četvrtak, 7. ožujka 2013.

Odvajanje od pravoslavlja kao uzrok krize zapadnog kršćanstva




               Svjesni smo, i opažamo na svakome koraku kako se kršćanstvo, a osobito zapadno, nalazi u dubokoj krizi. Ne možemo ovdje sada pisati čitave znanstvene traktate o tome, nego ćemo pokušati na pojedinačnom konkretnom primjeru oslikati situaciju kršćanskog Zapada, kao i korijen te situacije.
               Taj konkretni primjer će biti kršćanska crkvena umjetnost. Umjetnički prikazi čine važan dio kršćanskog nasljeđa, a upravo na Zapadu se očituje potpuna dekadencija kršćanske umjetnosti. Kada pogledamo većinu „modernih“ crkava na Zapadu, uočavamo da su svete slike i kipovi potpuno izgubili bilo kakvu katehetsku funkciju, te da zbog svoje izobličenosti teško mogu nekoga potaknuti na sabranost i klanjanje. Križevi sa korpusima od drvenih letava, koji izgledaju kao da je kostur pribijen na križ (Knin), slike kao da ih je slikao Pablo Picasso, asfaltirane crkve ukrašene grafitima…sve to kod vjernika masovno uzrokuje ili pad duhovnog života, ili negodovanje, ili njegovo iskrivljenje. Svakako, ta posvemašnja izvitoperenost suvremene zapadnokršćanske umjetnosti biva kod mnogih prepoznata kao „protestantizacija“, te izaziva simpatije prema starinskoj katoličkoj umjetnosti, kakva je bila na snazi prije famoznog II. vatikanskog koncila. Čak i među mnogim pravoslavnima ovakva situacija izaziva odbojnost prema suvremenom katolicizmu i simpatije prema katoličkim „tradicionalistima“, koji eto njeguju staru umjetnost, navodno blisku pravoslavlju. Shema je jasna: sve do Drugog vatikanskog koncila 60-ih godina, zapadna umjetnost i liturgija su bile ok, a nakon toga dolazi do propadanja i protestantizacije.
               Ne kanimo ovdje negirati da je suvremena katolička umjetnost doista dekadentna, međutim, ono što se previđa jest to, da je i pretkoncilska, „stara“ katolička umjetnost također bila nepravoslavna. Odnosno, proces protestantizacije i propadanja započeo je davno, davno prije, a „tradicionalna“ katolička umjetnost mu je samo predstadij. Ova „protestantizacija“ započinje već duhovnim odvajanjem od pravoslavlja.
               U ranoj Crkvi stoljećima nije bila dokraja razjašnjena pozicija sv. slika u kršćanskoj vjeri i liturgiji. Razne skupine Otaca Crkve zauzimale su različite stavove: neki su ih smatrali tek dopuštenim, ni štetnim ni korisnim, drugi korisnim, ali ne nužnim, treći upravo nužnim. Na Istoku je ovo pitanje riješeno za vrijeme velike krize, tzv. ikonoklazma u 8.st., pokreta koji je nastojao potpuno zabraniti štovanje slika u kršćanstvu. Pitanje je definirano 2. nicejskim saborom 787., kada je potvrđeno od čitave Crkve kako je štovanje slika ne samo dopušteno i korisno, već i nužni izraz našega pravovjerja i vjere u Utjelovljenje Sina Božjega. Od tada, za pravoslavlje više nema ni najmanje dileme: sv. slika je nešto uistinu sveto, ona je eikon-ikona, odraz nebeske stvarnosti na Zemlji. Zato ikona (sv. slika u pravoslavlju) mora biti slikana po strogim pravilima, dostojanstveno, u simbolici, njezino stvaranje je popraćeno blagoslovima i duhovnim životom, u molitvi. Zato u pravoslavlju crkvena umjetnost ne može biti svrha samoj sebi, niti crkva može biti poligon za ispucavanje slikarskih talenata i umjetničke mašte. Slika je odraz Neba i svjedočanstvo sv. Predaje, kao i pouka, slikovni vjeronauk za vjerne. U pravoslavnim crkvama sve su ikone strogo smisleno poredane, po utvrđenom redu, tako da sve odiše skladom i dostojanstvom, upravo svetošću. U svakoj pravoslavnoj crkvi, na slikama imamo ne samo poticaj za duhovnost, već i cjelokupnu dogmatiku, nauk kršćanstva.
               Ovdje treba reći da spomenuti 2. nicejski sabor, a zajedno sa njime i teologija ikone crkvenih Otaca koji su mu prethodili i slijedili, nije nikada zaživio u Zapadnoj Crkvi. Rim je doduše priznao rečeni Sabor kao sveopći, ali na Zapadu je u stvarnosti prevladao stav onih Otaca koji su priznavali korist i dopuštenost slika, ali ih nisu smatrali nužnim ni izrazom pravovjerja. Ovo je našlo svoj vrhunac u stavovima Karla Velikoga i njegove frankfurtske sinode, iako formalno neprihvaćene, ali stvarno duhovno zaživjele na Zapadu. Primijetit ćemo kako nikada na Zapadu nije postojala onakva pobožnost prema slikama, klanjanje, ljubljenje, kađenje, onolika čuda, poput mirotočenja (izlijevanja sv. ulja iz slike), kao na Istoku. Zato je Zapadna Crkva u samome startu dala zeleno svjetlo za umjetničku slobodu, koja se povećavala stoljećima. Ulaze kipovi, redaju se stilovi: romanika, gotika, renesansa, barok…zapadna umjetnost postaje svrhom samoj sebi, sav naglasak je na umjetniku, estetici, i, što je osobito značajno za Zapad, diranje ljudskih osjećaja slikom. Događaju se razne devijacije: u renesansno doba, razvratni slikari slikaju svoje ljubavnice kao Bogorodice, crkve se trpaju slikama i kipovima bez reda i plana, tako da se lako dogodi da kip nekog sveca sasvim istisne Krista. Kvaliteta mnogih prikaza je niska, anđeli postaju kupidoni rimske antike, a slika prestaje biti odraz Neba, i postaje fotografski prikaz događaja ili osobe.
               U takvom stanju stvari, sasvim je razumljiva pojava dekadencije rimokatoličke crkvene umjetnosti u 20.st. Ona je logični nastavak i kruna višestoljetnog procesa, započetog napuštanjem pravoslavne teologije ikone, napuštanjem koje se dogodilo u sam osvit raskola između Istoka i Zapada. Zato je i neshvatljiva plitkost nekih pravoslavaca koji ne vide kako nema nikakvih dodirnih točaka između barokne oltarske nadgradnje i klasičnog bizantskog ikonostasa.
               Jednako vrijedi i za pitanje glazbe. Suočeni sa poplavom protestantskih duhovnih šansona, gitara i bubnjeva po crkvama, neki rimokatolici bi se vratili „orguljama kao vlastitom rimskom glazbalu“. Inače, orgulje kao takve izumili su baš Bizantinci po starogrčkom predlošku, prve su stigle na Zapad kao poklon bizantskog cara (ikonoklasta!). Ali, bile su upotrebljavane isključivo u dvorskom ceremonijalu, a ne u crkvi, gdje se do danas upotrebljava samo ljudski glas. Međutim, kada je Zapad jednom popustio i uveo orgulje, jedno glazbalo u liturgiju, tko danas može zabraniti druga?
               Sumirajući sve ovo, tko danas može više u rimokatolicizmu uopće postaviti normu, što može u crkvu, a što ne? Jednako tako, ova kriza rimokatolicizma ne može biti riješena jednostavnim vraćanjem u Srednji vijek, na Trident, u gotiku, u barok. Ona može biti prevladana samo povratkom na autentičnu teologiju ikone Pravoslavne Crkve, koja nije ništa drugo nego tumačenje samoga Utjelovljenja.

3 komentara:

  1. Moram priznati,kao katolkinja,da se u mnogim pogledima slažem.Umjetnost treba služiti Bogu a ne biti svrha samoj sebi i svojoj egocentričnosti.S druge strane,u mojoj vjeri Bog djeluje,moja osobna vjera i srca nisu izvan Boga.Imam Duha u sebi da razlučuje.Primjerice,ne sviđa mi se Sikstinska kapela,do sada mi nitko od teologa nije objasnio zašto je to ruglo tamo još uvijek.Ako je i bilo pogrešnih etapa u našoj crkiv,zašto je to još uvijek tamo?Čak je i Isus imao poderanu haljinu oko udova,pogledajte malo,oko njega gola muška tijela...I Adam i Eva su nakon pada u grijeh stavili na svoja intimna tijela smokvin list.I mi u crkvi,u Hramu Gospodnjem moramo paziti na čednost i odijevanje(ne bi trebalo samo u crkvi nego u životu inače).Mene sablažnjava ta umjetnost,jednako kao i razodjevene Bogorodice sa malim Isusom,no dobro,to je nekad bilo,ne viđam to danas,ali osuđujem to.Za glazbu,mogu reći ovo iz svog iskustva.Ta nova "protestantska" glazba može privući čovjeka koji nije zaživio vjeru,zaista može,i ja sam tako počela,no što sam više rasla u vjeri u odnosu sa Kristom,to mi je počelo ići na živce,ta buka i brzina,jednostavno duh mi je žudio za mirom i orguljama i starom tradicionalnom liturgijskom glazbom i pjesmama.Nažalost,danas je to jako prisutno.Mene to smeta.Potpuno je izgurana tradicionalna glazba,no dobro,ne u svim crkvama,Bogu hvala.No bez obzira na vanjštinu Bog u srcu koje vjeruje zasigurno djeluje,tako,moju vjeru ne može poljuljati neki osobni duh umjetnika,gledam Lice Isusovo i u Isusa i na liturgiji ga primam svakodnevno,primajući ga svakodnevno,sve više me je privlačila tišina i odmak od protestantske glazbe.Sasvim mi je dovoljna sveta misa i osobna molitva,sakramenti.Mislim da bismo kod svih kršćanskih vjera mogli naći neku prljavštinu od ljudskog duha.Jer samo je Bog čist i nepogrešiv.Opis umjetnosti koji ste dali pripada prošlosti,nije svetac veći od Isusa,ja to ne viđam po crkvama.Ako gledamo duhovnim očima ionako znamo da je Isus najveći,Kralj svih naroda.
    Nisam teolog,ali ovo je mali onako duhovni osvrt kako ja osjećam u srcu.
    Hvaljen Isus i Marija.

    OdgovoriIzbriši
  2. Oprostite mi na dupliranom komentaru,nešto nije bilo u redu,nije htjelo uzeti komentar.
    Pogledajte sami i ako se ovdje zateče neki katolički svećenik molim argument jasan.A ne da mi se kaže,ako me nešto sablažnjava da iskopam oko ili da mi nije srce čisto. Hvala.

    http://www.bitno.net/vijesti/razgledajte-virtualno-sikstinsku-kapelu-u-kojoj-ce-biti-izabran-novi-papa/


    OdgovoriIzbriši
  3. Nema problema, evo sredih! Svako dobro!

    OdgovoriIzbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima