Kratka povijest pravoslavlja u Zagrebu

Sve do edikta o toleranciji cara Josipa II. (1781.) u Zagrebu nije bilo stanovnika druge vjeroispovijesti osim rimokatoličke. Tek od tog vremena u Zagrebu ce pojavljuju prvi pravoslavni trgovci "Grci[1]" i Srbi. Kad je izdan ovaj edikt, bilo je u Zagrebu nekoliko trgovaca pravoslavne vjere ("Grci, turski podanici"), svega 28 duša, a 1785. godine već je u Zagrebu   bilo   8   obitelji   čiji   su   domaćini   bili:   1.   Ćiril   Milošević,   2.   Andrija Radovančević, 3. Dimitrije Hadži-Vojnović, 4. Nikola Janković, 5. Konstantin Jovan Malin, 6. Georgije Dimo, (u maticama Dimić), 7. Ćiril Ralić, 8. Jovan Stova (u maticama Štova, došao iz Ivanić-Grada). Ukupno je bilo 40 osoba. Pakrački episkop[2] Pavle Avakumović postavio im je 18. travnja 1785. lepavinskog[3] jeromonaha[4] Gerasima Markovića za duhovnika, te   su   u   iznajmljenoj   kući   na   trgu   Manduševcu   (kasnije   Jelačićevom   trgu,   sada   Trg Republike[5]) jednu sobu uredili kao kapelu i u njoj obavljali bogoslužja. Vjernici su duhovniku davali stan i hranu, a manastiru na račun duhovnikove plaće davali godišnje 70 forinti. Kapela je bila posvećena sv. apostolima Petru i Pavlu (kao i u Ivaniću). Nju su koristili i pravoslavni vojnici. Pred Uskrs 1785. u njoj ce pričestilo 256 vojnika, bez časnika. Te godine kupili su i njivu za groblje (tzv. "Iličko groblje") koje je jeromonah Gerasim odmah i posvetio.

Sve je to izazvalo negodovanje biskupa Josipa Galjufa i gradske uprave, tužbe i žalbe, ali je namjesničko vijeće 17. siječnja 1786. obavijestilo magistrat da je "zagrebačkoj crkvenoj općini nesjedinjenih[6] dozvoljeno obavljati privatno bogoslužje". Zagrebački "purgeri" Srbi i Grci brzo su ekonomski napredovali, bogatili ce, kupovali ili gradili nove velike kuće, pa su uskoro naumili sagraditi sebi pravu crkvu. Međutim, kako je na licitaciji 10. veljače 1794. prodavana rimokatolička crkva sv. Margarete s njoj pripadajućim zemljištem u Ilici, kupe pravoslavni ovu crkvu za 4000 forinti. Srbi su je adaptirali prema potrebama pravoslavnog bogoslužja i posvetili je Preobraženju Gospodnjem. Bilo ih je svega 89 duša. Crkveni "epitrop" i prvi predsjednik crkvene općine bio je Jovan Štova, a paroh[7] jeromonah lepavinski Petronije Stefanović. Na Preobraženje 1794. crkvu je posvetio episkop pakrački Kiril Živković. Ova crkva je služila sve do 1865. godine, kad su vršene pripreme za gradnju nove, današnje crkve. U svom apelu za priloge crkvena općina piše: "... Jedva da nas ima 236 duša. Crkva u kojoj se Bogu molimo i za sebe i svu braću i hristijane, stara je i mala i jako je opala. Dizanjem ulica upala je više cipela u zemlju tako da se preko nekoliko stepenika u nju silazi, i toga radi već zrak vlažan ima, te zdravlju škodi. Prozori su mali, niti se mogu povećati budući (da) je crkva niska, i tako isto svijetlosti niti zraka u nju prispjeti ne može. Mala je tako, da kad bi ovo malo nas svi na službu Božju došli, jedva bi mesta imati mogli...".

Pripreme za gradnju nove crkve vršene su brzo i solidno, pa je i gradnja išla brzo. Već 21. listopada 1866. nova crkva je bila osposobljena i posvećena za vršenje bogoslužja. Dolaskom na zagrebačku parohiju lepavinskog jeromonaha Amvrosija Pavlovića sve je napredovalo. U njegovo vrijeme zagrebačka preobraženska crkva dobila je svoj današnji izgled. Unutrašnje uređenje bilo je od 1883. do 1884. povjereno arhitektu Hermannu Bolleu, ravnatelju tadašnje Obrtne škole. Željezni ikonostas[8] i dva velika polijeleja[9] djelo su bravara Antona Mesića, hrastovi stolovi rađeni su u Bolleovoj Obrtnoj školi. Ikonostas je slikao Epaminonda A. Bučevski, akademski slikar Bukovinske eparhije[10] iz Beča. Ovako ukrašenu crkvu posvetio je 28. rujna 1884. episkop pakrački Nikanor Grujić.

Crkvena općina zagrebačka i njena parohija razvijala se tada, jačala brojno i ekonomski, stvarane su nove srpske institucije, pravoslavni Srbi su stjecali i pojedine ugledne položaje u društvu. U Zagreb kao glavni grad Hrvatske i Slavonije[11] dolaze srpski episkop, pa   i   karlovački   mitropoliti-patrijarsi[12],   koji   sudjeluju   u   radu   Hrvatskog   sabora   i   u državnim i crkvenim svečanostima. Patrijarh Josif Rajačić je 5. lipnja 1848. bio u Zagrebu na velikim svečanostima, kad je pred njim barun Josip Jelačić položio svoju bansku zakletvu na trgu sv. Katarine; patrijarh Samuilo Maširević, dolazeći na Hrvatski sabor u siječnju 1866., prvi put je na Jelačićevom trgu posvetio bogojavljensku vodicu; patrijarh Georgije   Branković   je   dolazio   u   Zagreb   1895.   povodom   posjete   cara   Franje   Josipa   I.; patrijarh Lukijan Bogdanović služio je ovdje 1910. povodom dolaska u Hrvatski sabor. Dok je jedan dio Hrvata shvaćao sve ove pojave kao normalne i politički korisne u razvijanju bratske sloge, drugi su negodovali, pravili demonstracije, razbijali prozore na srpskim institucijama, naročito na crkvenoj zgradi u Ilici 7, pa čak i na crkvi. Godine 1914. nastupila je kulminacija takvog ponašanja. Zgrada crkvene općine na Preradovićevom trgu br. 8 je na Vidovdan napadnuta, stvari iz nje izbacivane kroz prozor i na trgu spaljivane i razvlačene.

Poslije rata nastale su normalne prilike. Naročito od 1933. kad je prema odredbama novog crkvenog ustava u Zagrebu instaliran mitropolit Dositej, dotadašnji episkop niški[13]. Međutim, ovaj period je bio kratak jer je prekinut vihorom Drugog svjetskog rata i već dobro poznatim raspirivanjem bratoubilačke mržnje i zločinstava. Mitropolit Dositej je bio zlostavljan i u teškom zdravstvenom stanju prebačen u Beograd, gdje je i umro. Jedan dio svećenika je ubijen, ostali iseljeni u Srbiju. Poslije rata došlo je do obnove crkvenog života i zagrebačka crkvena općina danas normalno živi, radeći na omogućavanju urednog vjerskog života pravoslavnih Zagrepčana. Na tome ce trude zagrebački svećenici pod rukovodstvom svoga mitropolita Jovana[14].

Pored crkve i kuća oko nje, zagrebačka crkvena općina ima još i kapelu sv. Petra i Pavla na   Mirogoju,   zadužbinu   Judite   udove   Kukulj   nad   grobnicom   svoga   muža.   Kapelu   je projektirao Hermann Bolle, a unutrašnje slikarstvo je izveo profesor Bauer iz Obrtne škole. Crkvena općina ima danas i kuću na Svetom Duhu, koju je 1888. poklonio zagrebačkoj crkvenoj   općini   Đuro   Avirović   zajedno   sa   zemljišnim   posjedom   od   7   jutara   i   737 četvornih hvati. Danas je to ženski manastir s kapelom sv. Petke, mjesto na koje rado dolaze pobožni Zagrepčani[15].

Do Drugog svjetskog rata postojale su u Zagrebu i ove namjenske pravoslavne bogomolje: gimnazijska kapela sv. Tri Jerarha (od 1912.) u zgradi donjogradske gimnazije; kapela sv. Ane u   ženskoj   kaznionici;   garnizonska   vojna   kapela   Uzašašća   Kristova   iz   1934.;   kapela Pokrova Presvete Bogorodice u zavodu za umobolne u Stenjevcu.

dr. Dušan Lj. Kašić: Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji

---

[1] Grcima su bili nazivani zbog svoje „grčke“, tj. pravoslavne vjere.

[2] Pravoslavni biskup. Sjeverna Hrvatska je izvorno bila pod jurisdikcijom pakračkih episkopa.

[3] Pravoslavni manastir (samostan) Lepavina između Križevaca i Koprivnice. Vidi: http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/02/pravoslavni-samostani-sjeverne-hrvatske.html

[4] Monah zaređen za svećenika.

[5] Knjiga je pisana 1987.

[6] Pravoslavne se nazivalo nesjedinjenima zbog nejedinstva s rimskim papom.

[7] Pravoslavni župnik.

[8] Oltarna pregrada.

[9] Lustera.

[10] Pravoslavna biskupija na području današnje zapadne Ukrajine i Rumunjske.

[11] Službeni naziv Hrvatske stoljećima do 1918. glasi: Trojedna kraljevina Hrvatska, Slavonija i Dalmacija.

[12] Pravoslavni u zemljama ugarske krune imali su nakon ukidanja srpske Pećke Patrijaršije 1766., svoju samostalnu Crkvu – Karlovačku Mitropoliju (po sjedištu u Srijemskim Karlovcima). Karlovački mitropoliti bili su nositelji naslova srpskih patrijarha.

[13] Od 1931. Zagreb je sjedište pravoslavne biskupije – mitropolije zagrebačke (danas zagrebačko-ljubljanske).

[14] Danas Porfirija.

[15] Monahinja već dugo nema; danas je uz njega kompleks crkvene gimnazije i duhovnog centra - http://orthodoxhr.blogspot.hr/2017/02/pravoslavni-samostani-sjeverne-hrvatske.html