Celibat iz perspektive pravoslavlja

            Iako nemam običaj komentirati interne pojave i događaje u drugim Crkvama, odstupam od tog pravila kada se pravoslavlje nađe umiješano u cijelu priču. Tako je nedavno papa Franjo nagovijestio mogućnost ukidanja celibata u Rimokatoličkoj Crkvi, u smislu da se razmotri ređenje oženjenih muškaraca u krajevima u kojima nedostaje svećenika. Ta izjava je ponovno pokrenula rasprave o ukidanju celibata kod rimokatolika, i u tim raspravama se vrlo često poziva na pravoslavlje kao primjer necelibatnog, oženjenog svećenstva. Što reći o tome?

            Kada u katoličkim krugovima spominju oženjeno pravoslavno svećenstvo, tada to čine kroz dva suprotstavljena stajališta. Prvo je pozitivno, tj., ističe se primjer oženjenog pravoslavnog svećenstva kao nečeg dobrog i kvalitetnog, što bi trebalo nasljedovati i u rimokatolicizmu, dok se drugi izjašnjavaju negativno, ističući pravoslavno svećeništvo kao loš primjer, kao primjer svećeništva koje se u brizi za vlastite obitelji odmako od svojih pastirskih obaveza, i taj njegov odmak se vidi u navodnoj pastoralnoj umrtvljenosti Pravoslavne Crkve.

            U oba slučaja, vidi se da rimokatolici pristupaju temi eventualnog ukidanja celibata i uvođenja pravoslavne prakse s totalno krivim motivima. Oni cijeloj stvari pristupaju s čisto pragmatičnih, da ne kažem koristoljubivih i kalkulatorskih pozicija: hoće li oženjeni svećenici više raditi ili neće, hoće li biti više svećenika ili neće, hoće li se više trošiti na svećeničke obitelji ili neće, i tome slično.

            Međutim, ako već navodimo pravoslavnu praksu kao primjer, onda treba jasno reći kako je takav stav posve promašen. Pravoslavni sveti Oci, kada su potvrđivali u 7.st., drevnu i izvornu ranokršćansku praksu ređenja oženjenih muškaraca za svećenike, nisu isticali ni broj duhovnih zvanja, ni kvalitetu obavljanja svećeničkog posla, ni financije, kao razlog za oženjeno svećenstvo. Oni su naprosto istaknuli pristup oženjenih ljudi svećeništvu kao Božju volju, kao nešto prirodno, normalno i od Boga blagoslovljeno. Oni nisu htjeli da se, kako sami kažu, omalovažava vrijednost od Boga ustanovljenog i blagoslovljenog braka. 

            Zato, kada se raspravlja o mogućnosti uvođenja pravoslavne prakse, onda bi trebalo uvažiti u obzir izvorne nakane pravoslavnog zakonodavca, i isključiti sve svjetovne kalkulacije tipa redovnog seksualnog života, novca i količine zvanja. Nekome „omogućavati“ redovni, sakramentalni brak, koji mu je ionako teološki od Boga darovan, da bi ga se „privuklo“ u kler (otkad se uopće nekoga privlači u kler beneficijama?!), ili s druge strane reći da „ne želimo davati novce za svećeničke obitelji“, kao da svećenik ne radi i ne zasluži svoj novac, svakako nije na tragu pravoslavnog shvaćanja. 

            Kada govore o oženjenom pravoslavnom kleru, rimokatolici često gledaju na njega, kao na kategoriju ljudi koji, eto, imaju lagodniji i komotniji život, pa pojednostavljeno rezoniraju: „kada bismo i našima dali `dozvolu za žene`, ne bi im bilo teško postati svećenici. Međutim, život oženjenog pravoslavnog đakona ili svećenika je težak. Svećeništvo ima svoje teškoće, a svećenički brak je izložen bračnim iskušenjima kao i svaki drugi brak. To nije jednostavno oženiti bilo koga; i svećenička supruga je duhovno zvanje, i ona mora biti praktična vjernica, i biti spremna žrtvovati se za Crkvu. Brak je potrebno zaključiti u određenom roku, tj., prije podđakonskog ređenja. Oboje, i bogoslov i njegova žena, u brak moraju stupiti nevini, dakle, bez predbračnih odnosa, jer je najstrože zabranjeno rediti osobe koje su prekršile predbračnu čistoću (za takve je pokojni patrijarh Pavle govorio: „može da bude svetitelj, ne može da bude sveštenik“, odnosno, može biti svetac, ne može biti svećenik). U slučaju smrti žene, za njega nema više mogućnosti novog braka. U slučaju da ga žena prevari, on se dužan rastaviti od nje i produžiti život u celibatu, bez obzira na djecu, i bez obzira što joj je eventualno oprostio. Prije euharistije, postovima i blagdanima za njih nema bračnih spolnih odnosa. Prema tome, pravoslavni svećenički brak je itekako zahtjevna stvar, koja traži produhovljene ljude, praktične vjernike, askete spremne na žrtvu i odricanje. Ali, to je itekako izvorna, autentična i blagoslovljena stvar, koja se prakticira zbog Boga, a ne zbog ovozemaljskih kalkulacija. 

            Dodatni problem koji se primijećuje jest i to, da kod katolika danas često zahtjevi za ukidanje celibata idu ruku pod ruku sa zahtjevima da se dozvoli ženidba zaređenim svećenicima, da se počnu vjenčavati homoseksualci, rediti žene, ponovno vjenčavati razvedeni itd. Na taj način se zahtjev za ukidanje celibata u Rimokatoličkoj Crkvi pokazuje, ne više kao hvalevrijedan povratak autentičnom pravovjernom kršćanstvu, već kao  dio pokušaja da se konačno razori kršćanstvo na Zapadu kao takvo. 

            Sve je to razlog da se, ako se već spominje pravoslavna praksa, pokuša razmotriti kako u stvarnosti ta praksa izgleda, kako se ne bi ulazilo s krivim pretpostavkama u nešto što je za rimokatolike terra incognita.

            Za kraj, podsjetimo se i raniji članaka o celibatu/svećeničkom braku:

 Svećenički celibat u pravoslavnom kanonskom pravu

Biti svećenikova supruga 

Nespojivost svećeničkog i obiteljskog života?