsku. Vladika Dositej je osobno, sa
svećenicima i starcima izišao pred naoružane okupatore i molio u ime
zajedničkog stradanja u prošlosti od Turaka i „najviše u ime naše Jedne, Svete,
Kršćanske Vjere“ , da neprijatelj poštedi stare i nemoćne i bez obrane
ostavljene žene i djecu. Osobno je garantirao za red i mir u Nišu. Neprijatelj
je sve obećao, ali samo pet dana po zauzimanju Niša, Bugari su nasilno odveli
vladiku Dositeja i internirali ga u Bugarsku. Tada je u Srbiji (po riječima
blagopokojnog vladike Save) od Bugara na zvjerski način poubijano oko 150
svećenika.
Vladika
Dositej se „iscrpljen glađu i duševnim patnjama“ na svoju eparhiju (biskupiju)
vraća iz internacije 1918., nakon bugarske kapitulacije.
Najteži
trenuci u životu bili su mu po povratku iz Bugarske, 1918.godine, kada ga je
okružila svećenička siročad, raspitujući se za svoje roditelje, ne znajući da
su ih Bugari zvjerski poubijali. Kako je sve to doživio, vidi se iz njegove
poslanice Anglo-saksoncima 1920.godine, gdje piše:“..moja je duša prepuna bola,
moje ruke su previše slabe i moje oči su pune suza; moj se duh brani dok pišem
ove redove. Osjećam da mi je potreban utješitelj. No, jesam li ja jedini koga
treba tješiti? Oh, kad bih mogao samo govoriti o svojoj duševnoj agoniji! To
što sada čujem i vidim nadilazi moja najcrnja predviđanja u vremenu ropstva.
Tisuće najboljih sinova moga naroda i sa njima jedan veliki broj od
svećenstva-slugu Božjih-poslani su bili u ropstvo, mučeni i ubijani. Vi ćete me
zapitati: Zašto? Za koji zločin? Jednostavno zato što su bili Srbi…O kad bi Vi
samo znali kako su žalosna u tužna djeca i rođaci naših mučenika! Njihove duše
su pune stradanja. Oni zaista trebaju utjehu. Nama su svima potrebne same
molitve, jer znajte: nevolja je kod nas sveopća…Meni je žao, draga braćo i sestre
u Kristu, što sam i previše daleko da vam mogu govoriti licem u lice kao što
kaže veliki i sveti Apostol naroda, te da vam opišem našu materijalnu bijedu i
pustoš. O kad bih ovog trenutka umjesto što sam govorim, mogao pustiti da
govore usta nekoga od mojih svećenika, koji su tako razbojnički bili ubijeni,
kad bi mogli od njih čuti njihove bijede i nevolje, njihovo gladovanje i
golotinju-ja mislim da bi se vaša srca ispunila bolom i sažaljenjem, užasom i
čuđenjem. Neka bi milostivi Bog sačuvao i naše najgore neprijatelje i najveće
zločince od nevolja u kojima se mnoge obitelji naših svećenika-mučenika
nalaze.“
To
je vjerojatno još više utjecalo na njega da se stavi na čelo raznih
dobrotvornih udruženja i da ih materijalno potpomaže. Otvara i Dom za ratnu
siročad. Osniva Zadrugu za ispomoć svećenicima i otvara prvu neovisnu crkvenu
tiskaru. Izdaje knjige i otvara crkvenu knjižaru. Sve je to vodilo ostvarenju
vizije: stvaranju osnove za autonomiju Crkve i klerika u odnosu na državu.
Osnovao
je, uz mnogo truda, u jednom manastiru (samostanu) dom za slijepu djecu.
Viđen
je kako obilazi dječje bolnice.
O
vladici Dositeju su, još za njegova života, kritički nastrojeni svećenici
pisali kao o biskupu koji zaslužuje odanost svećenstva i pastve. O njemu su
pisali:“I kao čovjek i kao biskup, on zaslužuje da se o njemu stalno piše, ali
ne u cilju običnog hvaljenja, već zbog toga što je svaki njegov postupak
uistinu dostojan pažnje.“ I još su ga okarakterizirali:“ Otmjenost duha,
plemenitost, duhovitost, i veliko poznavanje svoje visoke dužnosti.“
Karakterizirali su ga kao čovjeka visoke inteligencije i kao velikog humanistu.
Pisali su još tada da je to nešto novo u našoj Crkvi.
Osim
srpskog jezika, veoma dobro je govorio ruski, češki, njemački i francuski
jezik; u zarobljeništvu je naučio bugarski, a poznavao je i engleski jezik.
Bio
je glavni inicijator za podizanje spomenika na Čegru i osnivanja Narodnog
sveučilišta u Nišu. Preko pet stotina puta sudjelovao je na sjednicama niških
ustanova i udruženja. Bio je odličan profesor u bogosloviji, odličan
organizator, dobar govornik, rodoljub (ako je to danas vrijedno spomena),
lijepo odgojen i pun kršćanske dobrote. Čovjek sa iskustvom i vizijom. Živio je
skromno, a od svojih prihoda odvajao je za druge, često se zadužujući. Kod
svojih svećenika uživao je odanost i poštovanje.
Pronašli
smo i podatak da je krsna slava vladike Dositeja sv. Mihael Arkanđeo.
Ropstvo
u Bugarskoj u toku rata nije u vladici Dositeju iznjedrilo mržnju, već je kao
kršćanski biskup sakupljao i nosio pomoć u Bugarsku kada je ona bila pogođena
potresom 1927., a 1931.godine bio je na sahrani sofijskog metropolita. Sve to
govori o usmjerenom pogledu tadašnjih srpskih klerika i narodnih predstavnika
na Krista, jer su smogli snage oprostiti Bugarima zlodjela iz rata. To je
kasnije dosta utjecalo na Bugare, pa je njihova okupacija u Drugom svjetskom
ratu bila blaža od prethodne.
Čitavog
svog života držao se evanđeoske poruke…idite i učinite sve narode mojim
učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih čuvati sve što
sam vam zapovijedio (Mt 28). Dobar primjer toga je i njegov trud kao misionara
i delegata Srpske pravoslavne Crkve u Čehoslovačkoj između dva svjetska rata. Od
1920., pa sve do 1925.godine, vladika Dositej je bio delegat Srpske pravoslavne
Crkve u Čehoslovačkoj, a kasnije se u Svetom Sinodu bez njega ništa nije
odlučivalo u vezi Crkve u Češkoj. Tamo je dugo boravio, u odgovoru naše Crkve
na reformni pokret u rimokatoličkoj Crkvi u Čehoslovačkoj. Tada je iz
rimokatoličke Crkve, nošeno poletom nedavno zadobijene slobode i panslavizma,
istupilo preko milijun ljudi, koji su tražili da budu primljeni u okrilje
pravoslavne Crkve. I tada je SPC, u najkulturniji slavenski narod, poslala
vladiku Dositeja.
Vladika
Gorazd je za njega svjedočio da je bio „oduševljeni Slaven i intimni prijatelj
čehoslovačkog naroda“. Vladika je putovao i propovijedao, plijenio dobrotom,
manirama i znanjem. Vjerujući Česi i Moravci oduševljeno su ga dočekivali, a
vladika im je uzvraćao svetim Liturgijama (misama) na slavenskom jeziku, i
besjedama na njihovom materinjem jeziku (tada je Vatikan još ustrajao na
službama isključivo na latinskom). Odlično je surađivao sa svetim vladikom
Gorazdom u obnovi pravoslavlja u češkim zemljama. Rado je viđan na posvetama
crkava u Češkoj. Znao je za svoju biskupiju izrađene antiminse (platno sa
ušivenim relikvijama; na njemu se vrši Liturgija-misa) nesebično razdijeliti po
Čehoslovačkoj. Sadašnja pravoslavna Crkva u češkim zemljama i Slovačkoj redovno
se sjeća vladike Dositeja i onoga što je on iz kršćanske ljubavi učinio za
njih.
S druge
strane, vladika Dositej je pomagao i da se organizira pravoslavno stanovništvo
koje se oslobađalo unije (sa Rimom; bivši grkokatolici) u Potkarpatskoj Rusiji
(koja je između dva svjetska rata bila dio Čehoslovačke). Vladika se tamo
trudio da ima sačuva i organizira biskupiju, da im sačuva srpsku jurisdikciju,
jer im je to bilo veoma bitno, i da im preko pravoslavne Crkve sačuva i ruski
nacionalni identitet. Vladika Dositej je tu uložio neizmjernu ljubav, osobne
utjecaje, vrijeme i novac. Čak je i uhićavan od strane vlasti, kojima nije
odgovarao njegov uspjeh, a kasnije su mu uskraćivali vizu za Čehoslovačku, iako
je Sveti Sinod inzistirao na tome. U Jugoslaviji, u ruskim izbjegličkim
krugovima, važio je, pored patrijarha Barnabe, za najvatrenijeg rusofila među
srpskim biskupima.
Kada
je ruski narod umirao od gladi dvadesetih godina, vladika Dositej je bio
delegat Kraljevske Vlade u Međunarodnoj ligi za potpomaganje gladnim Rusima, i
širom Jugoslavije je propovijedao pozivajući na milosrđe i bratsku ljubav prema
stradajućem ruskom narodu.
Između
dva svjetska rata, bio je jedan od naistaknutijih biskupa SPC, skoro stalni
član sv. Sinoda, administrirao je više biskupija, i zamjenjivao patrijarha
Barnabu u bolesti i poslije smrti. Kada se birao patrijarh obnovljene
patrijaršije, sveti vladika Nikolaj predlagao je njega. Na kasnijim izbornim
saborima, vladika Dositej je bio jedan od ozbiljnijih kandidata. Srpska pravoslavna
Crkva ga je često slala u inozemstvo kao svog delegata. Bio je u Ženevi,
Baselu, Ateni, Bugarskoj (1929.i 1931.) itd. Malo je poznato da je metropolit
Dositej bio i u Indiji. Tamo je boravio tijekom zime 1936./1937., u ruskoj
misiji među Indijcima. Metropolit Dositej je propovijedajući obišao cijelo
Malabarsko primorje. Velika je bila ljubav za Krista i hrabrost obraćenih
Hindusa, jer su ih većinski hinduisti progonili. Koliko misionarenje u tim
podnebljima ponekad može biti opasno, može se vidjeti iz sljedećeg događaja. Jednom
prilikom, metropolit Dositej je u crkvi primjetio, iza ikone, zmiju kobru. Ona se
više puta pojavljivala. Kasnije ej obaviješten da je jedan vjernik umro od
njenog ujeda.
Zajedno
sa češko-moravskim biskupom Gorazdom imao je viziju misionarenja i u Americi,
među pripadnicima drugih naroda, ali je to naišlo na podijeljenost u sv.
Sinodu, koji im je uskratio blagoslov, tako da je taj pokušaj ostao neostvaren.
Na molbu
sv. Sabora SPC, primio se službe prvog metropolita zagrebačkoga. Odlikovan je
više puta.
U Drgom
svjetskom ratu, odmah po napadu na Kraljevinu Jugoslaviju, neprijatelji su
biskupomučenika Dositeja zatvorili u Zagrebu. Tamo su ga hrvatski ustaše
bjesomučno mučili, a u tom mučenju sudjelovale su i rimokatoličke redovnice. Bez
svijesti, strašno izubijanog, metropolita zagrebačkog Dositeja, nijemci su
vlakom prebacili iz Zagreba u Beograd. Čim je stigao, smješten je u zatvor
Gestapoa, u ćeliju u kojoj je prije njega bio patrijarh srpski Gavrilo
(Gabrijel). Pošto je bio u teškom stanju, prebačen je u sanatorij, pa na kućnu
njegu kod poštovatelja. Metropolit Josip i sv. Sinod, svo vrijeme su vodili
brigu o njemu. Posljednje dane svog stradalničkog života proveo je u
beogradskom samostanu Vavedenje (=uvod u hram Bogorodice), pod brigom sestara
ruske igumanije (monaške poglavarice) Angeline. Od zadobijenih fizičkih i
psihičkih rana, preminuo je 14.siječnja 1945.godine.
Sveti
arhijerejski Sabor Sprske pravoslavne Crkve je 22.svibnja 1998.godine proglasio
metropolita zagrebačko-ljubljanskog Dositeja (Vasića) za ispovjednika-mučenika
pravoslavne Crkve. U kalendaru SPC spominje se 13.siječnja/31.prosinca.
prevedeno sa:
http://radiosvetigora.wordpress.com