Relikvije svetaca u pravoslavlju

Relikvije sv. kralja Milutina u Sofiji

            Osim poštivanja i čašćenja ikona (svetih slika), pravoslavlje je poznato po veoma izraženom kultu svetih relikvija ili moći – zemnih ostataka pokojnih svetaca ili predmeta kojima su se ovi služili. Koje su dakle karakteristike kulta relikvija u Pravoslavnoj Crkvi?

            Zemni ostaci svetih ljudi u hrvatskom se jeziku nazivaju moći, odnosno latinski, relikvije. Latinska riječ reliquiae i znači ostaci. Predmet u koji se one pohranjuju naziva se relikvijar ili moćnik. U srpskom jeziku relikvije se nazivaju mošti. Ovo je staroslavenska riječ, i ima isto značenje kao i latinska riječ relikvija; naime, na staroslavenskom mošt znači kost (moćni, čvrsti, potporni dio tijela). Dakle, mošti ili moći nemaju veze s pojmom moć u smislu čudotvornog djelovanja. Ovo se vidi i iz pravoslavnog obreda sprovoda: „Kada umre netko pravoslavan, srodnici njegovi pozivaju svećenika koji došavši u kuću u kojoj leže mošti umrloga stavlja epitrahilj i, zapalivši tamjan u kadionici, kadi tijelo mrtvaca i sve one koji tu stoje, a počinje obično: Blagoslovljen Bog naš... Na kraju opela, kada odnose pokojnika uz pjevanje Sveti Bože: i tako uzevši mošti, idemo ka grobu... I dalje: i spuštaju se mošti u grob, a arhijerej ili svećenik, uzevši prah lopatom, prelazi križem preko moštiju, govoreći: Gospodnja zemlja i sve što je u njoj i što živi na njoj. A onda sipa preko moštiju jelej iz kandila.“ Godine 1478. u Moskvi su otvarali grobove pokojnih mitropolita, i tom prilikom zapisuju u ljetopis: „Jonu nađoše cijeloga, Focija ne potpuno, samo jednu nogu, a Ciprijan je sav istrunuo, samo su ostale mošti". Dakle, čudotvornost nije nužna karakteristika relikvija.

            Relikvije mogu biti tijela svetaca, ili dijelovi njihovih tijela. U širem smislu u relikvije spadaju i pojedini predmeti ili dijelovi predmeta koji su bili u nekoj vezi s dotičnom osobom: odjeća, verige (kod mučenika), komadići križa Kristova, stijene s mjesta uskrsnuća itd. Međutim, vidimo da se taj termin, relikvije, u pravoslavlju upotrebljava i u širem smislu od ostataka kanoniziranih svetaca, te se zapravo ostaci svake krštene osobe smatraju relikvijama. 

Verige sv. Jurja

            Relikvijar ili moćnik u kojemu se čuvaju svete relikvije u Pravoslavnoj Crkvi se naziva kivot. Kivoti se stavljaju na prikladna mjesta u crkvi, i tu ih vjernici časte slično kao i ikone: klanjaju se pred njima, križaju i cjelivaju ih. Svećenik ih za vrijeme bogoslužja kadi.

            Poštivanje svetih relikvija nije samo pobožni običaj kod pravoslavaca, nego je i sankcioniran službenim crkvenim odlukama, kao dio službenog kulta. Kao i u Katoličkoj Crkvi, i u Pravoslavnoj se Euharistija može služiti samo na relikvijama svetih; na taj način se označava jedinstvo vidljive i nebeske Crkve. Zato u pravoslavlju postoji tzv. antimins – pravokutno platno na kojem je obično izvezen ukop Kristov, te su u njega ušivene relikvije svetih. Antimins mora biti obavezno posvećen i potpisan od strane biskupa, te je ujedno i znak njegove jurisdikcije nad određenom crkvom, kao i dokaz njene pravoslavnosti. U slučaju nužde, uz pomoć antiminsa svaka podloga može postati oltar.

Antimins

            VII. Ekumenski Koncil odlučuje: „Gospodin naš Isus Krist podario nam je relikvije svetih kao spasonosne izvore koji izlijevaju raznovrsna dobročinstva na nemoćne. Stoga oni koji se drznu odbaciti relikvije Mučenika: ako se biskupi – neka im se oduzme sveti red, a ako su monasi i svjetovnjaci – neka se ekskomuniciraju.“

            Također u 7. kanonu: „Ako su koji sveti hramovi posvećeni bez svetih relikvija Mučenika, naređujemo da se u njih polože relikvije uz uobičajenu molitvu.“

            Mnoge relikvije svetih su čudotvorne, tj., vjernicima koji se mole pred njima daruje se neka milost Božja, bilo ozdravljenje od fizičke bolesti, iscjeljenje od opsjednuća, ili pak neka duhovna milost. Međutim, relikvije nisu magija i ne djeluju po automatizmu. Čuda se preko njih daju jedino i samo ako to molitelju koristi za spas njegove duše, a to zna samo Bog.

            Neke relikvije svetih su neraspadnute, ili kako Srbi kažu, netljene. Obično se radi o sasušenim tijelima ili dijelovima tijela, više ili manje sačuvanima. No, kod procjene takvih fenomena, pravoslavlje je oprezno; nisu sva svetačka tijela neraspadnuta, niti su sva neraspadnuta tijela pripadala svetim ljudima. Neraspadnutost tijela u pravoslavlju nije dokaz svetosti, već samo dodatni „ukras“ već svetog čovjeka. Neraspadnutost u pravoslavlju može biti i znak prokletstva – zemlja, usprkos Božjoj zapovijedi prah si u prah ćeš se i vratiti (Post 3, 19), odbija primiti grešnika. Do ovoga se najviše drži u duhovnom središtu pravoslavlja, Svetoj Gori – Athosu u Grčkoj, pa ćemo sada proučiti kako to kod njih biva.

            Svetogorska groblja nemaju puno grobova. U njih se sahranjuju samo monasi, koji jedini i žive na Svetoj Gori. Sahranjuju se u jedne te iste grobove, odnosno, kada umre svetogorski monah, iskapa se grob monaha koji je pokojni najmanje tri godine, te se dotični nakon ekshumacije prethodnog, sahranjuje na njegovo mjesto. Sahranjuje se bez lijesa, u zašivenoj mantiji, a lice mu se prekriva panom – velom koji mu prekriva stražnji dio kape, vrat i ramena. Jedino se plosnatim kamenjem napravi okvir oko glave sahranjenog, da mu se lubanja ne zdrobi pod teretom zemlje. Kosti prethodnog pokojnika se nakon ekshumacije čiste od zemlje i ostataka odjeće, kade tamjanom i peru bijelim vinom. Nakon toga se odlažu na hrpe u zajedničku kosturnicu, dok se lubanja stavi na policu u kosturnicu. Često se na nju upiše ime i godina smrti pokojnika. Prilikom ulaska u kosturnicu, lubanje pozdravljate usklikom „Krist uskrsnu!“.

Kosturnica u srpskom manastiru Hilandar na Svetoj Gori

            Kosti se pažljivo promatraju: ako su bijele ili voštano žute boje, duša pokojnika je u redu, pogotovo ako uz to mirišu na bosiljak. Ako su kosti pocrnjele, duša nije u dobrom stanju, te se moli za nju, pri čemu izbjeljivanje kostiju govori da se stanje promijenilo nabolje. Međutim, ako se nakon tih najmanje triju godina tijelo nije raspalo, i ako je još k tome i pocrnjelo, za monahe svetogorce je to jako loš znak; ne ispunjava se na pokojnome univerzalna Božja zapovijed prah si u prah ćeš se i vratiti, odnosno, zemlja odbija primiti prokletnika. Tada se intenzivno moli i prinosi Euharistija za dotičnoga još tri godine. Ako se tijekom tog razdoblja tijelo raspadne, onda je to dobar znak. Ako se i nakon tri godine ustrajnih molitava tijelo još drži, onda ga takvim i ostavljaju, prepuštajući ga Božjoj volji.

            Ovakva prokletnička neraspadnutost zna biti i posljedica smrti pod epitimijom, a to je neka vrsta, uvjetno govoreći, „pokore“ iz ispovijedi (pravoslavlje ne poznaje klasičnu rimokatoličku pokoru). Bilo je slučajeva da se nakon molitve odrješenja nada takvim tijelom, ono raspalo pred očima prisutnih u trenu, u prašinu, što je bio znak oslobođenja duše.

            Kao i ikone, i svete relikvije mogu biti u pravoslavlju mirotočive. To znači da „toče“, odnosno, iz njih se izlijeva miro (grč. miron), mirišljavo ulje čudesnog porijekla i čudotvornih svojstava. Izlijevanje ovog ulja i ugodan miris su u pravoslavlju i inače znaci svetosti, dok je smrad česti znak demonske prisutnosti. Često npr. u opsjednutim kućama ljudi osjećaju neobičan smrad po raspadanju. Neki sveci su poznati po tome, npr. sv. Simeon Mirotočivi je dobio i nadimak po tome (u svjetovnom životu Stevan Nemanja, utemeljitelj srpske srednjovjekovne države i njene dinastije Nemanjića).

            Teološki gledano, relikvije  i njihov kult se temelje na dva važna temelja. Prvi temelj je činjenica da je ovaj svijet stvorio Bog. To znači da je Bog stvorio i materiju, tvar. Za razliku od nekih drugih religija koje materiju smatraju nižom i prokletom, kršćanstvo ju smatra Božjim djelom. Čovjek je cjelina sastavljena od duše i od tijela, te je sastavni dio materijalnog svijeta. Zato Bog svoju milost dijeli i materiji i preko materije. Materija nije božanstvo, kako su to smatrali pogani i idolopoklonici, ali je Božje djelo, preko kojega Bog djeluje.

            Drugo važni temelj jest činjenica Kristovog otkupljenja svijeta. Krist je svojom smrću i uskrsnućem, te izljevom Duha, spasio i preobrazio sav svijet, duhovni i materijalni. Po Kristu, koji je uzeo Tijelo i izvršio spasenje u i po Tijelu, materija je uzdignuta na višu razinu postojanja.

            Zato se i Crkva aktivno služi materijom u svojim obredima i kultu. Upravo zato i časti svete relikvije. Jer one nisu samo ostaci pokojnika, već su, osim što su Božje djelo, također i ostaci krštenih i krizmanih tijela. Pečat Kristov ostaje na tim ostacima, i duhovna veza između tijela i duše se ne prekida u zagrobnom životu krštenih. Zato su relikvije svetih još jedna spona između nema i zemlje, vidljive i nevidljive Crkve, dokaz da smrt nema vlasti nad nama, i jamstvo budućeg uskrsnuća.