Poruka supruge jednog svećenika i mučenika

U prošlom postu opisali smo ukratko životopis ruskog novomučenika o. Danila Sisojeva. Treba napomenuti da je o. Danil bio oženjeni svjetovni svećenik. Iza njega je ostala supruga s dvoje djece. U nastavku donosimo kratku poruku od nje: supruge svećenika i mučenika. U toj kratkoj poruci ona na jednostavan način izriče prije svega svoju vjeru u Boga, u uskrsnuće i konačnu pobjedu Crkve. Za katolički svijet, koji je navikao na celibatno svećenstvo, na priče kako bi oženjeni svećenici zakazali u pastirskom radu i svjedočenju i kako je pravoslavlje pastoralno sterilno zbog toga, kao i na sto i jedno pitanje o funkcioniranju svećeničkih obitelji u kriznim situacijama, ovo je duboko svjedočanstvo izvorne kršćanske ljubavi. Ljubavi kakva itekako može postojati u svećeničkom braku, posvećene ljudskosti i supružništva, kristolikog kršćanskog braka, koji ni sam pakao ne može nadvladati.

“Dragi moji, hvala vam na podršci i molitvama. Ovo je bol koja se ne može izraziti riječima. To je bol onih koji su stajali pod Spasiteljevim Križem. Ali, to je i radost koju govor ne može prenijeti… to je radost onih koji su došli pred praznu grobnicu.

Smrti, gdje ti je žalac?

Otac Danil je nekoliko godina unaprijed predskazao svoju smrt. Uvijek je želio biti dostojan mučeništva, i Gospodin ga je udostojio tog vijenca. Oni koji su ga ubili htjeli su pljunuti Crkvi u lice, kao što su nekada pljunuli u Kristovo lice, ali nisu uspjeli, jer je pljunuti u lice Crkve nemoguće. Otac Danil se uspeo na svoju Golgotu u istoj crkvi koju je podigao, crkvi kojoj je posvetio sve svoje vrijeme i svu svoju snagu. Ubili su ga kao drevne proroke – između oltara i žrtvenika, i udostojio se mučeničkog zvanja.

Umro je za Krista, Kome je služio svom snagom.

Često mi je govorio da se boji da neće imati dovoljno vremena uraditi sve. Žurio je. Ponekad, kao ljudsko biće, znao je pogriješiti, ali nikada nije griješio u onom glavnom, cijeli život posvetio je NJEMU.

Nisam razumjela zašto žuri. Posljednje tri godine radio je konstantno, bez odmora. Žalila sam se, željela sam, makar ponekad, jednostavnu sreću, da moj muž i otac moje djece bude s nama. Ali, za njega je bio pripremljen drugi put.

Govorio je da će biti ubijen. Pitala sam ga tko bi tada brinuo o nama. O meni i troje djece. Rekao je da će nas ostavio u sigurnim rukama. „Ostavit ću vas Majci Božjoj. Ona će brinuti o vama“.

S vremenom, zaboravila sam ove riječi. Rekao je u kojoj odjeći želi biti sahranjen. Ja sam se našalila da ne bismo trebali pričati o tome, jer ne znamo tko će sahraniti koga. Rekao je da ću ja sahraniti njega. Jednom kada smo razgovarali o sahranama, rekla sam da nikada nisam bila na sahrani svećenika. On je odgovorio: „Ne brini, bit ćeš na mojoj“.

Sada se sjećam mnogih riječi i one dobivaju smisao. Moje su nedoumice razriješene, nerazumijevanje raspršeno.

Nismo se oprostili u ovom životu, nismo tražili oproštaj jedno od drugog, nismo se zagrlili. Bio je to običan dan: ujutro je otišao na Liturgiju i više ga nismo vidjeli. Zašto tog dana nisam otišla u crkvu kod njega? Htjela sam, ali sam ipak odlučila spremiti večeru i uspavati djecu. Zbog djece nisam otišla – Ruka nije dozvolila da odem. Osjećala sam kao da se tamni oblaci skupljaju nad nama. Posljednjih dana trudila sam se što više vremena provesti s njim. Posljednjeg tjedna razmišljala sam samo o smrti i životu poslije smrti. Nisam mogla ni jedno ni drugo smjestiti u glavu. Tog dana u glavi su mi se pojavile riječi „Smrt diše za vratom“. Tako mi je bilo teško posljednjeg tjedna, kao da se ogroman teret navalio na mene.

Nisam slomljena. On me podržava, osjećam kao da stoji pored mene. U to vrijeme kazali smo jedno drugom toliko nježnih riječi, koliko nismo izgovorili cijelog života. Tek sada shvaćam koliko smo se voljeli.

Četrdesetodnevni spomen ocu Danilu pada na uočnicu njegovog imendana i zaštitnika budućeg hrama – svetog proroka Danijela. Po proroštvu jednog Starca, hram će biti izgrađen, ali otac Danil neće služiti u njemu. Drugi dio se ispunio."

 Matuška Julija Sisojeva