Svjesni
smo, i opažamo na svakome koraku kako se kršćanstvo, a osobito zapadno, nalazi
u dubokoj krizi. Ne možemo ovdje sada pisati čitave znanstvene traktate o tome,
nego ćemo pokušati na pojedinačnom konkretnom primjeru oslikati situaciju
kršćanskog Zapada, kao i korijen te situacije.
Taj
konkretni primjer će biti kršćanska crkvena umjetnost. Umjetnički prikazi čine
važan dio kršćanskog nasljeđa, a upravo na Zapadu se očituje potpuna
dekadencija kršćanske umjetnosti. Kada pogledamo većinu „modernih“ crkava na
Zapadu, uočavamo da su svete slike i kipovi potpuno izgubili bilo kakvu
katehetsku funkciju, te da zbog svoje izobličenosti teško mogu nekoga potaknuti
na sabranost i klanjanje. Križevi sa korpusima od drvenih letava, koji
izgledaju kao da je kostur pribijen na križ (Knin), slike kao da ih je slikao
Pablo Picasso, asfaltirane crkve ukrašene grafitima…sve to kod vjernika masovno
uzrokuje ili pad duhovnog života, ili negodovanje, ili njegovo iskrivljenje.
Svakako, ta posvemašnja izvitoperenost suvremene zapadnokršćanske umjetnosti
biva kod mnogih prepoznata kao „protestantizacija“, te izaziva simpatije prema
starinskoj katoličkoj umjetnosti, kakva je bila na snazi prije famoznog II. vatikanskog
koncila. Čak i među mnogim pravoslavnima ovakva situacija izaziva odbojnost
prema suvremenom katolicizmu i simpatije prema katoličkim „tradicionalistima“,
koji eto njeguju staru umjetnost, navodno blisku pravoslavlju. Shema je jasna:
sve do Drugog vatikanskog koncila 60-ih godina, zapadna umjetnost i liturgija
su bile ok, a nakon toga dolazi do propadanja i protestantizacije.
Ne
kanimo ovdje negirati da je suvremena katolička umjetnost doista dekadentna,
međutim, ono što se previđa jest to, da je i pretkoncilska, „stara“ katolička
umjetnost također bila nepravoslavna. Odnosno, proces protestantizacije i
propadanja započeo je davno, davno prije, a „tradicionalna“ katolička umjetnost
mu je samo predstadij. Ova „protestantizacija“ započinje već duhovnim
odvajanjem od pravoslavlja.
U
ranoj Crkvi stoljećima nije bila dokraja razjašnjena pozicija sv. slika u
kršćanskoj vjeri i liturgiji. Razne skupine Otaca Crkve zauzimale su različite
stavove: neki su ih smatrali tek dopuštenim, ni štetnim ni korisnim, drugi
korisnim, ali ne nužnim, treći upravo nužnim. Na Istoku je ovo pitanje riješeno
za vrijeme velike krize, tzv. ikonoklazma u 8.st., pokreta koji je nastojao
potpuno zabraniti štovanje slika u kršćanstvu. Pitanje je definirano 2.
nicejskim saborom 787., kada je potvrđeno od čitave Crkve kako je štovanje
slika ne samo dopušteno i korisno, već i nužni izraz našega pravovjerja i vjere
u Utjelovljenje Sina Božjega. Od tada, za pravoslavlje više nema ni najmanje
dileme: sv. slika je nešto uistinu sveto, ona je eikon-ikona, odraz nebeske stvarnosti na Zemlji. Zato ikona (sv.
slika u pravoslavlju) mora biti slikana po strogim pravilima, dostojanstveno, u
simbolici, njezino stvaranje je popraćeno blagoslovima i duhovnim životom, u
molitvi. Zato u pravoslavlju crkvena umjetnost ne može biti svrha samoj sebi,
niti crkva može biti poligon za ispucavanje slikarskih talenata i umjetničke
mašte. Slika je odraz Neba i svjedočanstvo sv. Predaje, kao i pouka, slikovni
vjeronauk za vjerne. U pravoslavnim crkvama sve su ikone strogo smisleno
poredane, po utvrđenom redu, tako da sve odiše skladom i dostojanstvom, upravo
svetošću. U svakoj pravoslavnoj crkvi, na slikama imamo ne samo poticaj za
duhovnost, već i cjelokupnu dogmatiku, nauk kršćanstva.
Ovdje
treba reći da spomenuti 2. nicejski sabor, a zajedno sa njime i teologija ikone
crkvenih Otaca koji su mu prethodili i slijedili, nije nikada zaživio u
Zapadnoj Crkvi. Rim je doduše priznao rečeni Sabor kao sveopći, ali na Zapadu
je u stvarnosti prevladao stav onih Otaca koji su priznavali korist i
dopuštenost slika, ali ih nisu smatrali nužnim ni izrazom pravovjerja. Ovo je
našlo svoj vrhunac u stavovima Karla Velikoga i njegove frankfurtske sinode,
iako formalno neprihvaćene, ali stvarno duhovno zaživjele na Zapadu. Primijetit
ćemo kako nikada na Zapadu nije postojala onakva pobožnost prema slikama,
klanjanje, ljubljenje, kađenje, onolika čuda, poput mirotočenja (izlijevanja
sv. ulja iz slike), kao na Istoku. Zato je Zapadna Crkva u samome startu dala
zeleno svjetlo za umjetničku slobodu, koja se povećavala stoljećima. Ulaze
kipovi, redaju se stilovi: romanika, gotika, renesansa, barok…zapadna umjetnost
postaje svrhom samoj sebi, sav naglasak je na umjetniku, estetici, i, što je
osobito značajno za Zapad, diranje ljudskih osjećaja slikom. Događaju se razne
devijacije: u renesansno doba, razvratni slikari slikaju svoje ljubavnice kao
Bogorodice, crkve se trpaju slikama i kipovima bez reda i plana, tako da se
lako dogodi da kip nekog sveca sasvim istisne Krista. Kvaliteta mnogih prikaza
je niska, anđeli postaju kupidoni rimske antike, a slika prestaje biti odraz Neba,
i postaje fotografski prikaz događaja ili osobe.
U
takvom stanju stvari, sasvim je razumljiva pojava dekadencije rimokatoličke
crkvene umjetnosti u 20.st. Ona je logični nastavak i kruna višestoljetnog
procesa, započetog napuštanjem pravoslavne teologije ikone, napuštanjem koje se
dogodilo u sam osvit raskola između Istoka i Zapada. Zato je i neshvatljiva
plitkost nekih pravoslavaca koji ne vide kako nema nikakvih dodirnih točaka
između barokne oltarske nadgradnje i klasičnog bizantskog ikonostasa.
Jednako
vrijedi i za pitanje glazbe. Suočeni sa poplavom protestantskih duhovnih
šansona, gitara i bubnjeva po crkvama, neki rimokatolici bi se vratili
„orguljama kao vlastitom rimskom glazbalu“. Inače, orgulje kao takve izumili su
baš Bizantinci po starogrčkom predlošku, prve su stigle na Zapad kao poklon bizantskog
cara (ikonoklasta!). Ali, bile su upotrebljavane isključivo u dvorskom
ceremonijalu, a ne u crkvi, gdje se do danas upotrebljava samo ljudski glas.
Međutim, kada je Zapad jednom popustio i uveo orgulje, jedno glazbalo u liturgiju, tko danas može zabraniti druga?
Sumirajući
sve ovo, tko danas može više u rimokatolicizmu uopće postaviti normu, što može
u crkvu, a što ne? Jednako tako, ova kriza rimokatolicizma ne može biti
riješena jednostavnim vraćanjem u Srednji vijek, na Trident, u gotiku, u barok.
Ona može biti prevladana samo povratkom na autentičnu teologiju ikone Pravoslavne
Crkve, koja nije ništa drugo nego tumačenje samoga Utjelovljenja.
Moram priznati,kao katolkinja,da se u mnogim pogledima slažem.Umjetnost treba služiti Bogu a ne biti svrha samoj sebi i svojoj egocentričnosti.S druge strane,u mojoj vjeri Bog djeluje,moja osobna vjera i srca nisu izvan Boga.Imam Duha u sebi da razlučuje.Primjerice,ne sviđa mi se Sikstinska kapela,do sada mi nitko od teologa nije objasnio zašto je to ruglo tamo još uvijek.Ako je i bilo pogrešnih etapa u našoj crkiv,zašto je to još uvijek tamo?Čak je i Isus imao poderanu haljinu oko udova,pogledajte malo,oko njega gola muška tijela...I Adam i Eva su nakon pada u grijeh stavili na svoja intimna tijela smokvin list.I mi u crkvi,u Hramu Gospodnjem moramo paziti na čednost i odijevanje(ne bi trebalo samo u crkvi nego u životu inače).Mene sablažnjava ta umjetnost,jednako kao i razodjevene Bogorodice sa malim Isusom,no dobro,to je nekad bilo,ne viđam to danas,ali osuđujem to.Za glazbu,mogu reći ovo iz svog iskustva.Ta nova "protestantska" glazba može privući čovjeka koji nije zaživio vjeru,zaista može,i ja sam tako počela,no što sam više rasla u vjeri u odnosu sa Kristom,to mi je počelo ići na živce,ta buka i brzina,jednostavno duh mi je žudio za mirom i orguljama i starom tradicionalnom liturgijskom glazbom i pjesmama.Nažalost,danas je to jako prisutno.Mene to smeta.Potpuno je izgurana tradicionalna glazba,no dobro,ne u svim crkvama,Bogu hvala.No bez obzira na vanjštinu Bog u srcu koje vjeruje zasigurno djeluje,tako,moju vjeru ne može poljuljati neki osobni duh umjetnika,gledam Lice Isusovo i u Isusa i na liturgiji ga primam svakodnevno,primajući ga svakodnevno,sve više me je privlačila tišina i odmak od protestantske glazbe.Sasvim mi je dovoljna sveta misa i osobna molitva,sakramenti.Mislim da bismo kod svih kršćanskih vjera mogli naći neku prljavštinu od ljudskog duha.Jer samo je Bog čist i nepogrešiv.Opis umjetnosti koji ste dali pripada prošlosti,nije svetac veći od Isusa,ja to ne viđam po crkvama.Ako gledamo duhovnim očima ionako znamo da je Isus najveći,Kralj svih naroda.
OdgovoriIzbrišiNisam teolog,ali ovo je mali onako duhovni osvrt kako ja osjećam u srcu.
Hvaljen Isus i Marija.
Oprostite mi na dupliranom komentaru,nešto nije bilo u redu,nije htjelo uzeti komentar.
OdgovoriIzbrišiPogledajte sami i ako se ovdje zateče neki katolički svećenik molim argument jasan.A ne da mi se kaže,ako me nešto sablažnjava da iskopam oko ili da mi nije srce čisto. Hvala.
http://www.bitno.net/vijesti/razgledajte-virtualno-sikstinsku-kapelu-u-kojoj-ce-biti-izabran-novi-papa/
Nema problema, evo sredih! Svako dobro!
OdgovoriIzbriši