Upoznajmo pravoslavne Crkve: Ruska Patrijaršija

U našem pregledu pojedinih pravoslavnih Crkava, do sada smo prikazali prve četiri patrijaršije, zvane još i stare patrijaršije, jer su nastale u crkvenoj antici, u vrijeme prvih 7 ekumenskih Koncila (vidi: carigradska aleksandrijska antiohijska jeruzalemska ). Sada prelazimo na pet sljedećih, tzv. novih patrijaršija, nazvanih tako jer su nastale nakon vremena ekumenskih Koncila. Prva među njima je Ruska Patrijaršija, peta među pravoslavnim kanonskim Crkvama.

Područje današnje Rusije, Bjelorusije i Ukrajine (kanonsko područje Ruske Patrijaršije) nalazilo se u drevno doba izvan granica grčko-rimske civilizacije, i bilo je naseljeno primitivnim barbarskim plemenima. Ipak, crkvena predaja kaže da se već u apostolsko doba ondje naviještalo Evanđelje. Po predaji, kršćanstvo je ovamo donio apostol Andrija, brat Šimuna Petra, apostol Grčke i utemeljitelj Carigradske Patrijaršije. Imao je ispočetka dosta uspjeha – predaja kaže da je na mjestu buduće metropole Kijeva zabio u zemlju križ, prorokujući o slavi buduće Crkve u toj zemlji. Iz tog vremena poznati su nam i prvi ranokršćanski mučenici tog područja, iz naroda Skita (Enen, Nirin i Pin), a također je poznato šest ranokršćanskih biskupija na području današnje južne Rusije i Ukrajine, uz Crno more: skitska, hersonska, gotska, suroška, fulska i bosporska. U ovim krajevima je djelovao i sv. Klement, kasniji rimski papa.

Tijekom stoljeća, široka područja današnje Bjelorusije, Ukrajine i zapadne Rusije naselila su različita istočna plemena starih Slavena. Tijekom 8. i 9.st. preko njihovog područja kreću u pohode Varjazi (vikinška, germanska plemena iz Skandinavije), ploveći velikim ruskim rijekama prema Mediteranu. Varjazi se uspijevaju, kao dobri ratnici, nametnuti slavenskim plemenima, i dolazi do stvaranja dvije velike kneževine: sjeverne sa središtem u Novgorodu (današnji Njižni Novgorod sjeverno od Moskve) i Kijevu (današnja metropola Ukrajine). Germansko plemstvo se slaveniziralo, a obje kneževine su se kasnije ujedinile u jednu, poznatu kao Kijevska Rus (kod nas u literaturi često krivo zvana Kijevskom Rusijom). Bilo je to oko 880.g. Kijevska Rus je bila tada vjerojatno najveća država Europe, a kontrolirala je trgovinu između Skandinavije i Carigrada. Unutar nje se razvijaju manje plemenske cjeline: Velika Rus na sjeveru, Mala Rus na jugu i Bijela Rus na zapadu. Stjecajem povijesnih okolnosti, od ovih cjelina nastat će tri velike istočnoslavenske nacije: na sjeveru Velikorusi (ili jednostavno Rusi), na jugu Malorusi, Rusini, Rusnaci ili od 19.st. Ukrajinci, te Bijeli Rusi ili Bjelorusi na zapadu. Najveći brojčani rast, teritorijalno širenje i državotvorno-nacionalni primat imali su Rusi. Zbog ovoga ruski patrijarh i danas nosi titulu vseja Rusi (svih Rusi, tj. Velike, Male i Bijele), što naši mediji krivo prevode kao „cijele Rusije“. 

Prvo pokrštavanje Kijevske Rusi zbilo se oko 866.g., u vrijeme knezova Askoljda i Dira, koji su primili kršćanstvo nakon neuspjelog napada na Carigrad, kada ih je od grada odbacilo čudo Presvete Bogorodice. Međutim, ovo nije dugo trajalo; obojica su stradali kao mučenici, a njihovi nasljednici vraćaju se staroslavenskoj poganskoj religiji. Ipak, kršćanstvo nije skroz iskorijenjeno; kneginja Olga prima kasnije krštenje i organizira prve misije.

Prekretnica nastaje 968.g., kada knez sv. Vladimir Kijevski konačno odbacuje staroslavensko poganstvo i prihvaća istočno, bizantsko kršćanstvo, a Carigrad postaje Crkva-majka ruskoj Crkvi. Kršćanstvo postaje službena religija kijevske države, ljudi se masovno krste; u samom Kijevu je oboren veliki idol boga Peruna i bačen u Dnjepar, a cijeli grad još k tome temeljito okađen i očišćen od svega poganskog. Naravno, trebalo je proći još puno stoljeća da nova vjera definitivno zaživi u narodu. 

U to prvo doba u Kijevskoj Rusi ima šest mitropolija: novgorodska, černjigovska, rostovska, vladimiro-volinska, belgorodska i kijevska. Sve su one pod jurisdikcijom Carigradske Patrijaršije, a biskupi su uglavnom stranci, Grci i Bugari. Razvijaju se školstvo, državna uprava i gospodarstvo, osnivaju samostani, prevodi i modificira za ruske prilike bizantsko pravo. Ukratko, paralelno s kršćanstvom, stvara se ruska civilizacija. 

Godine 1051. dolazi prvi Rus na biskupsku katedru. U to doba obavljaju se prve kanonizacije ruskih svetaca, broj biskupija se uvećava na 12, a osniva se i glasovita Kijevsko-pečerska Lavra („samostan u kijevskim špiljama“), koji postaje najvažnije duhovno i crkveno središte, kao i norma za rusko monaštvo. Veći broj biskupa, kao i 118 kanoniziranih svetaca, koje je dao ovaj samostan, dovoljno govori o njegovom značaju. 

Naravno, nakon raskola 1054.g., ruska Crkva će ostati vjerna pravoslavlju. Već oko 1230.g. bilježimo prve pokušaje privođenja Kijevske Rusi Rimu. Usprkos svemu, rimokatolici su zadržali slobodu u državi; svi veliki gradovi su tada imali i rimokatoličke crkve. 

Veliki cvat kršćanske Kijevske Rusi surovo je prekinut u 13.st., naletom Mongola, koji će poharati i okupirati zemlju, i za nekoliko stoljeća je unazaditi za ostatkom Europe. U mongolsko doba počinje slabiti veza ruske Crkve s Carigradom, te carigradski patrijarsi dozvoljavaju autonomiju ruskoj Crkvi. 

Inače, Mongoli su se pokazali vjerski tolerantni, pošto ima je „Jasa“ (Knjiga zabrana), zbornik zakona koji im je propisao Džingis-kan, nalagala vjersku toleranciju. Ovoga se drže Mongoli i nakon primanja islama 1313.g., zbog čega čak i u teškom mongolskom periodu pravoslavna misija napreduje, i vjera se širi na slavenske i neslavenske narode. U mongolsko doba uzdiže se Moskva, kao nova metropola. 

Godine 1441. ruski mitropolit Izidor potpisuje u Firenci, na glasovitom saboru ujedinjenja, uniju s Katoličkom Crkvom. Zbog toga biva protjeran. Pošto je Carigrad bio također u uniji s Rimom, 1448.g. ruskim pravoslavnim biskupima ništa drugo nije preostajalo, nego da se saberu na sabor, i izaberu između sebe novog mitropolita. Time ruska Crkva postaje de facto autokefalna. Nakon pada Carigrada pod Turke i povratka u pravoslavlje, ovo je priznao i Carigrad. Raste politička i crkvena moć Rusije. Ivan IV. Grozni postaje 1547.g. prvi okrunjeni ruski car. Rusija postaje carstvo, smatra se nasljednicom Bizanta, te polako počinje stremiti naslovu patrijaršije. 

Konačno, 1589.g., nakon sedmogodišnjih priprema, ruska Crkva biva uzdignuta na rang patrijaršije. Ovo je dakako priznato od ostalih Crkava. Ovo prvo patrijaršijsko razdoblje trajati će do 1721.g. U njemu se ruska država širi na cijelu istočnu Europu, a od 17.st. počinje prodor u Aziju. Zajedno s njom širi se civilizacija, naseljavaju se ogromna rijetko naseljena prostranstva, pacificiraju se i civiliziraju brojna plemena. Ukorak s time napreduje i misija Crkve, te Ruska Patrijaršija postaje faktički najveća i najmoćnija pravoslavna Crkva, što će zadržati do danas. Ako se uzme u obzir i činjenica da je Rusija u to doba bila jedina neovisna pravoslavna zemlja, moguće je razumjeti i silan utjecaj ruskog pravoslavlja na ostale pravoslavne narode, prvenstveno balkanske Slavene. Do 20.st. područje ruske države i Crkve postat će cijela istočna Europa i sjeverna Azija – više od osmine naseljenog kopna zemlje.

U ovo doba događa se i veliki prodor katolicizma u Rusiju. Naime 1596.g. na području današnje zapadne Ukrajine sklapa se tzv. „Brest-litovska unija“, kojom nastaje Ukrajinska Grkokatolička Crkva, najveća među svim grkokatoličkim Crkvama. Polovicom 17.st. patrijarh Nikon provodi reforme u ruskoj Crkvi, s kojima se nije složio jedan dio klera i naroda. Oni se odvajaju od Pravoslavne Crkve, i do danas su poznati kao starovjerci ili staroobrednici. Nalaze se izvan pravoslavlja, i njeguju tip liturgije koji je postojao prije Nikonove reforme. Ipak, jedan dio ih se kasnije vratio u pravoslavlje, a ruska Crkva im je zauzvrat priznala stari prednikonovski obred; to su tzv. jednovjerci.

Početkom 18.st. dolazi do velikih promjena u ruskoj Crkvi. Naime, car Petar Veliki u sklopu velikih reformi ruskog društva, 1721.g. ukida patrijaršijski ustroj Ruske Crkve. Umjesto vlasti patrijarha, car uvodi vlast tzv. Sinoda, po kojemu će se cijelo razdoblje povijesti ruske Crkve do 1917.g. nazvati sinodalnim razdobljem. Ovaj Sinod je bio ustvari upravni odbor ruske Crkve, sastavljen po uzoru na slične odbore u protestantskim državnim Crkvama (car Petar Veliki je bio opčinjen zapadom, pogotovo protestantskim zemljama). U njemu su sjedili biskupi, poglavari većih samostana, te predstavnici oženjenog klera, laika i države, tj. cara. Počinje jaka sekularizacija i pozapadnjačenje ruskog društva, a Crkva biva svedena u posve podređen položaj prema državi; faktički postaje državni organ. Dokle je to išlo, vidi se po tome da se svećenstvo prisiljavalo da bude dio policijsko-obavještajnog aparata, čak da krši ispovjednu tajnu, ako se sazna u ispovijedi npr. urota protiv države. U teologiji se također otvaraju vrata zapadnim, protestantskim i rimokatoličkim utjecajima; neki teolozi počinju čak zagovarati ideju o pravoslavlju kao umjerenom i ritualističkom protestantizmu. Pa ipak, i tako duhovno nepovoljno doba je dalo ogroman broj svetih, vrsnih teologa i misionara, posve vjernih autentičnom pravoslavlju. 

U veljači 1917.g. u Rusiji dolazi do državnog udara, poznatog pod bombastičnim nazivom „februarska revolucija“. Pošto je u tom udaru pala monarhija u Rusiji, u ljeto iste godine sastaje se nakon 200 godina Sabor ruske Crkve, od 265 klerika i 299 laika (koji su imali samo savjetodavni glas). Ovaj Sabor je ukinuo crkveno uređenje Petra Velikog, i ponovno uspostavilo patrijaršiju, i mitropolit Tihon postaje novi patrijarh. 

Međutim, u jesen iste godine događa se novi prevrat, tzv. „oktobarska revolucija“, i Rusija se pretvara u totalitarnu komunističku državu. Nove sovjetske vlasti odlučuju posve iskorijeniti religiju iz zemlje, te nastupa vjerojatno najveći progon kršćana na zemlji, još od rimskih vremena. Nova vlast posve odvaja Crkvu od države, oduzima crkvenim zajednicama status pravnih osoba, te počinje neviđenu pljačku imovine: konfiscira se zemlja, nekretnine, vrijednosti, oskvrnjuju se svetinje. Počinju pokolji svećenstva, a jedan dio klera bježi iz zemlje. Samo 1921.g. zatvorena su 722 samostana, a do 1938.g. 95 posto crkava je posve uništeno ili prenamijenjeno. Ubijeno je na desetke tisuća klerika, te doslovce milijuni laika. Sam patrijarh Tihon, nakon dugih muka, umire 1925.g. Možemo reći da je kompletna struktura Ruske Patrijaršije uništena. 

Uslijed teških progona, u cijeloj Rusiji, dakle zemlji veličine jednog kontinenta, ostaje svega stotinjak otvorenih crkava i nekoliko preživjelih biskupa. Konačno, mitropolit Sergije Starogorodski 1927.g. pokušava spasiti što se spasiti da, te usprkos progonima, uspostavlja lojalnu suradnju sa sovjetskim vlastima. Ali, progon Crkve nije prestajao; ova suradnja je u praksi značila relativan mir šačicama klerika i vjernika oko mitropolita Sergija. Ona je izazvala i ogorčenje dijelova progonjene Crkve, koja se odvaja od službene Crkve u tzv. „katakombnu Crkvu“ (današnje ruske sekte koje se tako nazivaju nemaju veze s izvornom katakombnom Crkvom). Reagirala je i ruska dijaspora. Ona je na osnovu dozvole pokojnog patrijarha Tihona bila samoorganizirana još od 1920.g. (Ruska Zagranična Crkva), a sada je posve prekinula komunikaciju sa Crkvom u SSSR-u. Raskol između Ruske Patrijaršije i Ruske Zagranične Crkve zaliječen je tek 2007.g. 

Rusi su i dan danas podijeljeni oko postupaka mitropolita Sergija i njegove suradnje sa komunistima. Mnogi ga žestoko kritiziraju. Naravno, lako je poslije bitke biti pametan; trebalo je tada preživjeti sve užase sovjetskih progona.

No, 1941.g. Hitler napada SSSR, i zauzima velike dijelove države. Ratno stanje je bilo kritično za Sovjete. Tada Staljin shvaća da mu je za pobjedu u ratu potrebna pomoć i lojalnost svakog Rusa, i vjernika i nevjernika, a također mu je bilo jasno da ne smije biti gori od Nijemaca (koji su na zauzetim teritorijima dozvolili obnovu vjerskog života. Tako 1943.g. dolazi do popuštanja, obustave progona i obnove vjerskog života Ruske Patrijaršije u SSSR-u. Ponovno se otvaraju crkve, samostani i bogoslovije, svećenici se puštaju iz zatvora i rede novi. Događaju se i čuda: ikona Bogorodice Kazanske biva nošena u procesiji oko Staljingrada, i grad se, protiv svih vojnih pretpostavki, sačuvao. Kada bi njemački tenkovi stigli do linije kojom je prošla procesija, stali bi kao ukopani. 

Ova tolerancija Crkve zadržana je i poslije rata, sve do Staljinove smrti. Ipak, ona nije bila neograničena. Svodila se samo na dozvolu bogoslužja. Što se tiče bilo kakvog pastoralnog, misijskog, katehetskog ili medijskog rada, to je sve i dalje bilo strogo zabranjeno. 

Nakon Staljinove smrti pojačavaju se progoni Crkve, no ipak treba reći kako nikada nisu dostigli onu razinu iz 1920-ih i 1930-ih godina. S različitim intenzitetom progon Crkve se nastavio sve do kraha SSSR-a 1991.g.

Od 1991.g. do danas, Ruska Patrijaršija se nalazi u stanju velike obnove, pastoralnog i misijskog zamaha. Smatra se da ima oko 150 milijuna vjernika, što je čini najbrojnijom pravoslavnom Crkvom. Po crkvenom Ustavu, definirana je kao višenacionalna lokalna Crkva. Uz liturgijski crkvenoslavenski, u upotrebi su ruski te razni svjetski jezici, kao i jezici malih naroda na području Rusije. Njeno kanonsko područje su uglavnom zemlje bivšeg SSSR-a, Kina i Japan, ali rasprostranjena je po čitavom svijetu, što preko misija, što preko dijaspore.

Ruska Patrijaršija ima 387 biskupa i 293 biskupije. Župa ima 34 764, od toga 891 u dijaspori. Također ima 926 samostana, od toga muških 455, a ženskih 471. Također im 35 171 svećenika i 4 816 đakona. Ovo je stanje iz 2016.g. 

U sastavu Ruske Patrijaršije djeluju i autonomne Crkve: kineska, japanska, ukrajinska, letonska, moldavska, ruska zagranična, estonska i bjeloruski egzarhat. 

Zbog svoje veličine i rasprostranjenosti, a u zadnje vrijeme i uspona ruske države, što posljedično pridonosi i usponu Crkve, Ruska Patrijaršija je danas jedan od najvažnijih faktora, ne samo u pravoslavnom svijetu, već općenito u sferi religije.