četvrtak, 4. veljače 2016.

Fenomen tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“



                   U našem nizu pravoslavnih tema kojima se bavimo, o nedavno pojavljenom fenomenu tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“ (HPC), nisam namjeravao pisati. Međutim, pošto raste interes javnosti za nju, pošto ista izaziva razne kontroverze u društvu, a nitko joj u medijima ne pristupa sa teoloških, vjerskih i crkvenih pozicija (što masovno izaziva kriva tumačenja), odlučio sam se pozabaviti njome. Izložit ćemo problematiku sa čisto crkvenih i teoloških gledišta. To bi nas jedino i trebalo zanimati, pošto je Crkva kao takva, stvarnost sa nadnaravnim temeljima, usmjerena na Boga i onaj svijet.
                Ideja HPC je u Hrvatskoj, osim povremenih glasova neznatnog broja pojedinaca, bila nepoznata do prije par godina, kada se sa njom krenulo u Zadru, osnivanjem udruge hrvatskih pravoslavnih vjernika. Ova udruga je dakle trebala biti građanska udruga, koja bi okupljala one pravoslavce koji se nacionalno osjećaju Hrvatima, kao i pripadnicima ostalih nacionalnosti, a koja bi imala tendenciju da preraste u hrvatsku nacionalnu pravoslavnu Crkvu, koja bi pokrivala teritorij RH, i valjda, istisnula postojeću Srpsku Pravoslavnu Crkvu (SPC). Iako se rečena udruga pozivala na 11 000 Hrvata-pravoslavaca, koji su se tako izjasnili na popisu stanovništva 2001., te njih 16 647 izjašnjenih na popisu 2011. godine, nikada nije u javnost izišla sa konkretnim brojem svojih članova, te ne znamo koliki je realni broj zainteresiranih i angažiranih ljudi u tome. Usprkos kontaktima sa raznim vjerskim zajednicama koje su udruzi trebale osigurati svećenstvo, obrede i vjerski život (raskolnička „Makedonska Pravoslavna Crkva“, Bugarska Pravoslavna Crkva, tzv. „Crnogorska Pravoslavna Crkva“, neke ruske „istinopravoslavne“ sekte, itd.), udruga nikada nije uspjela zaživjeti kao vjerska zajednica; sve je ostalo na njenoj registraciji, web-portalu, i ideji koju je propagirala u medijima.
                Iz rada udruge izišle su dvije nove organizacije, koje imaju određeni vjerski život, a obje sebe nazivaju HPC. Jednoj na čelu stoji Andrija Škulić, bivši rimokatolik nejasne biografije, koji djeluje s potporom neke skupine iz Grčke, a drugoj Aleksandar Ivanov, bivši bugarski svećenik, koji djeluje pod patronatom neke tzv. „Europske pravoslavne crkve“ iz Pariza. Nije poznato koliko obje imaju sljedbenika, no čini se, iz njihovih izjava i fotografija, da se još uvijek radi samo o pojedincima i desecima. Zna se da su u međusobnom rivalstvu, i da obje udruga iz koje su nastali proziva zbog prevara. Dakle, imamo danas te tri međusobno posvađane skupine malobrojnih pojedinaca od kojih svaka pretendira biti „Hrvatska Pravoslavna Crkva“.
                Iz svega ovoga vidimo da ovdje nikakve HPC nema, niti je u vjerskom smislu može biti. Jer, moramo znati, da bez obzira na neovisnost, djelomičnu ili potpunu, mjesnih pravoslavnih Crkava, ipak sve one tvore jednu jedinstvenu Pravoslavnu Crkvu. To jedinstvo čine ne jedinstvena vrhovna vlast, već potpuno zajedništvo vjere, sakramenata i kanona (crkvenog prava). Dakle, sve pravoslavne Crkve ispovijedaju jednu vjeru, jedan te isti vjerski nauk, na osnovu toga ulaze u sakramentalno zajedništvo, tj, pričešćuju se od jednog te istog Tijela i Krvi Kristove, isti Duh Sveti struji kroz sve, čineći ih jedinstvenim Tijelom, Tijelom Kristovim, te na osnovu ovog liturgijskog, euharistijskog, sakramentalnog, karizmatsko-pentekostnog zajedništva nastaje i kanonsko zajedništvo, tj, obitelj Crkava kanonski (crkvenopravno) uređenih odnosa. Ova tri elementa idu ovim redoslijedom, u potpunosti su međuovisna i neophodna su za postojanje pravoslavlja kao takvog. Pravoslavna Crkva za sebe također ispovijeda da je Jedna, Sveta, Katolička (Saborna, Katoličanska, Sveopća, Univerzalna) i Apostolska. Naglašavamo, pravoslavlje nije protestantizam, gdje svaki nadareniji propovijednik može okupiti par sljedbenika i formirati novu denominaciju koja automatski postaje ravnopravna sa ostalima. Onaj tko nije u potpunom zajedništvu vjere, sakramenata i kanona sa ostalim pravoslavnim Crkvama, nije pravoslavan.
                Tu je, dakle, osnovni problem svih ovdašnjih tzv. „HPC“. Nejasno je kakvu točno vjeru ispovijedaju, pošto vidimo da su im na čelu pripadnici nepravoslavnih vjera, ljudi pod crkvenim kaznama, itd. Nisu u zajednici sakramenata, niti u kanonskom zajedništvu sa pravoslavljem. Uopće, apsurdno je da jednu mjesnu pravoslavnu Crkvu pokušavaju osnovati ljudi drugih, nepravoslavnih vjera, bivši svećenici koje je njihova Crkva „raščinila“, tj, lišila svećeništva. Potpuno je neumjesno da se pravoslavnima nazivaju ljudi koji se ne mogu ispovijediti i pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu, a nezamislivo je da takvi govore uime Pravoslavne Crkve i određuju njen unutarnji ustroj. Oni nemaju poslanje od Pravoslavne Crkve, i nisu njeni članovi.
                Osnivanje novih autokefalnih (samostalnih) mjesnih Crkava u nadležnosti je Pravoslavne Crkve, a ne drugih vjera, politike, i pojedinaca sa tko zna kakvim ciljevima. Ovakvi pokušaji su usporedivi sa pokušajima da netko pravoslavan, ili neki protestant, pokuša promijeniti unutrašnju strukturu Katoličke Crkve. Usporedivi su sa slučajevima gdje su starokatolici u RH pokušavali ući u prostor djelovanja rimokatoličkih svećenika. Zato se ovakvi pokušaji kose ne samo sa vjerom, već i sa nekim općeljudskim normama ponašanja, koje nam kazuju da ne glumimo nešto što nismo, da se ne smijemo lažno predstavljati, i uzurpirati nešto što nam ne pripada. Ipak, vjerska dimenzija je najvažnija, jer bez zajedništva sa Kristovom Crkvom, Tijelom Kristovim, Crkvom Pravoslavnom, nema Duha Svetoga, kojega Bog izlijeva kroz istu-a bez Duha Svetoga nema ni valjanih sakramenata, ni vjere, ni zajedništva sa Bogom, ukratko, ni vječnog spasenja. Netko se može zvati pravoslavnim koliko god želi, pustiti bradu, naučiti pjevati, nabaviti mantiju, nakititi se gomilom prsnih križeva i medalja, ali on se ne može pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu, što znači da Duha Svetoga nema, što znači da njegovi sakramenti zapravo i nisu sakramenti, već izvanjski rituali bez duhovnog sadržaja, njegova euharistija obični kruh i vino, u kojemu Kristove Prisutnosti nema.
                Osim što nema mjesne pravoslavne Crkve bez ovoga zajedništva, i osim što je ne mogu osnivati ljudi koji nisu članovi Pravoslavne Crkve, nemoguće je istu osnivati bez pravih, rekli bi katolici „pastoralnih“ razloga. Drugim riječima, čisto politički motivi ne mogu biti valjani razlog osnivanja nove Crkve. Ne može netko reći: hrvatski Srbi su zapravo Hrvati ili Vlasi srbizirani u ne znam kojem stoljeću, pa ih treba ponovno pretvoriti u Hrvate uz pomoć Crkve. Sve kada bi to bilo istina (a nije), to nije valjani razlog za ovakvo poigravanje sa svetinjom, a apsurdno je uopće u modernoj, demokratskoj, sekularnoj državi nekome na silu mijenjati nacionalnost i određivati koja vjera smije postojati. Nove pravoslavne Crkve može biti tamo gdje se za to javlja potreba, gdje postoji određeni teritorij sa određenom skupinom stanovništva, velike brojnosti, koja je i duhovno zrela, i materijalno sposobna za samostalno uzdržavanje, koja se već isprofilirala kao čvrsta zajednica sa jasnom kolektivnom sviješću, i sa kompletnom hijerarhijom, monaštvom, i vlastitom tradicijom. Npr, za autonomnu Crkvu su potrebna barem tri biskupa, a za skroz autokefalnu čak njih dvanaest. Ničega toga u Hrvatskoj nema, osim 10 000-15 000 ljudi koji su se prigodno izjasnili Hrvatima –pravoslavcima, a pitanje koliko ih uopće zanima i sama vjera, a kamoli angažman oko HPC, koji niti su umreženi, niti imaju svijest, tradiciju, i pitanje znaju li uopće da se ove tri skupine pozivaju na njih.
                Povezano sa time, treba ukazati na jednu neistinu koja se neprekidno provlači kroz medije, a koja je maltene postala dogma u hrvatskoj javnosti: to je tvrdnja da svaka suverena država mora imati svoju mjesnu pravoslavnu Crkvu, da je takvo pravilo u pravoslavlju. Podvlačimo, to nije istina. Niti u Svetom Pismu, niti u kanonima Crkve, niti u Predaji, nema apsolutno nikakvog povezivanja crkvenosti sa državom ili nacijom (ovo zadnje je osuđeno kao hereza-etnofiletizam), niti postoji ikakva pravna odredba koja bi na to ukazivala. To što je u najnovije vrijeme, osobito na Balkanu, dolazilo do pojava da se neka Crkva u većoj ili manjoj mjeri vezala uz neku državu ili narodnost, jest vremenita povijesna okolnost, a ne pravilo Pravoslavne Crkve. Nije istina da svugdje u svijetu svaka država ima svoju Crkvu. Drevne patrijaršije (Carigrad, Aleksandrija, Antiohija i Jeruzalem) se prostiru na teritorijima više država i pokrivaju razne nacije, skoro pola Grčke nije pod jurisdikcijom grčke Crkve, Bjelorusija i Moldavija su pod ruskom Crkvom i ne vide apsolutno nikakav problem u tome, i pitanje velikog dijela svijeta po stvari jurisdikcije tek treba riješiti. Dakle, ne treba nešto predstavljati kao pravoslavnu normu ili praksu, ako to nije pravoslavna norma ili praksa.
                Druga velika neistina jest ta, da HPC ima dugačku tradiciju u hrvatskome narodu. Ja se slažem da je hrvatski narod bio pravoslavan u cijelosti-prije raskola dviju Crkava. Ali, od velikog raskola, jedini nositelj pravoslavlja na ovim prostorima su bili Srbi, i srpska Crkva. Ako je SPC u određenim periodima bila i ugašena, srpski karakter se nije gasio, nije se prekidala sukcesija, niti kontinuitet sa SPC. Karlovačka mitropolija, na koju se rado pozivaju kao primjer autokefalne Crkve na području većeg dijela Hrvatske i južne Ugarske, bila je u potpunosti srpska, osnovana od srpskog klera, i sa jasnim srpskim karakterom, i sviješću da je sljednik SPC-modernim riječnikom, „SPC u egzilu“. Jedini slučaj kada je osnovana HPC, bio je drugi svjetski rat, no, svakome je jasno da Pavelićeva HPC nije imala veze sa pravoslavljem.
                Ono što pravoslavlju treba u današnjoj Hrvatskoj, to je svakako duhovna obnova i kršćanski vjernički angažman, preporod vjere na ovim prostorima, kako bi ona uopće imala budućnost, i kako bi doprinijela kršćanskom ozračju u hrvatskome društvu. Političkim špekulacijama i crkvenom anarhijom to se neće postići, osim što će se dugoročno naštetiti vjeri kao takvoj. Kršćanstvo u Hrvatskoj ima veliki problem, i katoličko i pravoslavno, sa politkom, i srpskom i hrvatskom, obje često puta manipuliraju vjerom u svoje svrhe. Vrijeme je da iskreni kršćani tome kažu jednom zasvagda dosta, da već jednom prestane silovanje religije od strane politke na ovim prostorima, i omogući se iskrenim ljudima svih vjera nesmetan vjerski život.

Broj komentara: 11:

  1. Za ime Boga" jedini nosilac pravoslavlja na teritoriji današnje Hrvatske,nakon velikog raskola bili su Srbi i SPC",u kojem je vijeku bio raskol a u kojem je vijeku nastala SPC?!I,koja to istorija govori da su od Gvozda prema jugu,jedini nosioci pravoslavlja bili Srbi!?Što se tiče etnofiletizma,a koja je to Crkva sklonija etnofiletizmu od SPC?!pa to da je HPC ne potrebna,to je svima jasno,ali Rusi su Madjarima dali parohije za pravoslavne Madjare,eto,neka netko čisto ljudski zamoli malu kapelicu u Zg,za Hrvate pravoslavce,sa propovđu i Evandjeljem na hrvatskom jeziku,i sve to pod jurizdikcijom kanonske SPC,e tada ćes vidjeti što je to jeres etnofiletizma!A u zg ima na stotine zainteresiranih za to,ne samo Hrvata nego i Srba,i djece iz miješ.brakova i ostalih,i zaista su vjernici a ne politikanti!Dakle,ponavljam,mala kapelica pod SPC-om,čak ne niti parohija...prijatelju,ne idealiziraj nam SPC...jer,i mi ostali ovdije živimo a ne na Grenlandu...A ovi pokušaji sa HPC,tome se smiju i katolici i pravoslavci a vjerojatno i šarlatani koji to vode

    OdgovoriIzbriši
  2. Pa možda da te stotine pokažu neki interes, možda bi i bilo. Strpi se.

    OdgovoriIzbriši
  3. Eee...a inicijativu...a gdje da se jave,kome,i jesi siguran da baš nitko ništa o tome ne govori u crkvi...čak mislim da vladika Porfirije ne bi bio protiv,ali,ne može on sam odlučiti,tu su popovi,narod,sinod,sabor,politika,srpska,hrvatska,vatikanska...znaš da to nije tako jednostavno...Ne znam znaš li kakva je situacija u Jerusalimskoj majci Crkvi...tamo naša braća Grci( a ja sam Grkofil) ,toliko marginaliziraju domaće pravoslavno arapsko stanovništvo i klir,da oni jedno vrijeme strpljivo pokušavaju,kucju,čekaju i na kraju odu Melkitima-unijatima,koji ih bez problema prihvate...to je naša stvarnost...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nakon raskola pravoslavni narod u Dalmaciji crkveno je potpadao pod Konstanstinopoljsku patrijaršiju koja je i dalje imala duhovna središta u bizantskim gradovima na jadranskoj obali. Za vrijeme venecijanske vladavine Crkva u Dalmaciji pripadala je Filadelfijskom egzarhatu iste patrijaršije. Za vrijeme Austrougarske monarhije osnovana je Bukovinsko dalmatinska mitropolija. Do osnutka Kraljevine SHS, Crkve u BiH i na teritoriju na kojem se danas nalazi Bivša jugoslavenska republika Makedonija bile su autonomne u okviru Konstantinopoljske patrijaršije. U atinskoj Sintagmi iz 1852. g. (zbornik kanona Pravoslavne Crkve), Mitropolija Kneževine Crne Gore nalazi se na popisu autokefalnih Crkava.
      Postoji mišljenje da su ovu smijuriju od “HPC” podmetnuli zajedno RKTC i SPC zbog zajedničkog interesa ali i zbog posebnog svake od njih. Naime potrebno im je bacanje prašine u oči da se onemogući bilo kakvo ozbiljno preispitivanje dogmatsko kanonske situacije u tim velikim denominacijama.
      Uzgred, što se tiče karakterizacije Pavelićeve HPC da nema ništa zajedničko s Pravoslavljem, bilo bi pošteno reći to isto i za Staljinovu Moskovsku patrijaršiju koja je nastala na sličan način a s kojom istinski pravoslavni Rusi po blagoslovu Sv. Tihona mučenika – posljednjeg zakonitog ruskog patrijarha, nisu imali niti imaju nikakvo duhovno općenje. Pa zatim o Titovom patrijarhu Germanu …

      Izbriši
    2. U Jerusolimskoj Crkvi dva episkopa su Arapi kao i većina nižeg klira.

      Izbriši
    3. Zato ti kažem da treba biti strpljiv. Već je pokretanje ovog bloga i aktivnost na internetu prvi pomak. Polako i sve će doći na svoje. Što se tiče Jeruzalema, ajmo si priznati da ne poznajemo dovoljno situaciju na Bliskom istoku, i da je teško reći što se tamo događa, jer i Grci imaju svoju verziju priče. A ljudi koji zbog toga mijenjaju vjeru, pokazuju da im nije niti stalo do njihove. Bizant je imao jurisdikciju nad grcima u dalmatinskim gradovima, a nakon doseljenja Srba u tursko doba, njima je, a to znači većinom Dalmacije, upravljao dabrobosanski episkop, kao egzarh Dalmacije. Tek širenje mletačke vlasti je donijelo vlast filadelfijskog egzarha Srbima, mada je oko toga bilo teških peripetija. No, bez obzira i na tu jurisdikcijsku zavrzlamu, na razini naroda i nižeg klera, uvijek je zadržala srpski karakter. Do 1766. i BiH i Makedonija su bile dio srpske Crkve, tek tada, nezakonitom odlukom sultana odlaze pod Carigrad, a Crna Gora nije imala autokefalnu Crkvu u punom smislu-Crkva je tamo sebe smatrala posljednjim preživjelim dijelom srpske patrijaršije, ne htijući priznati stanje nakon 1766. Čak je i titula bila "egzarh pećkog trona". Ovo sa staljinovom moskovskom patrijaršijom i Germanom ne drži vodu, jer su i ruska i srpska Crkva tu postojale u kontinuitetu-jedno je pitanje autokefalije, drugo stanja Crkve i ljudi koji je vode. O HPC u vrijeme NDH ću također jednom pisati, pa ćeš vidjeti.

      Izbriši
  4. Mislim da je rezime sve...etnofiletizam je teška bolest unutar Crkve,i to svake pomjesne Crkve...pravila je i pravi nevolje i koči evandjelski napredak pravoslavlja...a koliko ijerarhija ima volje za borbu s njom,to će mo još vidjeti...Prepucavanja oko povijesti neće ništa riješiti...RH je sada kanonski dio SPC-a i to je Crkvena činjenica i tu nema diskusije...medjutim,jurizdikcijske granice su se u svim Crkvama mijenjale kroz povijest,nastajale su i nestajale pomjesne Crkve,i od sadašnjeg stanja takodje ne treba praviti nekakvu " božansku" nedodirljivu istinu o kojoj se ne smije niti govoriti...eto prije kratko vrijem nastale su Albanska,Poljska i Češka PC,pa ni Grci ni Rusi nisu propali!Sad smo dio SPC-a i slava Bogu,a ako u budućnosti budemo neka druga autokefalija,opet slava Bogu,npr.Eskimska PC u Hrvatskoj,pa zašto je to odjednom dogma i Taboo...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Bio sam želio navesti na misao o činjenici da su Hrvati u ona vremena u 2 – 3 stoljeća dugom procesu odvajanja Zapada od Pravoslavlja bili jednostavno „višom silom“ otsječeni od grčke i slavenske pravoslavne jezgre. Ipak, sigurno je jedan dio naroda ostao pod jurisdikcijom Konstantinopolja jer su bizantske teme u kojima je već bilo pomiješano stanovništvo obuhvaćale i okolni teritorij i otoke. Kasnije, dolaskom Srba, ti preostali pravoslavni Hrvati stopili su se s njima u okviru navedenih jurisdikcija. Ali i onaj dio Hrvata koji su potpali pod rimokatolicizam, koliko je mogao, pružao je otpor latinizaciji o čemu svjedoći glagoljaška tradicija koja postoji do naših dana a koja predstavlja jedan relikt Pravoslavlja.
      Dakle ovdje živimo manje više pomiješani. Slaveni, Romani, Germani, Madžari, Grci … i to ne samo da ne bi trabao biti problem, nego bi mogao biti i poticaj za oživljavanje jednog novog Romejstva u kojem je bio ideal zajedničarenje svih ljudi u Hristu, bez obzira na porijeklo, zajedničarenje u Istini Pravoslavlja.

      Izbriši
    2. Ma nije ni dogma ni taboo, samo treba ljudima posvijestiti kamo trenutno pripadaju, i važnost toga. Samo to, ništa drugo.

      Izbriši
  5. Amin...mislim da se u ovome svi možemo složiti!

    OdgovoriIzbriši
  6. Poštovana gospodo! Potrebno bi bilo odvojiti pojam nacionalnosti od pojma državljanstva! U nacionalnom smislu stanovnici Francuske su Francuzi, Tunižani, Alžirci, itd..., ali u smislu državljanstva, političkom smislu su Francuzi. Prevedeno na našu situaciju, u Hrvatskoj, netko može biti Hrvat, Srbin, Talijan, Židov, Mađar i slično, ali u političkom, smislu državljanstva trebao bi biti Hrvat! Činjenica je da takva situacija još nije zaživjela u velikom broju pripadnika "nacionalnih manjina" u Hrvatskoj. I tu je jedan od korijena problema! Ako smo svi politički Hrvati, borit ćemo se za dobrobit Hrvatske države, jer je pretpostavka blagostanja sviju, pretpostavka mog osobnog blagostanja! Tada će naša vjeroispovijest biti sekundaran problem! Kada sam se, za vrijeme SFRJ ženio i zvao svog šeefa na vjenčanje u crkvu, na njegovo kolebanje, iz određenog poštovanja prema meni, ne iz nekog drugog razloga, rekao sam mu, tadašnjim riječima otprilike ovako: da bi čovjek bio dobar vjernik, prije toga mora biti čovjek! Da bi čovjek bio dobar i iskren komunist, prije toga treba biti čovjek! A ako smo ljudi, onda ćemo se složiti, bez obzira jesmo li vjernici ili nismo! Tako bih i rekao: Ako smo ljudi i ako se trudimo biti vjernici (pravi vernici će znati zašto kažem "trudimo se biti vjernic" a ne "jesmo vjernici") tada ćemo se složiti, bez obzira jesmo li katolici ili pravoslavci, ili, ako baš hoćete i muslimani, ili protestanti, ili bilo tko drugi!

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima