srijeda, 21. lipnja 2017.

Upoznajmo pojedine pravoslavne Crkve




            Zbog čim boljeg i sustavnijeg upoznavanja Pravoslavne Crkve, odlučili smo izraditi kratak pregled svih kanonskih pravoslavnih Crkava po svijetu. U nizu članaka pod ovim naslovom obradit ćemo jednu po jednu svaku Crkvu, donoseći ukratko njenu povijest, status i sadašnje stanje. Na početku, kao uvod, donosimo opći pregled Pravoslavne Crkve u svijetu.
            Povijest Pravoslavne Crkve započinje prije 2 000 godina, kada se Sin Božji, Druga Osoba Trojstva, utjelovio na zemlji kao Isus Krist iz Nazareta. Nakon svog javnog djelovanja, muke, smrti i uskrsnuća, uzašao je na nebo, izlio Duha Svetoga na apostole, i tako je počeo život Njegove Crkve. Ona je mistično Tijelo Isusa Krista, u kojemu su svi članovi povezani uzajamno i s Bogom nevidljivim vezama Duha Svetoga, i koja služi spasenju ljudi. Ona uklanja sva zla iz ljudi, među ljudima, i između ljudi i Boga, i zato je jedna i jedinstvena.
            Ona nema drugog imena osim – Crkva, što znači Gospodnja (Kristova) Zajednica. Ipak, ima različite oznake, od kojih su glavne: jedna, sveta, katolička i apostolska. Zbog toga što je stoljećima bila ugrožena različitim krivovjerjima, Crkva je jednu od oznaka, Pravoslavna, počela najčešće koristiti, te je zbog toga danas općenito poznata kao Pravoslavna Crkva. Pravoslavna (grčki: ortodoksna) znači da posjeduje pravovjerje i ispravan način slavljenja Boga kroz život i bogoslužje.
            Tijekom vremena, od Crkve su se odvajale različite skupine kršćana, mijenjajući izvorni nauk i otpadajući od sakramentalnog i kanonskog jedinstva Crkve, Pravoslavne Crkve. Prva je svojim putem otišla u 4./5.st. Crkva Perzijskog Carstva, poznata kao nestorijanska (po krivovjernom nauku kojega je usvojila), a danas kao Asirska Istočna Crkva. Nakon toga, od 5.st. se odvajaju neke istočne Crkve zaražene monofizitskim krivovjerjem – njihove nasljednice su današnje staroistočne Crkve: Jakobitska, Koptska, Armenska, Etiopska, Eritrejska i Malankarska. Na Zapadu, u 11.st odvaja se od Pravoslavne Crkve drevna rimska, latinska patrijaršija, do tada prva po časti među pravoslavnim Crkvama, koja nastavlja svoj povijesni hod kao Rimokatolička Crkva, a od nje se od 16.st. odvajaju protestanti. Ovo su samo glavne skupine; proces odvajanja od Pravoslavne Crkve traje i danas. Sve odcjepljene zajednice pretendiraju da budu ono što Pravoslavna Crkva jest: jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva.
            Pravoslavna Crkva nema svog jedinstvenog poglavara. Svi njeni biskupi (srpski: episkopi) su posve jednaki međusobno. Svaki od njih je pastir svoje biskupije (srpski: eparhije), dok poslove koji se tiču međusobnih odnosa, rješavaju saborno (koncilijarno). Čitava povijest Pravoslavne Crkve jest povijest neprekidnih sabora, na kojima biskupi rješavaju tekuće probleme Crkve i utvrđuju njen nauk i praksu. Od tisuća sabora držanih u ove 2 000 godina, poseban status ima njih 7 držanih na Istoku od 3. do 8.st. Zbog toga što su razradili i definirali osnovnu dogmatiku, učenje i kanonsko pravo Crkve, njih nazivamo Sveopćim, ili Univerzalnim ili Ekumenskim (srpski: vaseljenskim) Saborima (koncilima).
            Razlike koje postoje među pravoslavnim biskupima su dvojake: počasne i administrativne. To znači da neki među biskupima imaju počasno prvenstvo pred drugima, dok drugi vrše administrativne funkcije predsjedanja Saborima i slično. Nijedan od pravoslavnih biskupa nema božanski ustanovljenu vlast i nezabludivost, za koje rimokatolici vjeruju da ih posjeduje rimski papa.
            Jedinstvo Pravoslavne Crkve je trostruko: dogmatsko, sakramentalno i kanonsko. Dogmatsko znači da sve Crkve ispovijedaju jednu te istu vjeru, imaju iste dogme, te nijedna od njih ne može na svoju ruku ništa mijenjati u nauku vjere. Sakramentalno jedinstvo znači da sve Crkve priznaju uzajamno sve sakramente, zajedno ih služe i uzajamno ih podjeljuju i primaju, isključujući iz toga sve nepravoslavne. Kanonsko jedinstvo znači da sve Crkve imaju jedan te isti osnovni crkveni zakonik – Nomokanon u XIV. naslova. To je zbirka kanona (crkvenih zakona) iz prvog milenija kršćanstva, utvrđenih na Sveopćima Saborima, koja vrijedi u svim Crkvama. Pojedinačno (partikularno) zakonodavstvo pojedinih Crkava mora se temeljiti na ovom Nomokanonu, i svi međucrkveni odnosi su regulirani njime. Onaj tko otpadne od ovog trostrukog zajedništva, nije pravoslavan, pa makar se tako nazivao.
            Pravoslavlje se u povijesti služilo mnogim obredima (načinima vršenja bogoslužja), istočnim i zapadnim: rimskim, koptskim, sirskim, itd. Međutim, uslijed odvajanja velikih dijelova Crkve, služenje se reduciralo samo na tzv. bizantski obred (nazvan po Bizantionu, Konstantinopolu, Carigradu, današnjem Istanbulu, gdje je nastao). Samo maleni dio pravoslavaca, neke zajednice na Zapadu nastale u novije vrijeme, služe se danas zapadnim obredom.
            Pojedine biskupije unutar Pravoslavne Crkve se udružuju u samostalne crkvene pokrajine, koje se nalaze u dogmatskom, sakramentalnom i kanonskom jedinstvu s ostalima, ali su posve neovisne u svom vremenitom upravljanju (materijalnom, kadrovskom, pastoralnom itd.). Njih obično nazivamo autokefalnim (pravilno hrvatski bi bilo autocefalnim) Crkvama. Osim njih postoje i autonomne Crkve, koje djelomično još uvijek ovise o nekoj od autokefalnih Crkava. Svakom takvom Crkvom, bilo autokefalnom bilo autonomnom, upravlja skup njenih biskupa, koji se u SPC naziva Sveti Arhijerejski Sabor. Ovom Saboru, odnosno čitavoj Crkvi, predsjeda nadbiskup-metropolita (srpski: arhiepiskop i mitropolit). U nekim Crkvama on nosi naziv patrijarh, pa se te Crkve nazivaju patrijaršije ili patrijarhati. Danas je taj naziv uglavnom počasne naravi, iako je izvorno patrijaršija zapravo skup samostalnih mitropolija.
            Ove Crkve, suprotno raširenom mišljenju, ne ovise o etničkom sastavu; većina ih je nacionalno miješana. Tek je u 19.st. na Balkanu, uslijed nacionalnih preporoda, borbe protiv Turaka i stvaranja nacionalnih država, došlo do krivih uvjerenja da se radi o nacionalnim ili državnim Crkvama.
            Osnovno načelo pravoslavnih biskupija je teritorijalno, što znači da određena biskupija pokriva sve pravoslavne vjernike na svom teritoriju, bez obzira na nacionalnost, i da se nijedna druga ne smije miješati u njen rad. Ovakvo načelo postoji i u Rimokatoličkoj Crkvi, a vuče porijeklo iz Novog zavjeta; vidimo kod apostola Pavla da nije želio misionariti u gradovima gdje su prije njega radili drugi apostoli, niti se miješati u poslove Crkava koje su ustanovili drugi apostoli, a također nije drugim apostolima dozvoljavao isto.
            Danas u Pravoslavnoj Crkvi postoji ovih 14 Crkava:
  1. Carigradska
  2. Aleksandrijska
  3. Antiohijska
  4. Jeruzalemska
  5. Ruska
  6. Srpska
  7. Rumunjska
  8. Bugarska
  9. Gruzijska
  10. Ciparska
  11. Grčka
  12. Poljska
  13. Albanska
  14. Čeških zemalja i Slovačke

Ruska Crkva ovdje pribraja i petnaestu, Američku, no to osporava Carigradska. No, tu se radi o čisto administrativnoj nesuglasici, koja ne izaziva raskol, i koja će u budućnosti biti riješena.
Od ovih Crkava, prvih 9 su patrijaršije, a ostale su obične autokefalne Crkve. Među patrijaršijama, posebno mjesto zauzimaju prve 4, to su tzv. „stare patrijaršije“, iz vremena Sveopćih Sabora. Nekad ih je bilo 5, a prva je bila rimska. Nakon odlaska Rima u 11.st., prvenstvo časti pripada carigradskoj. Autonomne nećemo sada nabrajati, nego će biti opisane u drugom nizu članaka. Procjenjuje se da danas na svijetu ima 200-300 milijuna pravoslavaca.


24 komentara:

  1. Možete li me podsjetiti tko je i kada ovlastio SPC da polaže prava na teritorij za koji govori da ima isključiva prava? I to je sada za vijeke vjekova?? Koliko mi je poznato granice biskupija i nadbiskupija se mijenjaju a osobito ako tođe do promjene državnih granica, kad ste već spomenuli i teritorijalnu nadležnost kod RKC.

    OdgovoriIzbriši
  2. I mene zanima ta tema
    Kada su osnovane eparhije koje su bile pod maticnom crkvom tj.carigradskom patrijarsijom i zasto su ukinute...?
    Molim odgovor.
    Hvala.

    OdgovoriIzbriši
  3. Carigradska patrijaršija nije nikada bila matična Crkva za područje Hrvatske. Nakon crkvenog raskola u 11.st., jedno vrijeme gotovo i nije bilo pravoslavlja ovdje, a kada se počelo pojavljivati, uvijek se radilo o doseljenicima s područja srpske države, koje je pratila najbliža srpska Crkva. Prvu biskupiju SPC je osnovao još sv. Sava u Stonu u 13.st., a na području Zagreba, Varaždina, Koprivnice, Križevaca stižu pravoslavni Srbi od Smedereva u prvoj polovici 15.st. Kada je krenuo masovni val doseljavanja za vrijeme turskih ratova, srpska pećka patrijaršija redi ovdje biskupe, uspostavlja crkvenu organizaciju i preuzima pastoralnu brigu za pravoslavne vjernike. Nakon ukinuća pećke patrijaršije 1766., izbjegli srpski biskupi u tadašnjoj Hrvatskoj, Slavoniji i južnoj Ugarskoj formiraju Karlovačku mitropoliju, koja postaje de facto autokefalna Crkva za rečene teritorije. Nakon Prvog svjetskog rata sve razdvojene Crkve na području novostvorene jugoslavenske države se ujedinjuju, svojom voljom, u zajedničku Crkvu. ovo je priznala Carigradska patrijaršija svojim "Tomosom" (poveljom) iz 1922., a nakon nje i sve ostale Crkve. Dakle, kompletno pravoslalvlje je to priznalo.
    Ne moraju se crkvene granice poklapati s državnima, ni kod katolika, ni kod pravoslavaca, i najčešće se ni ne poklapaju. Pola Grčke nije pod GPC, nego pod Carigradom, itd. Rimokatolička Kotorska biskupija je u Splitskoj metropoliji, a srijemska u đakovačkoj.

    OdgovoriIzbriši
  4. Pravoslavci koji su zivjeli na podrucju Hrvatske su posrbljeni Vlasi...priznao to netko ili ne...silom su prevedeni u srbe,upravo je srpska crkva imala veliku ulogu u tome
    Sami vlasi su se poceli integrirati i asimilirati u hrvatsku naciju tijekom stoljeca tj.smatrali su se pravoslavnim Hrvatima.Jedino gdje se srbi mogu smatrati da su dosli iz srbije je Vojvodina donekle.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ali sve da su i bili Vlasi (a nisu), ili Kinezi, ili Bušmani, to nema veze s jurisdikcijom Crkve. A jurisdikciju je započela i vodila srpska Pećka Patrijaršija, na teritoriju tadašnjih hrvatskougarskih zemalja, bez obzira na narodnost.

      Izbriši
    2. Pa evo reci cemo ovako.
      Ako su parohije i osnivane,one su trajale onoliko dugo koliko je bilo zivih vjernika.
      Znaci,bila je tamo neka eparhija sa 1000-2000 vjernika pravoslavaca i trajala je sto ja znam nekih 150 godina i ugasila se jer vise nije bilo pravoslavaca...znaci,prirodnim putem.
      Znaci,bilo,proslo i to je to.
      I na osnovu toga si ne moze dati SPC jurisdikciju nigdje.
      A danas ako i vasa spc ima jurisdikciju u Hrvatskoj to je uz odobrenje drzave.

      Izbriši
    3. Da, ali SPC ovdje ima kontinuitet preko pola milenija, kontinuitet, bez prekida. Dakle, davno prije moderne RH. Nije ona upala ovamo prije 10 godina. Pisao sam kada su se pojavile prve eparhije, evo, u zagrebu i varaždinu prvi svećenici od 1434., za područje današnje mitropolije ZG-LJU prvi episkop rukopoložen od srpskog patrijarha je bio egzarh Gavrilo Avramović između 1578. i 1588. 28.06.1609. prva povelja srpskog patrijarha o ustanovi eparhije ovdje. Kontaš?

      Izbriši
    4. Znaci,uvijek ste morali dobiti dozvolu za rad...radnu vizu ste morali imati ����
      A taj netko je u slucaju Hrvatske manje vise bio nas Sabor kao nase drevno tijelo.
      Jesam li u pravu?
      Znaci,ne mozes sam sebi dati jurisdikciju,netko ti je mora odobriti,ne moze ti je dati Carigrad,ne moze ti je datu nitko od srpskih vlasti,vec jedino i iskljucivo nasa vlada,sabor,kralj,predsjednik,premijer itd... zadnje je austrijski car koji je bio i hrvatski kralj plus Sabor
      Eto
      Nadam se da ste shvatili sto sam htio reci

      Izbriši
    5. Znam, ali ta "viza" vrijedi samo za vanjsko područje: uređenje administracije, financija, posjeda itd. Za duhovno područje nijedna država ni svjetovna vlast nije nadležna. Ako zakoniti biskupi uz propisanu molitvu i polaganje ruku ne zarede drugog biskupa, nema Duha Svetoga, ni Tijela Kristova, ni ispovijedi, ni pravoslavlja. Hrvatsko slavonsko kraljevstvo je dalo "radnu dozvolu", ali pravoslavlje kao takvo, srpska patrijaršija.

      Izbriši
    6. Naravno,naravno
      Slazem se
      Bogu bozje,caru carevo
      Evo,bitno je odgajati dobre krscane,najbitnije od svega

      Izbriši
  5. Asimilacija i integracija je prirodni proces,to se ne moze nikako zaustaviti.
    I nema nista lose u tome.

    OdgovoriIzbriši
  6. Odličan blog i pametan potez onoga tko je ovo osmislio. Kod Hrvata katolika je vrlo malo znanja o pravoslavlju iako živimo jedni do drugih, a ono što se zna se povezuje odmah s "negativnim" srpstvom. "HPC"-u će se dignuti kosa na glavi, Srbi objašnjavaju pravoslavlje i to još na čistom Hrvatskom :)))) Pozdrav.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Da je manje nebeskih carstava i mitomanije bilo bi svima ljepše. Nismo ni mi na to imuni, ali je nekako ipak manje toga. Bojim se da je za Srbe ono što su u bogomoljama slušali djelovalo pogubno. Nisu ni Rusi puno drugačiji, to ja takva kultura, sve se čeka od Boga i države vođene čvrstom rukom, je li car, Staljin ili Putin taj, svejedno. A opet, tko tako voli, neka ga, ali se treba držat podalje. Samo... treba netko i raditi i privređivati, o tome se puno ne govori u teološkim raspravama.

      Izbriši
    2. Istina sve sto ste napisali.

      Izbriši
    3. Kakvo je to hrišćanstvo u kome nije poželjno slušati o Carstvu Nebeskom? O budućoj, večnoj, netruležnoj državi Hrista Cara, o nezalaznom osmom danu.
      Šta sam ja to slušao u bogomoljama što je delovalo pogubno po mene?
      To što se mi hrišćani uzdamo u Boga, od njega iščekujemo, tražimo i prosimo pomoć ne znači da smo mi neke lenštine koje ne rade ništa i po ceo dan gledaju u nebo.

      Izbriši
    4. Niste se zapitali zašto je Rusija umjesto bogate zemlje skandinavskog standarda zapravo siromašna i jadna zemlja, a narod hrane mitovima? Barem ona obzirom na veličinu i prirodna bogatstva ne bi trebala imati opravdanja da je netko drugi kriv. U Carskoj Rusiji je bilo ogromne bijede, a u ruralnim dijelovima nije ni danas puno bolje, tj. neki boljitak je zapravo donijelo socijalističko razdoblje, što je apsurd. Koliko god je nama loše, i je loše, u Srbiji je još dva-tri puta gore. Sigurni ste da pravoslavlje nama baš ništa s tim? Nije ni Grčka bogznašto. ali mi se ipak čini da je tamo nešto drugaćije po tim pitanjima.

      Izbriši
    5. To je plod mase povijesnih okolnosti.

      Izbriši
    6. Ruska imperija je direktna naslednica Vizantijske imperije, pravoslavne carevine, jedne od najjačih i najrazvijenijih i najdugovečnijih država (preko 1100 godina) u ljudskoj istoriji. Možemo govoriti i o pravoslavnoj bugarskoj carevini i Nemanjićkoj Srbiji.

      Izbriši
  7. Zato imamo Hrvate pravoslavce.

    OdgovoriIzbriši
  8. Zanimljivo je koliko velik broj komentara imaju teme u kojima se na neki način dodiruje politika, a koliko malo ima na onima koji se tiču učenja Crkve. Ljudi se polomiše oko pitanja jurisdikcije, osnivanja novih pomesnih crkava, autokefalija, autonomija a samo učenje pravoslavlja ih ne zanima, ili veoma malo zanima.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zato jer se ovdje SPC doživljava kao neprijateljska sila koja želi uništiti Hrvate.

      Izbriši
  9. Hehe...po pitanju pravoslavlja i srba mi pušemo i na hladno...bez uvrede

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima