ZAŠTO ŽIVJETI PO ZAPOVIJEDIMA? - ILI TRI ZABLUDE O KRŠĆANSKOM ŽIVOTU

o. GEORGIJ MAKSIMOV
ZAŠTO ŽIVJETI PO ZAPOVIJEDIMA? -
ILI TRI ZABLUDE O KRŠĆANSKOM ŽIVOTU

Nažalost, o kršćanskom moralu među ljudima udaljenima od Crkve kruži mnogo lažnih stereotipa. I često takvi stereotipi, koji potječu od neznanja, sprečavaju čovjeka da shvati što predstavlja život kršćanina. Da se taj život ne iscrpljuje odlaskom u crkvu i paljenjem svijeća.

Čovjek koji poželi živjeti kršćanskim životom, ne shvaćajući njegov smisao i principe, riskira da pogriješi. Na primjer, događa se da se čovjek koji ne poznaje smisao kršćanskog života, pokušavši ići u crkvu i vršiti zapovijedi, zatim razočara i ode od Crkve.

Iz naše povijesti se možemo sjetiti „krumpirne pobune“ – kada su seljaci spaljivali krumpir koji se tek pojavio u Rusiji. Nisu znali da je neophodno koristiti samo gomolj, već su jeli otrovni dio što je dovodilo do trovanja. Tada su se gnjevili na krumpir i na državu koja je uvezla krumpir.

U tako glup i opasan položaj ljude stavljaju neznanje i pogrešne pretpostavke o onome što ne znaju! Međutim, kada je neznanje uklonjeno i kada su oni shvatili kako se treba odnositi prema toj biljci, krumpir je postao skoro najomiljenije jelo u ruskim obiteljima.

Da bismo izbjegli slične greške, hajdemo ukratko razmotriti tri osnovne zablude o kršćanskom životu na koje najčešće nailazimo.

Prva zabluda

Mnogi ljudi pogrešno doživljavaju kršćanski moral samo kao nekakav skup pravila. Promatrajući ga tako vole govoriti da je to skup pravila, čak i lijep, ali potpuno neispunjiv.
Zaista, u naše vrijeme se čak starozavjetne zapovijedi „ne ubij“, „ne učini preljub“, i „oko za oko“ za neke čine nedostižnim. Što reći o Kristovim zapovijedima koje po mišljenju svih zahtijevaju mnogo više: „Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu… Čuli ste da je rečeno: Ne čini preljuba! A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu… Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv, pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.“ (Mt 5, 21-22; 27-28; 38-39)

Ako necrkveni čovjek mjeri te zapovijedi po svojim silama, takva pravila će se mnogima učiniti potpuno nedostižnim. Zabluda se sastoji u tome da ti ljudi ne vide glavno – to da djeci Crkve Bog ne daje samo zapovijedi, već i silu za njihovo ispunjavanje.
Neki ljudi misle da su tobože evanđeoske zapovijedi u principu neispunjive. Da ih je Bog dao ljudima ne da bi ih oni ispunili, već kao nekakav ideal kome se može stremiti, ali koji nikada ne možeš dostići. I da zbog svijesti o nemogućnosti dostizanja tog ideala ljudi postanu svjesni svog ništavila i tako steknu poniznost. Međutim, takav pogled nema ništa zajedničko s istinom. On izopačava sam smisao kršćanstva.

Evanđelje u prijevodu znači „Radosna vijest“, ili ako ćemo sasvim po suvremenom jeziku, „sjajna novost“. Ali što može biti sjajno u vijesti da su ljudi ništavni i nisu sposobni ni za što, osim za svijest o svom ništavilu? I zar se može dobrim nazvati gospodar koji izdaje zapovijedi, koje se bez sumnje ne mogu ispuniti, a čije ispunjenje treba biti uvjet za spasenje?

Takvi ljudi prikazuju Boga kao nacističkog časnika iz filma „Labirint Tavna“, koji pred ispitivanjem uhićenog partizana koji muca, govori: ako možeš brojiti do tri, a da ne zamucaš, puštamo te. Ako ne možeš, mučit ćemo te“. Partizan se trudi, izgovara „jedan“, „dva“, i na „tri“ zamuca. Časnik odmahuje rukama, eto, vidiš, sam si kriv…

Ne, istiniti Bog koji „daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima“ (Mt 5, 45) i „svima daje rado i bez negodovanja“ (Jak 1, 5), Bog „koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2, 4) – uopće nije takav.

Za oslikavanje stvarnog stanja stvari umjesnija je druga usporedba – otac koji je vidio da je sin upao u duboku jamu. Baca mu granu i daje zapovijed: ustani, uhvati se za donji kraj grane i ja ću te izvući. Kao što vidimo, spašava otac. Međutim, ako sin ne ispuni zapovijed koja mu je dana, neće se spasiti.

U stvarnosti, dobra vijest Evanđelja sastoji se u tome da se iz jame grijeha, prokletstva i smrti zaista može izbaviti. Da nema više pregrade između čovjeka i Boga, da nam je u Kristu Isusu postalo moguće da „da budete besprijekorni i čisti, djeca Božja neporočna“ (Fil 2, 15), „svi ste sinovi Božji, po vjeri u Kristu Isusu“ (Gal 3, 26). Da bi vjerujući, kršteni čovjek postao dijete Božje mora iz sebe ukloniti jedino osobne grijehe i strasti koje ih rađaju. A to se i postiže čuvanjem zapovijedi. A to je jednako ustajanju i hvatanju za granu. To je postalo moguće za svakoga. U tome se i sastoji dobra vijest Evanđelja.
Zahvaljujući onome što je očovječeni Bog uradio prije dvije tisuće godina na Križu apsolutno svaki čovjek sada može ispuniti sve zapovijedi i time postati sličan Onome Koji je pozvao: „Posvećujte se da budete sveti! Ta ja sam Jahve, Bog vaš“ (Lev 20, 7). Svatko može biti Svetac. I zapovijedi ne predstavljaju miraž kome se možeš diviti izdaleka, već konkretne instrukcije za dostizanje istinske svetosti.

Ako se odnosimo prema njima kao prema praktičnim instrukcijama, lako je vidjeti da Kristove zapovijedi nisu dane radi otežavanja, već radi olakšavanja borbe s grijehom, jer objašnjavaju kako dostići potpuno ispunjenje zapovijedi, koje su dane u drevnom Zakonu.
Ako je starozavjetni Zakon odvraćao prije svega od izvanjskih manifestacija zla, Isus Krist je naučio da se uvide i odsjeku sami korijeni grijeha. Svojim zapovijedima On je otkrio da se grijeh rađa u našem srcu. Neophodno je zato početi borbu s grijehom čišćenjem srca od loših želja i misli, jer „Ta iz srca izviru opake namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke“ (Mt 15, 19).

Da ponovimo, On nije samo objasnio kako to uraditi, već daje i silu da se to učini. Čak su se i apostoli, čuvši prvi Kristove zapovijedi, zaprepastili njihovom tobožnjom neispunjivošću. Međutim, oni su čuli: „Ljudima je to nemoguće, ali Bogu je sve moguće“ (Mt 19, 26). Za čovjeka koji se sjedinio s Bogom više nema ničeg nemogućeg. „Sve mogu u Onome koji me jača“ (Fil 4, 13), svjedoči apostol Pavao.

To je najvažnija i suštinska razlika između kršćanskog morala i bilo kog drugog.
Svaki drugi nekršćanski i nereligiozni moral nije ništa drugo do popis pravila koja se u nečemu razlikuju i u nečemu podudaraju.

Nereligiozni odgoj i moral sami po sebi ne daju snage čovjeku da bude dobar. Oni ga samo informiraju o tome što se smatra dobrim u određenoj zajednici. I svaki čovjek koji dobije takvu informaciju bira: ili da postane dobar čovjek, ili da izgleda kao dobar čovjek.
U svakom čovjeku postoji sloboda volje tako da se on iskreno može truditi da postane dobar čovjek. Međutim, u stvarnosti to ne može uspjeti bez pomoći odozgo. Kako je govorio sv. Makarije Egipatski: „duša se može protiviti grijehu, ali pobijediti ili iskorijeniti zlo bez Boga ne može“.

Tada jedino preostaje da se izgleda kao dobar čovjek, pažljivo skrivajući svoje mane od drugih. Nalik na duševnog bolesnika koji je svjestan svoje bolesti, koji se može truditi da pred ljudima skriva njene znake. Međutim, od toga on neće postati zdrav. Ili pak da se skrati broj moralnih zahtjeva do takvog minimuma koji je po volji palom čovjeku, kao skakač s motkom koji bezuspješno pokušava na treningu oboriti svjetski rekord. On može sniziti visinu na svoj nivo, nakon čega će preskočiti. Međutim, ta žalosna samoobmana ga neće učiniti šampionom.

Svaki drugi moral kao skup pravila u suštini je ono o čemu je govorio apostol Jakov: „Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist?“ (Jak 2, 15-16)
Međutim, pravoslavni moral je drugačiji. U Crkvi se čovjeku ne daje samo savjet: „čini“, već i, posredstvom sakramenata, moć da se čini. I to apsolutno svakom čovjeku koji poželi dobiti takvu moć.

Druga zabluda

Ova zabluda je u vezi sa stavom nekih ljudi koji ne shvaćaju suštinu kršćanskog morala i smisao ispunjenja zapovijedi. Oni misle da ih treba ispunjavati jer je to tradicija našeg naroda i naših predaka ili zato što će ispunjenje zapovijedi pomoći ozdravljenju života zajednice. Ili naprosto govore: „neophodno je to činiti jer nam je Bog tako rekao“, ne pokušavajući shvatiti smisao onoga što nam je zapovjeđeno. I zašto nam je Bog to zapovjedio.

Takvi odgovori nisu zadovoljavajući, jer u biti ništa ne objašnjavaju. Ne pružaju jasnu sliku zašto je neophodno ispunjavati zapovijedi.

Smisao postoji i on je veoma dubok. Bog je darovao ljudima slobodu volje. Svaki čovjek ima dva puta: biti s Bogom ili protiv Njega. Izbor je upravo ovakav: „Tko nije sa mnom, protiv mene je“ (Mt 12, 30). Trećega nema. Bog ljubi svako Svoje stvorenje i želi da svi ljudi budu s Njim. Međutim, On nikoga ne prisiljava. Smisao ovog zemnog života je – odlučiti i izabrati. Dok je čovjek živ, nije kasno izabrati. Međutim, nakon smrti se više ne može ništa učiniti ili ispraviti. Kako je govorio sv. Barsanufije Veliki: „Što se tiče znanja o budućem, nemoj se varati: što ovdje posiješ, tamo ćeš požeti. Po odlasku odavde nitko više ne može napredovati… ovdje je rad, a tamo nagrada, ovdje podvig, tamo vijenci.“

 Za one koji odgovore Bogu „DA“, ispunjavanje zapovijedi dobiva najdublji smisao – ono i jest odgovor i sredstvo sjedinjenja s Bogom.

Jer mi u stvarnosti skoro ništa ne možemo prinijeti Bogu. Skoro Mu ničim ne možemo odgovoriti „DA“. On nas je stvorio, dobili smo od Njega talente, imanje, obitelj, pa čak i samo naše postojanje: „U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17, 28).

Jedino svoje što možemo dati Bogu je dobrovoljno ispunjavanje Njegovih zapovijedi. Ispunjavanje, ne iz straha i ne radi koristi, već iz ljubavi prema Njemu. Sam Gospodin svjedoči o tome: „Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.“ (Iv 14, 15).

Tako onda svaki put kada dobrovoljno i svjesno čuvamo zapovijed Božju, neka i najmanju – samim tim svjedočimo o našoj ljubavi prema Njemu. Odgovaramo Mu „DA“.
Ispunjenje zapovijedi je uvijek samo ono što proishodi između čovjeka i Boga. Ako čovjek ne krade ili ne ubija zato što se boji da ne ode u zatvor, ne može reći da ispunjava Božje zapovijedi „ne ubij“ ili „ne ukradi“, jer ono „što se čini iz straha ljudskog nije ugodno Bogu“. Zapovijed je dana od Boga i ispunjenje zapovijedi je ono što dobrovoljno i bez prisile čovjek čini radi Boga.

Ispunjavanje zapovijedi nije iznuđeno zadovoljavanje nekakve izvanjske pobožnosti, već proistječe iz unutrašnje, dobrovoljne odluke na djelo ljubavi prema Bogu. „Bog je ljubav
i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu“ (1 Iv 4, 16), „Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubav“ (Iv 15, 10).

Kada se sin trudi ne praviti buku da ne bi probudio umornog oca koji je došao s posla, ili kada otac u vrijeme gladi daje svoj obrok sinu, ili kada mladić kupuje cvijeće da ga pokloni voljenoj djevojci – čine to ne zato što ih na to prinuđuje društvena obaveza, ili dug poštovanja tradicije predaka, ili neki skup prihvaćenih pravila, već najjednostavnije – ljubav.
Postupajući tako oni su potpuno slobodni, jer ne djeluju iz prinude. Svi takvi postupci su dobrovoljni znaci ljubavi.

Tako i čovjek koji se sjedinjuje s Bogom u ljubavi, postaje istinski slobodan. Vršenje zapovijedi za njega je prirodno kao i udisanje zraka. Upravo neshvaćanje toga umnogome objašnjava stereotip nevjerujućih i necrkvenih ljudi koji glasi: „Život po zapovijedima je neslobodan život, a život u grijesima je sloboda“.

U stvarnosti je potpuno obrnuto. U to se može uvjeriti svatko tko se zagleda u sebe. Kako može zlo donositi slobodu ako je nakon njega teško u duši? Kako može laž donositi slobodu, ako ona ne smiruje srce, koje je žedno istine?

Rečeno je: „upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi“ (Iv 8, 32) i „Ja sam Istina„, svjedoči Gospodin Isus Krist (vidi Iv 14, 6). Spoznaja Krista i sjedinjenje s njim u ljubavi pruža istinsku slobodu, „slobodu slave djece Božje“ (Rim 8, 21). Kako govori apostol Pavao: „Sve mi je dopušteno!« Ali – sve ne koristi. »Sve mi je dopušteno!« Ali – neću da mnome išta vlada“ (1 Kor 6, 12).

Čovjek kojim nešto vlada i koji nema snage da se odrekne onoga što nije korisno za njega – zar se može zvati slobodnim? Koliko je ljudi sebi uništilo život, jer se nisu mogli odreći nezdrave hrane, iako su znali da im nije korisna. Pokušavali su je odbaciti, ali su izgubili bitku s ugađanjem trbuhu.

Zar je to sloboda? Ne, to je pravo ropstvo! Upravo tako, jer „tko god čini grijeh, rob je grijeha“ (Iv 8, 34); „Jer svatko robuje onomu tko ga svlada“ (2 Pt 2, 19).

U jednom poznatom vicu govori se kako je alkoholičar, prilazeći vinskom podrumu mislio: „eto, žena govori da sam se skroz propio. Ne mogu čak ni proći pored vinskog podruma, a da ne uđem u njega. To nije tako!“ Ide pored, zatim prolazi nekoliko metara i govori: „pa, eto, dokazao sam da mogu samo proći pored. Znači nema nikakve ovisnosti. To treba proslaviti“. Zatim se vraća u radnju da bi kupio bocu.

U tome je cijela „sloboda“ grešnika. Naravno, upropašteni alkoholičar također ima vlastitu „slobodu“ na primjer da kupi jedan ili drugi vinjak. Međutim, nitko od ljudi sa zdravim razumom neće postaviti na istu razinu takvu „slobodu“ od prave slobode od alkoholne ovisnosti.

Tako se i „sloboda“ izbora između raznih vrsta grijeha ne može ni uspoređivati sa slobodom od grijeha.

I svatko u stvarnosti osjeća to i shvaća da je istinska sloboda bolja. To se na primjer vidi po tome što se često čak i necrkveni i nevjerujući ljudi s velikim uvažavanjem odnose prema pravoslavnim asketima i duhovnicima za koje znaju. Njih oduševljava i privlači svetost, koja se dostiže životom s Kristom i u Kristu. Njihove duše osjećaju miris slobode, ljubavi i blage vječnosti koji se izlijeva iz duša onih koji dobrovoljnim ispunjavanjem zapovijedi odgovaraju Bogu „DA“.

Treća zabluda

Za mnoge ljude, nažalost, slika o kršćanskom moralu i sredstvima za njegovo dostizanje svodi se isključivo na popis odricanja – ne čini to i to, ne smije se to i to.

Vidjevši takav popis, necrkveni čovjek ga primjenjuje na svoj život, čita iz njega sve što je nabrojano u popisu i postavlja pitanje: pa što ostaje od mog života i čime ispuniti stvorenu prazninu?

Dakle, usput, uglavnom proistječe sljedeći rasprostranjeni stereotip da je tobože život moralnog čovjeka neizostavno dosadan i bljutav.

U stvarnosti dosadan i mučan je život nemoralnog čovjeka. Grijeh, poput narkotika, samo privremeno pomaže u zaboravljanju i udaljavanju od te tuge. Nije iznenađujuće da grešnik, koji misleno predstavi sebi vlastiti život bez tog narkotika, shvaća da će se sudariti s prijetećom prazninom i besmislom koji ona zapravo i jest. Boji se toga i opet bježi grijehu, kao „pas se vraća svojoj bljuvotini„ i: „okupana svinja valjanju u blatu“ (2 Pt 2, 22). Dolaze na um riječi sv. Izaka Sirijskog – on je usporedio grešnika sa psom koji liže pilu i opijajući se ukusom vlastite krvi, ne može se zaustaviti.

Međutim, Gospodin u Svetom Pismu predlaže neusporedivo više: „zla nek se kloni, a čini dobro“ (1 Pt 3, 11). Ponekad se u razgovorima o moralu moralni naglasak stavlja na prvi, „negativni“ dio ove zapovijedi, ali također drugi dio, koji otkriva pozitivnu perspektivu nove punine života, nije manje važan.

Neki misle da ova zapovijed ima kronološki slijed, to jest da je u početku neophodno ukloniti se od zla, a da već zatim treba pristupiti činjenju dobra. U stvarnosti te stvari su međusobno povezane – činjenje dobra pomaže uklanjanju od zla i uklanjanje od zla ostavlja više mogućnosti da se čini dobro.

Zapovijed „čini dobro“ pokazuje da Bog za svakog čovjeka ima perspektivu izobilnog, zasićenog, zanimljivog i milosnog života. Dobro koje je vršeno radi Boga čini život osmišljenim.

Kao što čovjek koji je utonuo u grijehe, nema skoro uopće vremena baviti se dobrim djelima, tako i čovjeku koji Boga radi i s Bogom čini dobro, više nije do grijeha. Ne zato što on neprestano sjedi i trese se: „oh, kako da ne pogriješim, kako da ne učinim to i to, kako da ne upadnem u to i to“. Ne, već što se više vrlina i milost Božja izlijevaju u njegovo srce, tim manje mjesta u njemu ostaje za grijeh.

Naravno i kršćanin koji je ozbiljno stupio na duhovni put, pa čak i iskusni asket može upasti u grijeh. Međutim, kako je primijetio sv. Ignacije Brjančaninov: „ogromna je razlika griješiti namjerno uz raspoloženost prema grijehu, i pogriješiti zbog zanosa i nemoći uz raspoloženje da se ugađa Bogu.“

Naravno i skitnica koji živi na smeću je prljav, kao i čovjek koji je izašao iz svog doma u novom odijelu, ali se spotaknuo i upao u baru. Međutim, svima je jasno da je razlika između jednog i drugog velika, pošto je za prvog uobičajeno stanje i način života da bude prljav, a za drugog neugodna nesmotrenost koju on hoće i može ispraviti istog trenutka.

Ako je čovjek napravio izbor da bude s Bogom i počeo svjedočiti o tom izboru svojim djelima i životom, njega više ništa ne može omesti ili pokolebati, kako je obećao Sam Gospodin: „Stoga, tko god sluša ove moje riječi i izvršava ih, bit će kao mudar čovjek koji sagradi kuću na stijeni. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću, ali ona ne pada. Jer – utemeljena je na stijeni.« »Naprotiv, tko god sluša ove moje riječi, a ne vrši ih, bit će kao lud čovjek koji sagradi kuću na pijesku. Zapljušti kiša, navale bujice, duhnu vjetrovi i sruče se na tu kuću i ona se sruši. I bijaše to ruševina velika“ (Mt 7, 24-27).

Tako je veliki značaj ispunjavanja zapovijedi Božjih. Bez toga samo imenovanje sebe kršćaninom, pa čak i priznavanje Krista Gospodinom ne spašavaju, jer On Sam je rekao: „Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima“ (Mt 7, 21).

Volja Oca Nebeskog nije skrivena od nas. Ona je izražena u zapovijedima koje nam je dao. Ako ih vršimo, „ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile, ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem“ (Rim 8, 38-39).

Neophodno je još naglasiti i da same zapovijedi koje nam je Bog dao nisu slučajne i ne mogu se mijenjati. Iako su zapovijedi dane u određeno vrijeme, one otvaraju put prema vrlinama, koje su vječne. Upravo zato njihovo ispunjavanje omogućava čovjeku da postane svet, jer te zapovijedi ukazuju na vječne osobine Božje.

Na primjer, ako čovjek drži zapovijed „ne čini preljub“ (Izl 20, 14) čuvajući vjernost supruzi, samim tim on postaje nalik na Boga, jer „Bog je vjeran“ (Rim 3, 4). Ako čuva zapovijed „ne svjedoči lažno na bližnjeg svog“ (Izl 20, 16), samim tim postaje sličan Bogu jer je „Bog istinit“ (Iv 3, 33). Tako svaka zapovijed uzvodi k jednoj ili drugoj osobini Svetoga Boga.

Iz tog razloga što se čovjek više jača u njihovom dobrovoljnom ispunjavanju, tim više postaje svet i sjedinjuje se s Bogom.

Zato na pitanje zašto je Bog ljudima dao upravo takve zapovijedi, postoji jedan jedini odgovor: zato što je On Sam upravo takav i te zapovijedi su dane onima koji žele postati slični Njemu i kroz to postati „bogovi po milosti“.

Dakle, kršćanski moral i život po zapovijedima jesu istina, ljubav, sloboda, čistoća i svetost. Tko to može shvatiti, bit će mu lakše učiniti glavni izbor u svom životu – biti s Bogom ili protiv Njega.