Sv. Dositej Zagrebački

Srpska pravoslavna Crkva u dvadesetom stoljeću, u stoljeću velikih iskušenja i nesreća za srpski narod, imala je više izuzetnih episkopa (=biskupa). Jedan od njih je bio i mitropolit zagrebački Dositej (Vasić).

Mitropolit Dositej je rođen u Beogradu 1887.godine. Gimnaziju i bogosloviju je završio u Beogradu. Zamonašen je (postao pravoslavni monah) u manastiru (=samostanu) Manasija. Rukopoložen je (=zaređen) u stupanj jeromonaha (monah-svećenik) 1899.godine. Kijevsku duhovnu akademiju, sa stupnjem magistra teologije, završio je 1904.godine, a zatim je dvije godine na Berlinskom sveučilištu izučavao teološke i filozofske znanosti. Nakon toga, u Leipzigu je studirao filozofiju. Od 1907. do 1909.godine predavao je u bogosloviji sv. Save u Beogradu. U Parizu, na Sorboni i Višoj školi socijalnih znanosti, studira od 1907. do 1909.godine. U Francuskoj se upoznao sa rimokatoličkom teologijom i ustrojstvom ove Crkve. Od 1910.do 1912. studira u Ženevi. U toku rata sa Turcima 1912.godine, brine se o ranjenicima. U svibnju 1913.godine, Sveti arhijerejski sabor (sabor biskupa) Kraljevine Srbije izabrao ga je za episkopa (=biskupa) tada najveće srpske eparhije (biskupije) niške, koja je imala oko milijun vjernika. Za episkopa niškog hirotoniziran je (rukopoložen, zaređen) 25.svibnja 1913.

Vladika (grč.despota, vladar; jedan od naziva za biskupe u pravoslavlju) Dositej je 1914. i 1915.godine puno djelovao oko pomaganja stradalnika. Godine 1915.je oko stotinu ratne siročadi smjestio u manastiru (samostanu) sv. Romana kod Đunisa, što im je omogućilo da prežive rat. Kada je srpska vojska, napadnuta istodobno od Austro-Ugarske, Njemačke i Bugarske, u presudnom trenutku ostavljena od svojih saveznika, Britanije i Francuske, morala se povući preko Albanije u Grčku u studenome 1915. Vladika Dositej je ostao sa narodom u Nišu (rodnom gradu sv. cara Konstantina), iako su ministri u povlačenju dolazili vozilima po njega.  Znao je za riječi iz evanđelja: Pastir Dobri dušu svoju polaže za ovce svoje, a najamnik, koji nije pastir, čije nisu ovce, vidi vuka gdje dolazi, i ostavlja ovce, i bježi; i vuk razgrabi ovce i rastjera ih; najamnik bježi, jer je najamnik i nije mu do ovaca (Iv 10, 11-13). Tu u Nišu je i dočekao neprijateljsku vojsku. Vladika Dositej je osobno, sa svećenicima i starcima izišao pred naoružane okupatore i molio u ime zajedničkog stradanja u prošlosti od Turaka i „najviše u ime naše Jedne, Svete, Kršćanske Vjere“ , da neprijatelj poštedi stare i nemoćne i bez obrane ostavljene žene i djecu. Osobno je garantirao za red i mir u Nišu. Neprijatelj je sve obećao, ali samo pet dana po zauzimanju Niša, Bugari su nasilno odveli vladiku Dositeja i internirali ga u Bugarsku. Tada je u Srbiji (po riječima blagopokojnog vladike Save) od Bugara na zvjerski način poubijano oko 150 svećenika.

Vladika Dositej se „iscrpljen glađu i duševnim patnjama“ na svoju eparhiju (biskupiju) vraća iz internacije 1918., nakon bugarske kapitulacije.

Najteži trenuci u životu bili su mu po povratku iz Bugarske, 1918.godine, kada ga je okružila svećenička siročad, raspitujući se za svoje roditelje, ne znajući da su ih Bugari zvjerski poubijali. Kako je sve to doživio, vidi se iz njegove poslanice Anglo-saksoncima 1920.godine, gdje piše:“..moja je duša prepuna bola, moje ruke su previše slabe i moje oči su pune suza; moj se duh brani dok pišem ove redove. Osjećam da mi je potreban utješitelj. No, jesam li ja jedini koga treba tješiti? Oh, kad bih mogao samo govoriti o svojoj duševnoj agoniji! To što sada čujem i vidim nadilazi moja najcrnja predviđanja u vremenu ropstva. Tisuće najboljih sinova moga naroda i sa njima jedan veliki broj od svećenstva-slugu Božjih-poslani su bili u ropstvo, mučeni i ubijani. Vi ćete me zapitati: Zašto? Za koji zločin? Jednostavno zato što su bili Srbi…O kad bi Vi samo znali kako su žalosna u tužna djeca i rođaci naših mučenika! Njihove duše su pune stradanja. Oni zaista trebaju utjehu. Nama su svima potrebne same molitve, jer znajte: nevolja je kod nas sveopća…Meni je žao, draga braćo i sestre u Kristu, što sam i previše daleko da vam mogu govoriti licem u lice kao što kaže veliki i sveti Apostol naroda, te da vam opišem našu materijalnu bijedu i pustoš. O kad bih ovog trenutka umjesto što sam govorim, mogao pustiti da govore usta nekoga od mojih svećenika, koji su tako razbojnički bili ubijeni, kad bi mogli od njih čuti njihove bijede i nevolje, njihovo gladovanje i golotinju-ja mislim da bi se vaša srca ispunila bolom i sažaljenjem, užasom i čuđenjem. Neka bi milostivi Bog sačuvao i naše najgore neprijatelje i najveće zločince od nevolja u kojima se mnoge obitelji naših svećenika-mučenika nalaze.“

To je vjerojatno još više utjecalo na njega da se stavi na čelo raznih dobrotvornih udruženja i da ih materijalno potpomaže. Otvara i Dom za ratnu siročad. Osniva Zadrugu za ispomoć svećenicima i otvara prvu neovisnu crkvenu tiskaru. Izdaje knjige i otvara crkvenu knjižaru. Sve je to vodilo ostvarenju vizije: stvaranju osnove za autonomiju Crkve i klerika u odnosu na državu.

Osnovao je, uz mnogo truda, u jednom manastiru (samostanu) dom za slijepu djecu.

Viđen je kako obilazi dječje bolnice.

O vladici Dositeju su, još za njegova života, kritički nastrojeni svećenici pisali kao o biskupu koji zaslužuje odanost svećenstva i pastve. O njemu su pisali:“I kao čovjek i kao biskup, on zaslužuje da se o njemu stalno piše, ali ne u cilju običnog hvaljenja, već zbog toga što je svaki njegov postupak uistinu dostojan pažnje.“ I još su ga okarakterizirali:“ Otmjenost duha, plemenitost, duhovitost, i veliko poznavanje svoje visoke dužnosti.“ Karakterizirali su ga kao čovjeka visoke inteligencije i kao velikog humanistu. Pisali su još tada da je to nešto novo u našoj Crkvi.

Osim srpskog jezika, veoma dobro je govorio ruski, češki, njemački i francuski jezik; u zarobljeništvu je naučio bugarski, a poznavao je i engleski jezik.

Bio je glavni inicijator za podizanje spomenika na Čegru i osnivanja Narodnog sveučilišta u Nišu. Preko pet stotina puta sudjelovao je na sjednicama niških ustanova i udruženja. Bio je odličan profesor u bogosloviji, odličan organizator, dobar govornik, rodoljub (ako je to danas vrijedno spomena), lijepo odgojen i pun kršćanske dobrote. Čovjek sa iskustvom i vizijom. Živio je skromno, a od svojih prihoda odvajao je za druge, često se zadužujući. Kod svojih svećenika uživao je odanost i poštovanje.

Pronašli smo i podatak da je krsna slava vladike Dositeja sv. Mihael Arkanđeo.

Ropstvo u Bugarskoj u toku rata nije u vladici Dositeju iznjedrilo mržnju, već je kao kršćanski biskup sakupljao i nosio pomoć u Bugarsku kada je ona bila pogođena potresom 1927., a 1931.godine bio je na sahrani sofijskog metropolita. Sve to govori o usmjerenom pogledu tadašnjih srpskih klerika i narodnih predstavnika na Krista, jer su smogli snage oprostiti Bugarima zlodjela iz rata. To je kasnije dosta utjecalo na Bugare, pa je njihova okupacija u Drugom svjetskom ratu bila blaža od prethodne.

Čitavog svog života držao se evanđeoske poruke…idite i učinite sve narode mojim učenicima, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, učeći ih čuvati sve što sam vam zapovijedio (Mt 28). Dobar primjer toga je i njegov trud kao misionara i delegata Srpske pravoslavne Crkve u Čehoslovačkoj između dva svjetska rata. Od 1920., pa sve do 1925.godine, vladika Dositej je bio delegat Srpske pravoslavne Crkve u Čehoslovačkoj, a kasnije se u Svetom Sinodu bez njega ništa nije odlučivalo u vezi Crkve u Češkoj. Tamo je dugo boravio, u odgovoru naše Crkve na reformni pokret u rimokatoličkoj Crkvi u Čehoslovačkoj. Tada je iz rimokatoličke Crkve, nošeno poletom nedavno zadobijene slobode i panslavizma, istupilo preko milijun ljudi, koji su tražili da budu primljeni u okrilje pravoslavne Crkve. I tada je SPC, u najkulturniji slavenski narod, poslala vladiku Dositeja.

Vladika Gorazd je za njega svjedočio da je bio „oduševljeni Slaven i intimni prijatelj čehoslovačkog naroda“. Vladika je putovao i propovijedao, plijenio dobrotom, manirama i znanjem. Vjerujući Česi i Moravci oduševljeno su ga dočekivali, a vladika im je uzvraćao svetim Liturgijama (misama) na slavenskom jeziku, i besjedama na njihovom materinjem jeziku (tada je Vatikan još ustrajao na službama isključivo na latinskom). Odlično je surađivao sa svetim vladikom Gorazdom u obnovi pravoslavlja u češkim zemljama. Rado je viđan na posvetama crkava u Češkoj. Znao je za svoju biskupiju izrađene antiminse (platno sa ušivenim relikvijama; na njemu se vrši Liturgija-misa) nesebično razdijeliti po Čehoslovačkoj. Sadašnja pravoslavna Crkva u češkim zemljama i Slovačkoj redovno se sjeća vladike Dositeja i onoga što je on iz kršćanske ljubavi učinio za njih.

S druge strane, vladika Dositej je pomagao i da se organizira pravoslavno stanovništvo koje se oslobađalo unije (sa Rimom; bivši grkokatolici) u Potkarpatskoj Rusiji (koja je između dva svjetska rata bila dio Čehoslovačke). Vladika se tamo trudio da ima sačuva i organizira biskupiju, da im sačuva srpsku jurisdikciju, jer im je to bilo veoma bitno, i da im preko pravoslavne Crkve sačuva i ruski nacionalni identitet. Vladika Dositej je tu uložio neizmjernu ljubav, osobne utjecaje, vrijeme i novac. Čak je i uhićavan od strane vlasti, kojima nije odgovarao njegov uspjeh, a kasnije su mu uskraćivali vizu za Čehoslovačku, iako je Sveti Sinod inzistirao na tome. U Jugoslaviji, u ruskim izbjegličkim krugovima, važio je, pored patrijarha Barnabe, za najvatrenijeg rusofila među srpskim biskupima.

Kada je ruski narod umirao od gladi dvadesetih godina, vladika Dositej je bio delegat Kraljevske Vlade u Međunarodnoj ligi za potpomaganje gladnim Rusima, i širom Jugoslavije je propovijedao pozivajući na milosrđe i bratsku ljubav prema stradajućem ruskom narodu.

Između dva svjetska rata, bio je jedan od naistaknutijih biskupa SPC, skoro stalni član sv. Sinoda, administrirao je više biskupija, i zamjenjivao patrijarha Barnabu u bolesti i poslije smrti. Kada se birao patrijarh obnovljene patrijaršije, sveti vladika Nikolaj predlagao je njega. Na kasnijim izbornim saborima, vladika Dositej je bio jedan od ozbiljnijih kandidata. Srpska pravoslavna Crkva ga je često slala u inozemstvo kao svog delegata. Bio je u Ženevi, Baselu, Ateni, Bugarskoj (1929.i 1931.) itd. Malo je poznato da je metropolit Dositej bio i u Indiji. Tamo je boravio tijekom zime 1936./1937., u ruskoj misiji među Indijcima. Metropolit Dositej je propovijedajući obišao cijelo Malabarsko primorje. Velika je bila ljubav za Krista i hrabrost obraćenih Hindusa, jer su ih većinski hinduisti progonili. Koliko misionarenje u tim podnebljima ponekad može biti opasno, može se vidjeti iz sljedećeg događaja. Jednom prilikom, metropolit Dositej je u crkvi primjetio, iza ikone, zmiju kobru. Ona se više puta pojavljivala. Kasnije ej obaviješten da je jedan vjernik umro od njenog ujeda.

Zajedno sa češko-moravskim biskupom Gorazdom imao je viziju misionarenja i u Americi, među pripadnicima drugih naroda, ali je to naišlo na podijeljenost u sv. Sinodu, koji im je uskratio blagoslov, tako da je taj pokušaj ostao neostvaren.

Na molbu sv. Sabora SPC, primio se službe prvog metropolita zagrebačkoga. Odlikovan je više puta.

U Drgom svjetskom ratu, odmah po napadu na Kraljevinu Jugoslaviju, neprijatelji su biskupomučenika Dositeja zatvorili u Zagrebu. Tamo su ga hrvatski ustaše bjesomučno mučili, a u tom mučenju sudjelovale su i rimokatoličke redovnice. Bez svijesti, strašno izubijanog, metropolita zagrebačkog Dositeja, nijemci su vlakom prebacili iz Zagreba u Beograd. Čim je stigao, smješten je u zatvor Gestapoa, u ćeliju u kojoj je prije njega bio patrijarh srpski Gavrilo (Gabrijel). Pošto je bio u teškom stanju, prebačen je u sanatorij, pa na kućnu njegu kod poštovatelja. Metropolit Josip i sv. Sinod, svo vrijeme su vodili brigu o njemu. Posljednje dane svog stradalničkog života proveo je u beogradskom samostanu Vavedenje (=uvod u hram Bogorodice), pod brigom sestara ruske igumanije (monaške poglavarice) Angeline. Od zadobijenih fizičkih i psihičkih rana, preminuo je 14.siječnja 1945.godine.

Sveti arhijerejski Sabor Sprske pravoslavne Crkve je 22.svibnja 1998.godine proglasio metropolita zagrebačko-ljubljanskog Dositeja (Vasića) za ispovjednika-mučenika pravoslavne Crkve. U kalendaru SPC spominje se 13.siječnja/31.prosinca.

prevedeno sa: http://radiosvetigora.wordpress.com