četvrtak, 17. siječnja 2013.

Pravoslavni Hrvati na otoku Visu



nekadašnja pravoslavna crkva na Visu

Otok Vis se ubraja među veće otoke srednje Dalmacije. Za razliku od Hvara, Brača i Korčule, udaljeniji je od kopna. Od kontinentalnog pojasa je udaljen 72 kilometra. Sam otok Vis je dugačak 19 km, a širok 8. Na površini od 89,24 kilometara kvadratnih dominiraju naselja Vis na istočnoj i Komiža na zapadnoj strani.

Pokret Hrvata za prelazak u Pravoslavlje
Poslije završetka Prvoga svjetskoga rata, prelaskom teritorija Dalmacije pod vlast novostvorene kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, na otoku se pojavio pokret Hrvata orijentiran ka jugoslavenskom zajedništvu i uzajamnosti. Taj pokret je bez agitiranja i misionarskog zalaganja svećenstva Srpske Pravoslavne Crkve prelazio u Pravoslavlje. Ostale su zabilježene riječi Ivana Ive Ruljančića, uglednog viškog domaćina i potonjeg predsjednika pravoslavne crkvene općine: „Nećemo jednom nogom stajati na Visu, a drugom u Rimu-prirodnije je: jednom nogom na Visu, a drugom u Beogradu.“ Viški obraćenici u pravoslavnu vjeru izgradili su stav u kojemu ima dosta tolerancije, pa i neke vrste religijskog liberalizma. Tim stavom se dalje objašnjava:“Hoćemo u svemu biti svoji. Kad je narodna država, neka je i narodna Crkva. Bog je jedan te isti…Eto, zato smo prigrlili sveto Pravoslavlje!“ Na sve prigovore oko prirode konverzije i tamne glasine odgovaralo se: „Prešli smo iz vlastitog uvjerenja, bez ičije agitacije i nagovora, i bez bilo kakve materijalne koristi ili nagrade.“

Organiziranje župnog (parohijskog) života
Novi pravoslavci ovog dalmatinskog otoka su složnim radom podigli reprezentativnu bogomolju na najurbanijemu dijelu, na samoj rivi Visa, upravo kako i priliči crkvi. Crkva, posvećena sv. ravnoapostolskoj braći, slavenskim prosvjetiteljima Ćirilu i Metodu, sagrađena je po projektu poznatog arhitekta Momira Korunovića. Prema ocjeni povjesničara umjetnosti, dobrih poznavatelja Korunovićeva graditeljstva, projekt viške crkve pripada zlatnom periodu njegovog stvaralaštva. Njegova zamisao, ostvarena trudom radinih viških ribara i vinogradara, odgovorila je najbolje na mediteransko okruženje.
Crkva je posvećena 12.studenoga 1933.godine. prilikom te „nacionalne i religiozne manifestacije na Visu“, biskup dalmatinski Irinej (Đorđević) je uputio besjedu u kojoj je, između ostalog, naglasio: „da se hramovi podižu samo onima koji ujedinjuju ljude, a nikada onima koji ih potiču na međusobnu mržnju.“(Glas privredno kulturne matice za sjevernu Dalmaciju, Šibenik, 17.studeni1933.). Sa ambona su se od vladike Irineja dalmatinskoga mogle čuti i sljedeće riječi: „Kad bih ja to radio, ne bih bio dostojan  propovjednik ni kršćanskih, ni slavenskih ni srpskih svetaca, niti to može uraditi itko tko vjeruje u Boga i tko neće blatiti božanski nauk Kristov. (isto)
Višani u početku nisu imali stalnog župnika (paroha). Povremeno je iz Splita dolazio protojerej Sergije Urukalo. Prvi stalni viški župnik je bio svećenik i profesor Stevan Javor, ranije na službi u Šibeniku. Njega je naslijedio arhimandrit (opat, op.prev.) Danilo (Bukorović) koji je na Visu ostao sve do okupacije otoka od strane Talijana 1941.g. Okupacijske vlasti su ga premjestile u Zadar, gdje ga je zadesila smrt uslijed jednog bombardiranja. 

Reakcija rimokatoličke Crkve
Pravoslavni pokret na Visu je bio predmet reakcija rimokatoličkog tiska i drugih glasila koja su donosila inventive prilično klerikalistički intonirane. U napadima takve vrste osobito se isticao „Jadran“, ogranak Hrvatske pučke stranke za Dalmaciju. Za pisce novinskih napada takve vrste pravoslavna župa na Visu radila je:“proti hrvatstva i proti katoličanstva.“ Na napade je odgovarao Stjepan Roca, rimokatolik koji je prešao u pravoslavlje: „treba da se zna…da je srpsko-pravoslavna vjera po svome postanku i duhu i po svome jeziku sva prožeta slavenskim osjećajima. U njoj je sliveno božanstvo sa nacionalizmom (S. Roca, Više ljubavi…Jadran i pravoslavlje u Visu, Država br. 368., 14 III.1928.). Roca je isticao da je Katolička Crkva u Hrvata uvijek bila pogodni instrument za sprovođenje stranih utjecaja i da je gušila izvorne narodne stvaralačke zamahe. Vatikan je favorizirao latinski, kao liturgijski jezik, gušeći glagoljicu, i istovremeno proganjajući svećenike koji su služili misu na razumljivom, narodnom jeziku. S druge strane, pravoslavni apologet ističe:“dok se po čitavoj Istri po našim crkvama ne čuje naš jezik, dotle se u srpsko-pravoslavnoj crkvi u Trstu, Zadru i Rijeci i Peroju čuje naša klasična staroslavenština“. (isto)
Kao primjer vjerske tolerancije, Stjepan Roca navodio je iskustvo nadbiskupa beogradskoga dr. Rafaela Rodića koji je, na pitanje kakva je atmosfera prema katolicima u Beogradu, izjavljivao:“ Vrlo sam zadovoljan i ja i moji župnici. Srpska pravoslavna braća nam u svemu idu na ruku. Procesije prigodom raznih svečanosti, npr. Brašančevo, privlače pažnju pravoslavnoga građanstva i svih vlasti. Potpuno sam zadovoljan i ugodno se osjećam u Beogradu.“ (isto) Ovo je prema Roci trebalo biti uzor Višanima rimokatolicima u njihovu odnosu prema pravoslavnim susjedima.
Lokalna rimokatolička hijerarhija sa Visa gledala je na obraćenike u Pravoslavlje kao na „izgubljene duše“. Ona je brusila neprijateljski stav kod svojih vjernika, a mržnja prema pokretu viških pravoslavaca se otvoreno ispoljila 15.srpnja 1934.g. na „euharistijskom kongresu“ u Orebiću. Tada se prosvjedovalo protiv podizanja pravoslavnih hramova u ovom dijelu države, a Odjel za državnu zaštitu Ministarstva unutarnjih poslova, u svom izvještaju od 22.srpnja iste godine, Ministarstvu pravde, podvlači: „ Svrha svih ovih euharistijskih kongresa je isključivo ta, da se slavljem i manifestacijom katoličkih masa pokaže, da su spomenuti krajevi isključivo katolički, i da druge vjere nemaju moralnog oslonca za svoj razvoj u spomenutim mjestima“. (Veljko Đuriđ Mišina, Zločin je počeo ranije, Beograd 2004., str. 40-41.).

Nesretni događaj
Međuvjerske tenzije su kulminirale u prvi pravi incident u ljeto 1937.g. Katoličko stanovništvo Visa, organizirano od svoga svećenstva, spriječilo je grupu pravoslavnih Čeha da posjeti otok i novopodignuti hram. Grupu je predvodio osobno sv. biskup Gorazd (Pavlik). Pravoslavno ispoljavanje zasmetalo je čelnim ljudima splitske nadbiskupije, koji su učinili sve da se češkim pravoslavcima ne dopusti ni izletnički boravak u Dalmaciji. O ovom nemilom događaju doznajemo iz rukopisne ostavštine Stjepana Roce (Građa za povijest Srba u Dalamciji, pravoslavlje u Visu, arhiv SANU 10078/8). Još više slikovitih detalja ima u tekstu-memoaru Dušana Glumca „Spriječeni posjet Gorazda pravoslavnoj crkvi na Visu-povodom 100 godišnjice rođenja biskupa Gorazda mučenika“ (Pravoslavlje br. 303. od 1. studenoga 1979.).
Pravoslavni hodočasnici, predvođeni svojim biskupom, imali su u planu posjetiti manastir (samostan) Ravanicu (Srbija), gdje bi se pričestili na grobu sv. kneza Lazara. Nakon obilaska Beograda, razgledanja Oplenca, grupa se preko Sarajeva uputila na Jadran. Česi su 11.kolovoza 1937. iznajmljenim brodom, od Metkovića, preko Splita, krenuli ka Visu. Na otoku je ljetovala grupa studenata Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta, predvođena profesorom Staroga zavjeta Dušanom Glumcem. 
Brod se približavao luci, gdje je dobrodošlicu češkom arhijereju (jedan od naziva za biskupa, op.prev.) i njegovim suputnicima pripremio zbor beogradskih studenata izvođenjem crkvene pjesme. S pravoslavne crkve blizu pristaništa zvonila su zvona. U okupljenoj masi svijeta pojavila se "nahuškana potplaćena neprijateljska rulja fakina (nosača) rukovođena sa već poznatim mačekovskim odvjetnikom Farolfijem i prof. Zamberlinom, članovima klerikalne Pučke stranke" (D. Glumac, navedeno djelo). Demonstrantima je davao podršku don Pavo Tomić. Prema Rocinom svjedočanstvu, rimokatoličkih svećenika je bilo više.
Brod je bio spriječen pristati. Fanatična masa je uzvikivala: " Dolje bradonje! Dolje vlaški popovi! Dolje ćirilica! Živila nezavisna Hrvatska!" (arhiv SANU, 10078. str. 78.). Sa doka je letjelo kamenje, prijetilo se kamenjem i uzvikivale su se parole mržnje. Na Visu je bio okružni načelnik sa četom žandara zaduženom da sprečava izgrede mačekovaca. Njihova reakcija je bila zakasnila, "rastjerivanje bukača žandarskim palicama" nije dovelo do pristajanja lađe. Kapetan je pokušao oploviti otok i iskrcati ljude na drugoj strani, u Komiži, ali je i tamo došlo do nereda. Česi su se vratili natrag u Split.
Čestiti rimokatolici, koji nisu sudjelovali u agresivnim ispadima, bili su od fanatika fizički ugroženi. Čovjek zadužen za pristajanje brodova bio je bačen u more, a neki su nakon svega izjavili: "ne želimo više biti katolici", i prešli su u pravoslavnu crkvu na Visu. Na meti su ostali studenti sa profesorom Dušanom Glumcem. Profesor je bio napadnut prolazeći pokraj kavane "Hrvatski dom" u kojoj su izgrednici sjedili i pili pivo sa okružnim načelnikom. Izbjegavši bačenu kriglu, profesor je ostao priseban i uputio je predstavniku lokalnih vlasti sljedeće riječi: "Gospodine načelniče, je li to mir i red koji ste trebali stvoriti da mirni građani nisu sigurni ni za svoj vlastiti život? Ako ćemo se kukavički napadati, ja ću dovesti svoje studente još večeras i garantiram vam da će još noćas svi ovi krovovi gorjeti. Tražim od vas da me jedan žandar odmah otprati do našega stana, jer mi u mraku nije siguran život." (D. Glumac, navedeno djelo)
Stvar je zataškana. Knez Pavle je bio upoznat sa incidentima, ali okružni načelnik se opravdao pred njim uvjerivši ga da su pravoslavni izletnici raspačavali antikonkordatske letke. O slučaju novine više nisu pisale da se ne bi još više produbljivala međuvjerska mržnja. Studenti Pravoslavnog bogoslovnog fakulteta su nastavili druženje sa braćom Česima u manastiru (samostanu) Savina.

Epilog
Vjerska podijeljenost stanovnika na otoku produžila se kroz čitavo vrijeme između dva svjetska rata. Pokret pravoslavnih je dosta oslabio tijekom Drgoga svjetskog rata. U knjizi Ljubomira Durkovića-Jakšića "Kult slavenskih apostola Ćirila i Metoda kod Srba" piše da je crkva na Visu "za vrijeme rata srušena" (str.97.). Zapravo, ovaj hram je srušen tek poslije rata. Srpska pravoslavna Crkva, odnosno njena eparhija dalmatinska, uzmakle su pred pritiscima komunističkih vlasti koje su sa jedne druge ideološke linije nastavile progon Pravoslavlja. Materijal od porušene crkve ugrađen je u gradsko šetalište, a dobar dio je otišao na izgradnju spomenika "Narodnooslobodilačkoj borbi". Pravoslavni Višani rasijali su se po Srbiji i svijetu, a najpoznatiji među njima je bio pravoslavni svećenik Antonije Ante Pinčetić, koji se upokojio u srcu Šumadije, u Aranđelovcu.

(izvor: crkva sv. Ćirila i Metoda na otoku Vis, Pravoslavlje-novine srpske Patrijaršije, br. 969.-970.)

Broj komentara: 15:

  1. ...kako si brzo iz Gruzije skočio na Vis...

    OdgovoriIzbriši
  2. :) Što bi smetalo...?
    Zanimljiv mi je taj katolički fanatizam i trebalo bi to povijesno istražiti s više strana.
    I još nešto, jesu li sasvim opravdani navedeni razlozi pokreta Hrvata za prelazak na pravoslavlje? Radi li se tu o vjerskoj slobodi ili više o političkom profitiranju?
    Oprosti na direktnom pitanju.

    OdgovoriIzbriši
  3. Čuj, politički segment je tu vrlo jasno izražen, to ne samo da ne skriva, već i podvlači i sam autor članka (koji je izišao u službenim novinama srpske patrijaršije, drugim riječima, i sama SPC je veoma realna po tom pitanju). Što se tiče savjesti tih ljudi, teško da to itko danas može prosuditi, međutim, očito je postojala i realna vjerska podloga, pošto je pokret opstao kroz sve nedaće sve do rasijavanja članova i njihove asimilacije.

    OdgovoriIzbriši
  4. Prošli tjedan je na HRT 4 bio dokumentarac o manastiru Gomirje... Sad čitam na netu glasine da taj manastir prelazi u HPC. Je li to točno?

    OdgovoriIzbriši
  5. Ma naravno da nije, patka iz tzv. "udruge pravoslavnih vjernika". Udruge koja veze sa pravoslavljem nema.

    OdgovoriIzbriši
  6. Izvori iz ovog članka su kompromitirajući - SANU. SPC također nema "veze s pravoslavljem", radije sa svetosavljem. Hrvati na teritoriju RH trebaju imati svoju pravoslavnu Crkvu, a SPC treba biti unutar granica republike Srbije. Postojeće SPC eparhije na teritoriju RH su samo loše neriješeno naslijeđe raspodom ex Yu. To neriješavanje je znatno otežano starim i novom neokomunističkom, proyu vladom u RH. No riješit će se i to ubuduće. SPC u matičnu zemlju i neka tamo "žive" od velikosprpskih mitova, čast rijetkim evanđeoskim spc monasima i pokojim jerejem, - od episkopa čini se da samo vladika Grigorije nije velikosrbin.

    OdgovoriIzbriši
  7. Eparhije SPC-a su starije od država na ovim prostorima. Da bi postojala Hrvatska pravoslavna crkva, ona prvo mora biti priznata od svih drugih pomesnih pravoslavnih crkava. Čak i u tom slučaju, eparhije SPC-a na svim teritorijama i dalje opstaju tamo gde jesu, sa sopstvenom imovinom i činodejstvovanjem. Primer za te situacije je Makedonija i Crna Gora: ni jedna ni druga neće biti priznate tako lako kao petrijaršije, zato što je za to potrebno mnogo više od pukog samoproglašenja i činjenice da se nalaze na određenoj teritoriji. To sabor pomesnih crkava ne interesuje u tolikoj meri i nije dovoljan argument da se od primerice arhiepiskopije ili mitropolije dobije status patrijaršije. Istinskom pravoslavnom verniku važno je učenje i činjenica da je u evharistijskom mističnom jedinstvu sa Hristom i sa braćom u Hristu. Uz sve mane pravoslavaca, to učenje je kod njih i dalje najizvornije. To se vidi i po stepenu uticaja pojedinačnih duhovnih učitelja koji uopšte nisu visoko pozicionirani u jerarhiji. Takva stvar je kod katolika nemoguća. Uticaj visoke jerarhije na život katoličkog vernika je neuporedivo veći nego uticaj jerarhije na prosečnog pravoslavca. Pravoslavni vernik će uvek pre slušati šta govori neki proslavljeni duhovnik asketa koji život provodi u nekoj pećini na Svetoj gori nego ono što govori partrijarh ili episkop. Čak i kada jerarhija uzme da progoni takvog učitelja, njegov ugled time ne biva ugrožen. To je neverovatni vitalni fenomen pravoslavlja. I u osnovi, on crkvu čini crkvom. Vladike, patrijarsi i episkopi tako, u čudnom obrtu, ostaju sporedni igrači. Takvo šta je nemoguće kod katolika.

    OdgovoriIzbriši
  8. „Prešli smo iz vlastitog uvjerenja, bez ičije agitacije i nagovora, i bez bilo kakve materijalne koristi ili nagrade.
    a ni to bas bilo tako.Svit govori da ni bilo ist a kako je tamo bilo i ovega i nakita islo se za izist ili pokazat

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Vjerujem, da se kod većine njih radilo o uvjerenju, stvar bi opstala do danas.

      Izbriši
    2. Autor je uklonio komentar.

      Izbriši
  9. "Stvar", u stvari, jeste opstala, doduše u intimnom svijetu nekih obitelji, sto mogu osobno posvjedočiti.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ako želite to podijeliti, anonimno, naravno, kao povijesnu zanimljivost (rijetko tko zna za ovo), možete nam poslati na mail napismeno, da objavimo kao post.

      Izbriši

Molim cijenjene anonimne komentatore da komentare svakako potpišu sa svojim nick name da se može snaći u njima