petak, 5. svibnja 2017.

Pravoslavna ispovijed




Iz knjige A. Taušev: Liturgika

Kršćaninu koji je poslije krštenja upao u grijeh, sveta Crkva daje oproštaj i duhovni lijek kroz Svetu Tajnu[1] Pokajanja. Zato se ova Sveta Tajna naziva drugim krštenjem. Pokajanje je Sveta Tajna u kojoj onoga tko ispovijeda svoje grijehe, uz vidljivo dobivanje oproštaja od svećenika, od grijeha odrješuje Sam Gospodin Isus Krist. Budući da je vlast „vezivanja i odrešivanja“ (Mt 18, 18 i Iv 20, 23) Gospodin dao apostolima i njihovim nasljednicima, Svetu Tajnu Pokajanja mogu obavljati samo biskupi i prezbiteri koje su oni zakonito zaredili.

Ustanova ove Svete Tajne vodi porijeklo od Gospodina našeg Isusa Krista, koji je Svojim učenicima rekao: Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vasKojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im (Iv 20, 21-23).

U prva tri stoljeća kršćanstva, ako bi netko pao u naročito težak grijeh, za kakve su smatrani: otpadništvo od vjere, ubojstvo i blud, takav bi bio u potpunosti anatemiziran [udaljen, izopćen] od Crkve. Ukoliko bi izrazio najiskrenije kajanje i želju da ponovno bude primljen u Crkvu, morao je javno ispovjediti svoj grijeh, pred čitavom Crkvom, i proći razne stupnjeve ispitivanja, kako bi dokazao iskrenost svog kajanja. Svaki takav stupanj trajao bi po nekoliko godina, iako je u nekim slučajevima pokazivano i snishođenje prema iskrenim pokajnicima, pa su rokovi takvog pokajanja skraćivani. Samo stupanje u takvo pokajanje, kao i prelazak iz jednog pokajnog razreda u drugi, nije dopuštano drugačije, nego uz molitvu i polaganje ruku, baš kao što je i konačno odrješenje od grijeha davano pred čitavom Crkvom. Od kraja trećeg stoljeća pojavljuje se pojedinačna ispovijed, koja se obavlja nasamo pred duhovnikom. Glavni povod za uvođenje takve, pojedinačne ispovijedi bio je Novacijanov raskol. Dva prezbitera – rimski Novacijan i kartaški Novat počeli su učiti kako oni koji su poslije krštenja pali u teške grijehe, uopće ne mogu biti odriješeni. Crkva je osudila njihovo učenje, a da bi spriječila prigovore heretika i sablazni za slabe, biskupe je ovlastila da pojedine prezbitere, poznate po svome čestitom životu i duhovnom iskustvu, postavljaju za duhovnike i povjeravaju im da nasamo primaju ispovijed grijeha. Ponestajanje revnosti kod pokajnika, a također i to što su mnogi počeli javnu ispovijed uzimati ne kao pouku za sebe, nego kao povod za ogovaranje i nepoštivanje bližnjeg, doveli su do toga da je javna ispovijed vremenom sasvim zamijenjena pojedinačnom ispovijedi, nasamo pred duhovnikom.

Kao vrijeme posebno namijenjeno i pogodno za ispovijed, smatraju se postovi, ali Sveta Tajna Pokajanja može biti obavljena i u bilo koje drugo vrijeme. Crkvena pravila zabranjuju da se bez naročitih razloga prelazi od jednog duhovnika drugom (Ap. prav. 12; Mosk. sab. 1677. gl. 6), što se naročito odnosi na one koji su pod epitimijom.

U današnje vrijeme onaj tko želi pristupiti Svetoj Tajni Pokajanja, za nju se treba posebno pripremiti[2]: on je dužan tijekom nekoliko dana posjećivati sve crkvene službe, vrijeme provoditi u postu, čitanju Riječi Božje, istraživanju svog prošlog života i u skrušenosti zbog svojih grijeha. Kada se pripremi kako treba, dolazi kod svećenika da bi prinio ispovijed. Svećenik ga prima ispred nalonja[3] na kome stoje simboli našeg otkupljenja – sveto Evanđelje i Križ. Pokajnik s poniznošću tri puta pada ničice pred njima, kao pred samim Gospodinom, svojim Otkupiteljem i Sucem. Tada svećenik počinje čitati „Čin Svete Tajne Ispovijedi“. Ako se ne ispovijeda samo jedan pokajnik, nego mnogi, onda se ovaj čin obično čita odjednom za sve koji se ispovijedaju zajedno. Ali sama ispovijed, prema uputama Trebnika[4], mora biti obavljena nasamo sa svakim čovjekom, čak i ako je maloljetan (na ispovijed trebaju dolaziti oni koji su navršili sedam godina).

Čin Svete Tajne Ispovijedi“ sastoji se od početnog uzglasa „Blagoslovljen Bog naš…“, uvodnih molitava od Trisvete pjesme do „Oče naš“, pokajničkog 50. psalma Davidovog, pokajničkih tropara „Pomiluj nas, Gospode, pomiluj nas…“ i dvije svećeničke molitve za oproštaj grijeha onima koji se kaju. Na početku ispovijedi, svećenik prije svega pita pokajnika o vjeri, bez koje je otpuštenje grijeha nemoguće. Zatim pristupa pitanjima o grijesima. Pokajnik je pri tome obavezan reći sve što pritišće njegovu savjest, ništa ne tajeći i ne skrivajući. Još je bolje ako pokajnik sam govori svoje grijehe, ne čekajući da mu svećenik postavlja pitanja. Kada ispovijedi sve za što sebe smatra krivim pred Bogom, pokajnik klekne i sagne glavu, u iščekivanju pravednog suda Božjeg. Svećenik nad njim čita molitvu: „Gospode Bože spasenja slugu Tvojih…“ u kojoj moli Boga da se smiluje Svom sluzi, da mu oprosti sve grijehe voljne i nevoljne, da ga pomiri i ponovno sjedini sa Svojom svetom Crkvom, od koje je otpao kroz grijehe. Zatim na pokajnikovu glavu stavlja kraj epitrahilja[5], u znak izlijevanja milujuće milosti Božje na njega, i govori molitvu odrješenja: „Gospodin i Bog naš Isus Krist, milošću i milosrđem Svoga čovjekoljublja, neka ti oprosti dijete (ime) sve grijehe tvoje; ja, nedostojni jerej[6], vlašću Njegovom koja mi je dana, opraštam ti i odrješujem te od svih tvojih grijeha, u ime Oca, i Sina, i Duha Svetoga, amen“. Govoreći posljednje riječi ove molitve odrješenja, svećenik osjenjuje pokajnika znakom križa po glavi koja je pokrivena epitrahiljem. Zatim se čita „Dostojno jest“, Slava, I sada, i otpust. Nakon otpusta pokajnik cjeliva Evanđelje i Križ, i uzima blagoslov. Poslije toga svećenik može pokajniku dati „pravilo protiv njegovog grijeha“ to jest nalaže mu epitimiju za grijehe. Epitimija (od grčkog „epitimao“, επιτιμάω – zabranjujem, a επιτιμιον – kazna, odmazda) nalaže se na grešnika ili u vidu duhovne kazne – isključenja od sv. Pričesti na određeni rok, ili u vidu duhovnog lijeka – posta, klanjanja, milostinje i molitve. Ipak, treba znati da po pravoslavnom shvaćanju epitimija nema ni snagu, ni značenje zadovoljenja pravde Božje, jer je zadovoljštinu za grijehe prinio jednom za svagda Sam Gospodin na križu. Stoga epitimija nije bezuvjetno obavezna prilikom ispovijedi: ona se daje radi duhovne koristi pokajnika, kao pobožna vježba koja mu pomaže da se izbavi od loše navike na grijeh. U vezi s tim, duhovnici trebaju biti snishodljivi i oprezni kod određivanja epitimija, kako ne bi odbili pokajnika.

Prema kanonima, za mnoge teške grijehe određuje se isključenje od sv. Pričesti na nekoliko godina, pri čemu je dozvoljeno piti samo „agijazmu“, to jest Bogojavljenjsku svetu Vodu. Sam duhovnik, bez arhijereja[7], ne može podvrći isključenju od Svetih Tajni. U današnje vrijeme, uslijed općeg opadanja religiozno-moralnog života, isključenje od sv. Pričesti na duže rokove se ne prakticira.

Za onoga tko je ispunio epitimiju, određena je naročita molitva u Trebniku. To je „Molitva kojom se razrješuje od epitimije“. Duhovnik nema prava primiti kod sebe na ispovijed onoga tko se nalazi pod epitimijom drugog duhovnika, niti takvoga razriješiti od epitimije, izuzev ako je riječ o bolesniku i samrtniku, koga svaki svećenik može i treba ispovjediti i razriješiti. Pošto bi netko mogao i umrijeti bez razrješenja, prihvaćeno je da se nad svakim umrlim čita posebna razriješna molitva.


[1] U pravoslavlju se sakramenti nazivaju Svetim Tajnama.
[2] Rusi imaju specijalni termin kojim označavaju pripremu za Sv. Tajnu Pokajanja. To je „govenie“ – pojam nešto širi od „posta“, koji podrazumijeva: a) molitveni podvig, b) post u užem smislu riječi, i c) udubljivanje u samoga sebe s ciljem da se razotkrije i shvati svoja grešnost (vidi: Pomazanski, „Dogmatika“, Sveta Tajna Pokajanja)

[3] Analoj – posebni stalak.
[4] Obrednik.
[5] Dvostruka spojena traka koju svećenik stavlja oko vrata – odgovara rimokatoličkoj štoli.
[6] Svećenik.
[7] Biskup.

Broj komentara: 9:

  1. Bogu hvala na ovom portalu i na ljudima iza njega. Već dulje pratim ovaj blog. Tema ovoga i prethodnoga posta oduvijek me zanimala. Po meni veoma dobro objašnjeno katoliku kojega zanima kako to izgleda u pravoslavlju.
    Sve pohvale.
    MIR

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Za one koji trajno ostaju u teškom grijehu,trajno isključenje od Sv. Pričesti se i danas u Pravoslavnoj Crkvi prakticira.

      Izbriši
    2. Nije o tome riječ, to se podrazumijeva. U tekstu je riječ o epitimijama.

      Izbriši
    3. Pa dobro, nije šija nego vrat...

      Izbriši
    4. Pa nije isto zabrana pričesti nekome u grijehu, i zabrana pričesti kao epitimija u ispovijedi i pokajanju. U prvom slučaju, čovjek je naprosto u stanju grijeha, u drugome u procesu povratka u Crkvu.

      Izbriši
  2. Slažem se da nije isto zabrana pričesti u grijehu i zabrana u pokajanju. Međutim, ako se netko pokaje radi nekog teškog grijeha, i danas se, u skladu s kanonima i prema rasuđivanju duhovnika, kao duhovni lijek prakticira zabrana pričešćivanja za neko vrijeme a prema težini slučaja ponekad i na duži rok.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Tekst hoće reći da nije baš redovita praksa nekome uskratiti pričest na 30 ili 40 godina, kako propisuju neki kanoni.

      Izbriši
  3. Gospode,oprosti mi sagriješenja moja i po velikoj milosti svojoj smiluj se duši mojoj.Ne odbaci me od lica svoga i stavi me na desnu stranu u Carstvu svome kad dođe moj čas. Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu. Amin!

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima