Ne smijemo se opravdavati lošim nasljeđem

Nemojmo opravdavati svoje strasti

-          Starče, neki ljudi misle da nemaju predispozicije za duhovni život, i govore: Ne možeš uzeti od onoga koji nema.

-          Ako pritom još i govore da su opterećeni nasljednim strastima, i sebe opravdavaju, to je još gore.

-          A kada zaista nekog muče takve strasti, Starče?

-          Pazi što ti kažem: Svaki čovjek ima nasljedne faktore, i dobre i loše. On se treba boriti ne bi li se oslobodio svojih nedostataka, i gajiti dobro koje u sebi ima, kako bi postao istinska, milosna ikona Božja.

Loši nasljedni faktori nisu prepreka za duhovno napredovanje. Jer, kada netko vrši duhovni podvig, makar i u maloj mjeri, ali s puno ljubavi i truda, tada dospijeva u duhovni prostor, u područje čuda, i sve loše naslijeđe briše milost Božja.

Bog biva veoma ganut i mnogo pomaže onoj duši koja ima nepovoljne nasljedne predispozicije, i marljivo s ljubavlju se trudi uzletjeti na Nebo svojim slabašnim krilima – lošim naslijeđem koje nosi. Znam mnoge koji su se pomoću neznatnog truda koji su uložili, i velikom Božjom pomoći, oslobodili toga. Ovakvi ljudi su veliki heroji pred Bogom. Jer, ono što Boga uvijek gane, jest rad na našem starom čovjeku.

-          Starče, zar krštenje ne uklanja loše nasljedne predispozicije?

-          Krštenje nas izbavlja od prokletstva praroditeljskog grijeha, i svih grijeha uopće. Kada se čovjek krsti, odijeva se u Krista, oslobađa praroditeljskog grijeha, i osjenjuje ga milost Božja; ali loše nasljedne osobine ostaju. Zar Bog nije i njih mogao izbrisati svetim krštenjem? Međutim, On ih ipak ostavlja, da bismo se borili, da bismo odnosili pobjede i zadobivali vijence.

-          Starče, kada stalno padam u neku strast, ja govorim: „Takva sam se rodila, takva sam.“

-          Samo još fali da nam kažeš kako si od roditelja naslijedila sve svoje mane. Od jednog pretka do drugog, svi mogući nedostaci tebe su zapali, a svi darovi pripali su drugima...? Da nećeš možda i samog Boga okriviti? Kada ljudi govore: „Takvog sam karaktera, takav sam se rodio, imam loše nasljedne faktore, u takvim sam uvjetima odrastao – pa se zato ne mogu promijeniti...“ to je kao da kažu: „Krivi su ne samo moji otac i majka, nego i Bog“! Znate li koliko mi teško pada kad tako nešto čujem? Takav čovjek huli i na svoje roditelje i na samog Boga. Od trenutka čim pomisli tako nešto, milost Božja prestaje djelovati.

-          Starče, neki ljudi kažu da, kada je jedna mana usađena u čovjekovu prirodu, onda se ona ne može ispraviti.

-          Znaš što se događa: nekima jednostavno odgovara da govore kako im je određena mana urođena, jer tako sami sebe opravdavaju i ne pokušavaju prstom maknuti da bi se toga oslobodili. „Meni“, kaže takav čovjek, „Bog nije dao darove. Što sam ja kriv? Zašto traže od mene ono što je iznad mojih snaga?“ Baš lijepo! Opravdavaju sebe, uspokojavajući svoju pomisao, i nastavljaju živjeti po svom hiru. Ako ćemo govoriti: „Ovo je nasljedno, ono je u mom karakteru“, kako ćemo se ispraviti? Takvim postavljanjem čovjek lišava sebe duhovne smjelosti.

-          Jest, Starče, ali...

-          Opet „ali“? Što si ti, dijete moje? Kao jegulja se migoljiš. Stalno se nešto pravdaš.

-          Starče, radim li to namjerno?

-          Ne kažem da to radiš namjerno, ali iako te je Bog obdario takvom pameću, i bistra si, prepametna, ne shvaćaš koliko je zlo opravdavanje! Ma, jedna glavica da smjesti u sebe toliko pameti, i opet da ne shvaća!

Primijetio sam da neki ljudi, iako su pametni i shvaćaju što je ispravno, podržavaju ono što je pogrešno, jer im to ide na ruku, i tako opravdavaju svoje strasti. Drugi, opet, ne opravdavaju sebe, ali zbog pomisli kako u njihovom karakteru postoji nešto što je nemoguće ispraviti, padaju u očaj. Đavao ovako radi: jednoga ometa u duhovnom napredovanju pomoću samoopravdanja, a drugoga hvata na preosjetljivost, i baca u očaj.

Da bi odbacio neku strast, čovjek ne smije sebe opravdavati, već se mora poniziti. Ako, na primjer, govori: „Ja po prirodi nemam ljubav, a drugi ima“, i ne trudi je se steći, kako da duhovno uznapreduje? Bez borbe nema duhovnog uspjeha. Niste li čitale kod svetih Otaca koliko su poroka imali neki Oci, i do kakve su duhovne veličine dospjeli? Nadišli su druge koji su imali mnoge vrline. Evo na primjer, abba Mojsije Etiopljanin, jedan tako veliki razbojnik, kakvo je samo stanje postigao! Što čini milost Božja!

Prema mom mišljenju, čovjek koji ima loše nasljedne predispozicije, i koji se trudi steći vrline, imat će mnogo veću nagradu od onoga tko je naslijedio vrline od svojih roditelja, i ne mora ulagati napor da ih stekne. Jer, jedan ih je dobio sve „na gotovo“, dok se drugi ozbiljno potrudio da ih stekne. Vidiš, i ljudi više cijene onu djecu koja su naslijedila dug od svojih roditelja i koja su se dobro namučila ne samo da ga isplate, već i da stvore vlastiti imetak, od one kojima je pripalo nasljedstvo od roditelja, i samo se od njega izdržavaju. 

starac Pajsije Svetogorac: Strasti i vrline