Nespojivost svećeničkog i obiteljskog života? Neaktivnost oženjenih svećenika?

 
"Kad sam došao na parohiju (župu)
živio sam 4 mjeseca udaljen 2.5 km od sela do crkve. Nigdje ni žive duše, nisam imao ni poštenog puta do crkve. Pored nas je bilo jedino crkveno dvorište i seosko groblje. Okolo su polja i šume. Nema nikakvog svjetla, jedino je kod crkve postojala struja. Kućica skromna, dvije prostorije fizički odvojene, zidovi tanki kao papir. No, iako nismo imali ništa, imali smo ljubavi i vjere da će sve kad tad doći na svoje. Naprosto, vidjet će i ti ljudi da mi nismo tu došli da ih globimo i iznuđujemo novac. Kad se sjetim tog perioda, naprosto na mogu, a da se ne divim svojoj ženi koja je tada imala samo 20 godina i bila trudna. Ne znam kako bi se neka druga ponašala da je netko odvede živjeti u zabit u kojoj nema ništa, samo groblje i pusta polja. No, ona je to podnijela s ljubavlju i narod je to uvidio. Kasnije smo prešli u selo, u staru kuću, koju smo uspjeli obnoviti iznutra (ako Bog da i pronađemo dobre ljude, obnovit ćemo je i izvana), ali se rado sjećamo toga perioda. To nas je tako vezalo jedno za drugo, i vezalo nas za bogoslužje. Također, vidjevši njenu ljubav prema bogoslužju, i sam sam dobio volju raditi na obnovi liturgijskog života na svaki mogući način: predavanja u kući, razgovori, akcije u selu, portal Pouke.org..
Dakle, sve sam ovo pisao za buduće mlade svećenike i njihove supruge, a i za one koji misle da se svećeničke supruge valjaju u "svili i kadifi". Buduće svećeničke supruge, nemojte se udavati za bogoslove zbog novca, jer je veoma moguće da ih nikada nećete imati, možda nećete uspjeti ni kuću napraviti, ni da se pošteno kruha najedete. Ali ako imate ljubavi prema Bogu i svećeničkoj službi kojom se bavi vaš muž, bit će vam čast da budete svećenička supruga. Bit ćete njegova desna ruka u crkvi, bit ćete njegov pjevač i sakristan, i čitač, i zvonar i đakon..a blago takvim svećeničkim suprugama, jer je velika plaća njihova na nebesima." 

(anonimni svećenik)

Biti svećenikova supruga (matuška Julijana Šmeman)

U Francuskoj, s njenom rimokatoličkom tradicijom, sama ideja da ste udani za svećenika mora izgledati neobično i nekako neumjesno. S druge strane, položaj svećenikove supruge, u svjetlu apsolutne nemogućnosti ređenja žena u svećenstvo, može djelovati kao nešto nenormalno, naročito danas, kada smo svjedoci oslobođenja i nezavisnosti žene, kao i jednakih mogućnosti za karijeru, kako za muškarce, tako i za žene. Međutim, tu "nenormalnost", tu "apsurdnost", svećenikova žena ne samo da prihvaća, već je čak i uključuje u svoje življenje s radošću; da, zaista s ponosom i zahvalnošću što je, premda na posredan način, dio svećeničkog služenja...
...Nije bilo ničega neobičnoga u našoj mladosti, ni u tome kako smo se upoznali: on je bio maturant Sarnot liceja i ruske gimnazije, ja sam završila školu Saint Marie de Neully. Oboje smo odrasli na idealima i vrijednostima Stare Rusije, u ritmu Crkve i njezinih blagdana, na nasljeđu i tradicijama Rusije, koje su podrazumijevale vjernost i privrženost dužnostima...
...U to vrijeme, kada sam imala 17 godina, na stepenicama crkve srela sam se sa 19 - godišnjim studentom koji tek što se upisao na teološki institut sv. Sergija: "Jako bih se želio upoznati s Vama - rekao mi je - i htio bih primjetiti da uopće ne namjeravam postati monah (redovnik)! Iste te večeri, on se povjerio jednom od svojih poznanika da je "nešto ranije toga dana sreo svoju buduću suprugu". Moj suprug se upisao na Institut (sv. Sergija) s namjerom da postane svećenik, i već s 19 godina bio je u potpunosti ono što će biti čitavog svog života. Od samog djetinjstva on je sebe posvetio svećeničkoj službi, Crkva je bila njegov život, želio je više od ičega drugoga postati svećenik, bila je to njegova prva i najsnažnija želja. Njegovo svećeničko služenje, želja da stalno služi službu Božju izražavala je prirodu njegove duše, ono za što je bio stvoren. U tome nije bilo nikakvih proturječja...
...Ono što nas je spašavalo od kaosa, koji je bilo teško izbjeći, jer teško je bilo ne rasuti se na sve strane - djeca, njihovo školovanje (naše troje djece, usput budi rečeno, nikada nam nisu donijela ništa osim sreće), akademija, napori da spojimo kraj s krajem svakog mjeseca, studenti i sve ostalo - jest, prije svega, prisutnost u Crkvi, na bogoslužjima, radost Velike Subote i obične nedjeljne Liturgije (mise). I sve nam je to došlo po njegovom svećeništvu i zahvaljujući njegovom svećeništvu.

Uz seriju Sulejman Veličanstveni-priča o okrvavljenoj crkvi

Jedna od najvećih turističkih znamenitosti Istanbula jest džamija - muzej Aja Sofija - glavna džamija iz vremena turskih sultana, Sulejmana, njegovih prethodnika i nasljednika. Pa dobro je da zapamtimo nekoliko činjenica:

1.) Aja Sofija je izgrađena u 6.st. kao kršćanska crkva, od strane cara sv. Justinijana.
2.) Tisuću godina, sve do gradnje sv. Petra u Rimu, nije bilo veće crkve od nje.
3.) Bila je posvećena Kristu, kao Mudrosti Božjoj, sv. Mudrosti (grč. Hagia Sofia)
4.) Arhitektonski oblik ove crkve jest osnovica kršćanske arhitekture općenito, kao i islamskih džamija, koje su pokupile njen oblik.
5.) Za ovu crkvu je bio napisan i poseban obred - bizantski. Kako se danas služi u pravoslavnim i grkokatoličkim crkvama, nekad se služilo u ovoj crkvi.
6.) Tisuću godina ovo je bila krunidbena crkva rimskih careva - vladara tadašnjeg svijeta.
7.) Bila je to stolna crkva konstantinopolskih (izvorni naziv Istanbula) patrijarha, prvih biskupa iza rimskog.
8.) U njoj je održano nekoliko značajnih crkvenih sabora.
9.) Na njenom glavnom oltaru dogodio se 1054. formalni raskol između katolika i pravoslavnih.
10.) Kao crkva je funkcionirala sve do 1453., do turskog osvajanja grada.
11.) Uoči samog osvajanja održano je zadnje kršćansko bogoslužje u njoj, koje su slavili zajedno i katolici i pravoslavni. Na njemu se pričestio posljednji put i zadnji rimski car, Konstantin XIII. Paleolog.
12.) U nju su se sklonili mnogobrojni civili pred Turcima.
13.) Prije turskog upada, misteriozna svjetlost napustila je crkvu.
14.) Turci su upali u nju, izvršivši neviđeni masakr nezaštićenih ljudi na svetome mjestu.
15.) Mnogobrojne monahinje bacile su se s galerija, da bi izbjegle silovanje turskih vojnika.
16.) U crkvu nakon toga ulazi sultan Mehmed osvajač, na konju.
17.) Nakon toga Turci je prazne od svega kršćanskog inventara, uništivši pritom i 15-metarsku srebrnu oltarnu pregradu - ikonostas.
18.) Freske i mozaici, remek - djela kršćanske umjetnosti, koji su prekrivali čitavu crkvu, premazani su žbukom, i preslikani citatima Kurana i islamskom ornamentikom.
19.) Izvana su dodana sadašnja 4 minareta, a križ na vrhu je zamijenjen polumjesecom.
20.) Ostalo je samo ime, u turskoj varijanti - Ajasofija.
21.) Pored crkve je i grob sv. cara Konstantina Velikog.
22.) Na galeriji crkve je i grob venecijanskog kneza Enrica Dandola, koji je odgovoran za pljačku i uništavanje našeg Zadra.
23.) U krstionici crkve načinjen je mauzolej turskih sultana.
24.) Jedino kršćansko bogoslužje izvršeno je potajno 1919., od strane grčkog vojnog kapelana.
25.) Jer je sve do 1935. služila kao džamija.
26.) Te godine je turska vlada, po naredbi utemeljitelja moderne turske republike, i njenog prvog predsjednika, Mustafe Kemala Ataturka, sekularizirala Aja Sofiju, pretvorivši je u muzej.

Crkva, dakle, nije vraćena kršćanima, nakon silnih pokolja i oskvrnuća u u njoj. Možda i bolje. Da bude trajni podsjetnik kršćanima što je to zapravo, islam.

Svećenički celibat - je li opravdana njegova obveza?

Kanon 13., trulskog Sabora

„Pošto smo doznali, da je u rimskoj Crkvi postalo pravilom, da se oni, koji su dostojni rukopolaganja (ređenja) za đakona ili prezbitera (svećenika), imaju obvezati da neće više općiti sa svojim ženama, to mi, slijedeći starome pravilu apostolske uredbe i reda, želimo da obiteljski život posvećenih osoba, kada je on zakonit, bude i od sada pa nadalje na snazi, i da se nikako ne razvrgava savez njihov sa ženama, ili da se lišavaju njihovog, kad je vrijeme, uzajamnog općenja. Prema tome, koji se nađe dostojnim rukopolaganja za podđakona, ili đakona, ili prezbitera, takvome nikako neka ne bude zaprekom da se postavi na taj stupanj, ako živi sa svojom zakonitom ženom, i neka se ne zahtijeva od njega u vrijeme rukopolaganja da izjavi, kako će se uzdržavati od zakonitoga općenja sa svojom ženom, kako to ne bi bio uzrok, da se povrijeđuje od Boga ustanovljeni i Njegovim prisustvom blagoslovljeni brak; jer glas Evanđelja govori: „što je Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja“ (Mt 19.6), a Apostol uči: „brak je častan i bračna postelja nije nečista“ (Heb 13, 4), i opet: „jesi li vezan za ženu, ne traži rastave“ (1 Kor 7, 27). Znamo da i oci, okupljeni u Kartagi, brinući se o čistome životu svećenika, narediše da podđakoni, koji dodiruju sv. Tajne, i đakoni, i prezbiteri, imaju se uzdržavati u određena im vremena od onih, koje zajedno s njima žive. Zbog toga i mi moramo čuvati isto, što je od apostola predano i od najstarijega vremena važilo, znajući vrijeme svakoj stvari, a osobito u pogledu posta i molitve; jer treba da oni, koji svetom oltaru služe, budu u svemu uzdržljivi, kada pristupaju Svetinji, kako bi mogli dobiti, što od Boga u jednostavnosti prose. A koji se usudi, protivno apostolskim pravilima, lišiti saveza sa zakonitom ženom, i općenja, jednoga između posvećenih osoba, naime, prezbitera ili đakona ili podđakona, neka bude svrgnut; isto tako i prezbiter ili đakon, koji progna svoju ženu pod izgovorom pobožnosti, neka se isključi, a ako ostane uporan, neka se svrgne. "

(Apostolski kanoni 5, 17, 26, 51; I. nicejski sabor 3; kalcedonski sabor 14; trulski sabor 5, 6, 30; II. nicejski sabor 18; ankirski sabor 19; neocezarejski sabor 1, 8; gangrijski sabor 4; kartaški sabor 3, 4, 25, 38, 70; Bazilije Veliki 12, 27, 88)

Ovo je jedno od onih pravila, koje je između drugih dalo povoda rimokatoličkim kanonistima, da općenito govore protiv trulskoga sabora, i da iskažu mnogo toga žestokoga i uvredljivoga za Pravoslavnu Crkvu. Zbog ovoga kanona je kardinal Humbert u drugoj polovici XI.st. nazvao Pravoslavnu Crkvu ništa manje, nego heretičkom, zaraženom nikolaitskim krivovjerjem - premda se ovaj isti kanon nalazi i u rimokatoličkom Corpus juris canonici, i premda su kanone trulskoga sabora priznavali i rimski pape. Ovaj kanon govori o svećeničkom celibatu u Rimokatoličkoj Crkvi i osuđuje ga kao protivnoga starome pravilu apostolske uredbe i reda, i zato sva srdžba protiv ovog kanona i protiv sabora, koji je ovaj kanon izdao, od strane rimokatoličkih teologa i kanonista. Srdžba je to neosnovana, kao što ćemo odmah vidjeti.

Oci trulskog sabora u ovome kanonu potvrđuju kanonske odredbe, koje su bile izdane u prijašnje vrijeme o svećeničkom braku, i koje su imale vrijediti kao zakon u Crkvi, a posebno potvrđuju ono, što potvrđuju 5. i 26. apostolski kanon, i 3. kanon prvoga ekumenskog sabora, tumačenja kojih treba usporediti u ovome izdanju (a usporediti treba i paralelne kanone). On propisuje kao nepromjenjivi zakon za sva vremena i za svu Crkvu: 1. Zakoniti prvi brak ne predstavlja smetnju za pristup svećeništvu 2. Od onoga koji je oženjen, a želi stupiti u svećenički red, ne zahtijeva se da se razdvoji od svoje zakonite žene, ni prije rukopolaganja, ni poslije rukopolaganja, 3. I podvrgava se isključenju iz svećeničke službe, a pri ustrajanju i oduzimanju sv. Reda svaki onaj, koji pod izgovorom pobožnosti, otjera od sebe svoju zakonitu ženu, isto kao što se podvrgava oduzimanju sv. Reda svatko tko prisiljava dotičnu posvećenu osobu da se razdvoji od svoje zakonite žene. Ovaj su zakon izdali oci trulskog sabora za prezbitere, đakone i podđakone, onako isto, kao što su odnosni zakon po ovom pitanju izdali za biskupe svojim 12. kanonom. Potvrđujući u ovom (13.) kanonu i odredbe kartaškog sabora, izražene u 3., 4. i 25. kanonu toga sabora o tjelesnoj uzdržljivosti posvećenih osoba, oci trulskoga sabora određuju, da se podđakoni, đakoni i prezbiteri, koji su oženjeni, moraju uzdržavati od općenja sa svojim ženama u određena im vremena, naime, kada pristupaju Svetinji (Euharistiji), jer tada trebaju u svemu biti uzdržljivi.

Povod za proglašenje ovog kanona bio je, kao što je u samome kanonu rečeno, što su saborski oci saznali, da je u rimskoj Crkvi postalo pravilom, da se kandidati za đakonstvo i prezbiterstvo (svećeništvo) imaju obvezati prije rukopolaganja (ređenja), da neće više općiti sa svojim ženama, dakle, da će biti bezbračni (u celibatu).

U Rimskoj, i uopće u svoj Zapadnoj Crkvi, u prva tri stoljeća kršćanstva u pogledu braka posvećenih osoba bilo je u svemu jednako, kao i u Istočnoj Crkvi. O celibatu posvećenih osoba, tj. da one moraju bezuvjetno biti bezbračne, o tome nema ni traga u povijesti prva tri stoljeća zapadne Crkve. Tek se u IV.st. počinje na pojedinim lokalnim saborima Zapadne Crkve isticati ta misao, pod utjecajem asketskog pravca, koji je općenito u to doba u Crkvi vladao, a uslijed povijesnih prilika izazvanih vremenom progona. Prvi put se ta misao istakla na saboru u Elviri (u Španjolskoj) 306. godine koji svojim 33. kanonom određuje da nitko, tko pripada kleru, ne smije imati ženu ni djecu, pod prijetnjom svrgnuća. Ovo bi bila prva odredba o celibatu. Druga je bila proglašena na saboru u Arlesu (u Galiji) 314. godine, koji svojim 29. kanonom pod prijetnjom svrgnuća isto to zabranjuje biskupima, prezbiterima i đakonima. Rim dugo vremena još nije iskazivao sud o tome - i tek 385. godine, kad je rimska Crkva počela svoj utjecaj razvijati šire po Zapadu i isticati svoje poglavarsko značenje, kao najstarija Crkva na Zapadu, prihvaća papa Siricije misao elvirskog sabora i računajući na celibatne svećenike, kao na pouzdano oruđe za ostvarenje poglavarskih težnji papinstva posvuda, proglašava strogu odredbu protiv oženjenih posvećenih osoba. „Doznali smo“, kaže papa, „da mnogi svećenici Kristovi i leviti (đakoni) i za mnogo vremena poslije svoga posvećenja imaju plod kako od svojih supruga, tako čak i od nečistoga suživota, i takav svoj zločin brane tim, što kažu da je u Starom zavjetu bilo dano pravo svećenicima i služiteljima oltara rađati djecu. „ Zatim tumači po svome riječi iz treće knjige Mojsijeve (Lev 20, 7) i produžava: „Pošto su neki od onih, o kojima govorimo, pali u grijeh po neznanju i kaju se za taj grijeh, to ih mi ne lišavamo našega milosrđa, i to pod uvjetom, ako obećaju biti uzdržljivi, te im dopuštamo da ostanu do kraja života u onoj službi, na kojoj su bili, kada su bili razotkriveni u grijehu, bez ikakvog prava da ikada višu službu dobiju. Oni pak, koji hoće opravdati sebe nedopuštenim pravom, koje kao da je zajamčeno starim zakonom, neka znaju, da su vlašću apostolskog prijestola, svrgnuti s onog crkvenog stupnja, na kojemu su nedostojno bili, niti se mogu više dotaknuti časnih Tajni, kojih su se lišili, predajući se gnusnim pohotama. I pošto nas ovi primjeri prisiljavaju da preduhitrimo ono, što bi se ubuduće moglo dogoditi, neka svatko zna, da ako se koji biskup ili prezbiter ili đakon unaprijed u tome zateče (čega mu mi ne želimo), takvome je zapriječen svaki put našoj susretljivosti, jer nožem treba sijeći rane, na koje nije mogao djelovati lijek topline." Kao što se vidi iz riječi pape Siricija, mnoge (plurimi) su svećeničke osobe u to doba živjela na Zapadu sa svojim zakonitim ženama i imale djecu; pa da ne bi ova njegova stroga naredba, koja stoji u odlučnoj suprotnosti s postojećim kanonskim odredbama (ap 5, gangr 4), izazvala nemire, on ublažava utoliko strogoću time, što dozvoljava onima, koji će se njegovoj naredbi pokoriti, da mogu ostati u kleru na službi, ali bez prava na uzdizanje na više hijerarhijske stupnjeve; a koji se ne bi htjeli pokoriti, te otjerati od sebe svoju zakonitu ženu i djecu, ti već potpadaju pod svu strogost ove papine odredbe. Nekako veoma upada u oči, što papa zakoniti bračni život svećeničkih osoba naziva zločinom (crimen), i one koji su u takvom životu označava kao ljude predane gnusnim pohotama (obscenis cupiditatibus), ne čineći nikakve razlike između zakonitoga braka i nečistoga suživota (turpis coitus), jer se valjda neće tvrditi da je jedan svećenik jednako kriv pred zakonom, bilo da živi sa svojom zakonitom ženom, bilo s bludnicom. Uostalom, da je i sam Siricije razumijevao, da izdaje protukanonsku odredbu, vidi se iz toga, što on u ovoj svojoj naredbi ne spominje nikakvu postojeću kanonsku odredbu o svećeničkom braku, niti se trudi, kao što bi bio red, bar da nekako te odredbe dovede u sklad sa svojom odredbom, nego naprosto ističe vlast apostolskog prijestola (apostolicae sedis auctoritas), i na osnovu te vlasti zapovijeda ono što želi.

Strogi zahtjevi pape Siricija o celibatu svećenstva nisu našli kod narednih papa najbližih Siricijevom dobu onu potporu, kakvu bi općenito zapadni kanonisti htjeli prikazati u svojim spisima u obranu celibata. Spominju se četiri pape: Inocent I. (401.-417.), Leon Veliki (440.-461.), Pelagije II. (578.-590.) i Grgur Veliki (590.-604.). Papa Inocent I. i Lav Veliki ističu kako kod svećenstva mora biti duhovni brak, a ne tjelesni, a posebno Lav Veliki i ne zahtijeva da svećeničke osobe otpuštaju svoje žene, nego samo hoće da ih smatraju kao da ih nemaju (et quasi non habeant uxores, sic habere). U tom istom smislu govori i Pelagije II., zahtijevajući to isto i od podđakona. A papa Grgur Veliki izričito govori, da mu zakon o celibatu izgleda strog i teško provediv (durum atque incompetens mihi videtur), ali ipak živo preporučuje i on da svećeničke osobe imaju čuvati uzdržljivost, ne zahtijevajući od njih da otpuštaju svoje žene. Pored svega toga, ipak je sve više prostora dobivao Siricijev strogi pravac o celibatu, osobito poslije Grgura Velikog, a pri papama Teodoru I. (642.-649.) i Martinu I. (649.-653.), koji su poznati po svom isticanju prvenstva rimskog biskupa nad cijelom Crkvom i svoga nastojanja o centralizaciji sve duhovne vlasti u svojim rukama. Između toga, Hispanija i Galija, kao što su prve na svojim saborima istakle misao o celibatu u početku IV.st., tako su to i provodile kroz sljedeća tri stoljeća, i tim su pomagale da se na Zapadu utvrdi i proširi ista misao.

U interesu očuvanja u svoj Crkvi apostolske Predaje i kanonskih propisa sveopće Crkve, kako u svemu drugom, tako i u pitanju braka svećeničkih osoba, oci trulskog sabora obratiše pažnju na protukanonsku praksu u ovome pogledu, koja je započela vladati u Zapadnoj Crkvi, te da autoritetom ekumenskog sabora to presijeku, proglasiše to svoje (13.) pravilo. Što određuje ovaj trulski kanon, kazali smo. On je izdan gledom na one osobe, koje su težile stupanju u svećeništvo, ali koje nisu mogle, ili nisu željele biti u bezbračju. Kada se pogleda na naredbu ovog pravila i u vezi s njim naredbu 6. istog sabora o tome, da ako je netko neoženjen stupio u kler, (od podđakona naviše) ne smije se više ženiti, vidi se da Istočna Crkva nije stala u odlučno proturječje sa zapadnom Crkvom, koja je htjela obvezati sve svećeničke osobe na celibat, niti ona određuje, protivno Zapadnoj Crkvi, da svi đakoni i prezbiteri moraju biti oženjeni. Ona je izabrala među ovim krajnostima srednji put. Naredila je da mogu i neoženjeni stupiti u svećenstvo, ali se poslije rukopolaganja ne smiju više ženiti, a ako tko želi živjeti u braku i ujedno stupiti u svećenstvo, ona ga ne prisiljava da se odreče braka i dopušta mu oženiti se, ali samo prije rukopolaganja. Slobodan je dakle, svatko birati po volji i čemu je naklonjen, k braku ili celibatu, samo što je vrijeme tog izbora ograničeno vremenom rukopolaganja.

Rimokatolički teolozi i kanonisti, ustajući protiv ovog trulskog kanona, a braneći celibat, govore da ovaj kanon proturječi izvjesnim kanonima kartaškog sabora, koje ovaj isti trulski kanon spominje. To bili bili 3. i 4. kanon kartaškog sabora, koji govore o uzdržljivosti svećeničkih osoba, i za koje rimokatolici kažu da propisuju celibat. Kanon 3. općenito ustanovljuje da svećenički služitelji (viši redovi), u svemu moraju biti uzdržljivi. Kao što se uzdržljivost u jelu ili piću ne sastoji u tome da se nikada ne jede i ne pije, tako i uzdržljivost od žena ne mora uvijek značiti zavjet djevičanstva, i može se ona čuvati i u bračnom životu, kao što o tome Oci Crkve često govore, kada spominju čistoću braka. U 4. kanonu propisuje se, da se svi koji čuvaju oltar ili mu služe, moraju uzdržavati od žena i kanon sjedinjuje ovo s pojmom o prirodnoj čistoći, ali prirodna čistoća i celibat nisu jedna te ista stvar, jer su prirodnu čistoću dužni čuvati i oni koji žive u braku, isto kao i oni koji su u celibatu. Ovo isto treba reći i za 25. kanon kartaškog sabora, koji govori o istoj stvari. Uostalom, da se točno shvati, što zapravo znači riječ „uzdržljivost“, o kojoj govore spomenuta dva kartaška kanona, dosta je samo pogledati što govore drugi kanoni ovog istog sabora, pa će se vidjeti da o nikakvom celibatu nema tu ni riječi. Da su kartaški oci htjeli ustanoviti celibat za svaku svećeničku osobu, radi čega bi trebala naredba 15. kanona istih otaca, da svećenička djeca ne smiju polaziti svjetovna kazališta? Ili naredba 30. kanona, da svećenička djeca ne smiju stupati u brak s hereticima (krivovjercima)? U tumačenjima ovih i sličnih kartaških kanona mi govorimo podrobnije o svemu ovome. Trulski sabor je imao pred očima naredbe kartaškog sabora, i zbog toga se on baš i osvrće u ovom svom pravilu na iste naredbe da se ne bi one krivo shvatile. Iz riječi kanona, u kojima se navode te odredbe kartaškog sabora, vidi se jasno i pravilno protumačena misao kartaških otaca: prirodnu čistoću moraju bezuvjetno čuvati sve svećeničke osobe, a uzdržavanje od bračnog općenja propisuje se tim osobama samo u određena im vremena, tj., kada se spremaju prinijeti sv. Žrtvu (Misu); ne propisuje se dakle, svagdanja uzdržljivost od općenja sa zakonitim ženama, dakle celibat u rimokatoličkom smislu, nego samo uzdržljivost, u vrijeme kada se dotična svećenička osoba sprema za službu. A da se u ovom smislu imaju razumijevati naredbe kartaškog sabora o uzdržljivosti, osim svega, svjedoči još i to, što afrički biskupi, prisutni na trulskome saboru, ne samo što nisu prosvjedovali protiv ovakvog shvaćanja od strane trulskih otaca spomenutih naredaba, nego su i potpisali sve kanonske odluke sabora, i po tim odlukama se i vladali u svojim Crkvama.

Trebalo je držati da će se glas sveopće Crkve o svećeničkome braku, to jest naredba trulskog sabora u ovome kanonu zaustaviti revnost branitelja celibata na Zapadu. I zbilja su u početku i počeli, barem u Rimu, drugačije o tome misliti i napuštati Siricijevu teoriju o bezuvjetnom celibatu. Papa Sergije (687.-701.), čiji su zastupnici prisustvovali na trulskome saboru, zatim Ivan VII. (705.-707.), u svojim priznanjima sveopćeg značaja trulskoga sabora očitovali su svoju pokornost kanonima ustanovljenim na tom saboru, te u smislu ovog kanona istoga sabora dopuštaše svakoj svećeničkoj osobi istu slobodu u pogledu braka, koja je bila utvrđena apostolskim kanonima, a koja je sada bila svečano proglašena u trulskim kanonima. Ali nažalost, kratko je to trajalo. Političke prilike, koje su počele rimske pape dizati na stupanj svjetskih vladara, te uslijed toga težnje papa, da u svećenstvu imaju slobodne ljude, nevezane nikakvim obiteljskim vezama, i spremne da uvijek i svuda vojuju za papinstvo, pritom nastojanja hispanskih i galskih biskupa i njihovih sabora, da održe u pitanju o svećeničkom braku onaj pravac, kojeg su bili istakli i u prošlim stoljećima - sve je to utjecalo, da su se stvari po tom pitanju stale vraćati na prijašnji kolosijek. Papa Zaharija (741.-752.) produži u ovom pravcu djelovanje pape Siricija. Na jednome saboru držanome u Rimu 743. godine ističe se prijašnja naredba da svećenici ne mogu imati žene; a nakon četiri godine šalje papa Zaharija, na Pipinovu molbu, u Galiju 27 capitula o crkvenom ustrojstvu, a u 11. capitulu izdaje naredbu da svećenstvo neophodno bude u celibatu. Poslije Zaharija produžava da se u istom pravcu ima sustavno raditi. Ali, kao što se prije teško primao teški zakon o celibatu, tako je to i sada teško išlo. I pokraj svih bezbrojnih naredbi i prijetnji kanonskim kaznama u tom pogledu, mi ipak i u 11.st. nalazimo mnoštvo oženjenih, ne samo svećenika i đakona nego čak i biskupa, i to ne samo u provincijama na Zapadu, nego čak i u samome Rimu. Ovo je silno dražilo rimske pape, tim više, što se kod njih razvijala misao o sveopćem gospodtvu nad svima u svijetu. Za papu Nikolu II. (1058.-1061.) kazuje povijest, da je zabranio narodu slušati liturgiju (misu) koju služi oženjeni svećenik, i time naravno izazvao uzbunu u narodu. Grgur VII., dobro poznat po svojim, u smislu papinstva, apsolutističkim idejama, izrazio je sa svog gledišta pravi razlog, radi kojega je potreban svećenički celibat, kad je rekao: „Non liberari potest ecclesia a servitute laicorum, nisi liberentur clerici ab uxoribus“ , te je oštrom naredbom 1074. godine zabranio svakom svećeniku da ima ženu, i svakom svjetovnjaku da se ispovjeda ili pričešćuje kod oženjenog svećenika, i to pod kaznom anateme (prokletstva). Ali da nije ni ovo pomoglo da se na Zapadu uvede celibat, svjedoče mnogi sabori, koji su se od 12. do polovine 16. st. morali držati protiv toga što svećenstvo nije htjelo priznati zakonitost celibata, te čak i u 16.st. mi nalazimo mnoštvo svećeničkih osoba svih hijerarhijskih stupnjeva da žive u braku sa svojim ženama, i da svoj brak smatraju kao sasvim kanonsku stvar. Najposlije jedva pođe za rukom tridentskom saboru (1562.) da proglasi kao opći zakon za svu rimokatoličku Crekvu da nijedna svećenička osoba ne smije biti oženjena, i to pod prijetnjom anateme (prokletstva).

I ne spominjući nekanoničnost obvezatnog svećeničkog celibata po sebi, dosta bi bilo ove borbe, koja se vodila na Zapadu 12 stoljeća (4.-16.) protiv celibata, da se vidi sva osnovanost i zakonitost naredbe ovog (13.) kanona trulskog sabora, i koliko su razloga imali oci toga sabora da osude običaj rimske Crkve, koji se u ovome pogledu već u njihovo doba razvio. Zakon rimokatoličke Crkve o obaveznom svećeničkom celibatu bio je i poslije nekoliko puta predmet spora između rimokatolika i pravoslavnih, a umnogome je doprinio i raskolu Crkava. Već u početku sporova između dvije Crkve istaknuto je bilo pitanje o svećeničkom braku. Rimski misionari koji su bili poslani u 9.st. u Bugarsku da odvrate Bugare od carigradske Crkve, učili su ih između ostalog, da se treba gnušati pravoslavnih svećenika, jer su oženjeni, i da njihova crkvena služba zbog toga ne može biti zakonita, niti Bogu ugodna. Protiv ovoga patrijarh Focije u svojoj okružnoj poslanici upućenoj istočnim nadiskupima oštro je osudio to učenje rimskih misionara, koji takvim i sličnim učenjima odvraćaju narod od istinske pobožnosti. Isto se ovo ponovilo i u 11.st. za vrijeme carigradskog patrijarha Mihaela Celularija i rimskog pape Lava IX., kad je poznati kardinal Humbert u odgovoru studitskom monahu Nikiti, koji je bio ustao na obranu učenja Pravoslavne Crkve protiv rimskih novotarija, nazvao Pravoslavnu Crkvu heretičkim nikolaitskim društvom. Uostalom, krivo je učinio taj Humbert, isto kao što i krivo čine svi ostali rimokatolički teolozi i kanonisti, kad onolikom silom brane svećenički celibat, i trude se dokazati da je celibat jedino stanje, koje odgovara uzvišenosti svećeništva, i da bračni život oskvrnjuje to svećeništvo - kažemo da krivo čine, jer time bacaju osudu na one pape, koji su i poslije tridentskog sabora dopuštali svećenicima da žive u braku poslije rukopolaganja (ređenja). Pod ovim razumijemo tzv. unijatske (grkokatoličke) svećenike, kojima papa Benedikt IV. dopušta da mogu slobodno biti oženjeni, jer svećenički brak, kaže taj papa, romana non prohibet ecclesia.

(Nikodim Milaš: Pravila Pravoslavne Crkve sa tumačenjima)

11 činjenica o julijanskom kalendaru

Kad našim ljudima spomenete julijanski kalendar, onda obično otprve pomisle: „pa to je pravoslavni/srpski/vlaški kalendar, pa oni slave po njemu Božić 7.siječnja, pogrešan je“, itd. Međutim:

1.) Julijanski kalendar nisu izmislili Srbi, niti Pravoslavna Crkva. U prvom stoljeću prije Krista rimski vojskovođa i državnik Gaj Julije Cezar naredio je izradu ovoga kalendara znanstvenicima iz Aleksandrije (Egipat). Po njemu je i dobio ime „julijanski“.

2.) Po ovome kalendaru se računalo vrijeme od Cezarova vremena, pa sve do 1582., dakle više od tisućljeće i pol. Pod ovim kalendarom rodio se i živio sam Krist, njegova Majka Marija i apostoli, čitavo rano kršćanstvo, sav europski svijet do 16.st. Pod njegovim računanjem krunjeni su hrvatski kraljevi, vladali pape, održavali se crkveni sabori, digla se seljačka buna Matije Gupca. Bio je to kalendar Hrvata i katolika sve do 16.st.

3.) Tek 1582. godine papa Grgur XIII. vrši reformu kalendara u naš sadašnji, koji će po njemu, papi Grguru (lat. Gregorius) dobiti ime-gregorijanski. Dakle, naš suvremeni, gregorijanski kalendar jest reformirani julijanski. 

4.) Reforma međutim, nije odmah zaživjela-novi kalendar su protestantske zemlje prihvatile tek u 18.st. Čak i u Britaniji u 18.st. važio je julijanski kalendar. 

5.) Često se ponavlja kako je julijanski kalendar netočan u odnosu na gregorijanski. Međutim, to nije točno: julijanski i gregorijanski kalendar se zasnivaju na različitim principima. Julijanski se zasniva na tzv. sideričkoj ili zvjezdanoj godini, dok se gregorijanski zasniva na tropskoj godini. Dakle, ne može se govoriti o znanstvenoj prednosti suvremenog, gregorijanskog. 

6.) Zašto je dakle, izvršena gregorijanska reforma? Naime, pojam tropske godine, koji se nalazi u osnovi gregorijanskog kalendara, povezan je sa geocentrizmom, naukom da je Zemlja u središtu svemira, i da se Sunce okreće oko Zemlje. Siderička godina, koja je u osnovi julijanskog kalendara, povezana je sa teorijom o okretanju Zemlje oko Sunca, koju je osobito zatupao starogrčki znanstvenik Aristarh. Očito, kod uvođenja gregorijanskog kalendara, ne samo da se polazilo od starog, geocentričkog sustava, već se očito htjelo spriječiti i na taj način razvoj ideje o kretanju Zemlje oko Sunca (sjetimo se samo povijesnog okvira: Kopernik, proces protiv Galilea..).

7.) Reformi su se zato protivili i mnogi autoriteti toga vremena, među njima i sveučilišta u Beču i Sorboni.

8.) Koje su posljedice napuštanja julijanskog i uvođenja gregorijanskog kalendara? Još u 4.st. uvedena su pravila o računanju datuma Uskrsa. Jedno od tih pravila govori kako Uskrs ne smije biti u isto vrijeme ili prije židovske Pashe (iz teoloških razloga). Gregorijanskom reformom to je ukinuto: samo od 1851. do 1950., katolici su slavili Uskrs 15 puta prije Židova i više puta u isto vrijeme s njima. 

9.) Svake godine se o Uskrsu u Jeruzalemu događa pojava „blagodatnog ognja“-na molitvu iz ploče groba Isusova protitra nematerijalni oganj, kojeg dalje svećenici šire po svijećama od vjernika do vjernika, pri čemu ispočetka on uopće ne peče niti spaljuje. Ovo čudo se događa, pogađate-na julijanski Uskrs.

10.) I neki katolici do danas su sačuvali julijanski kalendar (grkokatolici).

11.) Najzad, od sljedeće godine, i rimokatolici u Svetoj Zemlji, po odluci Jeruzalemskog latinskog patrijarhata, počinju obdržavati julijansko računanje Uskrsa.

P.S. kaže naš narod: „sveta Kata-snijeg na vrata“. Da li je ove godine 25.11. bilo snijega? I je i nije. Po gregorijanskom, nije. Sva ova dosadna mećava spustila se 25.11. po-julijanskom :)

Ima li spasa u zagrobnim mukama?

"Abba Makarije je pričao kako je jednom, dok je putovao pustinjom, naišao na kostur mrtvaca kako leži na zemlji. Kada ga je protresao s palmom, obratio se kosturu pitajući ga: "Tko si ti?" Kostur odgovori: "Bio sam veliki svećenik idola i Grka koji su ovdje živjeli. A ti si Makarije Duhonosac. Kad god se smiluješ onima koji su u kazni i pomoliš se za njih, bude im malo lakše". Starac mu reče: "O kakvom se to olakšanju radi, i kakva je kazna u pitanju?" Odgovori mu: "Koliko ima od neba do zemlje, tolika je vatra ispod nas. Stojimo posred ognja od stopala do glave. Nikoga nije moguće vidjeti licem u lice, nego je lice svakoga priljubljeno uz leđa drugoga. Kada ti moliš za nas, moguće je malo vidjeti lice drugoga. I to je olakšanje." Starac zaplaka te reče: "Jao danu u koji je čovjek rođen!" Starac ga upita: "Postoji li kakva gora kazna?" Kostur mu odgovori: "Gora kazna je ispod nas." Reče mu starac: "A tko se tamo nalazi?" Odgovori mu kostur:" Mi koji nismo upoznali Boga, primismo malo milosrđa, no oni koji su upoznali Boga i odrekli Ga se, ti su ispod nas." Tada starac uze kostur i sahrani ga."

Sv. Makarije Egipatski, 4.st.

"Bogoliki Makarije, ozaren prosvijetljenjem Svevišnjega, čuo je glas neznabožačkog vrača: Kada se vi molite za one koji stradaju u paklu, tada i neznabošcima biva olakšanje. O divna silo kršćanskih molitava: njima se i podzemni pakao osvjetljava, s vjernima i nevjerni primaju utjehu, kada mi za cijeli svijet pjevamo: aleluja!"

Akatist za pokoj duša umrlih, kondak 2.

Zagrobni život i čistilište-pravoslavni pogled

            

 Koliko god da su pravoslavlje i rimokatolicizam dva veoma bliska i slična oblika kršćanstva, ipak među njima postoje i velike razlike, razlike koje ne možemo zaobići. Jedna od tih razlika jest i pitanje čistilišta, odnosno mjesta očišćenja za jedan dio duša, nakon smrti. Ima li, dakle, čistilišta? Kakav je zagrobni život, i što pravoslavlje zapravo uči o tome?

            Moramo odmah na početku zamijetiti da rimokatolički teolozi imaju mahom mutnu i nedorečenu sliku o pravoslavnoj vjeri po tom pitanju. Jedan dio njih tvrdi da pravoslavni vjeruju u zagrobni život, raj i pakao, kao i rimokatolici, dok se o čistilištu izražavaju drukčijim terminima i slikama od rimokatolika. Drugi će ustvrditi da je pravoslavlje po tom pitanju ostalo na razini manje razvijene teologije rane Crkve, i istočne mistike, dok će treći, sa izvjesnom dozom podrugljivosti, konstatirati da pravoslavlje ni samo ne zna što uči, zbog manjka vrhovne crkvene vlasti; po njihovom shvaćanju, pravoslavci odbijaju čistilište zbog ustrajanja u raskolu od Rima.

            Ovo je sve, dakako, daleko od istine. Pravoslavna Crkva ima itekako razvijeno učenje i stav o zagrobnom životu, stav koji je duboko biblijski, otački, teološki logičan; i izvrsno objašnjen u djelima pravoslavnih teologa. Taj stav je, uz to, suštinski različit od rimokatoličkog - pravoslavlje posjeduje sasvim različitu koncepciju zagrobnog života i čovjekovih posljednjih stvari.

Rimokatolički pogled:

            Proučit ćemo sada kakav je rimokatolički stav prema ovome pitanju. Prema službenom nauku, ljudska duša nakon smrti nadživljava tijelo, te odmah odlazi pred pojedinačni Božji sud, na kojem će biti suđena za svoja djela. Taj sud je konačan, vječan i neopoziv, i odmah nakon njega duša odlazi u raj ili pakao. U raj, ako je umrla u stanju milosti i još na Zemlji zadovoljila za grijehe, u protivnom u pakao. Ta dva stanja su konačna i potpuna, sveti u raju već sada u potpunosti uživaju nebesko kraljevstvo, i prije Posljednjeg Suda, jednako tako, prokleti u paklu već sada trpe potpunu kaznu i vječno prokletstvo u punini. Sudnji Dan tu nema neku posebnu ulogu: na njemu će se potvrditi ova odluka, dobit će svoje tijelo, i produžiti u ono gdje su i prije bili.

            Međutim, pošto većina ljudi umire u „srednjem stanju“, ili u stanju lakih grijeha, koji ne sprečavaju spasenje, ali opet priječe gledanje Boga, ili nisu pružili dostatnu zadovoljštinu za oproštene teške grijehe, onda ova rimokatolička logika, jednostavno nužno treba treće mjesto, čistilište, gdje će ova kategorija duša dati zadovoljštinu, otplatiti dug Božjoj pravednosti, i očistiti se prije susreta s Bogom u nebeskom kraljevstvu. Zato protestantizam ovdje pada u nutarnju kontradikciju - s jedne strane prihvaća rimokatolički nauk o konačnom stanju duša nakon smrti, a s druge odbacuje čistilište, što je nemoguće.

Pravoslavni pogled:

            Stav Pravoslavne Crkve po ovom pitanju se ne može svesti na pitanje, priznaju li pravoslavci čistilište ili ne. Kompletan pravoslavni pogled na ovu problematiku je drukčiji, naime, u pravoslavlju nema konačnog stanja duša nakon smrti. U pravoslavlju nije naglasak na zagrobnom životu, već na Posljednjem Sudu.

1.)    osnova: biblijski pogled na čovjeka.

Pravoslavni pogled na čovjeka je duboko biblijski, čovjek je naime jedinstveno biće, sastavljeno od duše i tijela. Jedno i drugo je podjednako važno, i ne može biti govora o tome da je duša viši ili nezavisni entitet od tijela, ili da je tijelo neki usputni „kofer“ duše. Čovjek upravo po tome i jest čovjek, što je spoj duha i materije, što stoji jednom nogom u duhovnom, a drugom u materijalnom svijetu, i baš to ga čini vrhuncem Božjeg stvorenja. Nijedan anđeo ne može mirisati cvijet, ni pojesti jabuku, niti uživati tjelesnu ljubav, kao što nijedna životinja ne može sudjelovati u anđeoskom životu. Čovjek može oboje, on je zato viši i od anđela i od materijalnog svijeta. Na početku, kod stvaranja, čovjek je bio određen za besmrtnost. Smrt i raspadanje za čovjeka nisu prirodni, oni su posljedica istočnog grijeha, i zato je uskrsnuće ona konačna pobjeda nad zlom, a ne iskupljenje duše u zagrobnom životu. Čovjek bez tijela nije potpun, nije čovjek, jednako kao što leš bez duše ne možemo nazvati čovjekom, tako i dušu bez tijela ne možemo nazvati čovjekom. Ona je samo sjena od čovjeka, osuđena na stanje smrti za koje nije stvorena, za patnju nasilne razdvojenosti u srži svoga bića, razdvojenosti od svoga tijela. Zato je već smrt sama po sebi promašaj postojanja, a ne tek pakao. I najveći svetac na nebu nalazi se u stanju, uvjetno rečeno, "patnje" i iščekivanja ponovne obnove sebe kao potpunog čovjeka, onakvog kakvim ga je Bog zamislio.

Zato pravoslavlje ne samo da ne vjeruje u čistilište, već ni u raj ni u pakao u rimokatoličkome smislu. Ne može biti raja prije Posljednjeg Suda i uskrsnuća tijela. Ako je tako, što se onda zbiva s pravednicima? Oni se, kao duhovi, nalaze u svijetu duhova, druže se s anđelima, i način života im je gotovo anđeoski, blaženi su, i posreduju za nas ljude. Ali to nije ono konačno Carstvo Nebesko, koje će nastupiti nakon uskrsnuća, gdje će cjeloviti, preobraženi besmrtnici u svojim tijelima zasjesti na vječna prijestolja s Kristom. Njihovo sadašnje stanje možemo samo uvjetno nazvati „rajem“. Jednako tako, nema pakla prije Sudnjeg Dana. Svi ogrehovljeni ljudi nalaze se u onome što je Stari zavjet nazvao Šeol, Grci Had, a mi obično prevodimo kao Podzemlje. To je tamnica gdje se duše svih grešnika čuvaju za Sud, one su u patnji, grizodušju i strahu, i zato njihovo stanje samo uvjetno možemo nazvati „paklom“, jer to nije ono konačno „jezero koje gori ognjem i sumporom“, o kojem piše sv. Ivan u Otkrivenju, u kojem će skupa sa svojim tijelima biti mučeni „u vijeke vijekova“. Stanje duša u zagrobnom životu još uvijek pripada ovom eonu, ovom prostoru i vremenu borbe do Sudnjeg Dana, i zato je to stanje moguće i promijeniti. Zato i pravoslavlje moli za mrtve, prikazuje liturgije (mise) i dobra djela za njih, da se izbave iz Hada i prijeđu u mjesto pravednika (rijetki slučajevi), ili, češće, da im se olakšaju muke u Hadu, a ne da im pomogne u "otplaćivanju dugova". Neki nepravoslavni se čude pravoslavnim molitvama o izbavljenju iz pakla, ali, treba znati što pravoslavni razumiju pod pojmom pakao, da to nije konačno stanje zagrobnog života. Dakle, nikakvog čistilišta tu nema, niti razlike u terminima, niti nedorečenosti.

2.) potvrda: biblijski tekstovi

            Da je ovome tako, svjedoče i konkretni biblijski tekstovi, a ne samo ovakav načelni pogled na Pismo. Ukoliko kritički čitamo Bibliju, vidjet ćemo da je u njoj uvijek i samo naglasak na Posljednjem Sudu i uskrsnuću tijela. Realno, Biblija je knjiga koja zapravo gotovo ništa ne govori o zagrobnom životu, već se bavi ili sadašnjim, tjelesnim životom, ili budućim svijetom. Čak se niti pojedinačni sud nakon smrti gotovo ni ne spominje, osim na jednom nejasnom mjestu iz poslanice Hebrejima.

            Matejevo evanđelje, kada govori o Posljednjem Sudu, doslovce kaže: "Tada će kralj reći onima sebi zdesna: 'Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!  (Mt 25, 34). Dakle, nije rekao kraljevstvo koje vam je dano otprije, već kojeg ste čekali.

Jednako tako i prokletima: "Zatim će reći i onima slijeva: 'Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim. (Mt 25, 41). Tu se vidi da čak niti demoni ne trpe kaznu u paklu, jer je i njima „pripremljen“, iako se za njih pouzdano zna njihova vječna sudbina. Štoviše, kad bi oni sada bili u potpunom paklu, kako bi zavodili ljude po svijetu? Zato i kaže legija demona Isusu: I gle, povikaše: "Što ti imaš s nama, Sine Božji? Došao si ovamo prije vremena mučiti nas?" (Mt 8, 29).

Pavao to zgodno tumači: Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo (2 Kor 5, 10), zatim: Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak. (2 Tim 4, 6-8). Dakle, bez tijela nema presude, on sada odlazi, ali vijenac će dobiti u onaj Dan, kod povratka Gospodinova. I još: Jer pravo je da Bog vašim mučiteljima mukom, a vama, mučenima, zajedno s nama spokojem uzvrati kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći, u ognju žarkome i osveti se onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se evanđelju Gospodina našega Isusa. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva, kada - u onaj Dan - dođe da se proslavi u svojim svetima i da se prodiči u svima koji povjerovaše. Jer povjerovalo se svjedočanstvu našemu među vama. (2 Sol 1, 6-10).

Jako dobro to opisuje sv. Ivan:  Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu. Vikahu iza glasa: "Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?" I svakome je od njih dana bijela haljina i rečeno im je neka se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i braće njihove koja imaju biti pobijena kao i oni. (Otk 6, 9-11). Vidimo ovdje najsvetije od sviju, duše mučenika, kako iščekuju, i kako se opominju na strpljivost. Iz njihovih riječi ne dolazi mir i spokoj, ne dolazi radost konačnog ispunjenja, nego nemir i nestrpljenje u iščekivanju konačnoga.

Neodrživost rimokatoličkih biblijskih argumenata za čistilište:

            Sada ćemo dati pregled i komentar biblijskih mjesta kojima se rimokatolici služe kako bi dokazali postojanje čistilišta. Dakako, površnom čitatelju će ovi argumenti izgledati logični, međutim, kada se stvari stave u pravi kontekst, vidimo da ne drže vodu.

            Prvi i najvažniji je, svakako, citat iz Makabejaca: Tu su pod odjećom svakoga mrtvaca našli predmete posvećene jamnijskim idolima, što Zakon Židovima zabranjuje. Tako je svima postalo jasno da je to uzrok njihove smrti. Zato su svi stali blagoslivljati Gospodina, pravednog suca koji otkriva ono što je sakriveno. Zatim se pomoliše da bi se počinjeni grijeh sasvim oprostio. Plemeniti Juda opomenu vojnike da se čuvaju čisti od grijeha, jer sad vide što je zbog grijeha zadesilo one koji su pali. Nato je sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi. ( 2 Mak 12, 40-45) Na prvi pogled, ovaj tekst je neoborivi dokaz za čistilište, jer, moli se i prinosi žrtva kao oprost za grijehe mrtvih. Sad, ako su mrtvi u paklu (govorim o paklu u rimokatoličkom smislu, dakle, o konačnom stanju duša nakon smrti), nema smisla moliti za njih, pošto su izgubljeni, u raju se nema što opraštati, dakle, mora postojati neko treće, srednje mjesto za očišćenje.

            Međutim, rimokatolička strana zaboravlja da ovaj tekst ne može biti dokaz za čistilište, već i stoga što pripada vremenu prije Krista! A u tom vremenu, SVI mrtvi bili su zatvoreni u Podzemlju, Šeolu, Hadu, Paklu, kako god ga nazvali, s time da su pravednici ipak bili u jednoj boljoj poziciji, koju je latinska teologija nazvala „limbus patrum“, limb otaca. Svi su oni, bez iznimke, čekali da Krist izvrši svoje spasonosno djelo muke, smrti i uskrsnuća, prema tome, već i po samome rimokatoličkome nauku, nikakvih rajeva, paklova ni čistilišta (u rimokatoličkom smislu) prije Krista, jednostavno nema. Čak i kad bi bilo, iz teksta je kristalno jasno da pisac ovdje govori o uskrsnuću, dakle, naglasak je na Posljednjem Sudu, a ne na iskupljenju u zagrobnim stanjima. Naposljetku, da budemo dokraja precizni, u rimokatoličkome čistilištu se ne opraštaju grijesi, već se otplaćuje vremenita kazna za oproštene grijehe. Što ima zajedničko između opraštanja grijeha i otplaćivanja zadovoljštine za oproštene grijehe čistilišnim patnjama?

            Čemu nas, dakle, uči ovaj tekst? Taj tekst je jednostavno dokaz, da se u kasnom židovstvu, na pragu Novog zavjeta, pojavilo naslućivanje o potrebi molitve za mrtve, vjera u uskrsnuće i obnovu svijeta. On nas uči da upiremo pogled prema Posljednjem Sudu, nadamo se preobraženim tijelima, i ponizno molimo za pokojne da im se oproste grijesi (ne da otplate kazne), prepuštajući sud Bogu.

            I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem." (Mt 12, 32) Iz ovoga rimokatolici rasuđuju da se neki grijesi mogu oprostiti na ovome, a neki na drugome svijetu, pa mora postojati srednje stanje. Međutim, ove Spasiteljeve riječi su prvenstveno slikovite; naglasak je na huli protiv Duha, koja je tako težak grijeh, da slikovito želi pojačati tvrdnju o neoprostivosti tog grijeha, izjavom da se ni u budućem neće oprostiti. I to u „budućem svijetu“, iza čega se skriva hebrejski „olam ha ba“, svijet koji dolazi, dakle, opet je u centru Posljednji Sud, a ne zagrobni život. Naposljetku, da ponovimo iz prethodnog odlomka, u čistilištu se ne opraštaju grijesi.

            Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom - svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj. (1 Kor 3, 3-15) Ovo mjesto, na prvi pogled također govori o čistilištu, jer upravo u njemu spominje oganj koji spaljuje zla djela i kroz kojega se ljudi spašavaju. Međutim, to je čisto učitavanje u tekst nečega što u njemu jednostavno ne piše. Jer, Pavao ne kaže da je ovo vatra što čisti, nego ispituje. Zatim, kroz nju ne idu samo zla djela, nego i dobra, a dobrima ne treba čišćenje, dakle, očito se radi o sudačkoj vatri, a ne očišćujućoj. Oni, čija su djela zla, trpe štetu od te vatre, međutim, čistilišna vatra ne oštećuje, nego je ona put u nebo. Naposljetku, kaže Pavao, „u onaj Dan“, dakle, dan Posljednjeg Suda, kada, očito, više nikakvog čistilišta neće biti. Jedina nedoumica bi bila izraz „spasenje kroz oganj“. Međutim, sva tumačenja sv. Ivana Zlatoustog i Otaca, temeljena na grčkom izvorniku, tumače ovo kao suprotstavljanje učenju kako će grešnici biti uništeni, prestati postojati, nakon Posljednjeg Suda. "Spasiti se kroz oganj" - ne biti uništen, ne prestati postojati prolaskom kroz njega. 
Osim u pitanju konačnosti raja i pakla, koje smo sada razjasnili, čistilište je u pravoslavlju nemoguće iz još jednog razloga, a to je nepostojanje pojma zadovoljštine za grijehe u pravoslavnome nauku. Katolička Crkva uči, da se ljudski grijeh sastoji od dva elementa: samog grijeha, grešnog čina kao takvog, i od posljedica tog grešnog čina. Sukladno tome, uče katolici, grijeh se oprašta u sakramentu ispovjedi pred svećenikom, no, i pored tog oproštenja, koje čovjeku garantira spasenje, ostaju posljedice oproštenog grijeha. Te posljedice se uklanjaju zadovoljštinom, ili pokorom, ili penitencijom. Zato svaki katolički vjernik, kada se ispovjedi, dobiva od svećenika nalog da izvrši pokoru za oproštene grijehe: neke molitve, postove, dobra djela, itd. Ako čovjek nije izvršio rečenu zadovoljštinu za grijehe na zemlji, onda će to morati u čistilišnim mukama. Treba reći da je pravoslavlju ovakav način razmišljanja posve stran. Jer, kaže sv. Marko Efeški, ako ljudski vladari, kada daju amnestiju zločincima, u potpunosti opraštaju, ne tražeći zadovoljštine nakon oproštenja, i ako čovjek, ako prašta, prašta u potpunosti, a ne pod uvjetom otplate, onda koliko više Bog, kada oprašta, oprašta u potpunosti. Zato u pravoslavlju uopće nema pokore/penitencije/zadovoljštine nakon ispovjedi. Postoji epitimija, međutim, ona se shvaća kao duhovni lijek čovjeku kojega je grijeh oštetio, te kao vanjska manifestacija čovjekovog kajanja. Dakle, pravoslavlje stavlja naglasak na pokajanje, na promjenu čovjekovog bića, preobrazbu. Isus kaže grešnici, oprošteni su ti grijesi mnogi jer si ljubila mnogo, ne tražeći od nje zadovoljštinu, ali niti ne shvaćajući njezine suze kao pokoru i otplatu duga, već kao vanjsku manifestaciju njene unutarnje iskrene promjene. Nauk o zadovoljštini ili pokori je rezultat ljudskog umovanja, i našeg ljudskog shvaćanja pravednosti, ili, da budemo posve iskreni, osvetoljubivosti (oprošteno ti je, ali...). Kod ljudi na kršćanskom Zapadu prouzročio je mnogo nutarnjeg osjećaja krivice, trgovinu oprostima, zastranjenja protestantizma, te se na kraju prelio u učenje o zagrobnom životu, predstavljaući spasenje, ne kao oboženje čovjeka, već kao ugovor o boljem stanju nakon smrti.

Ovo je donijelo i veliku pomutnju, kao što sam rekao, i u protestantizam. On se tu našao u velikom problemu: s jedne strane je naslijedio rimokatolički nauk o konačnom stanju duša nakon smrti, a s druge želi izbjeći čistilište. Promatrajući tu pomutnju, kao i uskrsni karakter Biblije, nije ni čudno da su neke novije sljedbe (Jehovini svjedoci, adventisti) na kraju otišli u drugu krajnost i jednostavno odbacili besmrtnost duše i zagrobni život. Da su bili upoznati sa zdravom i uravnoteženom pravoslavnom tradicijom, do toga možda ne bi došlo.